Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Tamna strana
Znalo je katkada i među nama djecom biti svađa, koje bi rijetko prerasle u sukobe, u pravilu bezazlene i bez posljedica. Najčešće bismo se samo častili nadimcima koji su redovito bili pogrdni. Gotovo da nije bilo u selu nikoga tko nije imao više takvih nadimaka; ja sam ih imao četiri – pet. Jedan od njih koji me možda najviše od svih ljutio, dosta godina kasnije izabrat ću kao svoj pseudonim – Bukovac. Kada bi iscrpili nadimke onda bi uslijedilo spominjanje rodbine i to najčešće ženskog dijela, od sestrica pa nadalje. Sve ove čarke među nama najčešće su potpirivali malo stariji klipani, kojima je to bilo prava zabava. Međutim, nikada to nije bilo nešto ozbiljnije, niti je bilo posljedica. Već drugi dan mi bismo nastavili s druženjem i igrom kao da ničega nije bilo.
Prednost je dječje dobi i mladenačke u odnosu na odraslu, što se lako potiskuje i prelazi preko svega što je neugodno i loše i uglavnom vidi i pamti samo ono lijepo. Ipak, unatoč tomu, nije se moglo ne vidjeti i onu drugu, tamniju stranu - neke ružnije stvari i zbivanja u selu.
Tako je pri nekim zajedničkim akcijama, kao npr. pri proširenju zajedničkog puta ili dvorišta na račun okolnog zemljišta izgledalo da je rat među seljanima nezbježan. Svatko je gurao granicu od sebe da bi njegov prostor ostao netaknut i trebalo je dosta vremena da se dođe do konačnog rješenja. Bilo je ružnih riječi i grubih psovki, ali na sreću, nikada i stvarnog fizičkog sukoba i ozlijeđivanja. Slično je bilo i kod svih drugih akcije kod kojih je bio potreban dogovor, npr. o usklađivanju redoslijeda navodnjavanja vrtova i sl. A pojedinačna prigovaranja, svađe i sukobi oko međa, mrginja i zidova bili su svakodnevna pojava u kojima mi djeca niti smo sudjelovala niti smo ih razumjela.
Spomenut ću ipak nekoliko događaja iz tog vremena koji su mi ostali u sijećanju kao nešto što je bilo početak otkrivanja one tamnije, ružnije strane ljudske prirode. Jedan se odnosi na pokušaj mlade žene iz sela da sebi oduzme život skokom u ledenu rijeku. Spasili su je hrabrost i požrtvovnost mladića iz susjedstva - Križana Lj. koji je skočio za njom i izvadio je iz hladne Ričine.
Ljudi su se pitali kakva je to nevolja morala biti koja ju je natjerala na taj očajnički korak. Samo su rijetki naslućivali odgovor, među njima i ja, jer sam često sate i sate provodio u igri s mlađim bratom njezina muža u njihovoj kući. Tako sam i nehotice mogao vidjeti što je sve jadnica morala trpjeti od ukućana, kakva ponižavanja, prigovore, prijekore. Najviše od svekra - muževa oca, onog istog mrguda koji je i meni prijetio da će me udaviti i svekrve, njegove majke. Na sreću, sve je završilo dobro. Sve njezine nevolje prestale su odlaskom iz sela zajedno s mužem. Nikad se više nisu vratli.
I još jedan slučaj koji se ne uklapa u sliku mirnog i idiličnog svijeta kojega ne bih spominjao da se ne odnosi na hrabrog mladića Križana koji je spasio onu ženu od utapanja. Nekoliko mladića iz susjednog zaseoka, nakon banalne svađe u birtiji, dočekali su ga u zasjedi i brutalno, gotovo nasmrt, pretukli. Vjerajatno su mu bila prebijena sva rebra jer ga je jako boljelo i nije mogao disati. Imao sam tada prigodu vidjeti kako je lokalni „liječnik“ Kika Ćosića riješio problem imobilizacije rebara navlačeći na njega svježu janjeću mješinu, vjerojatno za nekoliko brojeva manju nego što bi njemu odgovaralo. Na sreću i ovo je završilo dobro; ranjenik je ozdravio, a napadači ostali živjeti s mrljom na svojoj savjesti. Bilo je još nekih sličnih slučajeva, jedan čak u vidu brutalne egzekucije zbog osvete u ratnim okolnostima, ali ne ćemo više o toj tamnijoj strani života.

Hitovi: 995