Kraljevstvo Božje, ili razbojnička družina
...Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenom zakonu. Ako pridolaskom vekikog broja zdvojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, nego pridodata nekaznenost...(A. Augustin)
De civitates dei, Aurelije Augustin (str. 253, st. 3)
...Pretpostavimo dvojicu ljudi (jer svaki je pojedini čovjek, kao jedno slovo u cjelini govora, zapravo osnovni sastojak države i kraljevstva, pa ma koliko se oni proširili osvajanjem zemalja) i zamislimo kako je jedan od njih siromašan ili, bolje, srednjeg stanja, a drugi prebogat; ali bogataša muči tjeskoba, izjeda ga žalost, on izgara od pohlepe, nije nikad siguran, uvijek je nespokojan, zadihan od neprestanih sukoba s protivnicima; on, istina, tima jadima uvećava svoj imetak i preko svake mjere, ali kako su oni veči, sve su veće i njegove gorke brige; dočim onaj srednjeg imovnog stanja, kojemu dostaje njegovo malo i ograničeno obiteljsko imanje, drag svojima, uživa najslađi spokoj sa srodnicima, susjedima i prijateljima, pobožno odan vjeri, dobre ćudi, zdrava tijela, umjerena života, čednih običaja i čiste savjesti.
Ne znam je li itko toliko nerazuman da bi smio dvojiti kojega bi od njih više volio. Kao s tom dvojicom ljudi tako i u dvjema obiteljima, u dvama narodima, u dvama kraljevstvima vrijedi isto pravilo prosudbe, koje ako pažljivo primijenimo na svojunakanu, veoma ćemo lako uvidjeti gdje prebiva taština, a gdje sreća.
Stoga, ako se istinski Bog štuje i ako mu se služi iskrenim obredima i dobrim običajima, korisno je da dobri vladaju i nadaleko i naširoko i nadugo; a to i nije na njihovu korist, koliko je na korist onih kojima vladaju. Jer, što se tiče njih samih, njihova pobožnost i ćudorednost, koje su veliki darovi Božji, dostaju njima za istinsku sreću, kojom se i ovaj život živi a poslije stječe onaj vječiti. Dakle, vladavina dobrih na ovoj zemlji nije toliko dobro njima samima koliko ljudskoj zajednici; dočim vladavina opakih škodi više njima samima, kojim većom slobodom da čine zlodjela upropašćuju vlastitu dušu, dok onima koji su im služenjem podvrgnuti ne nanosi štetu ništa osim njihove opačine. Jer kakvo god zlo pravednima nanesu opaki gospodari, nije ono kazna za zločin, nego je kušnja kreposti. Stoga, ako dobar čovjek i robuje, on je slobodan; a opak ako i vlada, rob je, i to ne jednog čovjeka, nego (što je još gore) onoliko gospodara koliko ima poroka...
Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine? Jer što su drugo razbojničke družine negoli mala kraljevstva? Ta družina je skupina ljudi kojom vođa upravlja, vezani su zajedničkim ugovorom, plijen dijele po uglavljenom zakonu. Ako pridolaskom vekikog broja zdvojnika to zlo tako naraste te i mjesta zaposjedne, uspostavi svoje sjedište, osvoji gradove i podjarmi narode, onda sebi bjelodano prisvaja naziv kraljevstva, koje mu javno dodjeljuje ne umanjena pohlepa, nego pridodata nekaznenost.
Jer i duhovito i istinito odvratio je Aleksandru Velikom neki zarobljeni gusar. Kad je toga čovjeka kralj upitao, što je mislio kad se upustio po moru napadati, on mu je otvoreno i drsko odgovorio: „Isto što i ti kad si napao cijeli svijet; ali jer ja to činim s malim brodom, zovu me lopovom; a ti s golemim brodovljem, i zovu te carem.
Don Josip Mužić razotkrio tri fronta udara zloga: ‘Crta obrane koju ne smijemo napustiti i po cijenu života’
Hitovi: 521