Petar Lovrić: Od Rame do Himalaje

• 

Petar Lovrić  –  možda ste već čuli za čovjeka koji nosi ovo ime. Ako niste, toplo bih vam preporučio da potražite njegovu knjigu Od Rame do Himalaye. Knjiga je to, i putopis i životopis, u kojoj ćete otkriti jednu fascinantnu životnu priču. Priču o čovjeku kojega je kao dječačića od pet godina, zajedno s njegovom majkom, samo Providnost sačuvala od krvničkog noža. Iako su se njegove šanse u životu činile nikakvima, Petar se unatoč naizgled nepremostivim preprekama i često neprijateljskom okruženju uspio dovinuti do olimpskih (himalajskih ) visina. U stvarnom i metaforičkom smislu. I na najbolji mogući način potvrdio onu Goeteovu da čovjek nije ono što jest, nego ono što bi mogao biti.

On se, vjerujem da ćete se složiti kad ovo pročitate, jako, jako približio tome maksimumu. U svakom pogledu – kao poslovan čovjek, kao sportaš, kao humanist, dobrotvor, domoljub, u najkraćem kao dobar čovjek – ljudina u najboljem smislu riječi. Uza sve to on je uspio prokrstariti uzduž i poprijeko ovim našim planetom, uspeti se na mnoge planinske vrhunce, pregaziti najveće pustinje, upoznati različite kulture i civilizacije. Moram priznati da se čitajući ovu Petrovu životnu priču nisam mogao obraniti od malo zavisti. I trunke žala što i sam barem nešto slično nisam ni pokušao. A kako i ne bih!? On je uspio ostvariti sve ono o čemu sam ja samo maštao. I više od toga. A ja propustio sve što se moglo propustiti. Sve uz opravdanje da je nešto drugo važnije i prioritetnije. Da će biti za to vremena. Eh, kad bi se vrijeme moglo vratiti untrag! Ne znam kako je kod vas, ali mojoj priči je preostao samo naslov: Bilo pa prošlo. Ipak, na svakome je od nas da bira: i naslov i sadržaj. I naposljetku, gotovo sam siguran da bi ova Lovrićeva priča mogla biti inspirativna i poticajna. I to podjednako i mladima i onima u zrelijoj dobi. Ovdje donosimo tek nekoliko citata iz ove uzbudjive priče koji vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima.

Ante Bukovac

(...) Nakon dva sata napornog penjanja počinje sitna kiša. To nas nimalo ne veseli. A onda na 5400 m ledena kiša, sitna zrna. Naši nosači su prava himalajska čuda. Gledamo ih kako se sa teretom od 70 kg sa lakoćom penju po ovoj uzbrdici, a čini mi se da ni u jednom nema više od 50 kg. Klaus ide ispred mene i uporno ponavlja da će odustati, žali se Dieter. Janak se odvaja sa nosačima i kreće brže da nađe pogodno mjesto za postavljanje šatora. Sada smo nesigurniji, jer je Kusang došao na čelo kolone, a otraga nema nikoga. Zato se on stalno okreće i pogledava da netko nije pao ili ostao. Svi smo najednom stali. Dalje ne ide, nema kisika. Kusang nas hrabri da se imamo popeti još najviše 120 m. Stigli smo na granicu vječnog snijega, ledenjaka. Ugledali smo Janaka kako sa nosačima postavlja šatore i to nas je ohrabrilo. Ali ledena kiša, sada s vjetrom, pojačava. Na tek maloj zaravni na 5660 m postavljeni su naši šatori. Kusang priprema večeru, mi svi drhtimo od hladnoće i jedva čekamo da se zavučemo u vreće za spavanje. Osluškujemo kako po našem šatoru udara ledena kiša. Utoplili se jesmo u vrećama za spavanje, ali se organizam na toj visini jako bunu. Nema spavanja. Karl i Klaus imaju jaku glavobolju, meni u želudcu turbilencija. I pita se čovjek što mu sve to treba? Što to tjera čovjeka na ovakve izazove? U mojim godinama? Kako je lijepo biti u vlastitom krevetu? Jedva čekamo svanuće.

A onda pravi šok. Kad je svanulo vidljivost je zbog ledene oluje bila samo pa metara i Janak izdaje zapovijed da u šatoru ostajemo vjerojatno cijeli dan i narednu noć. Očaj bespomoćnosti. U vreći za spavanje provesti noć, dan, noć, 30 i nešto sati. Umirujem druge, ja sam tu ipak najstariji, a ne mogu sam sebe umiriti. Nadiru crne misli. Što ako se ova oluja nastavi dva dana, tri, pet? Na Himalaji je sve moguće. Umrijeti ovdje, jer više od tri dana nemamo ni hrane ni vode. Nemir u nas unosi i držanje Janaka. Svaka njegova riječ ima težinu, ali on šuti i šuti na svaki naš upit o izgledima za smirivanje vremena. Kusang barem laganim osmjehom unosi malo vedrine. On nas uredno opslužuje sa suhim obrocima doručka, ručka, večere. Nema ovdje nikakve mobilne veze. Jedino što nas tješi je prisutnost dvojice iskusnih šerpa. Ali ćudi ove divlje planine nitko ne može predvidjeti niti ukrotiti.

I kada se u moju glavu sleglo sve moguće crnilo, beznađe, osjećaj izgubljenosti i bespomoćnosti, najedanput kao da me obasjala neka svjetlost. Smiren u vreći za spavanje počinjem se pitati odakle ja ovdje, kako sam ja tu stigao. Događa se valjda ono što se u smrtnim opasnostima zove lucida intervalla, naglo prosvijetljenje. Događa se ono što mi se nikada u životu nije dogodilo. Odvijanje filma života,  od rođenja, od djetinjstva, mladosti... Kreću slike života odd maglovitih sjećanja. Partizani na našem guvnu igraju kozaračko kolo. Osvetničko. Jer svaka kuća je imala guvno, alioni se vesele baš na našem da nam napakoste. I ide maglovita slika dalje. Baka sjedi na svom krevetu i oplakuje svoja tri sina. Dvojicu je bar sahranila, a onom trećem se na Križnom putu gubi svaki trag. Mi brojni unuci je tješimo. Ma svemu unatoč, bako, mi ćemo biti ljudi. Slijedi „Pad pod oslobođenje“ koji Rami nije donio ništa dobro, ubojstva, pljačke, otimačine.

A onda dolazi horor slika koja će se do smrti okretati u mojoj memoriji, što će moj život učiniti drugačijim, formirati moj moj mentalni sklop, što će odrediti moj životni put, dati mu jednu posve drugačiju dimenziju života. Imao sam pet godina, sjećanja su već posve bistra. 1947. godina. Krvnik Titove OZNE izveo je majku pred kuću, ispod našeg oraha i drži joj cijev  puške u ustima. Jauk, plač, zapomaganje i sad ga čujem. Traži krvnik da prizna lažnu optužbu ili će joj pucati u usta. Ne, ne mogu priznati krivnju koje nema, ali vas molim ako me već ubijate, nemojte me ovdje ubiti pred djecom, govori ona. Ja, kao najmlađi, bacam joj se oko vrata u zagrljaj. I dok joj krvnik drži puščanu cijev u ustima, drugi krvnik me istrgne iz njena zagrljaja i strahovito me tresne o zemlju. Namjera? Ubiti neprijateljski otpad.  Sjećam se da sam od siline udarca nakratko ostao bez svijesti. Plač i jauk još jači. Starija sestra me polijeva hladnom vodom i trlja mi glavu. Ja i danas imam osjećaj, čak i živim u tom uvjerenju da je tim užasnim treskom o zemlju iz te zemlje, Božjom voljom, unišla u mene neka nadnaravna moć, pogonska snaga koja me drži cijeli život. Majci vežu ruke žicom i vode je na Prijeki sud. Mi trčimo, plačući, za njom, ne smije se ona okretati, jer joj jedanpripadnik OZNE uporno drži cijev na zatiljku. Božja ruka ju je spasila. Prva pobjeda.

Mogla je ova scena od mene učiniti mentalnog i tjelesnog invalida. Ne samo da nije, nego mi je taj tresak o zemlju kroz cijeli život davao snagu, nadahnjivao me, jačao, budio u meni u svim nevoljama duh pobjede. To je bila neka nevidljiva pokretačka snaga, kada god sam rekao sebi da ustrajno idem naprijed (...)

(...) Nakon dan i pol putovanja, kamionom do Jablanice, pa uskotračnom željeznicom do Sarajeva, vlakom stižem u Zagreb na studij. Mnogi iz moje generacije su bježali preko granice iz hermetički zatvorenog Titova carstva. Zagreb nam se ipak činio kao oaza slobode. Pun sam zanosa, snage, sreće. Ne mogu sakriti svoje oduševljenje kada sam ugledao tornjeve Zagrebačke katedrale. Kleknem pred spomenikom kralju Tomislavu.Polažem svoju intimnu prisegu uz molitvu. Ovdje ću ostvariti svoje životne snove. Naočigled brojnih putnika na tramvajskoj postaji. Upisujem paralelno dva fakulteta... Prvo zaposlenje. Testovi, provjere. Prolazim. Svaki se zaposlenik prvi dan mora javiti generalnom direktoru. Ulazim u ogromni ovalni ured. U kutu koščata ćelava ljudeskara s jako ispupčenim jagodicama i dugim zulufima. Unatoč tome što sam dva puta pozdravio sa dobro jutro druže direktore, on i dalje sa očalima koje su mu pale na dnu nosa čita Borbu (glasilo Saveza komunista) i to na ćirilici. Tek na treći pozdrav me je primjetio i postavio pitanje koje me je skoro ubilo „jesi li druže organizovan“, bojažljivo sliježem ramenima, a on će doslovice „koji si k....c radio na fakultetu, što se nisi organizovao“. Opet sam samo slegnuo ramenima i pomislio da je moje zaposlenje propalo. Jer „organizovani“ su bili samo članovi Partije. Tko to mene hoće poniziti? Spodoba koja je došla iz Zidanog Mosta 1945. sa kokardom na, naišao na SVOJE, zamijenio kokardu za zvijezdu i evo ga u Zagrebu kao osloboditelj. Kasnije sam sve to saznao o njemu. E, nije Đurišiću bilo po tvome(...)

(...) Hrabro idem dalje u ostvarivanje svojih životnih snova. Sve ide kako ja želim. „Kad nešto u životu postigneš, budi sretan da pomažeš drugima, a ne da drugi tebi pomažu, i nikada od ljudi ne traži zahvalnost, nego se zahvali Bogu za dar života“. Tako mi je govorila pokojna majka. I pomaganje drugima me je osnažilo, učinilo sretnijim, jačim. Zahvalnica Vlade RH za pomoć izbjeglicama i unesrećenima, 1992. Ali odakle ja tu? Kako sam i zašto stigao na taj krov svijeta? U 76. godini životana Everestu. Hej čovječe, mislim dalje. Pa ljubav prema planinama prati me od djetinjstva. U njima sam tražio utjehu, snagu, duhovnu i tjelesnu. Planine su me činile jačim, otpornijim. I upravo onaj prkos koji se taložio u meni od djetinjstva od onog treska, da moram biti pobjednik, upornošću i radom, ići samo naprijed i naprijed, spojen sa ljubavi prema planinama stvorio je nevjerojatnu simbiozu snage duha i tijela. Samo s tom snagom mogao sam preći sa ruksakom na leđima glasoviti Camini de Santiago, Put Svetom Jakovu, iz podnožja Francuskih Pirineja preko cijele Španjolske do Santiaga dug 800 km, sa navršenih 69 godina za 22 dana. Imao sam osjećaj da me vuče neka nepoznata sila.

Znatiželja za sve ono što je Bog stvorio nikada u meni nije prestajala. Sa petrolejskom lampom na 1600 m nadmorske visine, do dugo u noći proučavao sam sa 14 godina položaj zvijezda i beskraj svemira. Jednoga dana mi je bilo dosata velegradova, blještavila i njihove buke, okreenuo sam se planinama svijeta, dalekim prostranstvima ledenjaka na Islandu, Grenlandu, Aljasci. Pa pustinjama, čileanskoj Atacami, Jordanskoj i Sirijskoj pustinji, pa pustinji Gobi u Mongoliji, brojnim vulkanskim planinama na Andama i evo me na krovu svijeta, gdje se sada nalazim. Upadm, ne slučajno, u jedan njemački seniorski alpinističko planinarski tim. Prvo vatreno krštenje ledenjak Norveške Galdhoppingen, krov Skandinavije, vijavica, pola grupe odustaje. Sa još četvoricom sam na vrhu, a mjesec je srpanj, polarna hladnoća, u Zagrebu plus 36. Stižemo na Nordkapp, najsjevernije kopno Europe i uživamo u ponoćnom suncu. Glečeri Islanda, pa strahovito putovanje Groenlandom tri tjedna. Pješke, na skijama, vučom polarnih pasa, polarnim brodom. Slijedi Aljaska, Mc Kinley stižemo iznad pogibeljnog Windy Cornera na 5200 m. Ubija nas hladnoća i nedostatak kisika. Dva dana u šatoru i natrag. Pripreme na pustinji Atacami i uspon na krov Sjeverne i Južne Amerike Aconcaguu. Najstrašniji uspon u životu. Ovdje se desetine ljudi smrzne. Samo snaga tijela i jačina duha guraju me prema vrhu. I Mt Fuji, krov Japana. U pola noći krećemo iz zadnjeg logora prema vrhu. Čini se nemoguća misija. Ispred mene velika kolona, svi sa čeonim lampama, prava vertikala, kao da je netko stavio ljestve od zemlje prema nebu po kojima se ljudu penju. Na vrhu kratera mora se dočekati izlazak sunca. Kilimanjaro, krov Afrike. Ushuaia, Ognjena zemlja, najjužnija naseljena točka na zemlji.

Svoju motivacijsku energiju trebam prenijeti i na mlade. Otrgnut ih od raznih poroka da se bave sportovima. Obilazim klubove po cijeloj zemlji, osnivam nove. Na osvajanju svjetskog zlata na spustu na divljim vodama u Francuskoj diže se hrvatski stijeg, svira se hrvatska himna. Naša kajak vrsta je i na Olimpijskim igrama u Pekingu i Londonu, to je odgovor onom zlotvoru koji me otrgnuo iz majčina zagrljaja i tresnuo o zemlju (...)

(...) Vjetar s vremena na vrijeme nastupom druge noći s Everesta tako snažno grune po našem šatoru da imamo osjećaj kako će i šator i nas baciti u ponor.  I to je kraj. O sebi uopće ne razmišljam. Kao da vidim scene kako supruga, djeca, unuci plaču, plače i onih dvanaestero djece na Banovini za koju skrbim. Možda plače i onih malih četvero crne kumčadi u dalekom Kongu. A možda se i ona moja bosanska sirotinja pobjegla pred četnicima i mudžahedinima, koja se hrani na kazanu Kninskog Caritasa pita gdje je taj naš Lovrić? Zato svoju životnu priču, ako ovo preživim, moram ispričati baš onakvu kakva je bila. Da nisam proboravio ovdje na Himalaji na 5600 m, u šatoru 36 sati, zamotan u vreću za spavanje, u jednoj životnoj drami punoj neizvjesnosti, da li ću ovo preživjeti ili ne, vjerojatno nikada mi film života ne bi prošao kroz glavu. Moja životna priča ostala bi neispričana. Ipak me lagano hvata san. Vidim najljepšu sliku. Mojih šestero unučadi. Pitaju me: kakva je to, dida, zemlja taj nepal, kako ti je hodati po krovu svijeta...

A onda čujem vojničku zapovijed Janaka na njemačkom AUFSTEHEN, AUFSTEHEN...jedva se izvlačimo iz svojih vreća, nakon 36 sati. Ukočile nam se noge, glava teška. Dva sata iza ponoći. Izlazimo vani, sve se smirilo. Na nebu čudovišni rojevi zvijezda. Mi se penjemo dalje... dereze, gurtne uvezivanje po tri (...)

U travnju 2013. zove me glavni organizator i inspirator svih naših putovanja profesor dr Karl Juergen iz Njemačke. Ekspedicija Viking kreće sredinom lipnja na svoj najveći izazov. Obaviti temeljite pripreme na ledenjacima Islanda i krenuti na Groenland. Primaknuti se što bliže Sjevernom polu. Nisam mogao doći k sebi od uzbuđenja. Tropski krajevi me nikada nisu privlačili. A nekakv prigušena čežnja stići na kraj svijet, onog ledenog svijeta vječite bjline, stalno je tinjala u meni. Polarne ekspedicije i veliki istraživači uvijek su kod mene izazivali divljenje za hrabrost, upornost i izdržljivost. Istovremeno s uzbuđenjem budio se u meni i ponos da me jedna ovako dobro organizirana grup iskusnih planinarskih vukova rado prihvaća kao svog člana. Do sada sam to nastojao opravdati gdje god sam mogao. Red, disciplina, upornost, međusobno pomaganje, to je ono što krasi ovu grupu i to sam maksimalno poštovao (...)

Island je nešto posve drugo od ostalih europskih zemalja. Nepregledna prostranstva pokrivena vulkanskom lavom i ledenjacima čine 76% površine Islanda. Obradivo je samo 0,1% površine, a šume pokrivaju 1,2% zemlje. A njemački magazin Fokus od 25.3. 2017. Donosi izvještaj World happines report o stanju sretnosti ljudi na svijetu. I Island je po osjećaju sreće svojih ljudu na trećem mjestu. Zemlja lave i ledenjaka. A kakvu mi predivnu zemlju imamo, ali su nas mediji i vlastodršci koji ovu zemlju nikada nisu voljeli, učinili nesretnim ljudima. I kada sam na kraju našeg putovanja po Islandu upitao našeg domaćina i vodiča Gunara Gunarssona kako to da su se prije dvije godine na referendumu odlučili protiv ulaska u Europsku uniju, britko mi je odgovorio da su oni „mali narod, ali prepametan  ponosan da bi plaćali stotine tisuća birokrata u Bruxelles – u i podupirali lijenost južnih država. A države koje su izišle iz komunizma trebaju vremena da se otresu od ideologije u kojoj su cijepljeni. I na koncu mi te europske birokrate pozozivamo da dođu na Island naučiti se redu i radu“. Tako mala ponosna država prkosi EU, a sjetimo se čega smo se sve mi morali odreći da bi unišli u tu Uniju. I još k tome mijenjao se zakon o referendumu da bi jedva prošao. Na Islandu je glavna gospodarska grana ribolov. Za to su proglasili svoju gospodarsku ribolovnu zonu od 200 nautičkih milja ili 360 km od obale unatoč moćnim susjedima koji su im to osporavali. Island ima samo 360.000 stanovnika, ali kada je u pitanju nacionalni interes i ponos čvrsto prkose velikima.

Sjetimo se naših podaničkih političara, kako nam uvijek objašnjavaju, kako smo mi mala zemlja i nemamo mogućnosti boriti se s velikima. Svi se sjećamo našeg uzmicanja i pokleknuća pred diktatom EU u vezi s gospodarsko ribolovnim pojasom. Island ima BDP per capita 30.000, godišnji rast BDP 2,9%, stopu nezaposlenosti samo 5%. Ovo je zemlja koja je najbrže izišla iz krize, mi smo u njoj ostali najduže od svih europskih država. Uz to imaju najveću stopu nataliteta u Europi, a kult djece i majčinstva osjeća se na svakom koraku. U autobusima, zrakoplovima, svugdje. U Reykjaviku sam često vidio kako na biciklističkoj stazi majka vozi bicikl s posebnom prikolicom u kojoj je troje djece. Uz najnižu stopu nataliteta, kod nas mediji naglašeno promoviraju „partnerstvo bez djece“, poglavito istospolno.

Čovjeku pamet staje kada vidi zemlju okrutne klime, prekrivenu lavom i ledenjacima, ali zemlju prosperiteta i sretnih i ponosnih ljudi, a kod nas zemlju gdje sve raste što posadiš, a zemlju nesretnih ljudi. I dok na Islandu vlada pamet, znanje, profesionalnost, samosvijest o identitetu, ponos, skromnost i upornost, a kod nas je sve obratno. Mentalitet podaništva Beču, Budimpešti, Beogradu i Buxeles-u kao da je u genima našeg naroda pa se nacionalni ponos i samosvijest preziru. Oni malo prirodnog dobra cijene beskrajno, a mi naše prodajemo u bescjenje. I kada čovjek uzleti sa zračne luke Keflavik u tmurno kišno ljetno jutro, gledajući dolje na zemlji naslage vulkanske lave i slijeće u Zagreb, gledajući suncem obasjana zelena polja, mora se zapitati tko to našu zemlju učini nesretnom. Bili su prva suverena zemlja koja nas je priznala, unatoč protivljenju njihovih moćnih susjeda Britanaca, koji za to nisu 1991. htjeli ni čuti. Nikada im to nismo honorirali (...)

 

Hitovi: 2074