Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Prvi radni zadatak
Bio sam ponosan i nitko mi nije bio ravan kad je majka rekla da ću ja ići „na naš red“ čuvati krave u polju. Jedva sam dočekao da dođe taj moj prvi pastirski dan. Shvatio sam to kao priznanje, da me smatra odraslim i da u mene ima povjerenja. Imao sam oko šest godina. Dobio sam torbu s užinom - hranom za cijeli dan, štap u ruke i obavezni savjet:
- Čuvaj se dobro! Pazi na krave da se ne izgube! Da ne učine kakvu štetu. Nemoj se nikud odmicati od Zorke i Matije. One će biti s tobom. Slušaj ih dobro!
Čim smo krenuli uza me se našao pas Garo. Obojica smo veselo trčkarali tjerajući krave da ubrzaju korak. Starije kolegice su se smiješile gledajući me s torbom do zemlje. Strašile su me da ću morati poljubiti neku staru babu kad dođemo u polje, jer to svatko mora učiniti kad prvi put ide po nekom zadatku. Ja sam to shvatio vrlo ozbiljno pitajući se kakva li je to baba i kako će to izgledati. Kad su cure vidjele da me to jako brine i da bih mogao pobjeći kući, priznale su da je to samo šala i da nema nikakve babe.
Idući za kravama, još otkako smo pošli od kuće, stalno mi je na umu bio sadržaj moje torbe. Vidio sam što je mater spremila, ali svejedno, morao sam to provjeriti. Iako mi je rekla da ne jedem prije podne nisam mogao odoljeti. Odštipnuo sam komadić kruha i počeo grickati. Garo koji se nije odmicao od mene molećivo je piljio čekajući da i njemu nešto dobacim. Što sam drugo mogao nego dati i njemu komadić. On je to smazao u hipu i nastavio dalje gledati u mene. Nisam mogao ne dati mu još malo. I tako, malo sebi, malo njemu, kruha nestalo i prije nego što smo stigli u polje. Kad je Garo vidio da mu više ne dajem ništa udaljio se od mene i pošao curama ne bi li i od njih nešto dobio.
Moj prvi radni dan u polju prolazio je mirno. Krave su marljivo pasle, a ja se nisam odmicao od svojih kolegica. Slijedio sam ih u stopu slušajući njihovo čavrljanje. Nije me baš zanimalo niti sam razumio kad bi pričale tko koga voli, tko se s kime svađa, što je tko rekao, o događajima u selu i slično, ali se za to nisam mogao naslušati o vilama i vukodlacima. Nakon takvih priča ne bih se usudio ni koraka odmaknuti od cura, što je njih jako zabavljalo pa bi priče potrajale satima.
Oko podneva, nakon što smo splandovali goveda uz rijeku, bilo je vrijeme za užinu. Jedva sam to dočekao, jer mi je već cijelo vrijeme krčalo u želucu. Nije mi uspjevalo ne misliti na hranu. Sjeli smo uz uz obalu i na prostirku postavili sve što je bilo u torbama. Bilo je kruha, slanine, sira i mlijeka.
- A gdje je tvoj kruh? - upitale su cure. Pokunjeno sam šutio i priznao da smo sve već jutros pojeli ja i Garo.
- Pa što ćeš sad, jadan ti? - smijale su se one. - Kako ćeš izdržati do večeri?
Želudac mi je krčao. Gledao sam svoju bocu mlijeka, zapravo mlaćenice i komadić požutjele slanine. – Što ću s tim? Bez kruha kao da nema ništa. Ipak, nisu me ostavile gladnim. Po starom običaju podijelili smo sve: i kruh i mlijeko i uštipke i ono malo špeka. Boca s mlijekom išla je od od usta do usta. Bilo je tako slatko! Ostatak dana prošao je bez uzbuđenja.
Uvečer kad sam došao kući sve sam ispričao majci kako je bilo u polju. Zatajio sam ono o Gari i užini. Bio sam zadovoljan što sam uspješno obavio svoju prvu veliku dužnost. Ona me pohvalila govoreći kako sam joj puno pomogao i kako bi sama morala ići na red kravama da to nisam učinio ja.
Nitko nije bio sretniji od mene. Tek ću kasnije uvidjeti da sam upravo tim prvim uspješno obavljenim radnim zadatkom natovario sebi na leđa iste obveze za duže razdoblje. Sutradan se cijelo selo zabavljalo pričom kako mi je Garo pojeo užinu.

Hitovi: 1797