Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Spasio prijatelja
Ako spasiš makar samo jedan život – spasio si cijeli svijet. / Židovska poslovica
Bio je običan vruć srpanjski dan, a ja u polju na redovitoj dužnosti čuvanja goveda. Zajedno sa mnom bili su stari Stipan Krivić. zvani Krnjo (ovo zadnje se pred njim nipošto nije smjelo izgovoritii) i Tomislav Ćurić, poznatiji pod nadimkom Kože. Kao i obično, malo iza podneva, u vrijeme najveće pripeke, ožednjela bi stoka sama polako krenula prema Ričini, i nakon što bi se dobro napojila, zauzela svoje uobičajeno mjesto za plandovanje. Brojna stada ovaca i krda goveda i konja odjednom bi se, u isto vrijeme, našla tu uz rijeku u pratnji svojih pastira. Svi su znali svoje mjesto i nikada nije bilo zabune u tome. Naše je bilo odmah uz onaj dio rijeke koji se zvao Franin vir. I dok bi stoka plandovala i u miru preživala, mi pastiri bismo se prepustili lješkarenju na obali i radostima rashlađivanja u rijeci – polijevanju vodom, bućkanju, plivanju i ronjenju. Jedino dida Stipan nije imao volje ići u vodu, nego je u miru drijemao na obali.
Poslijepodne je odmicalo i sunce se polako počelo spuštati prema zapadu kad se odjednom uz veselu graju pojavila skupina dječaka i bez čekanja uletjela u vodu. Vikali su, praćakali se u plićaku i prskali jedni druge. Ubrzo se vesela galama pretvorila u viku i traženje pomoći. Jedan je dječak nestao u vodi i više se nije pojavljivao.
- Nema Petra! Uduši se Petar! Upomoć!- panično su vikali njegovi prijatelji.
Na toj strani s koje su dječaci utrčali u vodu, rijeka je bila plitka i prema drugoj obali na kojoj smo bili mi postajala sve dublja. Za to je taj dio rijeke i dobio naziv vir (Franin vir), koji rijetko kada posve presuši. Bilo je to ono isto mjesto gdje sam se i ja ne tako davno skoro utopio. Uplašeni dječaci pobjegli su iz vode, a njihov smijeh zamijenila je kuknjava. Petar se ni dalje nije pojavljivao.
Moj Kože je odmah skočio u vodu i zaplivao prema mjestu gdje je nestao nesretni dječak. Kako je zaronio, tako se ni on više nije pojavljivao. Sada više ni ja nisam imao izbora pa sam skočio za njim. Doduše, ne bez malo oklijevanja. Voda je bila mutna i gotovo se ništa kroz nju nije vidjelo. I sam uplašen plivao sam i na momente ronio prema mjestu gdje su se na površini pojavljivali mjehuriće zraka.
U jednom trenutku osjetio sam pod rukom nešto tvrdo. Bila je to glava jednog od utopljenika. Oprezno sam ga uhvatio za kosu i povukao prema površini. Obradovao sam se kad sam vidio da je to Kože. Bio je bez svijesti i krv mu je curila iz nosa. Dok sam s njime plivao prema obali iz usta mu se začuo tihi jecaj.
- Hvala Bogu, živ je – pomislio sam. Na obali već je bolje disao. Nakon što je povratio i ručak i vodu što je se nagutao, i nakon što mu se smirio dosta jaki podražajni kašalj, brzo je došao k sebi. Bio je uplašen i bez riječi. Kako je od ležanja na obali i naše intervencije na tlu bio posve blatnjav htio sam ga odvesti do vode da se malo opere. Međutim, nikako se nije dao nagovoriti; obukao se onako zamazan i taj dan više nije progovorio ni riječi.
Dok sam se ja bavio svojim prijateljem, došli su neki stariji momci i nastavili potragu za potonulim dječakom. Kad su ga našli već je bilo kasno; nije davao nikakvih znakova života. Pokušali su ga oživljavati umjetnim disanjem, ali nažalost bezuspješno. Saznali smo da je iz susjednog sela Dobrića, da je imao petnaest godina i što je najtužnije, da je i njegov brat ranije završio na isti način.
Ostatak dana protekao je bez novih uzbuđenja. Krave su mirno pasle, a mi pod dojmom tragičnog događaja, šutke za njima polako hodili. Nikome nije bilo do razgovora. Posebno Koži. Svi smo bili potreseni. Kad smo uvečer došli kući, iako pod dojmom utapanja mladića, nisam ni pokušavao sakriti zadovoljstvo što sam spasio svoga kompića i što smo se vratili u punom sastavu, bez gubitaka.

Hitovi: 176