Gilbert Keith Chesterton

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Studeni 2020 Napisao/la Administrator

Chesterton

...Gilbert Keith Chesterton, veliko ime engleske književnosti, pjesnik, romanopisac, esejist, pisac kratkih priča, filozof, kolumnist, dramatičar, novinar, govornik, književni i likovni kritičar, biograf i kršćanski apologet, književnik katoličke obnove. Nazivali su ga i "princem paradoksa" i "apostolom zdravog razuma"...Uz ovaj citat iz Wikipedie ovdje vas želimo povezati s jednom izuzetno zanimljivom i vrijednom mrežnom stranicom https://gilbert.hr/ koju vodi skupina mladih štovatelja spomenutog genija.

U impresumu svoje stranice oni navode da im je misija proučavanje lika i djela velikog književnika kao jednog od najuspješnijih branitelja istine, autentične kulture i radosti života te očuvanje i promoviranje njegove misli u svrhu oplemenjivanja i pojedinca i kolektiviteta hrvatskog bića i to tako da prevode Chestertonova djela na hrvatski jezik i povezuju ljude u njegovu duhu radosti i istinoljubivosti.

Ako se već ranije niste sreli s djelom ovog velikana, vjerujemo da će vam tekstovi koje vam ovdje donosimo i na koje vas poveznicama upućujemo biti veliko otkriće koje će vas oduševiti i osvojiti.(Ante B.)

 

Negativni i pozitivni moral

O negativnim i razornim stvarima se priča ogromna količina bedastoća. Najsmješniji se progresivac tuži na negativni moral te ga uspoređuje s pozitivnim moralom u korist potonjega. Najsmješniji se konzervativac žali na razorne reforme te ih uspoređuje s konstruktivnim reformama u korist potonjih. No i jedan i drugi sasvim propuštaju razmisliti o samom značenju riječi „da“ i „ne“. Odgovoriti na jedno pitanje s „da“ znači podrazumijevati „ne“ za drugo. Željeti izgradnju nečega znači želju za razaranjem svega što priječi njegovu izgradnju. To je osobito jasno u komešanju oko „negativnog“ morala Deset zapovijedi. Istina je kako jezgrovitost Dekaloga ne dokazuje sumornost i uskost neke religije, već njenu širokogrudnost i dobrohotnost. Kraća je pri navođenju zabranjenog negoli dopuštenog upravo zato što je većina stvari dopuštena, a tek nekolicina zabranjena. Optimist koji bi inzistirao na sasvim pozitivnom moralu započeo bi govoreći čovjeku kako smije brati maslačke te nastavio mjesecima prije negoli dođe do činjenice kako smije bacati kamenčiće u more. U usporedbi s tim pozitivnim moralom, Deset zapovijedi sja kratkoćom koja je srž pronicljivosti.

No naravno da ta pogreška seže još dublje. Negativni moral je pozitivni moral iznesen na najjasniji i stoga najpozitivniji način. Ako mi kažu da ne smijem ubiti g. Robinsona, ako me zaustave pri samom pokušaju ubojstva g. Robinsona, očito je da g. Robinson nije samo pošteđen nego na neki način i obnovljen, pa čak i stvoren. A oni kojima je drag, kojima bi moj reakcionarni romantizam mogao ukazivati na uključenje g. Robinsona, bit će itekako svjesni da su obnovili živo i složeno jedinstvo. Slično tome, oni kojima je draga europska civilizacija te im je zajednički kodeks onog što se obično nazivalo kršćanskim svijetom, shvatit će da spasenje nije negativno, već vrlo pozitivno, pa čak i vrlo složeno. Radovat će se njegovu bijegu mnogo prije negoli budu raspolagali s dovoljno slobodnog vremena kako bi ga istražili. No i bez istraživanja će znati da ima mnogo toga za istraživati te da ima mnogo toga vrijednog istraživanja. Ništa nije negativno, osim ničega. Nije naše izbavljenje bilo negativno, već ništavilo i uništenje od kojih smo izbavljeni.

S druge je strane ista pogreška glede naprosto razornih reformi. Mogli bismo je jednakom lakoćom primijeniti i na naprosto razorni rat. U oba bi slučaja razaranje moglo biti ključno za izbjegavanje razaranja, a isto tako i za mogućnost izgradnje. Ne razaraju ljudi brod tek toliko da bi imali brodolom; možda razaraju drvo kako bi imali brod. Žaliti se kako smo četiri godine Velikog rata proveli u običnom razaranju znači žaliti se da smo ih proveli bježeći od toga da budemo uništeni. I opet, to znači zaboraviti na činjenicu da ubojičin neuspjeh znači život pozitivnog, a ne negativnog g. Robinsona. Uzmemo li imaginarnog g. Robinsona kao predstavnika prosječnog modernog čovjeka iz zapadne Europe te ga proučimo od glave do pete, naći ćemo i greške i zasluge. U cijeloj civilizaciji koju smo spasili naći ćemo greške ravne zaraznim bolestima. Njena stopala, ako možda i nisu od zemlje, svakako jesu u zemlji, zaglavljena u blatu materijalističke industrijske bijede i očaja. Reći da je spašavanje g. Robinsona od davljenja očigledno dobro i dika znači promašiti cijeli smisao ljudskog života. To znači zaboraviti svako dobro čim smo ga spasili, to jest, izgubiti ga čim smo ga zadobili. Napredak takve vrste jest nada koja je neprijatelj vjere te vjera koja je neprijatelj ljubavi.

Kad nam se nade za nadolazećim vremenom čine uznemirenima ili sumnjičavima, a mir kaotičnim, sjetimo se da je zapravo naše razočarenje to što je iluzija. Naše je izbavljenje stvarnost. Naši razlozi za zahvalnost su zbilja daleko veći negoli naša sposobnost za zahvalnost. Upravo kroz plemenitu poniznost, pa čak i plemenit strah, nastaju nove stvari. Stvari najviše ukrašavamo kad ih najviše volimo. A najviše ih volimo kad smo ih skoro izgubili.

Gilbert Keith Chesterton

Izvor:https://gilbert.hr/negativni-i-pozitivni-moral/

 

Chesterton: Izluđuje me kada ljudi opravdavaju pobačaj s riječju ‘sloboda’

Beba

...Dijete je znak i sakrament osobne slobode. Ono je svježa slobodna volja koja je izašla na ovaj svijet. Ono je nešto što njegovi roditelji svojom slobodnom odlukom odlučuju proizvesti i što se slobodno odlučuju štititi. Roditelji mogu osjetiti da zabava koju dijete daje (koja je često vrlo velika) uistinu dolazi od njega i od njih, a ne od bilo koga drugog... Ovako o djetetu govori veliki mislilac Chesterton, koji se svojedobno obračunao s onima koji su svoje “izbjegavanje rađanja” (očiti eufemizam za pobačaj), objašnjavali svojom “slobodom” koja je zapravo najveći oblik potčinjenosti. Svakako pročitajte! (Ur.)

Dijete je znak i sakrament osobne slobode

“Moj prezir, koji izvire čak i u neprimjereno ponašanje, nastaje kada čujem objašnjenje da se rađanje izbjegava zato jer ljudi žele biti “slobodni” za otići u kino, ili kupiti gramofon, ili zvučnike. Ono što me tjera da poželim te ljude pregaziti poput otirača je to što koriste riječ “sloboda”. Samim činom te vrste vežu se za najropskiji mehanički sustav kojeg je ljudski rod ikada morao podnositi.

Kino je stroj za odmotavanje određenih uobičajenih obrazaca zvanih slike, koje omogućuje najvulgarnijim milijunašima osjećaj okusa najvulgarnijih milijuna. Gramofon je stroj za snimanje melodija koje određeni dućani ili organizacije odluče prodavati. Radio je bolji, ali čak i on je označen suvremenom oznakom koja označava i prethodna dva stroja: Nemogućnost sudjelovanja onih koji se njima koriste. Amater ne može izazvati glumca. Kućevlasnik će brzo shvatiti da nema smisla vikati u gramofon. Rulja ne može gađati moderni zvučnik. Sve su to određeni mehanizmi koji čovjeku daju točno ono što njihovi gospodari misle da trebaju dobiti.

Dijete je znak i sakrament osobne slobode. Ono je svježa slobodna volja koja je izašla na ovaj svijet. Ono je nešto što njegovi roditelji svojom slobodnom odlukom odlučuju proizvesti i što se slobodno odlučuju štititi. Roditelji mogu osjetiti da zabava koju dijete daje (koja je često vrlo velika) uistinu dolazi od njega i od njih, a ne od bilo koga drugog. Dijete se rađa bez bilo kakve intervencije bilo kakvog gospodara ili vladara. Ono je stvaranje i doprinošenje, ono je njihov vlastiti kreativni doprinos stvaranju. Ono je također mnogo ljepša, divnija, zabavnija i zapanjujuća stvar nego bilo kakva ustajala priča ili zvučna jazz melodija koju ispuštaju strojevi.

Kada ljudi više ne osjećaju da je tako, to znači da su izgubili poštovanje prema primarnim stvarima, i stoga svaki osjećaj o proporcijama svijeta. Ljudi koji pred takvim čudom preferiraju mehaničke užitke su izmoreni i porobljeni. Preferiraju sam talog života radije negoli prve fontane života. Preferiraju posljednje, iskrivljene, neizravne, posuđene, ponavljane i iscrpljene stvari naše umiruće kapitalističke civilizacije, ispred stvarnosti koja je jedino pomlađivanje svih civilizacija. Oni su ti koji stavljaju lance staroga ropstva, a dijete je to koje je spremno za novi svijet.”

Gilbert Keith Chesterton

 https://www.bitno.net

 

"I Chesterton bi danas hodao za život: Nasmiješen pogled djece je ono što svemir drži zajedno"

Moji maleni

"...Vjerojatno bismo se znatnije približili istinitoj predodžbi o stvarima kada bismo se prema svim odraslim osobama, svih titula i vrsta, odnosili s točno istom tajanstvenom privrženošću i zbunjenim poštovanjem s kojima se odnosimo prema djetinjim ograničenjima 

Djeca privlače gotovo svaku normalnu osobu radi ove dvije činjenice: prvo, da su ona jako ozbiljna i, drugo, da su samim time jako sretna. Ona su radosna s takvom ispunjenošću, kakva je jedino moguća u odsutnosti humora. Najdublji učenjaci i mudraci nikada nisu uspjeli postići tu ozbiljnost koja prebiva u očima tromjesečne bebe. Radi se o ozbiljnosti udivljenja pred svijetom, a udivljenje pred svijetom nije mistika, već uzvišeni zdrav razum. Oduševljenost djece leži u ovome: sa svakom su od njih sve stvari iznova načinjene i svijetu se ponovno sudi. Dok šećemo ulicama i ispod nas vidimo te predivne loptaste glave, tri puta prevelika za tijelo i koja su obilježje tih ljudskih gljiva, uvijek bismo se prije svega trebali sjetiti kako se u svakoj od tih glava nalazi novi svijet, onako nov kao što je bio sedmoga dana stvaranja. U svakoj se od tih kugla, nalazi novi zvjezdani sustav, nova trava, novi gradovi i novo more.

U zdravom se duhu uvijek nalazi tajanstven poticaj da nas religija uči da radije kopamo negoli da se penjemo – te da ako jednom dokučimo običan komad zemlje, tada ćemo shvatiti sve. Slično tome, osjećamo da ako bismo naviku mogli skršiti jednim udarcem te vidjeti zvijezde kao što ih dijete vidi, ne bi nam trebala nikakva druga apokalipsa. To je velika istina koja je oduvijek ležala u pozadini štovanja beba i koja će ju podupirati do samoga kraja. Doba zrelosti se, sa svojom beskrajnom energijom i aspiracijama, lako može uvjeriti kako će pronaći nove stvari da ih cijeni – ali nikada se, zapravo, neće uvjeriti da je uistinu cijenilo što je imalo. Možemo pretraživati nebesa i pronaći bezbroj novih zvijezda, ali još uvijek postoji nova zvijezda koji nismo pronašli – ona na kojoj smo rođeni.

No, utjecaj djece ide dalje od svojeg prvog tričavog pokušaja ponovnog stvaranja neba i zemlje. Ono nas zapravo nuka da promijenimo svoje ponašanje u skladu s tom revolucionarnom teorijom čudesnosti sviju stvari. Nama je (čak i kad smo savršeno jednostavni ili neuki) govor kod djece doista podjednako čudesan, njihovo hodanje nam je podjednako čudesno, jednostavna inteligencija kod djece nam je podjednako čudesno. Cinik si umišlja kako je po tom pitanju odnio pobijedio – da se može smijati kad dokaže kako su dječje riječi ili bedastoće, kojima se štovatelji beba tako dive, sasvim obične. Činjenica je kako je upravo u tome, štovanje beba tako dubinski ispravno. Svaka je riječ i svaka bedastoća kod grumena gline čudesna, dječje su riječi i bedastoće čudesne i jedino je ispravno reći da su filozofove riječi i bedastoće podjednako čudesne.

Istina je kako je naš stav prema djeci ispravan, a naš je stav prema odraslima pogrešan. Naš se odnos prema nama u dobi jednakima sastoji od uslužne ljubaznosti, koja leži na značajnoj količini ravnodušnosti ili prezira. Naš se stav prema djeci sastoji od snishodljivog ugađanja, koje leži na dubokom poštovanju. Klanjamo se odraslim osobama, skidamo svoje šešire pred njima, suzdržavamo se da im oštro ne proturječimo, ali mi ih ne cijenimo prikladno. Od djece pravimo lutke, prodikujemo im, čupamo ih za kosu te ih poštujemo, ljubimo i bojimo ih se. Kad kod odraslih nešto poštujemo, tada su to njihove kreposti ili njihova mudrost, i to uopće nije teško.

Ali mi poštujemo dječje pogreške i gluposti. Vjerojatno bismo se znatnije približili istinitoj predodžbi o stvarima kada bismo se prema svim odraslim osobama, svih titula i vrsta, odnosili s točno istom tajanstvenom privrženošću i zbunjenim poštovanjem s kojima se odnosimo prema djetinjim ograničenjima. Dijete ima poteškoća u postizanju čuda govora, stoga su nam njegovi neuspjesi gotovo podjednako čudesni kao i njegovi uspjesi. Kad bismo samo usvojili taj isti stav prema premjerima i kancelarima kraljičine riznice, kad bismo im ljubazno pružili podršku u njihovom zamuckivanje i preslatkim pokušajima ljudskog govora, bili bismo daleko mudrije i tolerantnije ćudi.

Dijete ima smisao za eksperimentiranjem u životu, koje je općenito zdravo u namjerama, ali često nepodnošljivo kod kuće. Kad bismo se samo prema svim ekonomskim gusarima i samouvjerenim tiranima odnosili na isti način, kad bismo ih pažljivo ukorili zbog njihovih okrutnosti, kao da se radi o slučajnim pogreškama tijekom života, ako im jednostavno kažemo kako će „razumjeti kad odrastu“, vjerojatno bismo prihvatili najbolji i najrazorniji stav prema slabostima čovječanstva. U našim odnosima s djecom, dokazujemo kako je paradoks u potpunosti istinit, da je moguće kombinirati pomilovanje koja je na rubu prezira, s čašćenjem koje je na rubu terora. Djeci opraštamo s istom vrstom bogohulne nježnosti s kojom je Omar Hajjam oprostio Svemogućem.

Bît ispravnosti našeg pogleda na djecu, leži u činjenici da njih i njihove načine ponašanja, doživljavamo nadnaravnima, dok mi, iz nekog misterioznog razloga, sebe ili naše vlastite načine ponašanja, ne doživljavamo takvima. Sâma malenost djece, omogućava nam gledati na njih kao na čuda kao da imamo posla s novom vrstom, koja se jedino može vidjeti kroz mikroskop. Sumnjam može li itko, ma koliko god bio nježan ili maštovit, vidjeti dječju ručicu i barem malo se ne uplašiti. Strašno je zamisliti si, kako esencijalna ljudska sila pokreće tako sićušnu stvar. To je kao da si zamislimo, kako ljudska narav prebiva u krilu leptira ili listu stabla. Kad pogledamo na tako ljudske, a opet tako malene živote, osjećamo kao da smo mi sami povećani na sramotnu veličinu tijela. Osjećamo istu vrstu obveze prema tim stvorenjima, koje bi božanstvo moglo osjećati da je stvorilo nešto što ono sâmo ne može shvatiti.

Ali nasmiješen pogled djece, možda je najomiljenija spona koja svemir drži zajedno. Njihovo glomazno dostojanstvo je dirljivije od bilo koje poniznosti. Njihova prijaznost nam daje više nade za sve stvari, negoli tisuće karnevala optimizma. Njihove velike i sjajne oči u svojoj zadivljenosti, naizgled sadrže sve zvijezde. Njihova nam nevjerojatna umanjenost nosa, naizgled daje savršen nagovještaj humora koji nas očekuje u Kraljevstvu nebeskom.

Gilbert Keith Chesterton | Bitno.net 

https://www.bitno.net/vjera/formacija/i-chesterton-bi-danas-hodao-za-zivot-nasmijesen-pogled-djece-je-ono-sto-svemir-drzi-zajedno/

Još:

Katolička Crkva i obraćenje - genijalni G. K. Chesterton otkriva zašto je postao katolik

"Ljepota Chestertonove misli će svakoga potaknuti na preispitivanje vlastite vjere ili nevjere te bi svaka osoba koja se želi služiti vlastitim razumom i teži istinskoj slobodi trebala pročitati ovo djelo.

Katolička Crkva i obraćenje w

https://www.bitno.net/kultura/knjige/katolicka-crkva-i-obracenje-genijalni-g-k-chesterton-otkriva-zasto-je-postao-katolik/

Hitovi: 1379