Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Boca
Jednoga dana kad smo kao i obično išli u polje brati travu za večeru svojim kućnim ljubimcima svinjama, u blizini Ričine ugledamo mi nesvakidašnji predmet: staklenu bocu. Obična staklena boca od pola litra, prazna, smeđe boje, sa zatvaračem pričvršćenim na grlo. Takve su boce, pa i bilo kakve druge, tada bile prava rijetkost. A za nas djecu i velika vrijednost. Potrčali smo prema njoj u želji da je se dokopamo. Svaki od nas trojice – ja, Niko i Mirko, svi istog prezimena, tvrdio je kako ju je baš on prvi vidio, i da pripada njemu. Ja sam bio najbrži. Zgrabio sam bocu i čvrsto je držao da mi je ne istrgnu iz ruku. Moji pajdaši su na sve načine pokušavali da mi je otmu ne kaneći nikako odustati.
U jednom trenutku braneći svoj plijen zaprijetio sam nožićem za branje trave. Bilo je to spontano, refleksno, ali su me moji rivali tek sada počeli napastvovati na način kojemu se nisam znao suprotstaviti. Bili su malo stariji od mene i lukaviji. Zaprijetili su kako će kazati mojoj majci i svima u selu da sam potegao nožem na njih. A to bi bilo strašno, jer učili su nas da je to nešto najgore, smrtni grijeh, i da se nipošto ne smije činiti. - Odmah si nazadan četrdeset dana, ići ćeš u pakao – govorili su nam stariji. Prepustio sam im bocu, ali mojim nevoljama ni tada nije bio kraj. Kad su vidjeli kako na mene djeluju njihove prijetnje nastavili su s njima.
Zbog straha da će me odati majci kako sam im prijetio nožićem, nisam se usudio ići kući. Zaobišao sam selo i skrivao se u šumarku blizu kuća sve do navečer. Tek kada se počelo sunoćavati i kad je strah od mraka postao jači od smrtnog grijeha, došuljao sam se kući. Majka je zabrinuto upitala gdje sam se tako dugo zadržao i ništa više. Slagao sam da sam se zabavio berući travu. Shvatio sam da me prijatelji nisu odali i bio sretan što nema drugih pitanja.

Hitovi: 1814