Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Ide Božić...
Svi smo se radovali blagdanima, osobito mi djeca. Najviše Božiću. Kao da je jučer bilo. Dovoljno je zatvoriti oči i slike iz djetinjstva su tu. Maleni zaselak pod brijegom, blagi sumrak i nebo osuto zvijezdama. Kroz prozorčiće stisnutih kućica tek se nazire slabašna žmirkava svjetlost. Posvuda snježna bjelina i blaženi mir. Sve je tiho; tek pokoji lavež i dozivanje. Iz daljine zvoni za Zdravo Mariju. Svi su u kućama. Božić je pred vratima. Jedva smo ga dočekali. Cijelo vrijeme smo pjevali:
„Ide Božić uz polje, pitaju ga gospoje
rodila mu pšenica, i vinova lozica...“
Badnja je večer. Molitva. U sobi slabašno treperavo svjetlo petrolejke, gotovo polumrak. Veselo pucketanje vatre na ognjištu i razigrane sjene na zidovima. Badnjaci se žare. Na podu slama. Miris kruha i kolača. Svako malo navrati netko od susjeda i čestita:
- Dobro vam došla Badnja večer!
- I s tobom zajedno! - odgovaramo.
Majka pali voštanicu pa svi zajedno obilazimo blago u štali. Najprije idemo k ovcama. Pita koja je ušla prva u ovčaricu i njoj daje piti malo vina iz bukare. Ovca Zrna otresa glavom, piće joj se baš i ne sviđa. Dok majka škropi ovce svetom vodom svi molimo Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu. Zatim obilazimo i ostalo blago u štali, sve uz molitvu i blagoslov. Kad je sve gotovo vraćamo se u kuću.
Vani u mraku isprobavam svjetiljku – dar od brata za Božić. Donio „iz svita“. Na baterije, zamisli! Tri svjetla! Crveno, plavo, žuto. Tko je sretniji od mene? Nitko! Ne bih je dao ni za što na svijetu! Onda u kući valjanje po prostrtoj slami na podu. Tu su i pajdaši: Mate, Mirko, Niko, Ante. Svi smo razdragani. Tražimo skriveno blago u slami. Nalazimo oraščiće, lješnjake, koji novčić. Majko mila, koja sreća, kakvo bogatstvo!
Mater vadi kruh ispod sača i stavlja ga na stol (siniju). Vruć, tanak, ukrašen križićima. Srića. Svatko dobija svoj komadić. I malo vina iz one iste bukare iz koje je pila ovca Zrna. Uh, i meni je jako, jako gorko. Kao i njoj.
Poslije lomljenja sriće opet molitva. Svi se spremaju za polnoćku. Ja se držim slame na podu i mislim na kolače koje smijem samo gledati. Ne i jesti. Sve do ponoći. A onda do mile volje. Nakon molitve mogu vani. Tu je uvijek moja družina. Jurcamo kud nam je volja, od kuće do kuće. Svugdje smo kao doma. Cijelo selo je naš dnevni boravak. Obilazimo sve i kao i oni stariji pozdravljamo:
- Dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo!
- I s tobom zajedno!
Svugdje dobijemo lješnjak, oraščić, bombonić. Kad malo pretjeramo u nestašlucima onda nas potjeraju. Ali to nama nije ništa; za koji čas smo opet tu. Kao svoji u svome.
I tako se to ponavlja iz godine u godinu, baš kao u nekom lijepom snu. Jedino u tim ranim slikama Božića ne vidim oca. Često je bio odsutan. Možda je majka za to bila onako ozbiljna, često i tužna.
A onda došla električna struja. Umjesto petrolejke zablještila žarulja. Rasvijetlilo se i čitavo selo. Nestalo mraka u kome je sve bilo nekako tajanstveno, i privlačno i strašno. Nestalo ognjišta i priča oko njega - o dobrim duhovima i strašilima, vilama i vilenjacima. Nestalo badnjaka, slame, ovaca, procesija sa svijećom voštanicom, i s njima sve one čarolije i ushita. I molitva se nešto prorijedila.
Došla raskošna jelka s blještavim kuglicama i svakovrsnim figuricama; došle jaslice, obilje slastica i jela po želji, i darova za sve. Ali, nikad više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio mali dječak u svojim prvim Božićnim noćima. One mu ostaše utisnute u svijest, kao mjera za sve ostalo u životu. Kao nešto neponovljivo i neizrecivo.
Pa kako je to moguće? Danas bismo se samo sažalili nad takvim prilikama, takvim siromaštvom. A možda je upravo u tome tajna - u toj jednostavnosti, skromnosti, zajedništvu, molitvi. I u tome što je riječ o doživljaju djeteta. Možda nam baš to govori da istinska radost nije u bogatstvu i vanjskom sjaju. I da ju je moguće dohvatiti jedino očima djeteta?

Hitovi: 166