Jedan dan u Žumberku

• 

Baš me je obradovalo kad su nas prijatelji Širinići pozvali da pođemo s njima u Žumberak. Nikada tamo nisam bio, kao ni moja Jedina, a toliko toga sam slušao i čitao o tom našem kraju. O njegovoj lijepoj prirodi i burnoj povijesti, o Uskocima, a osobito o Sošicama i o onoj zlokobnoj jami Jazovki na njihovu postoru. (Iz zapisa s kratkog izleta u Žumberak - Ante Ljubičić)

- Može, vrlo rado! – odgovorio sam bez okolišanja, i odmah je pao plan da to bude u prvu subotu.
- A biste li vi htjeli da svratimo u Krašić? – upitao je Pero kad smo se našli na dogovorenom mjestu pred polazak.
- Vrlo rado, dapače! – uzvratio sam. - Ni tamo nikad nismo bili.
- Eto, kakvi ste vi vjernici kršćani– šeretski je kroz smijeh dobacio Pero - kad vas ja, nikakav vjernik, moram voditi u sveto mjesto. Bio je posve u pravu: zar nije prava sramota što nikada nismo bili u mjestu našeg Blaženika. A tako je blizu Zagreba.

Dan prekrasan, sunčan, kakav smo samo mogli poželjeti. Pošli smo odvojeno u dva auta, jer sam ja (kukavički) htio slijediti upute našeg pandemijskog Stožera, pa smo propustili priliku da malo nadoknadimo to što se baš i nismo u posljednje vrijeme tako često družili. A uz to htio sam malo i provozati svoju, nedavno  preuzetu, opelicu Merivu da baš posve ne zahrđa u garaži.

Prolazimo kroz gradić Jastrebarsko, opet prvi put, koji se ni po čemu ne razlikuje od novijih zagrebačkih kvartova. Sjetih se naše dobre susjede Dragice koja je često spominjala svoju Jasku. Dugo mi je trebalo da povežem da se ta dva naziva odnose na isto mjesto. Slijedimo Perinu Insigniju upijajući pogledom prekrasne krajolike koji promiču iza nas, i već smo u dolini kardinala, kako često zovu krašićki kraj.

Krašić

Zaustavljamo se neposredno ispred monumentalne crkve koja dominira središnjim trgom mjesta. Ispred crkve, prema trgu, kip blaženoga Alojzija Stepinca kao da nas poziva da mu priđemo. Sve je tiho i mirno, na terasama s obje strane ulice rijetki ranoranici žustro razgovaraju uz svoju prvu jutarnju kavu. Kao da nastavljaju raspravu od proteklog dana. Mi odustajemo od kave i radije idemo k našem Blaženiku. Ja aktiviram svoj MIUI s tri kamere i pokušavam naći najbolji kut za snimanje. Nikako mi ne polazi za rukom uhvatiti ono što se vidi očima. A sve je tako lijepo i skladno. I fotogenično.

A u knjižici koju nalazimo u crkvi čitamo sljedeće: „...Župna crkva Presvetoga Trojstva prvi puta se spominje 1334. godine. To je kasnogotička crkva, koja je barokizirana vjerovatno 1759. godine, a uz njen zapadni ulaz podignut je zvonik 1771. godine... Ova crkva koja je skoro, sedamsto godina stara građevina čuva gotičko svetište, barokni oltar, mramorni oltar kao i rokoko monstrancu te drveni reljef golgote... Varaždinski biskup Marko Culej blagoslovio je novi oltar u čast blaženog Alojzija Stepinca, 2. listopada 2004 godine. Hodočasnici koji su bili u Svetoj zemlji prepoznaju u krašićkoj crkvi umanjenu Baziliku Marijinog navještenja u Nazaretu. Ova crkva je nezaobilazno mjesto u Krašiću koje vrijedi razgledati i pomoliti se u njoj.“ https://www.zupa-krasic.hr/info/povijest-zupe/30

Unatoč svoj svojoj ljepoti samo mjesto Krašić, kao i ova njegova katedrala, kako je znaju zvati vjernici, ni po čemu ne bi bili bitno drugačiji i značajniji od mnogih drugih diljem Lijepe Naše da ih nije obilježila jedna izuzetna osoba – blaženi, za nas Hrvate sveti, Alojzije Stepinac. „...Naš mučenik – blaženi kardinal – svojom je osobnošću obilježio svoje vrijeme, ali ostaje i za sva vremena, kroz koja će se pronositi glas o njemu i čuvati spomen na njega...“ Bilo bi preuzetno, a možda i suvišno, upuštati se ovdje u pisanje o ovom velikanu koji je u najtežim mogućim okolnostima suprotstavljajući se totalitarnim režimima u obrani vjere u Boga i dostojanstva čovjeka, radije izabrao put mučeništva nego izdaju principa i udobnost kardinalskog trona. Ipak, za one koji i ovdje požele doznati o njemu nešto više evo poveznica s tekstovima objavljenim na ovoj stranici. Stepinac - kamen, putokaz i svjetionik

Žumberak
Kako sam na početku spomenuo, već sam otprije ponešto znao o Žumberku, ali sada prolazeći njime, nismo se mogli nadiviti ljepoti krajolika, njihovoj raznolikosti i veličini područja. Putevi vijugavi, na mnogim dijelovima uski i uz brojne pomalo zastrašujuće uspone i spustove uz neposredne strme udubine poput bezdana. I nikad kraja. Već sam pomišljao da se nismo možda izgubili. Ili prešli na slovenački teritorij. Na putu ni žive duše. Tek par automobila zagrebačkih registracija i jedan traktor natovaren drvima tijekom cijelog puta. Ni u naseljima već podosta zapuštenima, kao ni pored usamljenih kuća, mahom prilično dotrajalih, nije se vidjelo znakova života. A kad bi nas cesta uvela u predjele s gustom šumom tako bi se naglo smračilo da nas je pomalo bilo strah. Ne bi bilo zgodno ovdje ostati u kvaru ili bez goriva. Hrabrio sam se činjenicom da je rezervoar napunjen prije polaska i da Meriva radi kao urica. Ali, da ja ovdje ne mučim ni sebe ni vas, evo što sami o sebi pišu Žumberčani. 

„...U zapadnom dijelu središnje Hrvatske se duž granice sa Slovenijom, između rijeka Kupe i Save, u smjeru sjeveroistok – jugozapad, pruža planinski masiv ispresijecan dubokim dolinama brojnih rječica i brdskih potoka. Strmi obronci obrasli su šumom, a vršne zaravni i blage padine pokrivene su bogatim cvjetnim livadama, pašnjacima, vinogradima, voćnjacima i oranicama. Unutar područja nalazimo i slikovita seoska naselja na visini čak i do 800 m nadmorske visine. U pogledu biološke, krajobrazne i geološke raznolikosti, područje Žumberka i Samoborskog gorja predstavlja jedan od najvrjednijih prirodnih i kulturnih predjela kontinentalnog dijela Hrvatske kojeg karakterizira jedinstvena mješavina prirodnih i doprirodnih šuma i prostranih travnjaka koji se mozaično izmjenjuju sa kultiviranim krajolikom. Radi se o brdsko-planinskom području, koje obuhvaća južnu stranu Žumberačke gore i cijelo Samoborsko gorje, ukupne površine 34.235 hektara. Najviši vrh je Sveta Gera na 1178 metara nadmorske visine, ujedno i najviši vrh sjeverozapadne Hrvatske...“ Izvor: http://uskok-sosice.hr/sosice/

Uskoci

- E, sad ćete uskoro vidjeti najmanju i najljepšu crkvu – rekla je Branka kad smo krenuli iz Krašića. I doista je bilo tako. Malena crkvica na umjetnom otočiću u malom, čini se umjetnom jezercu, kao iz onih lijepih starih dječjih slikovnica. 

- Pripada grkokatoličkim vjernicima – objasnila nam je Branka dok smo razgledali crkvicu diveći se njenoj ljepoti i skladu.

- Otkud i otkad su grkokatolici ovdje u Žumberku? I u Hrvatskoj? – upitao sam Branku, iako sam i sam o tome ponešto znao od ranije.

- Donijeli su je Uskoci pristigli u naše krajeve iz Bosne, Cetinske krajine i Zagore, sklanjajući se pred najezdom Turaka - odgovorila je Branka, što je dodatno još detaljnije pojasnila Vikipedija:
„...Žumberački uskoci bili su skupina naseljenika na Žumberak koji su doselili migracijskim valovima uglavnom s područja koje su zauzeli Osmanlije u 16. stoljeću, a tek manjim dijelom iz Senja početkom 17. stoljeća. Djelovali su ponajviše tijekom 16. stoljeća, ali se njihova aktivnost kao krajišnika može pratiti sve do ukidanja Vojne krajine (1871.). Prostor koji je postao djelom vojne krajine, a nije bio uz samu granicu jest bilo upravo žumberačko gorje, koje se nalazilo na važnoj strateškoj poziciji jer je predstavljalo prirodnu prepreku na putu za Kranjsku, te je tako bilo važno taj prostor također iskoristiti za obranu. U prošlosti je ovaj kraj bio vrlo slabo naseljen, te su tako austrijske vlasti tamo odlučile naseliti novo, uskočko stanovništvo iz brojnih krajeva pogođenih osmanlijskim napadima. Ovakav oblik naseljavanja karakterističan je za cijelu vojnu krajinu jer ona zbog čestih osmanlijskih invazija bila opustošena...

...Određivanje obitelji s područja Žumberka koje su uskočke i razlikovanje istih od ostalih žumberačkih obitelji može se raditi na više načina. Konkretno, neki od tih načina su preko usmene predaje u obitelji, onomastičkom analizom prezimena i dr. Možemo pretpostaviti da je velika većina obitelji grkokatoličke vjeroispovijesti s područja Žumberka uskočkog podrijetla, te su te obitelji najvjerojatnije doselile kroz prve četiri seobe uskoka u Žumberak. Uskočke obitelji na Žumberku koje su rimokatoličke vjeroispovijesti većinom su doselile na prostore Žumberka tijekom zadnje seobe (1617. – 1620.), te ih je moguće odrediti samo onomastičkom analizom prezimena ili s obzirom na obiteljske usmene predaje...“ Izvor:  http://uskok-sosice.hr/zumberacki-svetci/

SOŠICE

Nakon pola sata ugodne vožnje kroz prlijepe žumberačke pejzaže stižemo u Sošice. Parkiramo se blizu prve gostionice na koju smo naišli, koja nam se učinila dosta solidnom. Kako su joj vrata bila zatvorena, a ni na terasi ispred nje nije bilo nikoga pomisliili da niti ne radi. U selu ni žive duše. Malo dalje u susjedstvu pojavi se muškarac koji je nešto radio oko kuće i Pero odmah krene prema njemu misleći da je i tu neka gostionica. Čovjek mu je rekao da jedino radi ona pred kojom smo stali. Odustajemo od obilaska sela i smjestimo se lijepo na terasu ispred gostionice čekajući da se netko pojavi. Kako dosta dugo nije bilo nikoga, naše cure odluče provjeriti ima li koga unutra i usput obaviti ono što se mora nakon dužeg puta. Kad su se vratile, odmah se vidjelo da nešto nije u redu. Prvo je moja rekla:
- Ovaj kao da se ljuti što smo mu došli. Skoro me izbacio što nisam stavila masku. Nije ni poslušao kad sam mu htjela reći da sam tek ušla i da nisam ni znala da je otvoreno.

I Branka je dodala: - Baš mu nije drago što smo mu došli.

Kad se čovjek napokon pojavio gotovo namrgođeno je upitao što želimo. Saslušao je narudžbu i bez riječi se okrenuo i otišao. Kad se vratio s našim kavama, što mu je očito bilo samo gnjavaža, Pero ga je pokušao upitati nešto o mjestu - koliko ima žitelja i tomu slično. Samo je nervozno odgovorio kako sada nema vremena za razgovor, jer će mu izgorjeti meso koje priprema za ručak. Onda je ipak je dodao: - Samo pedesetak.
Zamolio sam ga da podmirim račun, kako bismo ga što prije oslobodili naše nazočnosti, jer, očito, nismo pogodili najbolje vrijeme koje bi njemu odgovaralo.
-Samo sitno! Imate li išta sitnije? - negodovao je kad je vidio nešto kupniju novčanicu koju sam mu ponudio. -A svi kukaju kako nemaju novaca!- dodao je ironično.

Kava nije bila loša. Zapravo bila je pristojna. Mi smo nastavili svoj razgovor zanemarivši našeg poslužitelja – konobara, a možda i vlasnika. On se malo kasnije ipak pojavio i uz kartu Žumberka poklonio nam nekoliko svojih dragocjenih minuta. I što je najvažnije uputio nas kako doći do jame Jazovke koja je bila naš glavni cilj ovdje.

Kad sam pri odlasku na vratima gostionice pročitao prezime vlasnika sjetio sam se da sam ga već vidio na sošičkim web stranicama među onima koja se ubrajaju u plemićka. Njegovi su preci Uskoci zbog zasluga u ratovima protiv Osmanlija dobili od cara titulu plemića. Otuda tako držanje s visoka našeg domaćina: On je plemićkog roda, a mi obični pučani!

To je isto zapazio i pokojni don Živko Kusić kad je bio župnik u ovom kraju. Ovako on o tome piše: „...Nakon nekog vremena, već sam na cesti prepoznavao ide li prema meni potomak strosjedioca ili uskoka, Prvi rimokatolik, već bi izdaleka skinuo šešir i pozdravljao: „Faljen Isus velečasni“. A grkokatolik bi, idući prema meni, polako dizao glavu uz pozdrav: „ Dobar dan, gopone“. Dakle, mi smo jednki, on je plemić...“.

Sošice su jedno od najvećih žumberačkih naselja i njegovo središte, smješteno na najvećem krškom polju Žumberačke gore. Prvi put sam za njih čuo 1990. god. kad je na tom području otkrivena jama Jazovka, mjesto monstruoznog zločina kojeg su učinile komunističke vlasti tijekom i neposredno nakon svršetka Drugog svjetskog rata. To pitomo mjestašce, ni krivo ni dužno, zbog tog zločina našlo se u naslovu novina kao mjesto iz pakla („Paklu je ime Sošice“. Zločinac je naredio, a egzekutori temeljito izvršili nešto što normalan um nikako ne može shvatiti. S ranjenicima iz zagrebačkih bolnica, i samo dragi Bog zna iz kojih još, i koga još: u kamione pa u jamu. Jednog po jednog. Metak u potiljak ili maljem u glavu pa kroz usku rupu u bezdan. Dok bi jednog „obrađivali“ drugi su gledali i čekali na svoj red. Odrađivalo se to danima. Kamioni su tutnjali kroz selo, katkad bi morali zastati na putu i čekati  zbog zastoja na „radilištu“. Zbog uske rupe u utrobi zemlje, koja nije imala veću propusnost. Djevojčica pastirica čula je krike i zapomaganje, ali nije smjela o tome nikomu ništa govoriti. Bilo je i drugih koji suza to znali, ali se nitko nije usudio spominjati. Punih 45 godina, sve dok se nije urušio san o komunističkom „raju“. Nisu se usudili jer bi i sami završili na isti način. A onda se javio svjedok, sudionik stravičnog događanja, komu je proradila savjest. Speleolozi se spustili i našli ljudske ostatke. Duge i kratke kosti i probušene lubanje. I poneko ortopedsko pomagalo ponešeno iz bolnice u nadi da će im biti potrebno.

Iz izjave svjedoka Branka Mulića: „...Rano ujutro, na „Trg N“ (današnji Trg žrtava fašizma) došla su dva kamiona i petnaestak vojnika KNOJ-a, pa se kolona vozila u kojoj su bili i Mulićev autobus i džip s rukovodiocima uputila do bolnice Sv. Duha. Tamo su odmah počeli ukrcavati ranjenike u autobus i kamione, lakše ranjenike bolničari su smjestili na sjedala autobusa, a teže na slamu u kamione. Prema Mulićevu sjećanju, ukupno je tada ukrcano oko pedeset ranjenih pripadnika poražene vojske, ustaša i domobrana. Dok je trajao ukrcaj, Mulić je čuo kako jedan od voditelja akcije objašnjava da se ranjenici voze u neku drugu bolnicu. Da je akcija za nalogodavca bila iznimno važna, potvrđuje činjenica da je nakrtko ukrcaj kontrolirao i još jedan nadređeni, no on se, očito zadovoljan, nije dugo zadržao. Kolona je potom krenula na dugi put čiji su cilj znali samo putnici džipa.

Tadašnjim vozilima po makadamskoj cesti vožnja je, kaže Mulić, trajala prilično dugo. Tek oko podneva ušli smo u selo Sošice i odmah se uputili do jame. Parkirali smo vozila na livadi i iskrcali ranjenike. Bez odugovlačenja počela je operacija uništenja. Dvojica iz džipa zauzeli su mjesta s lijeve i desne strane jame, na otvoru, tada ne širem od metar i pol (sad je uži, jer je korijenje stabla tik uz jamu povezalo zemlju i raslinje). Počelo je ubijanje. Nemoćne ranjenike vojnici su, naočigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je čekao metak u potiljak iz pištolja egzekutora. Pojedinačno, jer drukčije nije bilo moguće, bacani su potom u ponor...“ (Iz brošure: „Jazovka“, Želimir Žanko i Nikola Šolić, Vjesnik, Zagreb 1990., posebno izdanje)    

 VIDEO: Svjedočenje Branka Muliča: Gledao sam likvidacije: https://youtu.be/eBBfnuTBpoA

Sedamdeset pet godina poslije, 2020. godine, novine će izvjestiti: Završena ekshumacija iz jame Jazovka. U pet intenzivnih radnih dana, izvađeni su posmrtni ostaci najmanje 814 osoba te se odmah po završetku ekshumacije pristupilo utvrđivanju minimalnog broja žrtava (MNI) temeljem brojanja bedrenih kostiju. https://branitelji.gov.hr/vijesti/zavrsena-ekshumacija-iz-jame-jazovka/3715 

Da nismo znali o kakvom se zlokobnom mjestu radi, vjerojatno ne bismo ni zamjetili mali okrugli otvor – crnu rupu u kamenjaru zaraslom u povisoku i neugodnu grabovu šumu. Sada je taj otvor bio dijelom prekriven nekakvom staklenom konstrukcijom na kojoj su bile zapaljene svijeće, kojima smo i mi dodali svoje. Iza samog jamskog otvora postavljen je veliki drveni križ koji je poprimio sivu boju graba s kojim kao da je gotovo srastao, dok je uokolo postavljeno nekoliko manjih ili većih crnih granitnih ploča s različitim posvetama mučenicima koji su skončali na ovom stršnom mjest od ruke zločinca. I mala kapelica iz koje se za njih govori misa svake godine na dan njihova stradanja kada tu dođe veliki broj hodočasnika.  - Jezivo! Strašno! Grozno!-bile su jedine riječi koje smo nalazili i jedni drugima šaptom izgovarali. Pomolili smo se za duše mučenika i ostavili to strašno mjesto.

Pred nama je bio put prema Samoboru i tek smo sada otkrili punu veličinu i raskoš žumberačkog gorja. Trebalo nam je gotovo puni sat vremena da savladamo sve njegove silne serpentine i grebene i stignemo do odredišta - izletišta s ribnjakom u kojemu nas je čekao već ohlađeni ručak, zapravo večera, jer se već bilo sunoćalo.

-Pa kako vam se svidio Žumberak? – upitala je Branka nakon prve zdravice uz večeru . Ona je tu kao domaća, jer je odavno često dolazila na izlete, a i Peri je to kao šumaru bilo prvo radno mjesto.
-Lijepo! Prekrasno! – odgovorili smo uglas ja i moja Jedina. – Samo je malo pusto. Gotovo da nikoga nismo vidjeli cijeli dan.
-Da, da, nažalost, i ovdje je došlo do masovnog napuštanja sela i odlaska u gradove. Uostalom kao i u cijeloj Hrvatskoj. Mnogi su odselili u inozmstvo diljem svijeta.
-Šteta, šteta – dodao sam ja. A tako lijep kraj! I bogat svime što je potrebno čovjeku za život: i pitomom prirodom i čistim zrakom i pitkom vodom, plodnom zemljom, šumom, ma baš svime. 

Svi smo bili istog mišljenja o tome i pitali se zašto tako mora biti. Zašto ljudi ostavljaju svoje i odlaze u neizvjesnost. Onda nas je Branka kao povjesničarka potsjetila na neke činjenice o dolasku predaka žitelja ovog kraja - Uskoka prije više od četiri stoljeća, o njihovoj ulozi u zaustavljanju prodora Turaka, te o njihovoj zavidnoj razini organizacije života u svkom pogledu – komunalnom, kulturnom, obrambenom i svakom drugom. Spomenula je i neka imena ljudi poniklih u ovom kraju koji su ostavili doboke tragove ne samo u povijesti Žumberka nego i u nacionalnoj povijesti poput Tadije Smičiklasa, Petra Preradovića, Petra Erdedija, a kako je rekla mogla bi ih navesti i desetine drugih.

- Znate li da je u bici kod Siska 1593. godine ban Petar Erdody uskočki kapetan sa svojih 500 Uskoka imao ključnu ulogu pobjedi kršćanske vojske nad Turcima, nakon koje se ovi nikad više nisu oporavili?

- I Zagreb su jednom žumberački Uskoci spasili od Turaka dometnuo je Pero - pokazujući da ni on ne zaostaje za Brankom u poznavanju povijesti.

Uz takve teme večer je prošla brzo, a već smo od napornog i uzbudljivog dana bili pomalo i umorni, pa je bilo vrijeme krenuti kući. Za one koji su ostali s nama sve dovle dodao bih da je večera bila dobra (doduše već malo ohlađena zbog našeg kašnjenja) i da računaju s time, ako kojim slučajem i oni dođu u ovo izletište da će morati malo dublje potegnuti u džep. A ako pak žele više doznati o Žumberku, njegovim žiteljima i povijesti neka posjete ove njihove web stranice.

https://www.pp-zumberak-samoborsko-gorje.hr/destinacije/destinacija-1/

https://www.zumberacki-vikarijat.com/zumberacka-povijest/

http://uskok-sosice.hr/zumberacki-svetci/

Hitovi: 1137