Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Igre bez granica
Kao i svoj djeci svijeta nikad nam nije bilo dosta igre. Nije bilo televizije ni interneta, ni i-phona ni tableta, niti bilo kakvih drugih androida kao danas. Ali smo zato mi imali jedni druge i bogomdanu prirodu sa svim njenim neograničenim mogućnostima. I vrijeme pred sobom. Koristili smo te svoje resurse kad god je bilo moguće, u svim prilikama. I u planini kod blaga i u polju, i u selu i na putu u školu. Ništa nam nije smetalo - ni ljetne vrućine ni zimske hladnoće.
U smišljanju igara nije bilo granica. Oni najmlađi obično bi čeprkali u blizini kuća i od kamenčića gradili svoje dvorce, malo stariji naganjali krpenu loptu, igrali se skrivača, klisali se, bacali kamene pločice („plovkali se“), ili se „kovčali“ uz neki zid, a oni još stariji vječno se natjecali i provjeravali tko je jači, tko brži, tko će dalje skočiti ili baciti kamena s ramena i tako unedogled.
Posebno je bilo veselo kad bi napadao snijeg. Tada bismo napravili „klizu“ – nešto poput prave bob staze, nepravilne doduše, ali jako strme. Ta je staza išla kroz cijelo selo i niz nju bi se onda do kasno u noć neumorno spuštali na kojekakvim pomagalima od običnih dasaka do pravih sanjki. Katkad bi nas se na takvoj dasci ili običnim drvenim ljestvama naredalo i po desetero, pa kad bi se sjurnuli niz brijeg, a osobito kad bi se prevrnuli, od cike i vriske cijelo se selo orilo.
Stariji su se, naravno, ljutili jer bi im to otežavalo kretanje selom i prijetilo prijelomima kostiju. Zato bi ubrzo uslijedila blokada staze posipanjem luga ili bilo kakvih drugih materijala po njoj. Kad bi vidio da sam i ja na klizalištu stari stric Ivan bi kroz brke srdito progunđao:
„Udri Rnje! Udri Rnje!“
Tek dosta godina kasnije otkrio sam što mu je to značilo: - Udri Rnje! (Rnje - Hrnje- skraćeno od Hrnjica). U to vrijeme stariji nisu znali i rijetko su izgovarali glas h. Mujo Hrnjica bio je turski hajduk koji se spominjao u narodnim junačkim pjesmama, pandan našima Tomiću Mijatu i Andrijici Šimiću. Stric je htio reći :
- Udri hajduče! Samo naprijed! Želiš da polomimo noge!
Igra skrivača bila je posebno omiljena u ljetno vrijeme, osobito kad je bila mjesečina. Prostori skrivanja bili su cijelo selo i vrtovi (vrtlići) sa šumarkom ponad njega. Katkad bi potraga za nekim dobro skrivenim u kakvom grmu, u krošnji oraha, psećoj kućici ili u nekom zabačenom kutku znala potrajati satima. Jedne sam prilike trčeći tako da nađem dobro mjesto za skrivanje naletio pravo u ruke mrgodnom susjedu Luki koji je uvijek bio osobito srdit i neprijateljski raspoložen prema nama djeci. Uhvatio me za vrat i ljutitim glasom zarežao:
- Sad ću te zadaviti!
Premro sam od straha, ali na sreću, on to nije mislio ozbiljno. Iskobeljao sam se nekako iz njegovih ruku i pobjegao glavom bez obzira, ne odustajući od igre skrivača.
Kako smo rasli tako su nam se i sadržaji igara i zanimacija mijenjali. Po uzoru na filmske junake vježbali smo gađanje Davidovom praćkom, lukom i strijelom, kopljem i sličnim „oružjem“. I dobro nam je išlo. Katkad bismo se tako zanijeli da bi igra prerasla u pravi rat. Jednom sam se tako bježeći od napada kopljanika sklonio u krošnju oraha, ali kako to nisam dobro učinio zadobio sam ranu na natkoljenici od koje i sada imam veliki ožiljak. Glavni uzori bili su nam Tarzan, Winetou, Bruce Lee, John Wein i drugi.
Danima smo usavršavali različite gimnastičke i borilačke vještine, uglavnom samouki, jer nismo imali nikoga tko bi nas u tome mogao podučavati. U tome je prednjačio moj najbolji prijatelj Ante Ćurić, poznatiji po nadimku Palgota, koji je mogao izvoditi nevjerojatne stvari. Sami sebi napravili smo više različitih gimnastičkih sprava, među inima razboj, vratilo i prave pravcate utege teške oko stotinjak kg.
Bilo je zanimljivo kad se jedne zgode kod nas našao čuveni Vlado Berić o komu se govorilo kao o najjačem čovjeku u cijelom kraju. On je bio u svatovskoj pratnji mladenke kroz selo. (Po običaju mladenka je po svršetku pira išla sa svojom pratnjom od kuće do kuće pozdravljajući i časteći nekim pićem sve redom.) Vidjevši nas dok smo vježbali podizanje utega, onako s visine i potcjenjivački dobacio je kako je to slabo i kako on to može bolje. Međutim, kad je pokušao nije mu uspjelo. Ni u ponovljenim pokušajima! Nekako bi išlo do pojasa, ali dalje ni milimetra. Jedino mu je uspjelo poderati sako od svatovskog odjela. Svi su mu šavovi od naprezanja popucali. A onda smo mu mi demonstrirali kako se to radi. Najprije Ante, a za njim i ja. Jedan trzaj i teški uteg je bio visoko iznad glave. Ja s obje ruke, a Ante i s jednom. Čovjek je ostao posramljen i pokunjen.
Bili smo neumorni u usavršavanja različitih tehnika napada i obrane, padova i bacanja protivnika. Svakodnevno smo iskušavalidostignute vještine i međusobno odmjeravali snage. Zanimljivo, u tom stalnom nadmetanju nikada nitko nije priznavao poraz. Uvijek bi završavalo zahtjevom: - Idemo iznova. Ali zato svi oni drugi izvan naše skupine nisu imali nikakve šanse s nama.

Hitovi: 996