Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Bolest
Bilo je to kad sam išao u četvrti ili peti razred osnovne škole. Jednoga dana u sasvim bezazlenoj igri dobio sam lagani udarac u trbuh i odmah osjetio jaku bol koja nije prolazila. Jedva sam nekako došao kući. Počeo sam povraćati. Skupio sam se u krevetu i nadao se da će proći. Bol je postajala sve jača i jača. Grčio sam se i previjao tražeći položaj u kojemu bi popustila, ali njega nije bilo. Povraćanje, najprije hrane, a potom samo nekakvog kiselog sadržaja nije prestajalo.
Majka je po običaju samo kukala i ponavljala: - Ajme meni šta mi je s djetetom! Popio sam malo čaja i povratio ga isti čas. Stanje se nije popravljalo cijelu noć niti sljedećih dana. Ni meni ni majci nije padalo na pamet da bi, možda, trebalo potražiti liječnika. Bolovi nisu popuštali, ali sam se nekako na njih navikao. Pa čak i pomirio s trpljenjem. Ne mogu se sjetiti što mi je u tim trenutcima padalo na pamet i o čemu sam razmišljao. Mislim ‒ ni o čemu. Ili ‒ samo da bol prestane. Pomišljao sam i na smrt. I gotovo je priželjkivao. Bez straha, bez žala, samo da sve prestane. Majka je kukala i nutkala me sad s ovime, sad s onime – čajevima, juhicama, ali bih pri samom pogledu na sve to osjetio mučninu i gađenje.
Nakon četiri – pet dana pozvali su mi u kućnu posjetu „doktoricu“ Anđu, našu susjedu. Ona se pomalo bavila “medicinom” i sve liječila medom i travama. I, naravno, rakijom.
- Pokvario je želudac – bila je dijagnoza. Odmah je započela s terapijom. Masirala je i stiskala moju desnu ruku od lakta prema prstima kao da nešto nastoji uhvatiti i izbaciti van. Ili fiksirati da se ne može vratiti nazad. Boljelo me je od toga jer su joj prsti bili grubi i snažni. Naposljetku, nakon tretmana koji je potrajao neko vrijeme, stavila mi je nešto iznad zapešća. Kasnije sam doznao da je to bio isjeckani češnjak s rakijom, što je čvrsto previla zavojem.
Već danima nisam ustajao iz kreveta; bio sam posve nemoćan, u nekoj vrsti polusna, ali nakon intervencije “doktorice” Anđe kao da mi je bilo malo bolje. Popodne nisam povraćao, bol je donekle popustila. Popio sam malo čaja i, začudo, nisam povratio. Ni tijekom noći nisam povraćao. Čak sam i zaspao. Sutra mi je bilo još bolje. Uz čaj, pojeo sam i komadić kruha. Uglavnom nakon par dana bio sam zdrav.
Sigurno se pitate što je to bilo? U opisu tegoba naziru se i elementi opasnog stanja, tzv. akutnog abdomena, koje zahtijeva hitno zbrinjavanje u bolnici, a često i intervenciju kirurga. Ili kakve teže crijevne infekcije. Uspjeh moje "doktorice" vjerojatno se poklopio s prirodnim tijekom bolesti, koji uvijek ide ili prema izliječenju ili prema smrti. Na sreću, ovdje je bilo prema prvoj mogućnosti.
Ovo je priča kakvih se svaki liječnik nasluša tijekom svoje prakse koja govori o vremenima u kojima je medicina bila daleko, daleko, a život često visio o tankoj niti. I ovisio jedino o višim silama.

Hitovi: 171