Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Otišle ovčice
Ne bi bilo vrijedno ni spomena kad se ne bi radilo o malom povijesnom događaju. Ne samo za našu obitelj nego i zacijeli kraj - o konačnom odlasku naših ovčica. Evo kako je to bilo. Mi smo uvijek imali dvije – tri krave i desetak – petnaest ovaca. Oni boljestojeći u selu i po nekoliko puta toliko. S njima smo i od njih živjeli. Bilo je to naše blago.
Kad smo se preselili u novu kuću više nije bilo mjesta za ovce pa smo ih morali privremeno udomiti kod ujaka u Duvnu. Meni je kao već iskusnom pastiru pripala čast i dužnost da obavim to povijesno preseljenje. Samo kojih mjesec dana nakon moga pješačkog maratona za bratovo odijelo, opet sam dobio zadatak da krenem na isti put. Ovoga puta s našim ovčicama – njih dvanaest.
Kao i obično majka me probudila u ranu zoru i sada već dobro poznatim putem krenuo sam sa svojim malim stadom. Opet me je ispratio samo lavež pasa i koja noćna ptica svojim prodornim krikom. Onaj čuveni Matošev ćuk il netopir. Na putu sam nailazio na rijetke putnike namjernike koji bi obično upitali:
- Kuda mladiću? Tjeraš ovce na sajam?
Bilo se već uvelike razdanilo kad su se ukazale prve kuće gradića Duvna. Glavna ulica kojom smo morali proći bila je vrlo prometna, pa je trebalo dobro paziti kako bi se ovce zadržale na okupu. Neki su mi mangupi podrugljivo dovikivali:
- Hej seljo, pošto ovce? Bilo mi je krivo, ali nisam ništa odgovarao. Još mi je veća muka bila kad bi mi djevojke, vjerojatno učenice koje su išle u grupicama, uz smijeh dobacivale:
- Momče, hoćeš li mi dati jednu ovcu? Bio sam ljut i na njih i na ovce, i najrađe bih iskočio iz vlastite kože kad bih mogao. Netko drugi na mom mjestu možda bi uzvratio u istom stilu, ali meni sramežljivku, još onako prašnjavom i zajapurenom od pješačenja, nije padalo ništa drugo na pamet nego ubrzati korak naprijed.
Kad smo konačno stigli kod ujaka i kad su se moje ovce izgubile među njegovima u brojnijem stadu, bilo mi je nekako tužno. Nisam ni pomišljao da će tu ostati zauvijek i da ih više nikad ne ćemo vidjeti. Mislili smo da će tu ostati samo privremeno, koji mjesec – dva, dok za njih ne napravimo štalicu, a bio je to njihov put bez povratka. Odlazak zauvijek, nakon što su s nama bile oduvijek. Od stoljeća sedmog.
Uskoro će se to isto zbiti i sa svim ostalim blagom. Ne samo iz naše kuće nego i cijeloga sela, pa i kraja. A naposljetku, kako će se uskoro vidjeti, malo pomalo, nestat će i ljudi; svi će otići na razne strane u potrazi za svojom srećom, noseći sa sobom neprolaznu tugu i čežnju za ostavljenom rodnim krajem. Ostat će samo pustoš, prazna dvorišta, polja zarasla u korov i draču, i posljednja počivališta predaka.

Hitovi: 172