Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Za brata
Već sam više puta pokušao opisati neke doživljaje iz djetinjstva koji su mi se nekada činili kao pravi junački pothvati, ali ne ide pa ne ide. Ili ispadne kao nešto sasvim obično, trivijalno, ili kao izmišljanje i hvalisanje. Gotovo sam odustao. Ali kako mi to nikako nije dalo mira, odlučio sam ipak iznijeti bar nešto od svega toga što mi se činilo zanimljivim i vrijednim spomene.
Jedan od takvih događaja bio je kada sam kao trinaestogodišnjak dva puta u istom danu zaprašio pješice u Duvno, danas Tomislavgrad. Udaljenost od Prisoja do Duvna je dvadesetak km kad se ide cestom, a oko šesnaest kad se koriste prečaci. To bi značilo, kad se zbroje ove kraće varijante, da sam u jednom danu prevalio oko šezdesetak kilometara. Iako sam se ovom pričom znao pohvaliti bezbroj puta, sada dok ovo pokušavam zapisati i meni se čini pomalo nevjerojatnom da sam i sam počeo u nju sumnjati. Toliko kilometara u jednom danu - to je nemoguće. Pa to je više nego što je pretrčao i onaj čuveni Grk što je prvi savladao Maratonsko polje. Nažalost, danas više nema svjedoka koji bi to mogli potvrditi; već odavno su nas napustili, a čisto sumnjam da bi moj brat mogao povjerovati u priču.
A, evo što je bilo. Bratu Tomislavu istekao vojni rok kojega je služio u dalekoj Makedoniji i trebalo mu je hitno poslati novce za kupnju odjela. Kako nam je kućna blagajna bila prazna majka mi je povjerila zadatak da odem ujaku Iki u Duvno i da od njega posudim novce. Još sam dobio naputak da, ako on slučajno nema novaca, da se obratim i drugima od četvorice njene braće. Uglavnom, bilo mi je jasno da se bez novaca ne smijem vratiti. Jer pustiti vojnika da nakon dvije godine u vojnoj odori čeka, dok se drugi raduju odlasku kući, pa to bi bila prava sramota. I tuga. Ne dolazi u obzir!
Nije mi bilo baš svejedno, jer nikada ranije nisam išao sam tako daleko, ali nije bilo druge mogućnosti. Morao sam. Majka je po tko zna koji put ponavljala kako se čuvati i na što moram paziti. Krenuo sam ranom zorom, odmah nakon „privih pivaca“. Još se nije počelo popravo razdanjivati. Sve je bilo mirno i tiho, i ništa se nije čulo osim laveža seoskih pasa koji su me pozdravljali (ili možda upozoravali) dok sam prolazio kroz područja njihove nadležnosti.
Slijedeći majčine upute koristio sam sve prečace kroz prisojačka sela do Privale, a onda nastavio makadamskom cestom. Imao sam tada noge poput onih afričkih trkača pa tu prvu dnevnu rutu do cilja nisam ni osjetio. Na putu nisam nikoga ni sreo ni vidio. Jedini orjentir mi je bila bijela cesta koju sam slijedio i zvijezda Danica na nebu. Još je bilo rano prijepodne kad sam stigao kod ujaka. On me primio srdačno i lijepo ugostio, ali novaca, nažalost, nije imao. Jednako je bilo i kod ostale trojice braće. Razočaran i tužan vratio sam se kući. Po svom običaju, kad je vidjela da nema novaca, majka se uhvatila za glavu i počela zdvajati:
- Ja ti jadna što ću sada! Komu da se obratim?
Onda se sjetila:
- Mile! Mile Krivić! Mogli bi njega pitati! Bi li ti kod njega otišao?
Što sam drugo mogao nego opet torbu preko ramena i pravac Duvanjsko polje. Sad mi je put bio već dobro poznat, znao sam što me sve čeka, ali su noge bile malo oteščale. Bio sam prilično iscrpljen kad sam stigao pred vrata Milina stana. Iznenadio se kad me ugledao i ne pitajući za razlog posjete pozvao da uđem. Nakon što sam mu objasnio zbog čega sam došao, uz široki osmijeh i bez imalo premišljanja, odgovorio je:
- Ništa se ti ne brini, nećemo mi pustiti našega vojnika da ide kući u vojničkoj odjeći.
Njegova žena Lujka pozvala nas je za već bogato postavljen stol. Ja sam se malo nećkao i htio odmah nazad, ali se oni na to nisu obazirali.
- Moraš se odmoriti. Sjedni s nama, znamo da si gladan i umoran. Malo se okrijepi pa onda možeš ići. Podijelit ćemo ono što se našlo u kući.
Nakon okrjepe ustao sam kako bih se vratio kući za vidjela. Domaćini su me pokušali nagovoriti da odgodim povratak za sutra i da prespavam kod njih, ali ja sam želio što prije nazad kako se mater ne bi brinula i kako bih ju obradovao uspješno obavljenim zadatkom.
Umoran od cjelodnevnog hodanja, sa žuljevima na nogama, prašnjav i poderane obuće, nekako sam doklipsao kući u sami sumrak. Iako zadovoljna što smo rješili veliki problem, zbog stalnih životnih nedaća koje su joj davno ukrale životnu radost, majka to više nije ni znala niti pokušavala pokazati.
Bratu smo poslali novac i on je uskoro došao kući u novom lijepom odjelu. Ne sjećam se da je on to ikada spomenuo. A ja sam bio toliko ponosan na tu svoju ulogu i sretan što sam to moga učiniti za njega. A Mile Krivić, koji već dugo nije među nama - neka je pokoj duši njegovoj, ostao je za mene zauvijek kao primjer pravog prijatelja kakvog se u životu rijetko nađe.

Hitovi: 1810