Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Ljetne zanimacije
Nakon što sam uspješno obavio one prve pastirske zadatke o kojima sam već pisao i vratio se kući sa svim povjerenim blagom, pratile su me te obveze sve dok nisam stasao za druge, teže poslove. Svakog ljeta za vrijeme školskih ferija ta je dužnost bila rezervirana samo za mene. Kad bi došao red na nas – torbu na rame pa za ovcama ili govedima. Ili u planinu ili u polje. Po cijeli Božji dan, od jutra do mraka. I tako danima i tjednima. I ne samo na naš red, nego i tuđi – za one koji su nama činili druge usluge, koje mi sami nismo mogli obavljati. Poput oranja, prijevoza sijena, žita i sličnih poslova. I tako je to išlo iz godine u godinu, po cijelo ljeto.
Nije bilo lako, ali na sreću, uvijek nas je bilo više, cijelo društvo, pa je ipak bilo podnošljivo. Često smo se znali lijepo zabavljati. Osobito bi bilo zanimljivo za lijepa vremena kad bi se zaigrali u nekom od dolaca (ponikva) pri vrhu naše planine. To su vam male udoline zaklonjene sa svih strana, s poput tepiha mekanom ledinom i obiljem mirisnih trava i cvijeća, kao stvorene za naše igre. Kad se u njima nađete vidite samo nebo iznad sebe i ništa više. I dok bi ovce mirno pasle mi smo se bezbrižno mogli prepustiti svojim zanimacijama – praviti svirale od zelenog pruća, čegrtaljke, drvene pajace i slično. Ili igrati se do mile volje igrica kojih je bilo napretek. Od naganjanja krpene lopte i klisanja do igre pitonjaka, topagrada i drugih. Bilo je lijepo, ali što je previše – previše je. Ipak bi dojadilo. Iz dana u dan sve isto. A dani dugi kao godine.
Bilo je i dana kad bismo se malo posvađali, neki i međusobno pokoškali.Tada bi se častili pogrdnim nadimcima i najmaštovitijim psovkama, smišljali jedni drugima kojekakve smicalice (u ovom posljednjem djevojke nisu zaostajale za nama muškima), ali nikada to ne bi bilo nešto ozbiljnije ni grublje, niti bi potrajalo duže, pa sve skupa nije vrijedno ni spominjanja.
Katkad bih i po dva tjedna zaredom proveo u planini. Kod kuće bih samo prespavao. S čežnjom bih gledao prema selu i zamišljao što li se sada dolje radi. Kako bih se rado pridružio djeci u selu. Zamišljao sam kako je njima lijepo, kako se igraju i uživaju. Čeznutljivo bih gledao prema vijugavoj bijeloj cesti koja se gubi na horizontu prema Privali. I vodi tko zna kuda. Osobito mi je dražilo maštu kad bi se pojavio oblak prašine za autobusom koji je, jedan jedini, svakog dana u isto vrijeme prolazio kroz mjesto.
- - Bože, kako bi bilo lijepo da sam sada u tom autobusu. I da me vozi daleko, daleko. Preko horizonta, što dalje. Što dalje od ovog sela, ove planine, ovih ovaca.
Nisam tada mogao ni zamisliti kako će se brzo ostvariti te želje. Godine će brzo proći i upravo jedan takav autobus povest će i mene iz ovog lijepog malog mjesta. I odvest me u novo vrijeme, novi svijet, drukčiji od starog. S kojim gotovo da nema ničega zajedničkog. I bit će to put bez povratka, odlazak zauvijek. Dječja želja za daljinama će se ostvariti, ali u njegovu srcu, u duši, ostat će zauvijek čežnja za ostavljenim u tom prostoru i vremenu kao mjera za sve ono što će kasnije u životu pokušati tražiti.

Hitovi: 157