Samo izađimo i glasujmo! Prema savjesti!

• 
• 

...U ovom trenutku možda je najvažnije naglasiti da bi najgora stvar bila ignorirati izbore i ne izaći na njih. Upravo je to ono što najviše odgovara onima koji pošto poto žele sačuvati postojeće stanje, svoje pozicije i privilegije. A baš nam se to redovito događa kod svih izbora. Zbog najrazličitijih razloga – malodušnosti, razočarenja, rezignacije, inertnosti, vlastitog komoditeta pa i lijenosti, a najčešće zbog nevjerice da se time bilo što može promijeniti, gotovo polovica od svih birača ne izlazi na izbore. I onda se žalimo da nam je vlast ovakva i onakva...Važno je izaći i glasovati. Prema svojoj savjesti i uvjerenju. Uz postojeći izborni sustav i u ovim našim okolnostima, to je jedini način da se pokuša koliko- toliko neutralizirati moguće izborne manipulacije. Pa to je samo jedan put u četiri godine. A valjda toliko dugujemo sebi. I Domovini. Ako još uvijek imate kakvih dilema u vezi s svime ovime, pokušajte naći odgovore u tekstovima koji slijede. Ur.

Izbori su pred vratima i vjerojatno smo već načistu koju ćemo od 192 liste zaokružiti i kojemu od preko 2000 imena na listama dati svoj preferencijski glas. Svi mi imamo svoje razloge za takav izbor i zasigurno bi sada bilo iluzorno pokušavati na to utjecati. Ipak, dobro bi bilo podsjetiti se kako je to bilo svih ovih godina kako koristimo plodove demokracije: što su nam obećavali a što činili, koliko su bili vjerodostojni, što nas je ljutilo, frustriralo, radovalo.

Sjetimo se da su za sadašnje stanje u kakvom se nalazi naše društvo, za sve dobro i loše, učinjeno ili neučinjeno (a ima toga dosta), manje – više podjednako odgovorne dvije vodeće stranke, odnosno koalicije. Ove dvije vodeće opcije sve do sada su uspjevale zadržati svoje pozicije zahvaljujući ponajviše lukavo osmišljenom izbornom zakonu i činjenici da gotovo polovica birača nikada ne izlazi na izbore. Na temelju tih činjenica i gotovo potpune kontrole medija, kao i naslijeđenog iskustva iz bivšeg totalitarnog sustava, one su uspostavile jedan prilično maligan koruptivno – klijentelistički sustav upravljanja koji je samo po nazivu demokratski, a u biti je negacija demokracije.

Za razliku od svih ranijih izbora u kojima je dominirao spomenuti duopol, ovoga se puta na sceni pojavljuje i treća, po svim pokazateljima respektabilna opcija - Domovinski pokret, koja obećava sustavne dubinske promjen, pa bi birači, kako se čini, ovoga puta mogli birati ono što doista žele i hoće, a ne „manje zlo“ kao više puta do sada. Vrijeme će pokazati hoće li biti vjerodostojni.

U ovom trenutku možda je najvažnije naglasiti da bi najgora stvar bila ignorirati izbore i ne izaći na njih. Upravo je to ono što najviše odgovara onima koji pošto poto žele sačuvati svoje pozicije i privilegije. A baš nam se to redovito događa kod svih izbora. Zbog najrazličitijih razloga – malodušnosti, razočarenja, rezignacije, inertnosti, vlastitog komoditeta pa i lijenosti, a najčešće zbog nevjerice da se time bilo što može promijeniti, gotovo polovica od svih birača ne izlazi na izbore. I onda se žalimo da nam je vlast ovakva i onakva.

Ignoriranje izbora, ne samo da bi bila naša najgora odluka; bio bi to, blago rečeno, grijeh - grijeh propusta. I više od toga: bilo bi to ravno izdaji. Ne samo vlastitih interesa i interesa svoje djece nego i izdaji ideala za koje se ginulo kroz duga stoljeća, izdaji Domovine. Stoga neka ovo bude apel svima nama: zabilježimo sebi datum 5. srpnja 2020. i rezervirajmo jedan sat našeg vremena za šetnju do svog biračkog mjesta. I glasujmo prema svojoj savjesti i uvjerenju. Uz postojeći izborni sustav i u ovim našim okolnostima, to je jedini način da se pokuša neutralizirati moguće izborne manipulacije. Pa to je jedan put u četiri godine. A valjda toliko dugujemo sebi. I Domovini.

Ur.

Povezani članci:  Lijevo i desno u Hrvatskoj

https://tockanai.net/Lijevo i desno u Hrvatskoj

Ako se ne ujedinite – piši propalo 

Kaže se da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Demokracija kao sustav za koji smo se i mi opredjelili omogućuje smjenjivanje te vlasti ako ne odgovara volji većine. Dogovorili smo se i to ozakonili da se ta volja većine provjerava svake četiri godine na parlamentarnim izborima. Međutim činjenica je da na izbore redovito ne izlazi preko 50% birača pa onda o tome tko će pobijediti i upravljati državomo često odlučuje manjina s smanje od 20% osvojenih glasova ukupnog biračkog tijela.

Zahvaljujući ponajviše lukavo osmišljenom izbornom zakonu, kao i uspješnoj kontroli medija, te baštinjenom iskustvu iz prošlog sustava kod nas se na vlasti svo ovo vrijeme kako postojimo kao nezavisna i slobodna država izmjenjuju stranke, odnosno strukture lijevog i desnog predznaka. Prema bitnim značajkama njihova djelovanja kao i prema učincima, gotovo da i nema razlika među njima. Sve se više govori o stvarnoj, mada neformalnoj koaliciji na djelu i o tome kako su te strukture (tzv. „elite“) gotovo do savršenstva razvile vrlo uspješan koruptivno – klijentelistički sustav funkcioniranja i upravljanja kojemu je primarni cilj održanje na vlasti. 

Danas, trideset godina nakon što smo izašli iz bivšeg sustava, ne bi se baš moglo reći da nam cvjetaju ruže. Ne ide nam pa ne ide. Katastrofalna demografska situacija, masovno iseljavanje, klijentelizam, korupcija, nepotizam, ovrhe, blokade i brojni drugi problemi najčešće su teme u svakodnevnom životu ljudi. Prema većini objektivnih parametara kojima se mjeri uspješnost društva, mi se čvrsto držimo dna ljestvice koja se odnosi na zemlje EU, pa i šire. A opća kriza potaknuta pandemijom koronovirusa pa i razorni potres koji je pogodio Metropolu prijeti nam potpunim urušavanjem i propašću. Bez upuštanja u argumentaciju navedenih tvrdnji nemoguće je ne istiaknuti da ključna odgovornost pripada svim dosadašnjim vladajućim strukturama. I desnima i lijevima. 

Uz sve to u našem je društvu evidentna duboka podjeljenost. Na one kojima je Hrvatska kao nezavisna i suverena država ostvarenje vjekovnog sna bez kakve Hrvati kao narod nemaju budućnosti i na druge koji se s time nikako ne mogu pomiriti. Ovim prvima koji predstavljaju većinu nacionalnog bića i kojima pripadaju najveće zasluge za stvaranje moderne Hrvatske obično se pridodaju nazivi : demokršćani, desnica, suverenisti, tradicionalisti, konzervativci, dok drugu skupinu čine sljednici i simpatizeri bivšeg sustava i komunističke partije koji su se tobože transformirali u socijaldemokrate, vješto preuzeli globalističko – liberalnu agendu, koji prisvajajući sebi aureolu antifašizma uspjevaju stalnim optužbama za grijehe iz davne prošlosti, stvarne i izmišljene, nametati stigmu krivnje za ustaške zločine i blokirati normalno funkcioniranje države. 

Upravo smo u vremenu kad se počelo govoriti o skorim parlamentarnim izborima. Aktualnoj vlasti bi odgovaralo da to bude što ranije kako bi iskoristila trenutnu prednost zbog dobrog snalaženja u rješavanju problema epidemije korone. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, svima koji imalo duže pamte moralo bi biti jasno da se od ovakvog sustava vlasti i ovih struktura ne mogu očekivati nikakve bitne promjene. Dapače, realnije je očekivati pogoršanje do posvemašnjeg urušavanja. 

Takve bi se promjene mogle očekivati samo od neke treće opcije koja bi znala i uspjela okupiti i ujediniti sve oko zajedničke platforme s najvažnijim jasno definiranim ciljevima i prioritetima. Sve stranke i udruge, i istaknute pojedince, u Domovini i iseljeništvu, baš sve kojima je na srcu Hrvatska – sve bi trebalo okupiti pod jedan kišobran. Prošli predsjednički izbori su pokazali da to nije nemoguće, jer je domoljubno – suverenistička strana osvojila ukupno najveći broj glasova. Za puni uspjeh nedostajalo je samo zajedništvo i sloga. Odgovornost za to isključivo je na vodstvima stranaka! 

Danas kad smo opet pred velikim izazovima, gotovo jednakima onima iz devedesetih, mada na drugačiji način, ta vodstva, ako im je doista do nacionalnih interesa i vrijednosti morala bi nadići sve dosadašnje nesporazume i nesloge, osobne animozitete i međusobne konflikte, svoje egoizme i taštine, i prijeći preko svega (jer nitiko nije savršen, nema bezgrješnih), i okupiti se oko zajedničke platforme i zajedničkih ciljeva. Sve što je imalo sporno može se ostaviti za neko drugo vrijeme i uvijek gledati je li nas nešto više približava cilju ili udaljava. Treba prepustiti prednost onima koji nisu potrošili svoje kredite, osobito mladima. (I savjetodavna uloga seniora s bogatim iskustvom može biti od presudnog značenja). 

Uz ovakav pristup, iskren i bez rezervi, vjerojatno bi se potaknuo i onaj najveći dio puka koji zbog raznih razloga (nevjerice, razočarenja, ravnodušnosti itd.) nikad ne koristi svoje biračko pravo da odustane od takve prakse, što bi zasigurno bitno doprinijelo demokratskom ostvarenju volje većine naroda. 

I na kraju još jednom najodgovornijima (vodstvima): ako se doista smatrate domoljubima, dogovorite se oko najbitnih pitanja (npr. o dopisnom i elektronskom glasovanju, o konceptu novog izbornog zakona, o načelnom pristupu problemima demografije i bitnih reformi i dr.), jasno definirajte ciljeve, modalitete i prioritete i pripremite se za zajednički izlazak na parlamentarnim izborima. I neka sve to ne bude samo u okviru predizborne strategije, nego i kao zavjet, odnosno čvrsto obećanje poput onog „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!“. Pouzdajte se u svoj narod i uz Božju pomoć uspjet ćete. Ako budete solirali kao do sada – nemojte ni pokušavati; piši propalo.

 Ur.

Komu dati svoj glas?

Nakon svega što je navedeno pod prethodnim naslovom, a što se ponajviše odnosi na vodstva političkih struktura – stranaka i udruga, još riječ – dvije. Svima nama, osobito onima koji ne izlaze na izbore, njih 50 –tak posto. Razmislimo malo, upravo je to jedan od glavnih razloga kojim sami omogućujemo onima koje ne želimo na vlasti da to lagano ostvaruju. Katkad i s manje od 20 – tak posto osvojenih glasova. A kad se to dogodi onda se četiri godine žalimo, ljutimo i prigovaramo, jer nismo zadovoljni tom istom vlašću. Iako za to ne bismo imali pravo, jer se nikako ne možemo distancirati od odgovornosti za neučinjeno i njen dolazak.

Mnogi smatraju, a čini se i logičnim, da bi veći izlazak na izbore bio značajan korak u ostvarivanju volje većine i prevladavanju niza problema koji opterećuju naše društvo i koče njegov napredak. To bi značilo, između ostalog, i mogućnost promjena u zakonodavstvu pa i u izbornom sustavu. Nakon toga glavni kriteriji za napredavanje u bilo kojoj društvenoj sferi pa i u natjecanju za sudjelovanje u strukturama vlasti ne bi više ovisilo o odanosti i poslušnosti stranačkoj oligarhiji, nego o sposobnosti i rezultatima i volji biračke baze.

Ovoga puta bismo izgleda mogli imati priliku birati između tri ponuđene opcije – uz dvije dosadašnje koje smo dobro upoznali koje, kako smo vidjeli, ne mogu jedna bez druge i koje nude kontinuitet dosadašnje politike, i treće koja dosta obećava. Napokon, nakon poduže vremena ne ćemo morati glasovati za manje loše, ili protiv, nego za ono treće što nudi novu nadu. Ako bismo, ne daj Bože, opet postupili kao i do sada, tj. prespavali izbore, s pravom bi nam se moglo govoriti da smo dobili vlast kakvu zaslužujemo.

U uvjerenju da većina nas već ima čvrsto definirana stajališta o ovim pitanjima koja će vjerojatno ostati nepromijenjena i nakon predizborne kampanje, ma kakva ona bila, propustit ćemo ovdje priliku sugerirati komu dati svoj glas. Samo izađite na izbore i glasajte! Za koga god želite i po vlastitij savjesti! Ili, ako ne želite dati glas nikome, jednostavno poništite svoj listić, kako se po D Hondtu ne bi prelio onima kojima niste skloni. Ako nam Domovina išta znači, to je najmanje što za nju možemo učiniti.

Ante B.

Biskupi HBK: ‘Glasajte za one koji štite brak kao zajednicu muškarca i žene, zagovaraju neradnu nedjelju i vjeronauk u školama’
16. lipnja 2020.

“Vjernici će svojom slobodnom odlukom glas povjerenja dati onima koji se zauzimaju za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene, koji promiču kulturu života dugoročnom pronatalitetnom politikom te se zalažu za neradnu nedjelju kao dan obiteljskoga zajedništva i dan Gospodnji. Važno je također znati kako namjeravaju provoditi obrazovnu reformu koja bi uključivala odgojne dimenzije utemeljene na općeljudskim vrijednostima i u skladu s kršćanskim vrijednosnim sustavom koji je utkan u identitet našega društva. Neizostavno je propitati na koji se način kandidati kane zalagati za ozdravljenje hrvatskoga društva od ideoloških raslojavanja, korupcije i različitih oblika pogodovanja koja razaraju dobro i guše nadu”, stoji u poruci biskupa Hrvatske biskupske konferencije(HBK). Poruku prenosimo u cijelosti:

Poruka biskupa Hrvatske biskupske konferencije za parlamentarne izbore 2020.

1.U povodu skorih parlamentarnih izbora, koji su raspisani za 5. srpnja 2020. godine, mi katolički biskupi želimo podsjetiti članove Božjega naroda, ali i ljude dobre volje, kako izbori zastupnika za Hrvatski sabor značajno utječu na osobnu, obiteljsku, društveno-političku i gospodarsku stvarnost. Za nas vjernike, stoga, izaći na izbore i osobno preuzeti odgovornost za pravedniji i općedruštveni boljitak te daljnji razvoj demokracije u hrvatskom društvu nije samo građanska dužnost, nego i izričaj kršćanske odgovornosti i istinske ljubavi prema domovini.

Jasno je da se u ovoj prigodi pitamo komu od predloženih kandidata na izbornim listama iskazati svoje povjerenje?! Proteklih mjeseci zbog pandemije izazvane koronavirusom morali smo se odreći mnogih ustaljenih navika. Privremeno smo iz brižnosti za zdravlje bližnjih obustavili redovita liturgijska slavlja i odustali od društvenih okupljanja. To iskustvo pokazalo je koliko su važne stručne i mjerodavne osobe u javnim službama i u politici. Naime, samo mudri i stručni, pošteni i nesebični pojedinci mogu osigurati da društvo napreduje i raste. Epidemiološka je kriza uz to pokazala koliko je važna samostalnost i neovisnost države, kako u donošenju vlastitih odluka i propisa tako i u gospodarskom smislu proizvodnje hrane, lijekova i drugih potrepština.

2.Dobronamjerno, stoga, u ovom predizbornom razdoblju podsjećamo da je veoma važno upoznati kako pojedini kandidati ili političke stranke vide budućnost naše domovine i što kane učiniti da ona postane mjestom dobroga i zdravoga življenja. Važno je provjeriti i prosuditi kako kandidati namjeravaju jačati samostojnost države, promicati otvorenost i suradnju s drugim državama i narodima i provoditi učinkovito gospodarske programe i agrarnu politiku, te kako i što žele učiniti da javna uprava postane učinkovitija i na službu građanima. Posebice valja uočiti koje se mjere kane poduzeti da se zaustavi val iseljavanja mladih ljudi i obitelji, stvore uvjeti za povratak hrvatskih iseljenika, spriječi socijalno raslojavanje i osiromašenje građana te promiču načela socijalne države.

Nadalje, potrebno je uočiti i kako pojedine političke stranke ili nezavisne liste namjeravaju provesti daljnju demokratizaciju društva, ponajprije promjenom izbornoga zakona i razvojem civilnoga društva na načelima pluralnosti i vjerske slobode. Važno je također vidjeti kako kandidati gledaju na zločine svih ideologija u kojima su stradali članovi našega i drugih naroda tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. Posebice je važno kako se odnose prema Domovinskomu ratu i osuđuju li sve oblike totalitarizma, rasne, vjerske i druge netrpeljivosti. Konačno, bitno je da u svom programu promiču pozitivan i zdrav nacionalan osjećaj te traže cjelovitu i punu istinu o događajima iz prošlosti temeljem koje će se moći uspostaviti kultura dijaloga, nacionalnoga pomirenja i zajedništva.

3.Vjernici će svojom slobodnom odlukom glas povjerenja dati onima koji se zauzimaju za zaštitu braka kao zajednice muškarca i žene, koji promiču kulturu života dugoročnom pronatalitetnom politikom te se zalažu za neradnu nedjelju kao dan obiteljskoga zajedništva i dan Gospodnji. Važno je također znati kako namjeravaju provoditi obrazovnu reformu koja bi uključivala odgojne dimenzije utemeljene na općeljudskim vrijednostima i u skladu s kršćanskim vrijednosnim sustavom koji je utkan u identitet našega društva. Neizostavno je propitati na koji se način kandidati kane zalagati za ozdravljenje hrvatskoga društva od ideoloških raslojavanja, korupcije i različitih oblika pogodovanja koja razaraju dobro i guše nadu.

Pozivamo sve stranačke i neovisne kandidate da u predizbornoj kampanji sačuvaju osobno dostojanstvo i povjerenje građana nastoje pridobiti snagom političkoga programa. Biti saborski zastupnik nije kakav politički aktivizam kojim se zadovoljavaju osobne ambicije, nego odgovorna služba u svrhu promicanja i ostvarenja općega dobra. Potičemo i sredstva društvenih komunikacija da svoje poslanje ispune visokim standardima profesionalnosti te pruže dostatne i jasne informacije o izbornim programima i kandidatima za budući saziv Hrvatskoga sabora. Zaređene službenike pozivamo da crkvene prostore čuvaju od bilo kakve predizborne aktivnosti i s vjernicima mole za blagoslov i napredak domovine.

4.Ne smijemo dopustiti da nas zahvati duh ravnodušnosti ili napast malodušja kako se ništa ne može učiniti. Kad netko ostane kod kuće i ne ide na biralište, čini grijeh propusta. Bježeći od vlastite odgovornosti, prepušta drugima da odlučuju i u njegovo ime. Među osobama koje se kandidiraju za obnašanje službe narodnoga zastupnika ili zastupnice u Hrvatskom saboru ima onih koji zaslužuju povjerenje. Izbor tzv. preferencijalnim glasom k tomu daje mogućnost izravno birati zastupnika ili zastupnicu za koje smo uvjereni da su sposobni suočiti se sa suvremenim izazovima. Naime, sud savjesti nije kakav emotivan sud, nego proizlazi iz razborite prosudbe i odgovornosti te usvojenoga sustava vrijednosti koji nadahnjuje naš kršćanski život.

Predizbornu kampanju, kao i same izbore, preporučujemo zagovoru Blažene Djevice Marije, koju vjekovima nazivamo odvjetnicom našom, te zagovoru sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske i Hrvatskoga sabora. Posebice molimo zagovor i pomoć blaženoga Alojzija Stepinca, koji je svoje služenje i život darovao Crkvi i svojemu narodu. Uz njihovu pomoć svi odgovorno i savjesno pristupimo skorim parlamentarnim izborima.

Biskupi Hrvatske biskupske konferencije”

 https://projektvelebit.com

Hrvatska najgora na svijetu u nekoliko bitnih kategorija
Piše: Teleskop

Hrvatska najgora na svijetu u nekoliko bitnih kategorija: Bolji smo samo od Mongolije, Argentine i Venezuele

Hrvatska je konkurentnija od Mongolije, Argentine i Venezuele i slabija od 59 zemalja iz godišnjaka svjetske konkurentnosti za 2020. godinu Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne.

Rezultati istraživanja tog instituta, čiji je partner Nacionalno vijeće za konkurentnost, pokazuju da je Hrvatska, kao i prošle godine, na 60. mjestu od ukupno 63 svjetske ekonomije i u leđa gleda Južnu Afriku, Jordan, Slovačku, Ukrajinu, Kolumbiju, Rumunjsku, Bugarsku, Kazahstan…

Ljestvica konkurentnosti IMD-a izrađuje se temeljem 255 kriterija koji su uglavnom statistički indikatori, a jedna trećina odnosi se na istraživanje mišljenja gospodarstvenika. Godišnjak IMD-a mjeri koliko dobro zemlje upravljaju resursima i kompetencijama te analizira četiri faktora konkurentnosti: gospodarske rezultate, infrastrukturu, efikasnost javnog i poslovnog sektora, javlja Slobodna Dalmacija.

Hrvatska je među svim zemljama najlošija po efikasnosti poslovnog sektora, svaka joj je stavka donijela posljednje mjesto. Najslabija je tako po obrazovanju zaposlenika, prilagodljivosti na promjene, vjerodostojnosti menadžera, zadovoljstvu potrošača, financijskim vještinama, potrebi za gospodarskim i socijalnim reformama, kompetentnosti višeg menadžmenta i socijalnoj odgovornosti.

Mrvicu bolja je po infrastrukturi, gdje posljednje mjesto drži po razvoju i primjeni tehnologija te po održivom razvoju, na 62. mjestu je po javno-privatnom partnerstvu, obrazovanju menadžmenta i transferu znanja, 60. mjesto zaradila je po kvalificiranim inženjerima, upravljanju gradovima te zakonodavstvom o znanstvenim istraživanjima.

Hrvatska ima slabosti i u efikasnosti javnog sektora. Po birokraciji je gotovo najlošija među svim zemljama i pripada joj predzadnje mjesto koje je zaslužila i državnim vlasništvom u tvrtkama, na 60. mjestu je po zaštiti prava vlasništva, po prilagodljivosti vladinih politika, zakonu o radu, poticajima za ulaganja i imigracijskim zakonima. Nije tu kraj nizanja slabosti, gospodarski rezultati Hrvatske su takvi da joj je otpornost gospodarstva zaradila 62. mjesto, po izvozu je 55., po zaposlenosti 53., a po izravnim ulaganjima u zemlji i inozemstvu na 52. i 53. mjestu.

https://teleskop.

 

EUROSTAT: Hrvatska je na samom dnu po kupovnoj moći u EU
21. 06. 2020. 10:16
Autor: NACIONAL / J.B

Iako se premijer Andrej Plenković i njegovi ministri vole hvaliti statističkim podacima, najnoviji podaci Eurostata pokazuju da nam je životni standard sve lošiji.

Prema podacima Eurostata, kupovna moć hrvatskih građana lani je iznosila samo 66 posto prosjeka na razini Unije. Drugim riječima, bila je za trećinu manja od kupovne moći prosječnog stanovnika EU.

Kada se po razini potrošnje uspoređujemo s, primjerice, Njemačkom, proizlazi da prosječan Nijemac ima gotovo dvostruko veću kupovnu moć od prosječnog Hrvata. U usporedbi s potrošnjom prosječnog građanina Luksemburga, najbogatije članice EU, Hrvati imaju upola manju kupovnu moć.

Hrvatska se svela ne rentu, nisku proizvodnost rada i nedostatak tehnologije i proizvodnje

“Podaci Eurostata pokazuju jako zaostajanje Hrvatske za drugim novim članicama EU. Hrvatska jednostavno ima nisku proizvodnost rada, nedostaje nam industrija i tehnologija, kao i strana ulaganja. Sveli smo se na rentu koju eksploatiramo tri mjeseca u godini, a tu nekog napretka nema”, objašnjava Lovrinčević za Index.

Upozorava i da su druge istočnoeuropske članice EU proteklih godina puno više od Hrvatske povećavale plaće, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru, a sve s ciljem zaustavljanja odljeva stanovništva u razvijenije članice EU. Hrvatski problem ostaju i velika davanja državi, posebno u segmentu doprinosa i potrošnih poreza – PDV-a i trošarina, a naročito u području parafiskalnih nameta.

Bolji smo od Srbije, ali lošiji od Turske

Naša kupovna moć još uvijek veća od kupovne moći njihovih jugoistočnih susjeda. Tako prosječna stvarna potrošnja po stanovniku u Srbiji još nije dostigla ni polovicu prosjeka EU, što zapravo znači da je kupovna moć u Hrvatskoj otprilike za trećinu veća od one u Srbiji.

Bosna i Hercegovina kotira još slabije: prosječna potrošnja po stanovniku u njoj je samo 42 posto Unijina prosjeka, što tu zemlju čini jednom od najsiromašnijih na Starom kontinentu, a kupovnu moć njenih građana znatno manjom od kupovne moći hrvatskih građana. No značajan skok na ljestvici zato ima Crna Gora, u kojoj je kupovna moć po stanovniku lani dosegla 60 posto prosjeka EU, što znači da Crnogorci po razini životnog standarda više ne zaostaju puno za Hrvatima.

Hrvatsku bi trebalo zabrinuti i to što nas je po razini životnog standarda pretekla i Turska. Kupovna moć prosječnog građanina Turske lani je iznosila 68 posto prosjeka EU, što je više od prosječne kupovne moći hrvatskog građanina.

https://www.nacional.hr/eurostat

 

Hrvati su među najnesretnijim narodima u Europskoj uniji
Josip Mihaljević, 22. studenoga 2019.

Sreća je svakako subjektivan osjećaj, ali je također zadatak političarima da stvore uvjete za sretne ljude. Istraživanje Eurostata Hrvate svrstava među tri najnesretnija naroda u Europskoj uniji, što to govori o nama i našim političarima?
tuga

Stigli su novi Eurostatovi podaci koji otkrivaju tko su najsretniji, a tko najnesretniji narodi u Europi.

U 2018. godini preko 62% stanovnika Europe starijih od 16 godina izjasnilo se o tomu koliko se sretnima osjećaju.
zvonimir galic

Kada pogledate ove grafove o starijim Hrvatima u odnosu na EU, sve će vam biti jasno

On najsretniji, koji su kazali kako su sretni čitavo vrijeme bilo je 14%. Slijedi 48% onih koji su rekli da su sretni većinu vremena u protekla četiri tjedna od ispitivanja, dok je tek 8% stanovnika Europe rijetko, a 2% nikada sretno.

U usporedbi s 2013. godinom kada se provodilo slično istraživanje, Europljani su u prosjeku sretniji za 2 posto nego te godine.

Zanimljiv je i pregled po zemljama gdje Hrvatska nikako dobro ne stoji. Treći smo najnesretniji narod, odmah iza Latvijaca i Bugara.

Ispodprosječni, ali bolji od Hrvatske su još: Litvanci, Rumunji, Grci, Talijani, Estonci, Česi, Ciprani, Portugalci, Mađari, Slovenci i Maltežani.

Nadprosječno sretni narodi su: Šveđani, Nijemci, Francuzi, Poljaci, Danci, Španjolci, Luksemburžani, Finci, Austrijanci, Nizozemci i Belgijci, s tim da posljednja četiri naroda dijele prvo mjesto sa 76% sretnih građana.

Vesna Vučemilović: O nekim svjetonazorskim pitanjima - o životu, pobačaju...
Piše: Teleskop

Vesna Vučemilović, nositeljica liste Domovinskog pokreta u IV. izbornoj jedinici, gostovala je u Novom danu.

Upitali smo je za komentar na fotografiju bivše predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović, koja u jeku reakcija na izjavu Miroslava Škore da bi silovane žene s obiteljima trebale razgovarati o pobačaju, objavila fotografiju s ispruženim srednjim prstom, poručivši da je “prošlo vrijeme kad je žena čekala što će ‘baja’ reći”.

“Ne bih to komentirala, to je samo jedan u nizu njezinih čudnih i uvredljivih istupa, kakvih je tijekom njezinog mandata bilo jako puno. Ona je imala 5 godina vremena učiniti nešto za žene i za ženska prava. Nije se nešto proslavila, nije se previše ni trudila. Dok ju je gospođa Tomašević molila i slala joj pisma, ona je s njenim mužem pjevala, grlila se, plesala. To samo dokazuje koliko je ona licemjerna. To je licemjerno ponašanje, koje nije svojstveno samo bivšoj predsjednici, nego i nekim drugim članovima”, rekla je Vučemilović.

Govoreći o izjavi njezina brata o pobačaju silovanih žena, Vučemilović je rekla da je sam Škoro jučer pojasnio tu izjavu. “Tu nema glagola morati, mogle bi, trebale. Normalno je kad netko donosi važnu odluku u svom životu da se posavjetuje sa svojom obitelji. To je nekakav dio i našeg odgoja, to se interpretiralo jučer na način da smo mi sad u Saudijskoj Arabiji pa će obitelj umjesto te žene odlučiti”, rekla je Vučemilović, pa spomenula i Ninu Raspudića.

“Ta tema je toliko osjetljiva. Ne znam zašto je gospodin Raspudić išao otvarati tu temu, jer skupljati političke poene na takvoj nevolji i tragediji ne razumijem zašto”, rekla je Vučemilović.

Upitana za osobni stav po pitanju pobačaja, Vučemilović je rekla da se radi o ideološkim i svjetonazorskim temama te da se podrazumijeva da birači trebaju znati stav ljudi za koje glasaju.

“Vidimo na primjeru bivše predsjednice koliko je bila licemjerna i prikazivala se kao demokršćanka, a sad dijeli druge stavove. Nama život počinje začećem i mi smo za zaštitu života. To je vrlo osjetljiva tema, često političari nisu dovoljno kompetentni i nemaju sve informacije, pogotovo kad su u pitanju žrtve seksualnog nasilja”, rekla je Vučemilović, dodavši da su ljudi koji pomažu ženama koje se nađu u takvim situacijama kompetentniji i mjerodavniji za dati mišljenje.

Što se tiče mogućnosti da bi se Domovinski pokret mogao zabraniti za potpunu zabranu pobačaja, Vučemilović je rekla da ne treba ići tako daleko.

“Imamo rješenje koje se sada primjenjuje. Uvijek postoji jedan dio slučajeva u kojem stopostotne zabrane nikada ni u jednom području nisu polučile rezultate. U svim zakonima imate određene slučajeve u kojima su navedeni izuzeci i to je praksa u civiliziranom svijetu. Prikazivati to sada u nekom drugom svjetlu, mislim da nije potrebno”, rekla je Vučemilović.

A što je sa silovanim ženama koje su ostale trudne? “To je na toj ženi da odluči. Te žene su ranjene žene. Raspudiću bih poručila da pročita dva pisma Ivana Pavla Drugog, koja je uputio kardinalu Puljiću i da se informira. Te žene su ranjene, pretrpjele su čin nasilja i prema njima se treba tako odnositi. Treba se odmaknuti od tih tema u predizborno vrijeme. Korištenje tih tema sad je po meni neprikladno”, rekla je Vučemilović.

Na pitanje bi li djeci bilo bolje u domu ili s istospolnim parovima, Vučemilović je rekla da je obitelj zajednica muškarca i žene te da je svakom djetetu bolje u obitelji. “Što se tiče istospolnih parova, treba voditi računa o interesu djece. Postoji razlika između istospolnih zajednica i obitelji, jer obitelj je zajednica muškarca i žene”, rekla je Vučemilović, dodavši da “u principu nije” za to da istospolni parovi udomljavaju djecu.

Govoreći o kampanji za predstojeće izbore i četvrtu jedinicu u kojoj je na čelu liste, Vučemilović je rekla da se radi o vrlo zahtjevnoj jedinici. “Anušić je tamo htio Škoru, dobio je Škoru. Ja sam Škoro cijeli svoj život”, rekla je.

O mogućoj postizbornoj koaliciji između Domovinskog pokreta i HDZ-a, Vučemilović je rekla da se mora pitati Miroslava Škoru. “Ja sam nositeljica liste, ali nisam glasnogovornica Domovinskog pokreta”, rekla je Vučemilović.

Je li Domovinski pokret rasadnik potencijalnih novih “žetončića” u Saboru? “Nas se često svrstava u taj nekakav desni, krajnje desni blok, često nas se naziva Škorinim ustašama, a vidi se da imamo različite opcije i da smo Domovinski pokret, okupljamo snage kojima je u interesu pozitivna Hrvatska koja ide naprijed. Nema stopostotne garancije, ali vjerujem da prebjega neće biti”, rekla je Vučemilović.

Na izborima očekuje zasigurno dvoznamenkasti broj mandata, ali nije željela precizirati konkretnu brojku.

Foto: Lana Slivar Dominić/Hina

https://teleskop.hr/50414-2e-i

Od izbora do izbora

"... na desnoj je i suverenističkoj opciji velik zadatak, ali i velika prilika. Tko zna kada će ponovno imati ovakvu priliku kakvu imaju pred ovogodišnje parlamentarne izbore. Dosadašnja povijest političkoga djelovanja desnih opcija pritom tjera na veliki oprez. Obično je ranije bilo dovoljno da netko izvana malo potpiri sukobe i da se svi međusobno posvađaju prema onoj Starčevićevoj – Dva Hrvata tri stranke. Jesenski će izbori biti veliki test desne političke opcije u Hrvatskoj. Ili će desna politička opcija postići respektabilan i povijesni rezultat ili će njezini sadašnji protagonisti otići u ropotarnicu povijesti te prepustiti mjesto nekim novim ljudima..." (D. Dijanović). Da - sad il' nikada!

Poveznica:  Ususret parlamentarnim izborima

Je li glas za Plenkovića glas za Milorada Pupovca?
Autor: Josip Jović/7dnevno, 01. lipanj 2020.

Gornjim bi se naslovom mogla ironizirati izjava Andreja Plenkovića koji je rekao kako je glas za Miroslava Škoru, odnosno za Domovinski pokret, glas za SDP. Ta tvrdnja ima propagandističku namjenu, djeluje isprazno i neuvjerljivo i stoga ima slabe učinke. Glas za Domovinski pokret glas je za Domovinski pokret i ni za koga drugoga, a svi akteri u igri moraju računati s postizbornim koalicijama, jer čak da tog pokreta i nema, HDZ ne bi mogao ostvariti apsolutnu većinu. Škorina lista, štoviše, može aktivirati obeshrabrene simpatizere HDZ-a, koji više ne žele glasati za tu stranku, a za onu drugu, naravno, ne bi ni u ludilu.

Plenković i nije bio posebno originalan rekavši to što je rekao. Godine 2007. Ivo Sanader je rekao kako je glas za HSP glas za SDP. Pokazalo se da je glas za Sanadera bio glas za odustajanje od gospodarskog pojasa, glas za razbijanje HDZ-a u Bosni i Hercegovini, glas za jačanje lijevo-liberalnog medijskog carstva, glas za ustupanje naftne industrije stranoj firmi, glas za nevjerojatne ustupke stranci koja je inspirirala oružanu pobunu protiv države, glas za blefera i kriminalca, glas za sve ono što ne valja, za sve ono što je Hrvatsku vratilo veliki korak unatrag u političkom, moralnom i gospodarskom smislu.

U odnosu na Domovinski pokret, HDZ očito igra na dvije karte. S jedne strane namiguje Škori ublažavajući kritičke tonove i dopuštajući mogućnost suradnje s njim, ali bez nekih ljudi koji su s njim u vezi. S druge strane, Plenkovićeva se poruka može shvatiti kao zbunjivanje Škorinih birača. Jer, ako ćemo nakon izbora ići skupa, zašto biste onda glasali za Škoru. HDZ je porukama kako bi sa Škorom, ali ne bi s nekima iz njegova društva pokušavao razbiti široku desnu koaliciju i u tome je djelomice uspio. Most je očito nasjeo na ovu trapulu ili mu je ona samo poslužila kao izgovor za odustajanje od koalicije s Domovinskim pokretom radi nekih sasvim drugih, ponajprije osobnih ambicija.

Organizirane su posebne emisije na lokalnim televizijama koje se bave gotovo isključivo Miroslavom Škorom s ciljem njegove kompromitacije. Pa će tako u jednoj od njih Davor Domazet Lošo, nadmašujući samog Homera u maštovitosti, zaključiti kako je Škoro “trojanski konj”, ne zna se točno čiji. Nakon njega pojavio se na istoj televiziji Krunislav Olujić, svojevremeno državni tužitelj smijenjen zbog veza s kriminalnim miljeom. On ponavlja jednom već izrečenu tvrdnju kako je devedesetih protiv Škorina imenovanja za konzula u SAD-u prosvjedovala Hrvatska bratska zajednica. Tu raniju tvrdnju, izrečenu u Večernjem listu, HBZ je odlučno demantirao uz napomenu kako se ta organizacija, koja se bavi životnim osiguranjima i u kojoj se svira tamburica, nikada nije miješala u politiku, osobito ne u kadrovsku. Ali Olujić je uporan.

S kim bi uopće HDZ koalirao ako dođe u situaciju relativnog pobjednika, odnosno u situaciju formiranja novog sastava Vlade? Najradije bi s postojećim partnerima, ali to su samo puste želje s obzirom na to da sve ankete predviđaju izrazito loš rezultat HNS-a, kao i stranke Milana Bandića. Preostaju samo predstavnici nacionalnih manjina. Druga je mogućnost “velika koalicija”, ali s obzirom na obostrano odbijanje takve mogućnosti, ona izgleda nevjerojatnom, premda je u politici sve moguće. Uvijek je na raspolaganju, dakako, i kupovanje pojedinaca iz svih stranaka. S Domovinskim pokretom Plenković bi koalirao samo ako ne bude drugog izbora, odnosno ako mu sva druga vrata budu zatvorena. No, pitanje je bi li Škoro koalirao s HDZ-om, jer je on, iako vrlo blizak običnom članstvu, dosta udaljen od vrha te stranke. U svakom slučaju, Domovinski pokret ne bi u tim pregovorima i dogovorima žrtvovao neka svoja polazna i bitna načela.

Vladajuća stranka izlazi pred birače s određenim uspjesima od kojih su neki stvarni, a neki prenapuhani. Ona se hvali suzbijanjem zaraze, ali to se ipak mora pripisati struci, stanovništvu i nekim objektivnim okolnostima. Ta samohvala podsjeća na scene primanja sportskih momčadi nakon njihovih dobrih rezultata, kada u prvi plan iskaču premijeri i predsjednici, kao da su oni postizali pogotke. Vlada je pomogla gospodarstvu i zaposlenima, ali po cijenu zaduživanja koje će narod dugo plaćati. Istina je da je proračun prije izbijanja epidemije uravnotežen, da se smanjivao javni dug itd., ali sada je to nestalo kao voda povrh pijeska. Spašen je navodno Agrokor, ali uz sumnjiva pogodovanja i odlazak poljoprivrednog zemljišta u ruske ili bogtepitaj čije ruke. Vlada nekim sitnim trikovima pokušava kupiti naklonost građana, vraća preplaćeni porez već u lipnju umjesto u kolovozu, dijeli 800 kuna ugroženim građanima u obliku nacionalne mirovine, dijeli gradovima EU-projekte… Velike se nade polažu u famozni Schengen i euro, što bi nas trebalo veseliti kao dokaz velikog međunarodnog uspjeha i ugleda premijera i njegova tima. Ne može se Vlada baš pohvaliti gradnjom energetskih objekata, rastom izvoza, demografskom slikom zemlje, izravnim proizvodnim stranim ulaganjima, unapređenjem poljoprivredne proizvodnje i slično.

Najozbiljniji udarac HDZ-u je zadao vukovarski gradonačelnik. Ali ne samo on, iako se cijeli problem nastoji na njega svesti. Stranku su napustili svi gradski vijećnici i temeljni ogranci, praktički cijela stranka u tom gradu. Da vodstvu stranke nipošto nije svejedno, pokazala je njegova žustra reakcija. Imenovan je novi povjerenik, praktički isti dan, u Vukovaru se obreo ministar branitelja Tomo Medved koji je vidno nervozan pročitao svoj govor. Penavin se potez nastoji na različite načine, ponajprije moralizatorski, relativizirati. Medved kaže da to nije domoljublje nego sebeljublje. U pomoć je priskočio i Bojan Glavašević, koji je Penavino ponašanje ocijenio kao “etnomafijaško i naiconalističko parazitiranje, i to licemjerno i ne naročito bistro”. Za Penavu se kaže kako je sve što je postigao postigao zahvaljujući HDZ-u, što znači da bi mu morao vječno ostati vjeran, bez obzira na to kakvu politiku vodi i bez obzira na to tko ga vodi. Hoće se reći kako su njegovi motivi sebični, kao da ne bi prije mogao zadovoljiti svoje osobne interese da je ostao u HDZ-u, umjesto što ga je napustio.

Penavini razlozi nisu površni, nisu osobni i nisu od jučer. On se nije oprostio od HDZ-a zato što nije, kako neki misle, uspio na unutarstranačkim izborima, nego je ušao u unutarstranačku utrku upravo zbog nezadovoljstva ukupnom politikom. Penava živi među sugrađanima koji gledaju svoje silovatelje i ubojice kako slobodno šetaju gradom. Iritira ga i dogovor HDZ-a i SDSS-a da na sljedećem popisu pučanstva Srbe popisuju Srbi, što je izraz nepovjerenja u državne institucije ili pak “mutna posla” jednog etnobiznismena. S tog gledišta, glas za Plenkovića zaista bi mogao biti glas za Pupovca, ovaj put bez ironije.
P. S. Evo i Putin uvodi elektroničko i dopisno glasanje. Za hrvatsku i desnu i lijevu elitu, u strahu od dijaspore, to nije prihvatljivo.

Ususret parlamentarnim izborima – Hrvatska stvarnost i perspektive
Dr. sc. Dubravko Ljubić, 31. svibnja 2020.

Osvajanje političke vlasti postaje smisao ali i cilj političke borbe. Posljedica ovakvog pristupa politici prvenstveno jest učestalo izigravanje volje vlastitog temeljnog biračkog tijela u postizbornim personalnim transakcijama. Nastavno, razočarano glasačko tijelo ulazi u stanje frustracije koje dovodi do apatije. Potonja, pak, izaziva izbornu apstinenciju koja pogoduje članovima glavnih političkih opcija zadržati svoj status dužnosnika usprkos svim iskazanim slabostima kroz razvidnu osobnu nekompetentnosti ili još i gore, usprkos sudjelovanju u skandalima koji osim moralne imaju i kaznenopravnu komponentu.

Pred nama je još jedan festival demokracije i to onaj, za politički život Lijepe naše, naročito bitan. Počinje borba za dobivanje naklonosti birača i osvajanje dostatnog broja zastupničkih mandata kolektivnih i individualnih političkih aktera, čija množina osigurava utjecaj na prevlast u zakonodavnom tijelu. Sukobljavanje njihovih političkih programa i temeljnih svjetonazora, kao i na kraju definiranje nacionalnih interesa, odredit će osnove političkog pravca kojim će naša država u bliskoj budućnosti koračati.

Republika Hrvatska je u formalnom smislu stabilna demokratska zemlja, jer se u njoj slobodni, tajni i opći izbori nesmetano prakticiraju skoro tri desetljeća. Također, uzroci svekolikog posrtanja na političkom, gospodarskom i demografskom planu nisu neka posebna nepoznanica. Pa ipak, iako se sve okolnosti, uzroci i rezultante političkog života u Hrvata čine poznatima, cijenim opetovano neophodnim uputiti na činjenice koje se ne smiju ispustiti iz vida ukoliko se želi naše društvo urediti kao za život poželjnu socijalnu zajednicu.

U bitnome, političku borbu za naklonost birača vode političke stranke, definirane kao dobrovoljna udruženja građana koja nastaju radi sudjelovanja u natjecanju za osvajanje političke vlasti i radi obavljanja javnih poslova na dobrobit svih članova društva. Dakle, političke stranke su organizacijske strukture koje izlaze na izbore kako bi ostvarile posebne interese pojedinih dijelova društva, te dobile legitimaciju postaviti svoje kvalitetne kadrove na javne položaje. Sudjelovanje u izborima temeljna je razdjelnica između političkih stranaka i ostalih parapolitičkih organizacija, poput sindikata, predstavnika civilnog društva ili nevladinih udruga. Uz ostvarivanje svojih partikularnih interesa, političke stranke moraju biti sposobne i vladati u ime cjeline i sa stajališta općega interesa. Hrvatski izraz stranka znači da su to organizacije koje zastupaju jednu stranu u društvu, ali ujedno moraju biti sposobne predstavljati sve strane i vladati u ime općega dobra zajednice.

Demokracija kao tip uređenja države nije imuna na zloporabu vlasti unutar vladajućih struktura, motiviranu stjecanjem individualne materijalne i ine koristi ili stvaranjem monopola vlasti utemeljenog na kontroli javnih financija i državnog represivnog aparata. Različiti oblici ustrojstva državne vlasti također nisu pozitivno utjecali na dokidanje zloupotreba društvenih funkcija za ciljeve koji nisu spojivi s ostvarivanjem javnog interesa i općeg dobra. Međutim, mogućnost promjena vladajućih garnitura na periodičkim izborima pokazala se čimbenikom koji omogućava otkrivanje te uklanjanje nepoželjnih društvenih ponašanja u obnašanju vlasti. Uloga političkih stranaka u društvu je dvojaka. S jedne strane, stranke u opoziciji svojim djelovanjem vrše kontrolu pozicije, dok u razdoblju tijekom kojeg obnašaju vlast poduzimaju aktivnosti radi realizacije ciljeva za čije ostvarivanje su dobili legitimaciju osvajanjem većine glasova birača na slobodnim izborima provedenim u skladu sa zakonom. Sustav u kojem se stranke na temelju odluke birača periodično i mirnim putem smjenjuju na vlasti glavno je dostignuće formalne demokracije, pri čemu izmjena političkih opcija na vlasti doprinosi stabiliziranju demokratskih političkih institucija i institucionalizaciji demokratske politike. Političke stranke u demokratskom sustavu imaju zadaću reprezentacije, konkurencije i integracije. To znači da su one prije svega reprezentanti programa i interesa različitih društvenih slojeva. U svojoj konkurentskoj ulozi političke stranke svojim aktivitetom omogućuju poštenu i nesmetanu političku utakmicu nositelja određenih programa, a u integracijskom smislu djeluju radi postizanja ravnoteže u funkcioniranju političkog sustava. Politički pluralizam bitan je radi postojanja demokratske alternative svakoj vlasti, dok je izmjenjivost vlasti kroz proceduru demokratskih izbora osnovna tekovina demokracije. Takmičenje stranaka u i izvan parlamentarnih tijela doprinosi uspostavi demokratske kontrole i odgovornosti nositelja funkcija biračkom tijelu. Bez parlamentarnog pluralizma, jednopartijski sustavi kroz povijest su dokazali nesposobnost u osiguravanju demokracije i vladavine prava. Odsutnost demokratske kontrole neminovno vodi državu i društvo u regresiju civilizacijskih dosega.

Povijest ljudskog roda je neprestana borba između onih koji drže kako postoji prioritet u raspodjeli limitiranih društvenih dobara uspostavljen u njihovu korist, i onih koji cijene kako pri raspodjeli društvenih resursa osnovni princip treba biti načelo jednakosti. Ljudsko društvo nije se u mnogome odmaklo od socijalnog darvinizma i temeljnih socijalnih postavki T. Hobesa, o tome da je čovjek čovjeku vuk te da u svakom društvu traje neprestani rat svih protiv sviju (homo homini lupus est; bellum omnium contra omnes). Stoga i ne čudi da su stare demokracije utemeljene na duopolu političkih opcija. Glavne okosnice interesnog okupljanja u dvostranačju čini stranka koja štiti probitke onih koji više participiraju u raspodjeli limitiranih društvenih sredstava na temelju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, te stranka koja se bori za prava svih drugih. Kod bipolarnosti političke scene tradicionalno razlikujemo stranku čije djelovanje se veže uz zalaganje za političke stavove koji zaziru od novacija u društvenom životu, odnosno uz onaj dio spektra političke misli i ideja koji je povezan sa konzervativizmom, klasičnim ekonomskim liberalizmom, religijskim afirmativizmom te očuvanjem nacionalne samosvijesti. S druge strane, postoji politička opcija u čijem je fokusu zalaganje za pravedniju distribuciju limitiranih ekonomskih sredstava te za ukidanje struktura koje smatraju odgovornima za izrabljivanje radno ovisnog stanovništva.

Politički centar – neodgovornost prema svom primarnom biračkom tijelu

Političke opcije koje se nalaze u političkom centru nemaju jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se naziva “najširim slojem društva”, ma što god to značilo. Stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom primarnom biračkom tijelu, jer eto njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih.

Povećanjem društvenog bogatstva, i širenjem biračke baze tradicionalne podjele na političkoj sceni gube svoj primarni smisao. Osnovne političke opcije, ukoliko žele polučiti pozitivan izborni rezultat, moraju u svojim programima koketirati sa svim segmentima društva putem predizbornih obećanja koja barem formalno zadovoljavaju interese dovoljnog broja birača čiji glasovi će predstavljati demokratsku legitimaciju biranima za učešće u vlasti. Osvajanje političke vlasti stoga ovdje postaje smisao ali i cilj političke borbe. Posljedica ovakvog pristupa politici prvenstveno jest učestalo izigravanje volje vlastitog temeljnog biračkog tijela u postizbornim personalnim transakcijama. Nastavno, razočarano glasačko tijelo ulazi u stanje frustracije koje dovodi do apatije. Potonja, pak, izaziva izbornu apstinenciju koja pogoduje članovima glavnih političkih opcija zadržati svoj status dužnosnika usprkos svim iskazanim slabostima kroz razvidnu osobnu nekompetentnosti ili još i gore, usprkos sudjelovanju u skandalima koji osim moralne imaju i kaznenopravnu komponentu. Uslijed pokušaja podilaženja interesima svakog segmenta društva, programi političkih stranaka postaju realno istovjetni. Kako bi se ipak našlo neko, makar i prividno, obrazloženje za stvarno nepostojanje razlika stranaka koje vladaju u bipolarnom ozračju, izmišljen je pojam političkog centra. Politički centar je termin koji označava političke opcije koje pokušavaju pronaći medijalni put između konzervativnih i liberalnih politika, odnosno to su politike koje popunjavaju dodirnu točku između ideološki suprotstavljenih političkih opcija. Realno, dodirna točka ne može imati društveno relevantan politički sadržaj. Stoga, političke opcije koje se nalaze u političkom centru nemaju jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se naziva “najširim slojem društva”, ma što god to značilo. Stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom primarnom biračkom tijelu, jer eto njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih. Objektivno, stranke političkog centra pogodno su okružje za asimilaciju nositelja grijehova svih prijašnjih i sadašnjih struktura. Privilegija pozicioniranja u političkom centru jest oslobođenje nositelja političke igre od nužde iskazivanja moralnosti i vjerodostojnosti u zalaganju za ostvarivanje nekim planom određenih programskih ciljeva. Političke opcije u centru svoju opstojnost i dugovječnost ne vezuju uz volju birača već uz odnos ekonomske zavisnosti svojih pristaša zaduženih politički motiviranim uhljebljivanjem na svim razinama. Bit ovih politika nije izvršavanje javnih funkcija radi ostvarivanja doprinosa općem dobru. Njihova bit je borba protiv onih koji su zagovaratelji promjena radi uspostave stvarne demokratske vlasti u kojoj nisu zastupljeni samo univerzalni interesi, već i stvarni interesi svakog segmenta društva.

Kod nas ne postoji dvostranačje, već dvopartijski sustav

Uslijed nasljeđa totalitarnog sustava iz kojega smo netom izašli, kod nas ne postoji dvostranačje, već dvopartijski sustav. Vodeće političke opcije predstavljaju dva krila iste komunističke partije, čije obnašanje vlasti formalno i materijalno sve više podsjeća na neka bivša olovna vremena.

U Republici Hrvatskoj postoji samo privid demokracije. S obzirom na činjenicu da je kod nas u Registar politički stranka upisano njih 157, uz 11 pokreta ili blokova, moglo bi se zaključiti kako u Hrvata relevantne političke ponude ne nedostaje. Međutim, iskustveno se može zaključiti kako kod nas u biti postoje dva politička parabloka, koji u sebe usisavaju sve druge političke opcije, a svoju jedinu svrhu vide u navodnoj borbi protiv onih drugih prema načelu “ili mi ili oni”. Uslijed nasljeđa totalitarnog sustava iz kojega smo netom izašli, kod nas ne postoji dvostranačje, već dvopartijski sustav. Vodeće političke opcije predstavljaju dva krila iste komunističke partije, čije obnašanje vlasti formalno i materijalno sve više podsjeća na neka bivša olovna vremena. Jednima je obnašanje vlasti cilj i svrha postojanja, pa su za njezinu stabilnost spremni žrtvovati sve druge. Drugima je socijalizam sa ljudskim likom i jugonostalgija još uvijek esencija političkog postojanja. A svima je zajedničko isticanje populizma i nacionalizma kao najvećih protivnika sjajne nam zbilje. Obje opcije, putem silom nametnute političke korektnosti, šire mentalni društveni teror i represiju zatirući pri tome svaku drugačiju kreativnu misao. Uništavanjem slobode i osobnosti ljudi, trenutno prezentni mentalni i stvarni teror od mnogih različitih čini jednoobrazno mnoštvo jedinki koji će biti prisiljeni nepogrešivo djelovati u ostvarivanju ciljeva novo ustoličenog ideala političke korektnosti. Cilj totalitarizma nikad nije bio usađivanje uvjerenja, već uništavanje osobnosti i zatiranje svake kreativnosti. Uz to, polje ljudske djelatnosti danas mora biti lišeno svake vrline, te svake volje za obavljanje društvene dužnosti izvan gabarita potrebnih za održavanje sustava.

Bipolarni partijski sustav neminovno dovodi do negativne kadrovske selekcije. Vlast obnašaju svekoliko limitirani partijski aparatčiki, čija je jedina kvaliteta bespogovorna lojalnost velikom vođi. Vlast se petrificira i alijenira od naroda te postaje sama sebi svrha. Nositelji vlasti ne poštuju one koji su im povjerili obavljanje društvenih funkcija, smatrajući ih nepismenima i marginalcima. Legitimne društvene reakcije guše se spletkama i pritiscima putem represivnog aparata. Društveni autizam nositelja vlasti prepreka je svakom konstruktivnom dijalogu. Na duge staze, opisano obnašanje vlasti dovodi do stagnacije i erozije društva kao cjeline. Odgovor na permanentnu bipolarnu vladavinu, odnosno cikličke demokratske utakmice samo dvije političke opcije, može biti jedino vraćanje korijenima demokracije.

Trenutno nam se na političkom tržištu, kao politički relevantnim opcijama, nudi koalicija srpa, čekića, pajsera i gunjskih četki, koja već u početnoj retorici vrti isti dobro poznat narativ. “Svi su korumpirani, zato birajte nas jer smo mi manje zlo”. U svom programu nude ista obećanja koja su nudili već u dva navrata u ovom mileniju, a glede čijeg ispunjenja u svojim mandatima nisu poduzeli niti jednu adekvatnu mjeru.

Stvarni nositelj suverene vlasti je narod, odnosno nacija kao njegova pojavnost u političkom životu. Vlast pripada narodu i proizlazi iz naroda. Kada se vlast silom ograđuje od naroda, treba ju razvlastiti. Pokvarenu vlast se ne može popravljati, već je za ovaj slučaj jedina sankcija njezino pospremanje u ropotarnicu povijesti.

Koalicija srpa, čekića, pajsera i četke

Trenutno nam se na političkom tržištu, kao politički relevantnim opcijama, nudi koalicija srpa, čekića, pajsera i gunjskih četki, koja već u početnoj retorici vrti isti dobro poznat narativ. “Svi su korumpirani, zato birajte nas jer smo mi manje zlo”. U svom programu nude ista obećanja koja su nudili već u dva navrata u ovom mileniju, a glede čijeg ispunjenja u svojim mandatima nisu poduzeli niti jednu adekvatnu mjeru. Svoju opstojnost ova politička opcija ne temelji na svjetonazoru, već na stilu života. Njezini preferenti preko ove političke opcije samo žele sačuvati sve što su oteli i prisvojili u bivšem totalitarnom sustavu na temelju mantre o postojanju “avangarde radničkog pokreta” čiji pripadnici samim time što dišu zaslužuju biti posebno društveno nagrađeni i privilegirani. Jugonostalgičari i njihova zlatna mladež su ona vrsta u izumiranju koja se grozi sudjelovanja u poštenoj javnopravnoj ili gospodarskoj utakmici u kojima bi plodovi njihovog rada zavisili o osobnoj sposobnosti, vještinama ili znanju. Ovu političku opciju nitko ne podržava zbog toga što su tamo neki rankovićevci svih vrsta i fela cvijet hrvatske inteligencije, već zato što ona čuva tekovine antifašističke narodnooslobodilačke borbe i prvobitnu akumulaciju kapitala učinjenu tijekom privatizacije i pretvorbe započete za vrijeme trajanja Domovinskog rata, koje se može opisati tvrdnjom “tko je jamio je jamio”. Politički potencijal ove opcije je proporcionalan broju onih koji su bili baštinici privilegija ustanovljenih u bivšoj nam tamnici hrvatskoga naroda, pa su kao izrazita manjina politički gledano besperspektivni.

Stožerne političke organizacije mogu postojati samo u totalitarizmu

Tijekom godina u ovoj političkoj opciji hrvatska nacionalna komponenta je temeljito zatirana i marginalizirana. I danas nas upravo ta politička opcija pokušava uvjeriti kako njoj nema alternative. Ona je navodno stožerna stranka, iako ovaj pojam nećete naći niti u jednom politološkom udžbeniku. U demokratskim državama ne postoje stožerne stranke, već samo stranke koje se bore za naklonost istog biračkog tijela. Stožerne političke organizacije mogu postojati samo u totalitarizmu, gdje se zatire svaka divergentnost mišljenja.

Na političkom tržištu jest i druga opcija, kao drugo krilo komunističke partije u čijem je djelovanju od početka sudjelovalo 27.000 bivših članova SKH-a, a nakon prvih demokratskih izbora još i narednih 70.000, pri čemu su ključne odluke donosila ne tijela te stranke već svojevrsni senat kojeg su činili Tuđman, Manolić, Boljkovac, Račan i Bilandžić. Ujedno, tijekom godina u ovoj političkoj opciji hrvatska nacionalna komponenta je temeljito zatirana i marginalizirana. I danas nas upravo ta politička opcija pokušava uvjeriti kako njoj nema alternative. Ona je navodno stožerna stranka, iako ovaj pojam nećete naći niti u jednom politološkom udžbeniku. U demokratskim državama ne postoje stožerne stranke, već samo stranke koje se bore za naklonost istog biračkog tijela. Stožerne političke organizacije mogu postojati samo u totalitarizmu, gdje se zatire svaka divergentnost mišljenja. Također, i uporno ponavljanje ispraznice o državotvorstvu je politološki gledano besmislica. Naime, sve su stranke koje djeluju unutar jednog ustavnopravnog sustava državotvorne, jer se natječu za obnašanje vlasti kao jedne od bitnih sastavnica svake države, uz stanovništvo i teritorij. Kada bi navodno “državotvorne” stranke u svom programu i imale istaknut cilj osnivanja države, one bi se nakon ostvarivanja toga cilja trebale, kao ubuduće besciljne, samougasiti. Još je više kontraproduktivno podsjećanje perjanica ove političke opcije na riječi prvoga hrvatskoga predsjednika, da je stranka kao pokret bio alat za uspostavu neovisne države Hrvatske, kao tobože obrazloženje zašto ne smije izgubiti vlast.

Na kraju ostaje Domovinski pokret, čija konstrukcija je nastala kao posljedica želje za konačnim ujedinjenjem nacionalno osviještene, ultimativnoj državnoj suverenosti sklone Hrvatske, spremne uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke. Detronizaciju pokreta na vlasti može učiniti samo novi pokret u nastajanju, ekipiran novim ljudima koji politiku smatraju misijom, a ne zaposlenjem. A da je Domovinski pokret poprilično zabrinuo vladajuću nomenklaturu, svjedoči orkestracija napada na lik i djelo čelne osobe toga pokreta, koja dolazi iz glavnostrujnih sredstava javnog priopćavanja, ali i od instrumentaliziranog dijela nacionalno osviještenih pojedinaca. Pa se tako u propagandne svrhe koriste i ljudi sumnjiva morala…

Naime, svaki alat ima i svoju amortizaciju, koja pojmovno predstavlja postupno trošenje određene stvari tijekom njezina vijeka upotrebe. Na kraju, svaki alat u potpunosti izgubi svoju vrijednost i mogućnost izvršavanja cilja zbog kojega je izrađen. Razlog svoga postojanja, osim ostvarivanja za svoje članove osobne imovinske koristi nastale slijedom bavljenja politikom, ta je politička opcija odavno izgubila. Zato je gubitkom društvene svrhe i cilja svoga postojanja i zaslužila završiti u ropotarnici povijesti.

Domovinski pokret zabrinjava vladajuću nomenklaturu

Na kraju ostaje Domovinski pokret, čija konstrukcija je nastala kao posljedica želje za konačnim ujedinjenjem nacionalno osviještene, ultimativnoj državnoj suverenosti sklone Hrvatske, spremne uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke. Detronizaciju pokreta na vlasti može učiniti samo novi pokret u nastajanju, ekipiran novim ljudima koji politiku smatraju misijom, a ne zaposlenjem. A da je Domovinski pokret poprilično zabrinuo vladajuću nomenklaturu, svjedoči orkestracija napada na lik i djelo čelne osobe toga pokreta, koja dolazi iz glavnostrujnih sredstava javnog priopćavanja, ali i od instrumentaliziranog dijela nacionalno osviještenih pojedinaca. Pa se tako u propagandne svrhe koriste i ljudi sumnjiva morala, koji drugima spočitavaju dezerterstvo iz 1989., odnosno u vrijeme kad ovi nisu bili pripadnici vojnih postrojbi niti je RH postojala kao država. Ili im se prebrojavaju krvna zrnca bračnog druga, kao da je, primjerice, sramota za prijatelja imati Peđu Mišića, Igora Vukića ili nekog drugog od više ili manje poznatih 10.000 državljana RH srpskog podrijetla koji su sa puškom u ruci branili svoju Domovinu. Zatim se opetovano reciklira priča o nekakvim upozorenjima iz dijaspore, iako je Hrvatska bratska zajednica već odavno to demantirala, a što se sve može jednostavno pronaći na međumrežnim stranicama.

Svi oni koji čine Domovinski pokret su većinski novina na hrvatskom političkom nebu, pa samim time i nepoznanica. Međutim, i kao takvi, ukoliko su odlučili politički sudjelovati u društvenom životu iz razloga što žele u Hrvatskoj promjene nabolje, zaslužuju svoju šansu. Ne zbog toga što su savršeni, jer takvih nema. Oni svoju šansu zaslužuju zbog toga što pragmatički gledano, a slijedom publiciranih i dakle sada javnosti poznatim i dostupnim programskim načelima i ciljevima, jedini imaju potencijal i deklariranu volju sudjelovati u vlasti sa svrhom pokretanja promjena. To što su trenutno u fazi organizacijskog ustroja stranke posljedica je činjenice da su tek nedavno stekli formalnopravno legitimaciju djelovati kao politička stranka, te što u doba epidemije korona virusa za svoje djelovanje i nisu imali veliki manevarski prostor. Stoga, ako netko u ovom trenutku zaslužuje povjerenje za političko djelovanje većinskog i sadašnjim stanjem razočaranog hrvatskog naroda, neke posebne dileme oko izbora i nema. Poglavito, imajući u vidu činjenicu kako ostale političke opcije, s obzirom na sadašnje raspoloženje birača, nemaju velike izglede za prelazak izbornog praga.

Bez sudjelovanja u vlasti i ovladavanja polugama funkcioniranja sustava, sam sustav se ne može mijenjati. Politička zloporaba u privatne svrhe proračuna države i jedinica lokalne samouprave može se dokinuti jedino unutar institucija sustava. Za to treba moćna politička legitimacija izražena kroz množinu glasačke podrške.

Hrvatska za svoju opstojnost treba nužne promjene u političkom sustavu, izbornom zakonodavstvu, te financijskom i gospodarskom sektoru. Za to su preduvjet ustavne promjene i u skladu s time izvršene prilagodbe zakonodavstva, koje je moguće izvršiti jedino kroz participaciju u vlasti. Stoga svi trebamo ispuniti svoju građansku dužnost i izraziti svoje političke preference. Svaka od ponuđenih političkih opcija je legalna i legitimno ih je podržavati na izborima. No, prije izražavanja svoje volje na izborima valja se zapitati koja od njih nam može donijeti boljitak, a koja ne, te prema vlastitoj savjesti odabrati onu za koju držimo da će najbolje zastupati naše interese u najvišem zakonodavnom tijelu Lijepe naše. I nadati se najboljem, prije svega zbog nas samih, ali i zbog sudbina onih kojima hrvatsku državu ostavljamo u naslijeđe.

 https://projektvelebit.com

Domovinski pokret pretekao HDZ i SDP! Karolini Vidović Krišto građani najviše vjeruju!
http://slobodari.com/9. lipnja 2020.

Godinama nas dvije anketne kuće, CRO Demoskop (Promocija plus) i CRO Barometar (Ipsos puls) lažu i varaju sa ciljem usmjeravanja hrvatskih građana na odabrane političare koji nas od 2000-te, permanentno pljačkaju i uništavaju. Glavna retorika svih predsjednika, uz obvezno ”domoljublje” bila je kako će puhati za vratom vladajućima. I to je kod naroda palilo. Josipović je javno prozvan da je novcima poreznih obveznika ovim anketnim kućama plaćao svoju ”popularnost” koja je jedno vrijeme iznosila i preko 80%. Ista stvar je bila i sa Mesićem, koji je, zahvaljujući lažnim anketama o svojoj popularnosti, odradio dva mandata. Naravno i Kolinda je konstantno bila ”najpopularnija”političarka. I Milanović dovoljno da pobijedi. Što danas o njima misli hrvatski narod, svima je poznato.

Ista stvar je i sa parlamentarnim izborima. HDZ i SDP (zahvaljujući „rejtingu“ ovih kuća koje prenose svi glavni mediji) sigurno kormilare, a narod sisa vesla. Retorika svih gremijevih premijera, Sanadera, Kosorice, Milanovića, Plenkovića i sutra instaliranog Davora Bernardića, uz obvezno domoljublje, pronalazak je nestalih, zapošljavanje mladih, manji PDV, povećanje mirovina, borba protiv korupcije, reforme…itd, itd.

Sluganski i veleizdajnički HDZ odradio je Agendu 2030, CETU, Istanbulsku konvenciju, Marakeški sporazum i lažnu pandemiju koronavirus. Dugo vremena najomraženiji „hrvatski“ političar Andrej Plenković odradio je fenomenalan posao za svoje gremije. Čija je procjena da je pravo vrijeme da uzjaši Kurta, odnosno Davor Bernardić ili kako su ga već prozvali Mr. Obećanović.

Evo kako to gremiji rade: SDP (Restart koalicija, nekada Kukuriku koalicija), pretekla HDZ!

Da bi ukazali na disproporciju stavova građana i lažnih anketa političke kamarile koja ne bira sredstva da bi pobjedili njihovi kandidati, odlučili smo po uzoru na prevarantske anketarske kuće, Promociju plus i Ipsos puls napravitu anketu metodom statificiranog uzorka na tisuću ispitanika.

Domovinski pokret Miroslava Škore kojem su se pridružili Suverenisti, Blok za Hrvatsku i BURA, pretekao je jedne i druge. I to nije upitno. A tu su i druge stranke, stare i nove, koje se nameću, dobro artikuliraju i stižu do hrvatskog čovjeka. Promijenimo Hrvatsku, Ivan Pernar, MOST sa Raspudićem, Živi zid koji ide zajedno sa Lovrinovićem, Slobodarska stranka koju vodi nesalomljivi Miro Matijević, Nezavisna lista mladih sa Marinom Škibolom..,

Ova anketa samo je potvrdila da gotovo 80 % hrvatskog naroda uistinu mrzi HDZ i SDP. Logično pitanje je kako onda oni prolaze. Jednostavno: izbornom apstinencijom upravo onih koji ih mrze, zatim glasovima lažnih branitelja i uhljeba, te na zlu glasu poznatom APIS-u koji im upisuje glasove odbjeglih Jugoslovena. Koji se u Ministarstvu uprave, i nakon 30 godina, vode kao hrvatski birači!!! A tih fiktivnih birača ima preko 500 tisuća.

U ovu anketu uvrstili smo najzanimljivije likove hrvatske političke scene.

Najviše se vjeruje Karolini Vidović Krišto. Koja ima sve. Izgled, pamet, domoljublje. Najveća dobit Domovinskog pokreta je upravo ona koja je najzasluženija što je Domovinski pokret pretekao HDZ i SDP.

Stranka ‘Promijenimo Hrvatsku’ najviše je napredovala. Most također zahvaljujući velikom pojačanju Ninu Raspudiću. ‘Neovisni za Hrvatsku’ i Marin Škibola odlično prolaze kod starih i mladih. Miro Matijević i Slobodari sve prepoznatljiviji, HNS, Milan Bandić 365, Fokus Pametno, Zelena ljevica, IDS ne prolaze izborni prag i vrijeme je da nestanu sa hrvatske političke scene.17 % anketiranih građana reklo je da anketama ne vjeruju.

Ova neovisna anketa zasigurno će izazvati veliki potres i hitni restart HDZ-a i SDP-a

Ovo je izbor anketiranih građana:

Kako stoje stranke?

A kako kotiraju političari?

Godinama lažno napumpavani prosjek popularnosti HDZ-a i SDP-a kao i njihovih kandidata stranaka danas je realno ispod 15 posto. A to je i rejting gremijevog premijera Plenkovića. Ovaj najniži rejting ne čudi jer su vjerodostojnost građani konačno ‘prepoznali’.
Paralelno, Miroslavu Škori i Domovinskom, u prvom redu zahvaljujući Karolini Vidović Krišto, rejting je senzacionalno porastao te je preuzeo vodstvo ispred dvije najomraženije partije HDZ i SDP. Za koje glasuju uhljebi, lažni invalidi i APIS- dodavanjem glasova 90-ih odbjeglih Jugoslovena (u pitanju je preko 500 tisuća fiktivnih glasova ‘birača’ koji se, i nakon 30 godina, u Ministarstvu uprave vode kao hrvatski birači!!! Isto se dogodilo i Mostu čiji je rejting podigao Nino .Raspudić

Ove dvije Agencije koju su teško pogriješile na predsjedničkim izborima i dalje truju hrvatsku javnost svojim prognozama. Njihova obmana u obliku ‘istraživanja’ popularnosti stranaka napravljena je na području cijele Hrvatske, a predstojeći parlamentarni izbori bit će provedeni u 12 izbornih jedinica gdje svaka ima neku svoju posebnost.

Kako se zahuktava kampanja za parlamentarne izbore, sve je veći interes javnosti za ankete o rejtingu stranaka i političara. Samo kojoj od agencija uopće vjerovati, posebice nakon blamaže na predsjedničkim izborima, kada su dvije najeksponiranije agencije u Hrvatskoj – Ipsos Puls i Promociji Plus – pogriješile daleko više od uobičajene i dopuštene statističke pogreške.

Statistička ili namjerna pogreška

Zadnjih mjeseci HDZ je imao veliku prednost pred najvećim političkim protivnikom, lažnom oporbom SDP-om. No, kako se približava vrijeme izbora, ta se prednost topi, da bi SDP (Restart koalicija) jučer prešla u vodstvo. Ista shema se primijenila u srazu Milanovića i Kolinde! Zanimljivo je da se spomenutim agencijama i dalje vjeruje, i dalje ih se redovito citira u najčitanijim i najgledanijim medijima, iako oni i dalje rade svoja istraživanja na potpuno pogrešan način – kao da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica, a na parlamentarnim izborima RH je podijeljena u 10, odnosno 11 izbornih jedinica plus dijaspora gdje svaka od izbornih jedinica ima neku svoju posebnost.

Što znači podatak iz mjesečnog Crobarometra u kojoj IDS dobiva 1,4 posto, HNS 1,1… Dakle, radi se o regionalnim političkim opcijama koje će u svojim izbornim jedinicama dobiti i do 15 posto glasova birača, osvojit 3 do 4 zastupnička mandata, a uopće ne prelaze izborni prag!?

Ovaj put izađite svi na izbore, u protivnom APIS će još jednom režirati pobjedu HDZ-a ili SDP-a. Kako se dogovore. A to znači nove nelegalne i neligitimne zastupnike, ministre, premijera…

Istraživanje je provedeno u periodu od 7 svibnja do 7 lipnja na uzorku od 1020 punoljetnih građana iz cijele Hrvatske. Maksimalna pogreška uzorka iznosi +/- 2 %, a za rejtinge stranaka također +/-2 %.

http://slobodari.com/

 

Hrvat opisao ključne razlike u glasovanju na izborima u Njemačkoj i Hrvatskoj
Anton Juraić, Maxportal.hr

“Građanin sam SR Njemačke i ovdje živim već 48 godina, a građanin sam i Republike Hrvatske jer je ta moja prva Domovina. Doživio sam mnogo izbora u SR Njemačkoj i želim ovim putem prenijeti moja iskustva o glasanju na tim izborima.

Na svim nivoima – komunalni, regionalni ili savezni izbori postoji mogućnost da na izborima glasujem osobno, slikopisnim putem ili putem pošte. Ovdje ću opisati način glasanja putem pošte.

Za svake izbore državni organi mi dostave “Wahlbenachrichtigung” tj. službenu obavijest o dolazećim izborima. U toj obavijesti uključena je i informacija da mogu koristiti i “Briefwahl” tj. da mogu svojom voljom pristupiti glasovanju putem pisma. Za tu alternativu propisani su forma i rokovi.

U priloženom formularu sam dužan saopćiti želju da glasam putem pisma. U tom slučaju trebam priloženi formular poštom dostaviti u određeno vrijeme organu grada, da bi mi oni povratno dostavili drugi formular za glasovanje. Taj formular trebam u propisanom vremenu dostaviti gradskim izbornom stožeru.

U vrijeme ograničenog kretanja zbog epidemije koronavirusa – glasanje putem pošte je optimalno rješenje. Toliko o njemačkim izborima.

Kao savjestan građanin imam obavezu glasati i na izborima u Hrvatskoj, a tu je priča puno drugačija. Iako je Hrvatska članica EU i koristimo europsku pravnu stečevinu, naš izborni zakon za Hrvate izvan Domovine je posebna priča.

Obavijest o izborima, kao pravna kategorija, ne postoji, već konzulat šalje obavijest hrvatskim udrugama i katoličkoj crkvi da obavijeste svoje članstvo da konzulatu dostave: ZAHTIJEVA ZA PRETHODNU REGISTRACIJU BIRAČA (tu već otpada oko 50% birača), a uz taj Zahtjev dužni ste dostaviti i presliku važeće identifikacijske isprave.

Sami izbori su u konzulatima koji su od mjesta stanovanja udaljeni i do 300 km, koje morate savladati na svoj trošak. (Ja za svake izbore putujem iz Karlsruhea do Stuttgarta cca 100 km). Zbog nemogućnosti da putuju mnogi odustaju od sudjelovanja u izborima (cca 45-cca 48%).

Oni najuporniji ipak dolaze u konzulat glasati. Kad dođete u konzulat počinje selekcija po listama: imate li hrvatsku osobnu iskaznicu s mjestom prebivališta u Hrvatskoj ili Vašoj hrvatskoj osobnoj iskaznici piše da je Vaše prebivalište u Njemačkoj? U tom slučaju pripadate u izbornu grupu raseljene dijaspore koja bira tri kandidata. Ja sam sretnik koji pripada u tu grupu.

Ukratko, način kako je organizirano glasovanje u dijaspori izgleda tako da vam se zgade svi hrvatski izbori. Očito je to i želja autora tog izbornog sustama – da što manje Hrvata sudjeluje u tim “IZBORIMA”.

Kad smo uz pomoć dijaspore izborili hrvatsku državu, imali smo 12 kandidata iz dijaspore. Danas, kad dijaspora uplaćuje godišnje 15 milijardi kuna godišnje u Hrvatsku – biramo samo 3 zastupnika na listi dijaspore.

Način glasovanja kako je to organizirao na izbore u Njemačkoj optimalan je u vrijeme epidemije korone, za glasanje bolesnih ili nemoćnih osoba koje ne mogu pristupiti fizički do izbornoga mjesta. Glasanjem putem poste postižu se sljedeći efekti: Građani su u stanju ispuniti svoju građansku dužnost da glasaju. Nije bitno spekulirati kome bi taj sistem glasanja pogodovao – bitno je građanima omogućiti da pristupe izborima i da ispuni svoje pravo na izbore i obave svoju građansku dužnost.

Srdačno Vas pozdravlja: Anton Juraić/Karlsruhe

https://www.maxportal.hr/

Elektroničko glasovanje
CERT.hr-PUBDOC-2019-5-380 

Zaključak
Tehnologija prodire i mijenja sve sfere ljudskog života pa tako i razne procese unutar demokratskih izbora. Ali dok je u nekim stvarima pojava računala i elektroničkih uređaja dobrodošla pomoć neupitne koristi, još uvijek postoje elementi glasovanja u kojima uporaba elektroničkih uređaja nije dovoljno sigurna. Korišteni kao dodatak sustavu glasovanja temeljenom na papirnatim listićima, elektronički uređaji za glasovanje zahvaljujući asistivnim tehnologijama mogu biti neprocjenjiva pomoć građanima kojima uobičajena metoda zaokruživanja papirnatog glasačkog listića predstavlja problem. Međutim, potpunim izbacivanjem papirnatih listića i isključivim oslanjanjem na elektroničko glasovanje izborni procesi, za sada, postaju nesigurni i netransparentni.

Glasovanje putem interneta kao najočitiji i najpoželjniji oblik elektroničkog glasovanja pogotovo je osjetljivo na rizike udaljenih napada i zlonamjernih manipulacija procesom glasovanja. Prihvaćanjem bezgranične raznolikosti vrsta i modela uređaja u privatnom vlasništvu građana kao dopuštenih stanica za glasovanje uvodi se razina nesigurnosti koju ni jedna od ostalih karika u lancu nije u mogućnosti ispraviti.
Kao jedna od glavnih prednosti glasovanja putem interneta smatra se mogućnost povećanja izlaznosti građana na izbore. Iako primjer Estonije, kao jedine zemlje koja redovito dopušta glasovanje putem interneta na svim izborima u 15 godina od uvođenja ovakvog glasovanja nije rezultirao povećanjem izlaznosti, nije isključena mogućnost da bi u Hrvatskoj ovakvo glasovanje ipak polučilo željene rezultate zahvaljujući velikoj dijaspori i velikom broju građana na privremenom radu u inozemstvu.

Nasuprot tome, glasovanje putem interneta bi osim povećanja rizika od zlonamjernih manipulacija stranih i domaćih vlada te drugih zainteresiranih strana zasigurno smanjilo povjerenje građana i ostalih sudionika izbora u izborne rezultate. Negativne posljedice nemogućnosti nadgledanja izbora i nepostojanja mehanizama naknadne provjere i prebrojavanja glasova vjerojatno nadmašuju pozitivne koristi uštede vremena i lakšeg sudjelovanja na izborima za dio građana tehnički sposoban iskoristiti glasovanje putem interneta.

Cijeli tekst na:

https://www.google.com/url

 

Elektroničko glasovanje, da ili ne? Tko bi od njega imao najviše koristi
Kazimir Mikašek, Maxportal.hr, travanj 27, 2020

Elektroničko glasovanje bez radikalne promjene potrošenog modela izbornog zakona i bez preciznih promjena Ustava RH, bez nove definicije Republike Hrvatske kao jedne izborne jedinice i kao nacionalne države hrvatskog naroda nema nikakvog smisla...

https://www.maxportal.hr/

Marko Ljubić: Temeljna svrha nacionalnih država je preuzeti upravljanje sudbinom i odgovornost za sudbinu temeljnoga naroda
Narod.hr, 27. rujna 2017.

(...) Inicijativa za promjenu izbornoga sustava, a ne samo zakona, jer sustav podrazumijeva i ustavna rješenja, te čitav niz popratnih rješenja, je temeljno i životno bitno pitanje suvremene hrvatske države. To je borba za centralni smisao postojanja hrvatske države. Sve što je loše u hrvatskom državnom, javnom i društvenom poretku uzrokovano je lošim izbornim sustavom, jer se njime u državni krvotok uvode slabosti, devijacije preko njihovih protagonista i nositelja, i s druge strane, sve što je dobro u državni poredak se jedino može uvesti – izbornim sustavom. Jer, i dobro i loše rade ljudi, ljudi su kreatori odluka, ljudi preuzimaju državu – preko izbornoga sustava. Država počiva na rezultatima – izbora. To je istodobno uvjerljivo najvažniji lijek za ozdravljenje hrvatskoga društva u doslovno svim segmentima, jer ako se spriječi ulazak dokazano loših ljudi, loših ideja i namjera te navika u državni sustav, a omogući i stimulira ulazak dobrih ideja i njihovih nositelja, država će biti dobra, a time i društvo imati dobre okvire djelovanja i standarde ponašanja, te što je najvažnije – jedinu sigurnu i univerzalno prihvaćenu zaštitu tih dobrih društvenih običaja i standarda.

...Svaka devijacija, svaka nejednakost u državnom sustavu stoga najviše pogađa i razgrađuje prava većinskog naroda, bez kojega država nije moguća, a proporcionalno tome nejednakost pogađa i manjine, pa je nužan zaključak da je manjina kojoj to odgovara i koja to zagovara – namjerno i ciljano destruktivna i da radi u interesu nekoga tko namjerava oslabiti i uništiti hrvatsku državu....

(... )Hrvatski izborni zakon nužno treba mijenjati na način – donošenja potpuno novoga zakona i to po svim temeljnim elementima.

A da bi to bilo dobro, efikasno, trajno valjano, nužno je istodobno mijenjati dio ustavnih normi koje usmjeravaju usprkos temeljnim uredbama istoga toga Ustava, zakonska rješenja u pogrešnom i destruktivnom pravcu.

Dakle, u ovome trenutku nužno je govoriti o promjeni izbornoga sustava, a ne izbornoga zakona, jer je zakon uži dio i njegovom promjenom ne može se postići željeni cilj, niti je moguće tu promjenu dubinski napraviti bez promjena nekoliko ustavnih odredbi. Bez toga bi svaka referendumska inicijativa bila lošija nego šutnja, jer je jedini preostali instrument u trenutku potpune paralize političkog i državnog poretka, za spas hrvatske državnosti – referendum, ili kolokvijalno, poziv u pomoć hrvatskoga naroda.

Referendum se ne iskorištava za površne i nebitne popravke niti za bildanje osobne političke važnosti, jer je to vrhunski akt aktiviranja nacionalne energije, koja se rijetko može uspješno i efikasno postići, pa mu mora biti primjeren i rezultat. Iskoristiti stoga referendum samo kao isprovociranu i ljutitu reakciju na višegodišnje divljanje Pupovca i klasične pete kolone u Hrvatskoj, kao, iako razumljivu, ali nerazumnu osvetu, bila bi katastrofalna pogreška. Izborna prava nacionalnih manjina su samo posljedica dubinskih poremećaja, slijepo crijevo koje će nestati dubinskim promjenama. Otklanjanjem toga slijepoga crijeva, dobit će se trenutna zadovoljština, ali ništa se bitno neće promijeniti...

(...) Izborno zakonodavstvo mora počivati na nekoliko temeljnih i posve jasnih teorijskih i pravnih univerzalnih načela:

Prvo, svaki hrvatski državljanin mora imati i moći ostvarivati jednaka politička prva.

Drugo, tek na ozakonjeni model primijenjene političke jednakosti svih državljana Republike Hrvatske primjenjuju se korektivni elementi koji pospješuju primjenu temeljnoga modela, kao što su preferencijska prava, obavezno glasovanje i čitav niz drugih modela kojima se ubrzava efikasnost političkog sustava zemlje. Valja naglasiti da je obavezno glasovanje u ovome trenutku možda uz primijenjenu političku jednakost ponajvažniji temeljni uvjet zbog nevjerojatne neravnoteže u medijskom prostoru. Obavezno glasovanje i masovan izlazak na izbore je jedini lijek protiv besramne pristranosti većine medija, jer je pogrješno uzimati kao neupitnu činjenicu da mediji presudno utječu na opredjeljenje birača na biračkom mjestu. Ne.

Medijska manipulacija je prvenstveno ubitačna u obeshrabrivanju ljudi za izlazak na izbore promičući negativnu percepciju i pristup – ništa ne valja, svi su isti, ništa se ne može promijeniti; čime se izborno tijelo svodi na najuži teren u kojemu i antifa i Pupovac imaju realne izglede preuzeti državu. Zbog toga je ozakonjivanje obaveznoga glasovanja rješenje za stvaranje objektivnih i poštenih preduvjeta za izborni postupak. Medijskom manipulacijom se rijetko koga može preodgojiti do razine promjene vrijednosnih stajališta, ali može se pokolebati izlaznost stvaranjem javnih trendova kojima se podređuju nesigurne osobe. A nesigurnost se proizvodi sustavno i godinama.

Treće, ta jednaka politička prava podrazumijevaju da nema separiranih skupina, počevši od dijaspore, nacionalnih manjina, do umjetno smišljenih regionalnih podcjelina kojima se politički identitet daje s deset izbornih jedinica u izbornome zakonu. U izbornom zakonodavstvu polazni i jedini politički identitet može biti samo jedan – cjelokupan hrvatski narod i jedinstvena, nedjeljiva i snažna nacionalna država. Današnji izborni sustav, s deset izbornih jedinica i posebnom jedinicom za nacionalne manjine, te pogotovo listom za dijasporu, zapravo pristaje na posljedice pogubnih antihrvatskih politika XX. stoljeća, koje su doslovno uništavale hrvatsku državnost u samim začetcima, što ubijanjem stotina tisuća ljudi nakon Drugog svjetskog rata, što progonima i ubijanjem do devedesetih godina, što mekim iseljavanjem i trajnim slabljenjem biološke esencije hrvatske državnosti, internim unutarhrvatskim pomjeranjem stanovništva po političkom principu, što je sve rezultiralo – razbijanjem nacionalnog identiteta i otimanjem političkih prava polovici hrvatskoga naroda. To se odmah mora vratiti i tako poništiti posljedice tih katastrofalnih politika. To je morao biti prvi, nulti cilj tek uspostavljene hrvatske države, a nije urađeno do danas.

Deset izbornih jedinica su također model dezintegracije hrvatske državnosti, jer su te jedinice zapravo umjesto snažnoga jačanja jedinstvene hrvatske države, svojevrsne državne nacionalne kralježnice, tu kralježnicu lomile na deset dijelova, često posve nefunkcionalnih, a nacionalnu politiku i temeljne državne političke interese i razvojne ciljeve svele na – komunalna pitanja, s jasno uočljivim i stimuliranim sindromom sukobljavanja hrvatskih regija s nacionalnom državnošću, pa je to plodno tlo za jačanje svih vrsta destruktivnih utjecaja do klasičnih separatističkih težnji kao u slučaju IDS-a.

U povijesnom kontekstu, s pogubnim utjecajima na Hrvatsku koji nikada nisu prestali, ali i u funkcionalnom smislu i realnim okolnostima danas u samoj Hrvatskoj gdje se ti pogubni utjecaji osmišljeni izvan Hrvatske i operativno razvijaju i jačaju, to je uvjerljivo najpogubniji model razgradnje Hrvatske. Pokušaj predstavljanja toga modela kao nekakvoga približavanja nacionalnih politika interesima lokalnih sredina i regija je potpuna suprotnost upravo tome cilju. Na taj način se slabi sinergijska moć i potencijal samih regija i potiče nepovjerenje u – hrvatsku državu bez koje ni jedna regije ne može iskoristiti svoje ukupne potencijale. Zato je nemoguće postići potrebne efekte razvoja i trajnoga jačanja hrvatske državnosti jačanjem perifernih mogućnosti kroz izborni zakon, a na tome graditi politički poredak – pogubno. Temeljni zahtjev mora stoga biti jačanje nacionalne državne vertikale a to se može postići samo – ozakonjivanjem jedne izborne nacionalne jedinice.   Samo na taj način.

Jer, taj način je jedini model putem kojega se može stvarno reintegrirati ukupan hrvatski politički narod u politički poredak zemlje, to je jedini model na kojemu svaki pojedinačni glas ili političko pravo hrvatskoga državljanina može biti i sa stajališta pristupa izbornom procesu i sa stajališta rezultata pojedinačnoga glasa na saziv Sabora, jednako; pa je nemoguće osporiti takav nacionalni cilj bilo kakvim manjinskim ili europskim argumentima ili pravima.

Iznad ostvarenoga prava jednakosti nema starijega – prava.

Zakoni koji to ne priznaju, nisu dobri zakoni.

Zbog toga je prvorazredni prioritet inicijativu o pokretanju referenduma za promjenom izbornoga sustava tematski definirati na polazištu mjerljivoga i egzaktnoga ostvarivanja potpune jednakosti političkih prava svih hrvatskih državljana. To mora biti projektni cilj, a ostalo će uraditi stručnjaci, kojih ima više nego dovoljno, a nisu impresionirani Pupovčevim ili antifa „argumentima“.

Cijeli tekst na:

https://narod.hr/kolumn

Hitovi: 12397

• Prethodno
• Sljedeće