Poezija na dar

Prebirući po obiteljskoj knjižnici naišao sam na tri knjge poezije, koje su, posve zaboravljene i niodkoga uznemiravane, godinama mirovale među ostalim debelim knjižurinama. Bile su to zbirke pjesama, i vjerojatno prvijenci pjesnikinja Katice Mustapić – Šantić „Pjesma o životu“, Ljube Đikić „Tajna“ i Anđelke Zrno „Iza osmijeha“.  

Ne mogu se pohvaliti da sam ih dočitao iako su mi bile darovane; bilo je to vrijeme koje baš nije pogodovalo poeziji, vrijeme izgaranja u poslu, stalne trke i hrvanja sa životnim problemima i brigama. Kad sam otvorio prvu, oduševila me ljepotom sadržaja -  o ljubavi, strasti, mladenačkim idealima, djevojačkim čežnjama, snovima. Stihovi ispeglani, izbrušeni poput kristala, podsjetiše me na Šimića, na Tina, Pupačića. Isto je bilo i sa druge dvije. Nisam provjeravao jesu li dostupne u javnosti, niti što je dalje bilo sa stvaralaštvom pjesnikinja, a kako bih se iskupio što sam to pravo biserje poezije pustio tolike godine da čami zanemareno, evo sada podastirem pred vas, dragi moji,  najkraći izbor iz sve tri zbirke.

Ante Lj.

• Prethodno
• Sljedeće