Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Franin vir
Bilo je uobičajeno svake godine koncem lipnja prije striženja okupati ovce na Ričini. Toga sam ljeta i ja pošao sa sestrom Marom, iako se ona zbog toga ljutila. Bio sam premali da bih joj mogao biti od koristi; samo bi se morala brinuti o meni. Osim toga mogao bih je odati majci ako bi se družila s momcima.
Dan je bio sunčan, topao. Ričina bi u to vrijeme većim dijelom svoga gornjeg toka posve presušila pa smo išli na Franin vir gdje je bila najdublja i gdje se uvijek moglo kupati. Bilo je dosta mlađarije, sve je prštalo od života, svi su bili veseli. Orila se pjesma, i ganga i rera. Djevojke su zgodnim napjevima izazivale mladiće, oni jednako odgovarali; ovce blejale nerado pristajući na kupanje, a mi dječurlija uživali brčkajući se u vodi.
Ja sam se pravio važnim glumeći da plivam, a u biti hodajući na rukama u plićaku. U jednom trenutku izgubio sam uporište ispod sebe i našao se u dubokoj, mutnoj vodi. Nisam se uplašio, vjerojatno zato što nisam ni bio svjestan što mi se dogodilo. Nekontrolirano sam mlatarao rukama i nogama pokušavajući udahnuti zrak kojega nije bilo. Umjesto njega samo sam gutao mutnu vodu koja je bila posvuda oko mene. Onda je svega nestalo. Kao da sam zaspao. Kad sam se probudio ležao sam na pjesku i iznad sebe vidio zabrinuto lice sestre i djevojke koje su se strkale oko mene. Čuo sam kako je jedna povikala:
- Diše! Diše! Živ je!
Bio sam sav mokar i blatnjav. I uplašen. Nisam znao što se sa mnom zbilo. Sestra Mara me grlila i grdila:
- Blento jedan, skoro si se utopio! Kako bih došla kući majci na oči?
Kad sam malo došao k sebi shvatio sam što se dogodilo. Praveći se važnim i glumeći da znam plivati, u biti hodajući na rukama, upao sam u duboki vir. Srećom to je na vrijeme vidjela susjeda Anđa i vikom upozorila da se utapam. Sestra Mara, iako nije znala plivati, skočila je za mnom i istog trena nestala u vodi kao i ja. Nekako me je, ipak, uspjela uhvatiti za kosu i nije puštala. Kako sve to, srećom, nije bilo daleko od kraja nju je dohvatila susjeda Anđa i zajedno sa mnom izvukla na suho.
Na povratku je opet bilo bučno i veselo, jedino meni nije bilo ni do čega. Išao sam šutke držeći se sestre Mare. Kad smo stigli kući, čuvši što se dogodilo, majka nije mogla bez svoje uobičajene kuknjave i zdvajanja. Križajući se govorila je:
- Ja ti jadna, mogao si se udušiti. Baka je opet ponavljala ono isto anđelu čuvaru. Tek dosta godina kasnije doznat ću kako je djed Jakov po mom dolasku na svijet, a prije svoga odlaska na onaj drugi, prognozirao za mene posebnu životnu zadaću. Još je nisam bio ni otpočeo i nije bilo vrijeme za odlazak.

Hitovi: 159