Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Mećava
Ubrzo nakon što sam uspješno obavio svoj prvi pastirski zadatak dobio sam i drugi. Ovoga puta povjereno mi je na čuvanje cijelo stado ovaca. Opet, kao i uvijek, torba s užinom preko ramena i za ovcama u planinu. U „stranu“ govorili su svi.
Planina je naša krševita i prekrivena niskim raslinjem – trnjem, grabom i šepurinom, jedino je u ogradama bilo nešto prave šume. Kad gledaš iz podnožja čini ti se da vidiš svaki grm, svaki bus, svako živo biće koje se kreće. Međutim kad uđeš u nju otkrivaš sasvim nešto drugo – mnoge udoline i vrtače, strme kose i grebene, jaruge i vododerine teško savladive i za odrasle. Pa predjele s gustom šumom i ograde u kojima se možeš sakriti ili izgubiti da te teško tko može pronaći.
Kad smo krenuli ujutro dan je bio lijep, miran, kasnojesenski. Ovce su pasući travu polako išle sve više u planinu. Nakon što je sunce prešlo svoju najvišu točku i pošlo se spuštati prema zapadnom nebosklonu bili smo na najvišoj kosi koja se zove Pleće. Odatle se s ovcama ne ide dalje. Samo rijetki i stariji idu do najvišeg vrha Vitrenika. U blizini su bila još dva stada sa svojim pastirima pa me nije bilo strah. Nisam ni pomišljao da bi moglo biti kakve opasnosti. Ovoga puta štedio sam svoju užinu u torbi pa sam imao što grickati cijeli dan.
Polako smo se spuštali prema selu. Onda je, kako je dan odmicao, počeo puhati sve jači i jači vjetar. Na nebu su se gomilali tamni oblaci i zahladilo je. Naglo se smračilo. Postalo mi je hladno jer sam imao laganu odjeću. Nismo se spustili ni do onog zadnjeg grebena s kojega se vidi selo kad je počelo snježiti. Ubrzo se sve zabijelilo. Ništa se nije vidjelo osim bijelih, gustih pahuljica koje su nošene vjetrom šibale po licu. Ovce se stisle jedna uz drugu i ni makac. Pokušavao sam ih potjerati, vikao, grdio, čak i tukao štapom, ali ništa. Nisu se dale pokrenuti. I noć se naglo spustila, smračilo se. Počeo me hvatati strah i panika. Bio sam očajan. Više nisam znao šta bih.
I najedanput – spas! Pojavila se majka. Kao da me sunce obasjalo. Straha nestalo kao da ga nije ni bilo. Odjednom sam bio hrabar kao lav. A i ovce su poslušale i krenule. Polako smo se i sretno vratili kući. Majka me pohvalila kako sam bio dobar kao pravi pastir. Bio sam zadovoljan ne sluteći da sam još jednom potvrdio svoje pastirske obveze za duže vrijeme zbog kojih neću biti tako zadovoljan i ponosan kao danas.

Hitovi: 179