Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Preko rijeke...
Jedna od redovitih obveza nas djece bila je svakodnevno ići u polje brati travu za svinje. Obično smo išli zajedno nekoliko nas dječačića približno iste dobi - Mirko, Niko i ja. Ja sam imao nepunih šest godina a oni koju više. Dobili bismo kakvu staru torbu i nema kući dok je ne napuniš do vrha. I to ne onako našešureno nego dobro zbijeno. Već smo bili dobro naučili kako se i gdje bere trava, koje su dobre a koje nisu, koje možemo brati, koje ne smijemo. Uglavnom smo tražili one koje su nam bile najpoznatije – slatkovinu, mličiku, ljutiku, maslačak. Rjeđe koprivu jer je pekla, iako smo znali da je i ona dobra. Tek kasnije doznat ću da smo tako naše svinje često častili zdravijom hranom nego što smo je imali mi sami. Ni na kraj pameti mi nije padalo da bi neke od tih trava - maslačak, matovilac, kopriva i slične dobro došle i nama. Otkrit ću to tek godinama kasnije kad sam ih vidio servirane kao najtraženije salate u pravim restoranima.
Najviše bismo operirali po kukuruzištima i krumpirištima, po mrginjima (*) i neuzoranim ledinama dok na njima još trava ne bi bila previsoka. Najviše se i najbrže moglo nabrati trave na nedavno uzoranim njivama i tek proniklim usjevima - mladom pšenicom i ječmom. To je, naravno, bilo strogo zabranjeno, jer se uz branje trave iščupa i žitarica. Na to je strogo pazio poljar Pero, poznatiji po nadimku Beno. On je sve vidio i ništa mu nije moglo promaknuti. Bio je strah i trepet za nas djecu, bojali smo ga se kao vraga. Ipak, unatoč strahu, katkad bismo se malo zaletjeli u nedopušteno.
Jednom smo tako „napali“ njivu u kojoj je bilo više nama zanimljivog artikla -„bile mličike“ nego pšenice. Tako smo se zanijeli svojim poslom da nismo ni opazili kako nam se poljar prikrao sasvim blizu. Kad se uspravio i povikao na nas raspršili smo se kao ptičice. Neki su potrčali prema selu, a ja, Mate i Niko u suprotnom pravcu prema Ričini. Bježali smo što nas noge brže nose, ali ni on nije zaostajao. Ni najmanje, unatoč svojim godinama, kojih je moralo biti dosta. Okretali smo se iza sebe nadajući se da će odustati, ali to njemu nije padalo ni na kraj pameti. Kad smo stigli do rijeke, nije bilo druge nego zagaziti u vodu. A ona je bila i visoka i hladna. Unatoč tomu što je proljeće bilo na izmaku bilo je hladno i još se ponegdje na planinama moglo nazrijeti nešto zaostalog snijega. Iako smo išli preko plićaka voda nam je dopirala do iznad pojasa. Tek kad smo prešli na drugu stranu poljar je odustao i sjeo na obalu. Kako mu se, očito, nikamo nije žurilo, mi smo se uputili u obližnji šumarak u Naklu. Tu smo skinuli sa sebe mokru odjeću, ocijedili je i pustili da se suši, a onda se prihvatili traženja tek zarudjelih bobica rašeljke, našeg omiljenog voća.
Nakon nekog vremena poljar je krenuo nazad prema selu i ubrzo se izgubio iz vida. Kad nam se činilo da smo već dosta dugo čekali i da je vjerojatno otišao svojoj kući, krenuli smo i mi. Opet preko rijeke. Do pojasa! Ovoga puta skinuli smo odjeću kako je ne bismo skvasili. Na obali smo se obukli, uprtili svoje torbe i krenuli prema selu. I baš kad smo stigli sasvim blizu sela i pomislili da smo se rješili nevolja, odjednom, iza žbuna pored puta iskoči naš ljutiti poljar i poviče na nas:
„Sad ste moji, nevaljalci jedni! Stani! Ne mrdaj!“
Niko je stao, a ja i Mate opet prema Ričini. Poljar za nama trči li trči. I ne odustaje. Skoro nas sustigao, jer su nas usporavale torbe na leđima. Opet nas je spasila rijeka koju smo pregazili na istom mjestu kao i ranije. Mokri i promrzli dugo smo čekali s druge strane, među rašeljkama, da se strašni progonitelj izgubi iz vida. Tek pred sam sumrak odvažili smo se na povratak kući. Ovoga puta nismo išli preko rijeke, nego okolnim putem, preko mosta. Mater je već bila dobro zabrinuta što me nema tako dugo. Odahnula je kad me vidjela. Prekrižila se kad sam joj ispričao što nam se dogodilo i korila što sam išao na tuđu njivu. Još više što sam bježao.
- Lude jedne, što ste bježali! Još preko Ričine! Mogli ste se udušiti! Ništa vam nije mogao učiniti nego oduzeti torbu.
Pokunjeno sam šutio, jer nisam znao što bih joj rekao. Bježali smo jer smo se bojali. A u „strahu su velike oči“. Bila je to još jedna od prvih životnih lekcija.

Hitovi: 1811