Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Kad zagrmi...
Moram priznati da je sve ovo s mojom pastirskom dionicom u životu ispalo malo previše idilično. A nije baš uvijek bilo tako. Najgore su bile ljetne žege i žeđ, i nevrijeme s pljuskovima i grmljavinom. Osobito je bilo teško u Zamršću – onom brijegu s južne strane prisojačke doline kojim završava visoravan zvana Midena, u kome nema ni jednog izvora. U svojoj torbi mogao si ponijeti samo bocu vode, pa to rasporedi kako znaš. U dugom, vrućem ljetnom danu ni približno dovoljno. Spašavali smo se tražeći vodu u kamenicama – u stijenama izdubenim pliticama nastalim djelovanjem atmosferilija tijekom milijuna godina. Iz tih smo kamenica dijelili tu na trenutak zadržanu kapljicu kišnice sa svim drugim božjim stvorovima, stalnim stanovnicima toga krša – guštericama, zmijama, mravima, gusjenicama i ostalima kojima ni broja ni imena nisam znao.
Jednako je bilo i nama i blagu, trpjeli smo i jedni i drugi. Svatko se snalazio kako je znao i umio. Možda je zanimljivo spomenuti kako je to riješila junica Bukova koja mi je cijelo jedno ljeto pravila velike probleme. Oko podne kad bismo splandovali goveda, uglavnom na jednoj od najvećih ilirskih gradina zvanoj Gradac, Bukova bi se jednostavno izgubila. Kao da je u zemlju propala. Odgovoran za brojno stanje povjerenog blaga, uzalud bih je satima tražio, i ne znam koliko svojih „bata“poderao na oštrom kamenju Zamršća, ali nikad je nisam pronašao. Sve dok se ona sama ne bi pojavila pred smiraj dana. Konačno, nakon dugo vremena, uspjelo mi je otkriti kamo ide i gdje se skriva. Bila je to jedna nedaleka duboka vrtača posve obrasla visokim žbunjem u kojoj bi ona mirno plandovala u debelu hladu. I sad nek mi netko kaže nešto na račun kravlje inteligencije!
Nije bilo lako sa žegom i žeđu, ali ipak to je ništa u usporedbi s onim kad udari nevrijeme, što kod nas ni u ljetnim mjesecima nije rijetkost. Bože dragi, koliko sam samo puta pokisnuo! Do gole kože! I ne znaš što je gore kad te uhvati - u planini ili na sred polja. Prolomi se oblak, okrene pljuštati, udari vjetar (šijun), a ti niti se imaš kamo skriti, niti imaš što čime bi se zagrnuo. Na tebi samo tvoje jadne krpice i u najboljem slučaju kakav ogrtač koji propušta kao cjedilo. Začas si mokar do gole kože i curci ti se slijevaju niz cijelo tijelo. Tražiš zaklon a njega nigdje. Još kad te zadesi u polju zavučeš se u naviljak ili plast sijena i čekaš da nevrijeme prođe. Ali kad si u planini i nemaš nikakva zaklona, šćućuriš se uz kakvu gredu (stijenu) i drhturiš. I umireš od straha od munja i gromova koji gruvaju li gruvaju. Baš kao da se tu iznad tebe, tik iznad glave, vodi najžešći artiljerijski okršaj. Imaš osjećaj da si u samom epicentru i da će te svaki čas pogoditi. Moliš se Gospi, svetom Anti i svim svecima da te zaštite, obećaješ da ćeš biti dobar, i čekaš.
„ Oj, Ilija ognjeni, koji grome razgoni, goni grome od mene, Bog i Gospa kod mene.“
A ono traje li traje! U svom jadu i strahu zaboraviš na blago koje ti je povjereno na čuvanje. Pada ti na pamet kako bi bilo lijepo da si sada u svojoj kući, u suhom. Ili u sijenu u pojati, pa da ispod strijehe, iz sigurnog, osluškuješ kako vani daždi.
Kad se napokon sve smiri, sretan što si preživio, cijediš svoje krpe i ponovo ih onako mokre i hladne oblačiš, iako tvoje tijelo sa svim unutarnjim organima zbog toga negoduje. Ako se pojavi sunce i malo pripeče, onda je to znak da te tog dana prati sreća i da su ti molitve uslišane. Nije bila rijetkost da se ova strahotna igra ponovi i više puta u jednom danu. Ne znam je li u tim trenutcima bilo jadnijih stvorenja na ovom svijetu od nas pastirića, ali kasnije bi mi često pala na pamet misao da je to bilo više nego korisno za jačanje našeg duha i tijela. „Što te ne ubije to te ojača.“

Hitovi: 1801