Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Mala avantura
Uza sve svoje ostale znamenitosti Duvno je oduvijek bilo poznato po velikom godišnjem sajmu koji se održavao na Miholjdan. Jednog takvog dana, budući da nismo imali drugih obveza, netko se iz naše družine sjetio da bismo i mi mogli poći vidjeti kako to izgleda. Prijedlog prihvaćen bez puno rasprave i rečeno - učinjeno. I krenemo mi, naravno, pješice, kao najsigurnijim načinom. Druge mogućnosti niti je bilo niti smo je mi tražili.
Bilo nas je šest - sedam junačina, sve od četrnaest do šesnaest godina, prava momačka družina. Put od kojih 20 –tak kilometara, pregazili smo a da to nismo ni osjetili. Više smo trčali nego hodali. Koristili smo sve moguće prečace. Usput smo čavrljali o svemu što bi nam palo na pamet šaleći se i peckajući međusobno. Bilo je katkad i malo ljutnje i svađe kad bi ponetko izvodio svoje psine i uncutarije, ali ništa ozbiljno. Sve bi se brzo izgladilo i prošlo pa bi nastavili kao da ničeg nije bilo.
Kad smo došli u Duvno svratili smo u prvu gostionicu da nešto prezalogajimo. Pretresli smo sve svoje džepove i skupili toliko novaca da naručimo jednu konzervu sardina i štrucu kruha. Ma imali smo mi novaca i za jaču narudžbu, ali ovo s jednom konzervom za nas šestoricu gladnuša trebalo je biti kao neki štos. I upalilo je – skrenuli smo pozornost svih ostalih gostiju, ali ne bih mogao reći je li to bilo iz divljenja ili sažaljenja. Dok smo mi strpljivo jedan za drugim pokušavali doći do svoje ribice u konzervi i umočiti komadić kruha u ulje, odjednom se pojavio konobar noseći šest konzerva sardina i litru vina.
- Momci, ovo vas časti doktor Markovina.
Sudbina je htjela da se i ja jednoga dana nešto kasnije nađem u ovom istom mjestu i u istoj ulozi kao ovaj legendarni doktor. Slušao sam o njemu zanimljive priče, mahom pohvalne. Bio je jedini liječnik u cijelom kraju, sigurno mu nije bilo lako, ali je i u najtežim okolnostima uspjevao naći mrvicu humora. I gotovo sam siguran da ono čašćenje gladne šestorke nije moglo biti iz sažaljenja nego iz štosa. Kao odgovor na ono što smo i mi željeli izvesti.
Na sajmu koji se održavao u prigradskom naselju zvanom Ćavarov Stan, na samom rubu polja, bilo je mnoštvo svijeta. Već izdaleka čulo se treštanje glazbe sa svih strana pomiješano s glasanjem stoke stisnute u improviziranim oborima i nadvikivanjem vlasnika i prekupaca koji su se gurali oko njih. Bili su tu nizovi štandova na kojima se nudilo sve i svašta kao i šatora iz kojih se pozivalo na svakojake igre i zabavu – nabacivanje karika, gađanje kupova krpenim loptama, pucanje iz zračnih pušaka, provjeravanje snage i sl.
Na sve strane bile su izložene hrpe težačkih alata - vila, grabalja, kosa, motika, pa lonaca metalnih i od pečene gline svih mogućih oblika i veličine, kao i drugih najrazličitijih predmeta potrebnih kućanstvima. Sve su to bili proizvodi majstora koji su dolazili odasvuda, prateći ovakve sajmove. Najveća gužva bila je oko na brzinu sklepanih ugostiteljskih radnji ispred kojih su se već od jutra vrtili janjci na ražnju i odojci, a s grila širili zamamni mirisi pečenih kobasica, ćevapčića, ražnjića, lepinja i kotlovine.
Nas su zanimali samo šatori sa zabavnim programima, vrtuljak koji je neumorno pozivao na još jedan let i štandovi na kojima su se prodavali slatki sokovi. Oni malo stariji znali bi se okretati i zagledavati za djevojkama koje baš i nisu pokazivale neki veći interes za nas. Tumarali smo tako bez nekog plana i cilja cijeli Božji dan sve do kasno navečer, a onda, kako baš sve ne bi bilo tako prazno i jednolično, odlučili pogledati kino predstavu. Za mene je to bilo prvi put. Prikazivao se film sa Linom Venturom u glavnoj ulozi. Iako mi se svidio, u sijećanju mi je ostalo samo to kako je predstava više puta prekidana i kako su cijelo vrijeme gradski mangupi dobacivali prostačke riječi i prijetnje, za koje mi se činilo da se odnose i na našu grupu. Malo smo strepili da bi moglo biti nevolje, ali srećom, sve je prošlo dobro; nitko nas nije uznemiravao. Već je bila prošla ponoć kad smo smo krenuli natrag kući. Naravno, opet svojim sada već oteščanim nogama.
Slijedeći bijelu prašnjavu cestu, ostavljajući iza sebe usnula sela i mjesečinom obasjano Duvanjsko polje, nekako smo stigli do Privale. Iako već umorni od cjelodnevnog hodanja, kad se pred nama ukazala naša prostrana dolina i dobro poznati krajolik na mjesečini, srce nam je svima jače zakucalo i s novom snagom krenuli smo naprijed. Kad smo se u gluho doba noći, mrtvi umorni, jedva dovukli svojim kućama i mjesec je već bio završio svoju nebesku putanju i sklonio se iza uspavane Kamešnice. Zaspao sam kao klada čim sam se dohvatio kreveta. Valjda nisam pošteno ni ugrijao postelju kad me probudio glas majke:
- Ante, Ante, probudi se! Ustani, eno Abram već čeka s kolima.
Kako nisam reagirao ona je već pojačala:
- Ajde dite moje, ustani. Pa znaš da treba ići po vapno u Bukovu Goru.
Čuo sam je, ali se nisam mogao ni maknuti. Onda me je počela povlačiti i podizati, kukajući po svom običaju:
- Ma ustani, ja ti jadna, šta ću stobom! Eno kola čekaju samo tebe! Šta će mi reći čovjek. Kod mene uvijek kao u nikoga. Ustani!
Krajnjim naporom i uz majčinu pomoć uspio sam se izvući iz kreveta. Nisam se morao oblačiti jer se nisam ni skidao kad sam legao. Nekako sam doteturao do kola – bila su to obična kola s okovanim drvenim kotačima i konjskom zapregom. Pružio sam se na tvrdu dasku i isti čas zaspao. Ni drmusanje po poljskom putu, ni oštri jutarnji zrak, niti galama kočijaša nisu bili smetnja za najslađi san. Vožnju s jednog kraja poljado drugoga nisam ni osjetio. A kad smo stigli na cilj, u Bukovu Goru, opet je bilo povuci – potegni dok me nisu razbudili.

 

Hitovi: 1813