Kategorija: U potrazi
Objavljeno: Četvrtak, 14 Prosinac 2017
Napisao/la Administrator
...Rukopis „Sjene bjegućega vjetra“ osma je po redu samostalna pjesnička knjiga suvremenoga hrvatskoga pjesnika Stanka Bakovića. Baković od samih svojih početaka stvara izvan poetika koje se u postmodernističkom košmaru utrkuju da riječ iz njihova značenjskoga polja neprestance pomiču u puki verbalistički učinak. Ovaj autor već od ranije je u kritici prepoznat kao misaoni pjesnik zaokupljen motivima prolaznog, vječnog, noćnog, dnevnog, tamnog, svijetlog... (Iz najnovije zbirke pjesama - haiku poezije, ne propustite pročitati.)
Sjene bjegućega vjetra
28
Zvonjava prastarih zvona.
Sve dublje tonu misli
stranicama svega prolazećeg.
29
U podne krik gavrana.
Crno me koplje vremena
probada.
30
Jato vrana.
Teške sjenke padaju na zemlju.
Sve brže rastu trave noći.
31
Padam u blistave zvijezde
Neba livanjskog.
Kraj mene vječnost prolazi.
32
Dani i ljudi
dolaze i odlaze.
Vjetar iz njih prašinu vije.
33
Nadgrobne trave
čežnji prepune, kao san
Njišu se na vjetru.
34
Tko se sinoć
hrvao i nadvikivao
Sa vjetrom?!
35
Nekad lako za leptirima,
Danas za prašnjavim knjigama
Sve sporije ruke pružam.
36
Vremena samo prolaze.
Vrijeme je za
Večernju molitvu.
37
Na vrh brijega kad uspinjah se
najbliže mi bi
podnožje otkuda pođoh.
38
Grob otvoreni-
Knjiga. Idi i čitaj.
I tamo, i otud, isti je put.
39
Pogledaj, Bože!
U tren dan mi zamače.
Pala je noć.
Nevjerno zrcalo
93
Prošlost i budućnost –
dvije beskonačnosti.
Između njih
jedna ruža bijela
samo raste, cvjeta.
94
Što je to što
u blizini stalno slutim?
I čim, poput djeteta
za njim pružim ruke
uvijek mi izmakne.
95
U samo jednoj zraci sunca
samo na tren slaveći svijet
zablista kapljica rose.
I sad je tražim
u paperju oblaka.
96
Vrijeme – uvijek vrtnja istog.
U zrcalima njegovim
prepunim svjetla
dijete vidi starca
a starac dijete.
G. Sušac: Osvrt
Vječno treperenje u jezgri postojanja
Rukopis „Sjene bjegućega vjetra“ osma je po redu samostalna pjesnička knjiga suvremenoga hrvatskoga pjesnika Stanka Bakovića. Baković od samih svojih početaka stvara izvan poetika koje se u postmodernističkom košmaru utrkuju da riječ iz njihova značenjskoga polja neprestance pomiču u puki verbalistički učinak. Ovaj autor već od ranije je u kritici prepoznat kao misaoni pjesnik zaokupljen motivima prolaznog, vječnog, noćnog, dnevnog, tamnog, svijetlog...
Osamdesetak pjesama iz ovoga rukopisa pisane su u formi haiku poezije. Autor nastoji maksimalno slijediti tradiciju ovoga dalekoga lirskoga izraza koji sve više ulazi u sferu zapadnoga civilizacijskoga misaono-emotivnoga iskustva.
Baković je neprestance pred svijetom, dapače, on je u samoj jezgri poetskoga diskursa iz koje proizlazi slika svijeta u svoj svojoj bipolarnosti. Rukopis je prepun bljeskovitih asocijacija koje se svijaju u kružnicu eda bi održali dodir koji ih suprotstavlja.
Baković svijet gradi i održava kao beskrajni susret s fenomenom postojanja, koji je nepresušni izvor čuđenja. Baković svijet prepoznaje i priznaje onakvim kakvim on jest u svom jeststvu. No, to je tek vodoravna dimenzij svijeta. Baković uspješno na ovu vodoravnicu spušta okomicu a to je misao, čežnja, nada, čuđenje, pathos, ushit... Iz ovoga proizlazi da autor svoj lirski iskaz gradi u polju kontrapunkta, tj. suprotnosti pojavnoga i misaono-emotovnoga.
Pjesnički i kritički „racionalisti“ često i na samo spominjanje haiku-pjesme s nevjericom odmahuju rukom. Baković je ovim rukopisom pokazao i dokazao da nisu u pravu i da ova pjesnička „disciplina“ i te kako može dati odgovore na sva pitanja našeg odnosa prema svijetu u kojemu prebivamo.
Gojko Sušac
KAD U KASNU VEČER
Kad u kasnu večer
munje sijevaju i gromovi
tutnje
Na vrhu brijega
ocrtava se jedno veliko stablo
drhtavo
tamno – plavo
između neba i
zemlje
Snažno njihano, vitlano,
grčevito se držeć tla
ono stoji
ostaje,
prolazi strahotnu noć
U dubljim samoćama
bdije
i šutnjama golemim
kroz mirno svitanje zora
naviješta,
poziva
dan
Već skriveno
RUMEN OBLAČAK odlazi
dok sunce u smiraj pada.
Zemlja lagano u tamu izmiče.
A moja duša samotna
samo čezne.
NEKAD SAM pun sjajna sna
hodio
lako, uznosito,
a sada trčim sve sporije
za tim snom
čeznem
i ruke pružam,
sanjam sjaj tog sna.
ZA SLUŽENJE SAM GOSPODE
Za služenje sam, Gospode
Za pravednost-
ništa za sebe ne tražim
s ove zemaljske strane
Ti dao si put:
otpusti nam duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim
Ti rekao si
ljubite jedni druge
kako sam i ja ljubio vas
Molim
kruh naš svagdašnji daj nam danas
I molim
daj mi ljubljenu,
vrati je
Pred očima mi je stalno
njen lik
stalno me gleda njen lik
KAO ŠTO vjetar luta
tako i duša moja
luta
i nestaje
na poljima pustim
u vrletima planinskim
Vage se ustrajno njišu
i ure pješčane, otežale
tonu.
NOĆI ZVJEZDANA
Noći zvjezdana
velika i prazna
Noći zanosna
Sve si sa svim sravnila
i pepelom lakim
prekrila
Tek ponekad
psi zalaju
i prolome
gluhoću grobnu
dok svijet
u san tone
Mir
velik
tajanstven
i sjene kasne
Kuda
dušo samotna
i tjeskobna?
Sjeno sjene,
kuda?
Tako smo trošni
slabašni
Riječ
koju jedva slutim
na usnama
kao pahuljica
nevina
tek nestalnost kazuje
i magličasta
u beskrajima klija,
raste
u nepoznat suton,
san
BRODOVI
Sutonski
plutaju brodovi
beskrajima morskim
puni nepovrata
Sve veći
i dalji
već neprepoznatljivi
na obzoru
što nepomičan
putove zbraja
i krati
Prepuni života
sudbina
u sebi dok
v remena svoja i smislove svoje
i prostore
ispredaju
Samo plove
plavetno hladnim
pučinama
nigdinama
Bez sidara
bez obala
Sve dalje
Samo plove,
Plutaju
U POLA NOĆI
Sam
u pola noći
u zvijezde gledam
na zemlju mislim
zemlji ruke pružam
Tražim ishod
iskon
ali ne znam što je to –
san
il vrt anđeoski
Otvorio sam sva vrata i prozore
dom svog
ognjišta rasplamsao
i na tren vidio djecu nerođenu
duše umrlih
u igru zanjihao
Puste i sve tvrđe staze...
Rubovi zora zaboravljenih lica
u plavkast san odlaze
Praznina mi u dlanovima
a zjena
ko plamičak svijeće
dogorijeva
MOLITVA
San moj Gospode,
osnaži
ojačaj nadu moju,
sjaj oku mojem daj,
ozari lice moje,
ne gomilaj vrijeme,
ne utkivaj tegobnost
u tijelo moje,
zanesi me Gospode,
zavrti me u kolo svoje Gospode.
NEKOĆ SAM
Nekoć sam
čudo u svijetu
čekao
prepun nade
Sad se načuditi ne mogu
svijetu
i sebi
u tom svijetu
mimo svake nade
Moja mudrost
za sebe kaže da je
ludost
Zatvaram oči
usred svijeta
Ispod mojih vjeđa
visoko stremi križ
-tamni vrh Gore gdje
čovjek je Boga kušao
U LJETNO podnevno sunce
gledam
Bjelina
pa drhtav mrak,
Potom likovi
između svjetla i sjene
Znam da ništa ne znam.
Ne znam da išta znam...
Lutam zemaljskom stazom
vremenu i mijeni nasuprot
Stanko Baković: Kasna večer (1999.)
Bilješka o piscu
Stanko Baković rođen je 1946. Godine u Guberu kod Livna. Studirao je sociologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi i stvara u Zagrebu. Objavio je sljedeće pjesničke knjige: Pjesme (1980.), Noć i san (1981.), Sunce i pepeo (1983.), Lepet duše (1990.), Jutro i sjena (1990.), Zvjezdani oluj (1991.), Ponoćne krijesi (izabrane pjesme, 1994.), Kasna večer (1999.). Pjesme u ovoj zbirci objavljene su u časopisu Republika, tjednom listu za kulturu Hrvatsko slovo.
Ante Stamać: Čista lirika
Stanko Baković: Kasna večer
Hitovi: 18255
