Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Velika Gospa
Oduvijek je Velika Gospa bila jedan od najomiljenijih blagdana u našem mjestu. Uvijek bi došlo mnoštvo svijeta iz cijelog kraja. Mladi, stari, osobito djevojke i momci. Svi bi jedva dočekali taj dan. Kolone hodočasnika slijevale bi sa svih strana prema crkvi posvećenoj Uznesenju bl. djevice Marije, našoj Gospi. Sveta misa je obično služena na groblju Maljevinama neposredno uz crkvu, u debeloj hladovini stoljetnih hrastova.
Nakon mise redovito bi se neko vrijeme ostalo uz crkvu u razgovoru i druženju. Našla bi se tu poneka bočica žestice pa bi se nazdravljalo. Zaorila bi se ganga, zaigralo kolo. Onda bi se svo to mnoštvo spustilo prema središtu mjesta gdje bi se svi, svatko na svoj način, prepustili čarima prave narodne fešte ili proštenja, kod nas zvanog dernek. Najvažniji sadržaj proštenja bila je šetnja u kojoj su sudjelovali ponajprije mladi iako ni starijima to nitko nije branio.
Svuda uz šetnicu ugostitelji, trgovci i putujuće družine zabavljača već dan ranije bi postavili svoje štandove, šatore, igraonice i vrtuljke. Djevojke i momci u svojim najboljim izdanjima nisu posustajali sve dok se ne bi dogodio onaj sudbonosni susret i „uhvatio“ zagonetni pogled ili osmjeh koji obećava. Onda bi nastavili s još više žara sve dok se mladić ne bi ohrabrio pristupiti djevojci i dok ona ne bi pristala na šetnju udvoje. Stariji su sve to pratili sa strane budnim okom, ali bez utjecaja na tu finu igru pogleda i osmjeha („zamjeranja“), i na njen ishod, iako bi to jako željeli. Trajalo bi to sve dok se ne bi sunoćalo. Tek tada bi se počeli razilaziti svako na svoju stranu. Neki sretni i zadovoljni, neki razočarani.
Bilo je to vrijeme radosti i pjesme, susreta, upoznavanja, zaljubljivanja. Bilo je lijepo. Mnoge su trajne veze baš tada započele. I sam sam tako jedne daleke Gospe dao doživotno obećanje. Uvijek se činilo da taj dan nekako prebrzo prođe, da je prekratak.
Prolaze godine i sve se promijenilo; od svega ostao je samo običaj, doduše sve slabašniji, da raseljeni i rasuti po svijetu dođu za taj dan u rodni kraj da se pomole svojoj Gospi i obiđu svoja stara napuštena ognjišta i posljednja počivališta svojih pokojnika. Na misu i sada kao i uvijek dođe mnoštvo svijeta, ali odmah nakon nje, kao po zapovijedi - kud koji mili moji. Svima se nekamo žuri. Kao da bježe od nečega - jedni od drugih ili od samih sebe. Od nekadašnjeg proštenja, derneka, onog posebnog ozračja, pjesme, ushita više nema ni traga. Samo rijetki, mahom stariji, malo prošetaju kako bi se podsjetili na mladenačke dane. I zastanu pri susretu sa sebi sličnima kako bi se požalili jedni drugima kako je nekada sve bilo drukčije i ljepše. Sve se mijenja, pa i mi. Postali smo stranci jedni drugima. Vrijeme čini svoje. O tempora, o mores!

Hitovi: 1513