Ante Bukovac: Uspomene iz djetinjstva

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Subota, 03 Kolovoz 2019 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Prisoj1
       Buško jezero - pogled prema Kamešnici
 
Zanimljivo je to: kad razmišljamo o događajima iz svoga života, o svemu što nam je nekada bilo toliko važno, zbog čega smo strepili i strahovali, radovali se ili žalostili, o čemu smo maštali, nadali se, pravili velike planove, kad jednom sve to prođe u nepovrat, s neke vremenske distance sve nam postane nekako manje važno, obično, katkad banalno, pa i smiješno. Kao da se radilo o nekom drugom, a ne o nama, o nekom znancu, prijatelju,strancu. Sjećamo se detalja, svega što je bilo, ali kao da to više nema veze s nama. Uspjevamo oživjeti slike i događaje, ali kao kroz koprenu, i čudimo se što nas je to toliko radovalo i ljutilo, zbog čega smo se brinuli i strahovali.(Iz proslova autorovih zapisa; moglo bi biti zanimljivo za sve one koji baštine iskustvo odrastanja  u kršnom zavičaju, a možda i za ponekog od mladih koji su odrastali uz nostalgične priče roditelja o jednom zauvijek prohujalom  vremenu i ostavljenom prostoru  o kojemu bi željeli nešto više doznati).  

Iz zapisa: Bilo pa prošlo - uspomene 


Bilo jednom moje selo...

  Tušnica1 
            Tušnica - pogled prema Vitreniku 
 
Svima nama, htjeli mi to ili ne htjeli, rodno je mjesto ono što nas obilježi za cijeli život. Možemo mi njega ostaviti, svojom voljom ili nekom višom silom, ali ono nas nikad ne ostavlja. Ostaje zauvijek u nama, u duši i srcu, bez obzira gdje se skrasili. Makar i na kakvom rajskom otočju, ili nekim banskim dvorima. U mislima na jedan takav djelić neba i škrte zemlje, na obiteljsko gnijezdo iz kojega se otisnuh u bijeli svijet, i sve one s kojima dijelih svoje vrijeme, nevolje i brige, radosti i tuge, onako samo za svoju dušu i da se ispuni vrijeme, kao Potijeh za svojom istinom, krenuh i ja tragom sjećanja. Pa ako vas zanima jedna sasvim obična priča možete sa mnom.
Ako kojim slučajem putujete od mora prema unutrašnjosti, već nekoliko kilometara nakon što prijeđete hrvatsku granicu na Kamenskom, otvorit će vam se pred očima prizor slično kao kad nakon duga puta iz unutrašnjosti ugledate more. Dojam je osobito snažan kad vam je to prvi put. Okruženo planinama sa svih strana, najvećim dijelom krševitim, pred vama se ukaže najveće umjetno jezero u Europi – Buško jezero. Uokolo jezera uočit ćete vijenac naselja od kojih je jedno od najvećih i najljepših ono sa sjeverne strane s nizom manjih zaselaka što su se ugnijezdili po pitomim šumarcima u podnožju planine Tušnice. Zbog toga što stalno gleda prema suncu dobilo je naziv Prisoje.
Nekada je umjesto jezera tu bilo prostrano polje, najravnije i najljepše od svih kraških polja uokolo. Zbog toga što je tijekom zime i proljeća jednim dijelom često bilo poplavljeno nosilo je naziv Buško blato. Šezdesetih godina prošlog stoljeća polje je potopljeno kako bi se napravila velika hidroakumulacija radi napajanja hidroelektrane Orlovac sa sinjske strane planine Kamešnice. Bolje obavještenima odmah je bilo jasno da je primarni cilj bio politički – kako bi se raselio hrvatski puk iz tih svojih vjekovnih prostora.
Za razliku od većine drugih sela oko polja, Prisoje je bogato izvorima dobre, zdrave vode od kojih nastaju potoci koji su nekada završavali u rijeci Ričini, danas u jezeru. Ova bi rijeka u zimskom razdoblju svojom veličinom i snagom podsjećala na one najveće - Savu ili Dravu, a tijekom ljeta bi posve presušila u svome gornjem toku. Na većini potoka, dok ne bi presušili, klaparale su mlinice u kojima se mljelo žito za cijeli kraj. Danas kad se razina jezera preko ljeta smanji pokaže se Ričina u svome starom koritu kakva je nekad bila.
Današnji naraštaji teško mogu i zamisliti kako se nekada živjelo na ovim prostorima. Mi „malo“ stariji smo, zacijelo, bili među posljednjima koji su imali priliku upoznati neposredno način života i običaje koji se vjerojatno nisu bitno mijenjali još od dolaska naših predaka iz dalekih euroazijskih prostora. Živjelo se u velikim zajednicama, uglavnom od poljoprivrede i to one najjednostavnije, i stočarstva. Svaka je zajednica imala svoje imanje koje se sastojalo od nekoliko njiva, malo bliže ili dalje od sela, i isto tako više livada u polju. Njive blizu kuća zvali smo podvornice. Na njima se uzgajalo povrće, jer su se zbog obilja vode mogle natapati. Na udaljenijim njivama sijale su se žitarice i kukuruz, a na livadama kosilo sijeno, kao najvažnija stočna hrana. Svaka stopa zemljišta bila je obrađena. Treba spomenuti i ograđene vrtove u planini u kojima se najčešće uzgajao krumpir i kukuruz. Veće zajednice su imale svoje staje za boravak i čuvanje stoke tijekom toplijeg razdoblja godine.
Svaka je kuća imala najmanje po dvadesetak ili više ovaca, jednu do dvije krave i jednu ili više svinja, a one veće i bogatije - i do pedeset ovaca, pet - šest krava, više volova i konja, četiri do pet svinja. Rijetkost su bile posebne štale za stoku; najčešće su ljudi boravili na katu, a ispod njih u prizemlju, odvojena samo drvenim podom bila je stoka. Kao neka vrsta centralnog grijanja. Dijelili su isti zrak i iste mirise.
Kuće su u selu bile prilično zbijene s malim zajedničkim dvorištima te stepeništima koja su završavala na terasama zvanim solarima. Ispod našega zaseoka bila su tri gumna na kojima se uz njihovu osnovnu ulogu vršidbe žita, odvijao cijeli društveni život. Posebno sve sportske aktivnosti mladih poput bacanja kamena s ramena, skakanja, hrvanja, klisanja, igre skrivanja itd. Za mene kao i za ostalu djecu, a zacijelo i za starije, cijelo je selo bilo jedan dnevni boravak. A bilo nas je dosta: u svakom se naraštaju moglo sastaviti dva - tri dobra nogometna tima. Kao djeca u svaku smo kuću ulazili kad smo htjeli, jednako kao u svoju, i svugdje smo bili dobro došli. Bilo je, doduše, i izuzetaka, ali su oni zanemarivi. 
Majčina kućica
                         Majčina kućica

Po vodu se išlo na „Vrilo“ na kraju sela sa „sićevima“, ili posebnim drvenim posudama zvanim „bucatima“. Za WC se „snalazilo“ kako je tko znao: tražiili bi najskrivenije zakutke i birali „najzgodnije“ vrijeme. Malo je teže zamisliti kako je to izgledalo zimi za ružna vremena – kad bi „udarila“ bura, za vrijeme jakih kiša ili snježne vijavice. Kako je bilo ženama s obzirom na njihove specifične potrebe, osobito trudnicama i rodiljama!? Ne sjećam se neugodnih mirisa, niti da se tko na to žalio. Niti na bilo što drugo. Pitam se kako bismo danas „preživjeli“ takve uvjete? I kakvi bi to bili parfemi i dezići koji bi neutralizirali mirise koji su morali dolaziti iz prizemlja sa sustanarima – domaćim životinjama?
Kad bi došlo vrijeme za radove na polju – sve bi posebno oživjelo: pjesma, podvriskivanje, dovikivanje, smijeh na sve strane. Tko te pita za znoj i žuljeve. Kad se išlo u planinu čuvati stoku ili sijeći drva – opet isto: s pjesmom i smijehom. Izgleda - ništa nije teško kad se radi u zajednici. Je li to ono što nam danas nedostaje, što smo izgubili? I dok će se zasigurno mnogima neke od ovih slika učiniti pomalo otužnima i grubima, nama kojima su utkane u prva životna iskustva, unatoč bosonogom djetinjstvu, često gladnim trbusima i hladnim posteljama, i nedostatku svega bez čega danas ne možemo ni zamisliti normalan život, one se često javljaju kao sjena zauvijek izgubljenog sklada.
Onima koji to sami nisu doživjeli teško je zamisliti buđenja u osvit zore uz kukurijekanje pijetlova i pijev ptica, i pravu kakofoniju glasova i zvukova – od blejanja ovaca, mukanja goveda, rzanja konja, lavež pasa, pa dovikivanja i nadglasavanja pastira, dogovaranje kosaca i zvukova klepanja kosa, i osobito zamamnog mirisa majčina ispod sača svježe ispečenog kruha. Na kraju dana, po povratku iz polja i planine, opet isto. Sa svih strana pjesma i veselo podvriskivanje iz mladenačkih grla. Momačka ganga, žestoka i pomalo melankolična, kao da je izbijala iz dubine povijesti i dalekih kitajskih prostora i mračnih karpatskih šuma. A nakon što bi se sve smirilo, još bi se malo posjedilo ispred svojih kuća i oko gumna uz razgovor o tome kako je prošao dan i što predstoji za sutra.
A tek zima! Vrijeme predaha i odmora od radova u polju, vrijeme kolinja, iščekivanja Božića, ženidbe, udaje, poklade, maškare...! Pa nezaboravna sijela u kući Jure Kapulice – Juruke na kraju sela. Gotovo svake večeri puna kuća ljudi, ponajviše starijih, i poneko od nas djece koje bi se nekako uspjelo uvući među njih. Zamislite: vani mrkli mrak, zima, snježna vijavica, a unutra toplo, pucketa vatra u peći, a ljudi sjede i živo razgovaraju. Priča se o svemu: kako je prošla godina, čije je žito najbolje, kukuruz najviši, konj najbrži, svinja najdeblja, vol najjači i sve tako natenane, na dugo i široko. Katkad se sluša krckavi radio – Glas Amerike i Grga Zlatoper. Za nas djecu, skuštrenu oko peći i ispod stola, najuzbudljivije su priče o strašilima, vilama i duhovima, ili kad netko uz gusle zapjeva o junaštvima hajduka Mijata Tomića i Andrijice Šimića. Slušali bismo bez daha. Nakon takvih sijela i strašnih priča o utvarama i vukodlacima kad bismo izišli vani u mrak umirali smo od straha dok se ne bismo dokopali svoje kuće i majčine suknje.
Moram odmah dodati kako se moja Jedina nikad ne bi složila s većinom ovoga o čemu pišem. Iako smo rasli u istom podneblju i u isto vrijeme, njeno je iskustvo posve drukčije i daleko od romantike. Uvjeti u kojima je ona živjela bili su gotovo kao današnji: imala je svoju sobu i svoj krevet; u kući su imali i vodu i WC; nisu oskudijevali ni u čemu; njihova stoka je bila u posebnoj štali, ali svejedno, „nikada se ne bi vratila u to vrijeme“. Vjerojatno je ona i ovdje bliže realnosti nego ja, ali ću ipak ostati pri svome, jer ništa nas ne košta, a bolje je za mentalno zdravlje ako pamtimo samo ljepše stvari a one ružnije jednostavno zamračimo.
Eto, tako je to bilo nekad. A danas? Na prvi pogled sve isto, pa i ljepše. Putevi asfaltirani, kuće velike, lijepo uređene; tu je i struja i voda, TV, telefon, mobiteli, internet. Ne mora se više kao nekada „na vrilo“ po vodu niti na WC u prirodu. Ali kad uđete u selo otkrit ćete da to više nije ono što je nekad bilo, što je ostalo u sjećanju. Sve je pusto i pomalo otužno, život kao da je tu odavno zamro. Ni traga od one nekadašnje živosti i raspjevanosti. Ni ptica nema kao nekada, samo pokoji lavež pasa lutalica razbije gluhu tišinu. Nema svijeta, sve odselilo.
Ako kojim slučajem i sretnete koga bit će to neki oronuli starac ili bakica kojima će, upitate li ih kako je bilo u njihovoj mladosti, zasuziti u očima. I koji će vam ispričati tužnu priču o potapanju polja, o masovnom odlasku na rad u tuđinu, o iseljavanju. I obavezno dodati kako jedino što još uvijek u selu raste je broj sprovoda. Dok je broj novorođenih i krštenja rijetkost. Mladih je u selu sve manje, a i oni koji su ostali mahom su samci. O ženidbi i braku ne žele ni čuti. Sve se više govori o bijeloj kugi. Djevojke odlaze u druge krajeve kako bi tamo potražile svoju sreću. Dok je nekada u osnovnoj školi svaki razred imao po dva – tri odjela, danas se u svima zajedno može nabrojati tek kojih petnaestak učenika. Govori se da bi je uskoro mogli i zatvoriti.
Nema ni stoke; dok je nekada na stotine stada i sitne i krupne stoke paslo na sve strane, danas samo slučajno možete vidjeti pokoju mršavu kravicu na zapuštenim livadama, ili neko manje stado ovaca. Sve je neobrađeno i zapušteno. Čak i vrtovi uz same kuće koji bi se lako mogle obrađivati i natapati vodom. Po sve se ide u trgovinu – i po kruh i po mlijeko, povrće, jaja, baš sve. Nikomu se, osim doista rijetkima, ne da ništa raditi, nešto proizvoditi. Niti rekreativno, onako radi zdravlja i zabave. I malo skratiti vrijeme. Svi kažu: ne isplati se. Živi se samo od mirovina zarađenih u inozemstvu, ili doznaka od svojih najbližih rasutih po svijetu. Nisu najsretniji zbog svega toga - takvog načina života; sami su svjesni da to nije dobro ni na duže staze održivo, ali navike su već tu i više niti ne znaju što bi drugo. Do kada to može tako ostati – samo Bog dragi zna.
A počelo je sve šezdesetih godina prošlog stoljeća potapanjem polja koje je iniciralo masovni odlazak, ponajviše u inozemstvo, što se nastavilo sve do današnjih dana. Mislilo se u početku da je to samo privremeno dok se nešto ne zaradi - za krov nad glavom, kućicu, kravicu, možda auto i sl., ali se ubrzo pokazalo kao odlazak zauvijek. Doduše, mnogi su i u selu napravili lijepe kuće nadajući se povratku, barem pod stare dane, ali one uglavnom zjape prazne i samo skupljaju paučinu. Jedino malo ožive preko ljeta oko Velike Gospe, kada mnogi dođu kako bi tu proveli koji dan odmora i obišli posljednja počivališta svojih predaka.
Unatoč svemu i za divno čudo, u selu se još uvijek nedjeljom okupi nešto vjernog puka, mahom starijih, a i nešto mlađih koji se othrvaše sirenskom zovu tuđine, i prelijepu crkvu što su nedavno obnovili zajedno sa svojim župnikom don Mihovilom Zrnom, ispune riječi molitve i skladna, zvonka pjesma iz mladenačkih grla. Ako biste bilo koga od njih upitali kako im je i kako tu vide svoju budućnost i budućnost mjesta, odgovorit će vam: „Nije lako, ali nadamo se boljemu“. Bilo je i težih dana pa smo opstali. Prisoje je najljepe mjesto na svijetu. Ovakve ljepote nema nigdje! Tu smo svoji na svome i ne idemo nikamo.

Prisoje
           Bilo jednom moje selo
 

Igre bez granica
Kao i svoj djeci svijeta nikad nam nije bilo dosta igre. Nije bilo televizije ni interneta, ni i-phona ni tableta, niti bilo kakvih drugih androida kao danas. Ali smo zato mi imali jedni druge i bogomdanu prirodu sa svim njenim neograničenim mogućnostima. I vrijeme pred sobom. Koristili smo te svoje resurse kad god je bilo moguće, u svim prilikama. I u planini kod blaga i u polju, i u selu i na putu u školu. Ništa nam nije smetalo - ni ljetne vrućine ni zimske hladnoće.
U smišljanju igara nije bilo granica. Oni najmlađi obično bi čeprkali u blizini kuća i od kamenčića gradili svoje dvorce, malo stariji naganjali krpenu loptu, igrali se skrivača, klisali se, bacali kamene pločice („plovkali se“), ili se „kovčali“ uz neki zid, a oni još stariji vječno se natjecali i provjeravali tko je jači, tko brži, tko će dalje skočiti ili baciti kamena s ramena i tako unedogled.
Posebno je bilo veselo kad bi napadao snijeg. Tada bismo napravili „klizu“ – nešto poput prave bob staze, nepravilne doduše, ali jako strme. Ta je staza išla kroz cijelo selo i niz nju bi se onda do kasno u noć neumorno spuštali na kojekakvim pomagalima od običnih dasaka do pravih sanjki. Katkad bi nas se na takvoj dasci ili običnim drvenim ljestvama naredalo i po desetero, pa kad bi se sjurnuli niz brijeg, a osobito kad bi se prevrnuli, od cike i vriske cijelo se selo orilo.
Stariji su se, naravno, ljutili jer bi im to otežavalo kretanje selom i prijetilo prijelomima kostiju. Zato bi ubrzo uslijedila blokada staze posipanjem luga ili bilo kakvih drugih materijala po njoj. Kad bi vidio da sam i ja na klizalištu stari stric Ivan bi kroz brke srdito progunđao:
„Udri Rnje! Udri Rnje!“
Tek dosta godina kasnije otkrio sam što mu je to značilo: - Udri Rnje! (Rnje - Hrnje- skraćeno od Hrnjica). U to vrijeme stariji nisu znali i rijetko su izgovarali glas h. Mujo Hrnjica bio je turski hajduk koji se spominjao u narodnim junačkim pjesmama, pandan našima Tomiću Mijatu i Andrijici Šimiću. Stric je htio reći :
- Udri hajduče! Samo naprijed! Želiš da polomimo noge!
Igra skrivača bila je posebno omiljena u ljetno vrijeme, osobito kad je bila mjesečina. Prostori skrivanja bili su cijelo selo i vrtovi (vrtlići) sa šumarkom ponad njega. Katkad bi potraga za nekim dobro skrivenim u kakvom grmu, u krošnji oraha, psećoj kućici ili u nekom zabačenom kutku znala potrajati satima. Jedne sam prilike trčeći tako da nađem dobro mjesto za skrivanje naletio pravo u ruke mrgodnom susjedu Luki koji je uvijek bio osobito srdit i neprijateljski raspoložen prema nama djeci. Uhvatio me za vrat i ljutitim glasom zarežao:
- Sad ću te zadaviti!
Premro sam od straha, ali na sreću, on to nije mislio ozbiljno. Iskobeljao sam se nekako iz njegovih ruku i pobjegao glavom bez obzira, ne odustajući od igre skrivača.
Kako smo rasli tako su nam se i sadržaji igara i zanimacija mijenjali. Po uzoru na filmske junake vježbali smo gađanje Davidovom praćkom, lukom i strijelom, kopljem i sličnim „oružjem“. I dobro nam je išlo. Katkad bismo se tako zanijeli da bi igra prerasla u pravi rat. Jednom sam se tako bježeći od napada kopljanika sklonio u krošnju oraha, ali kako to nisam dobro učinio zadobio sam ranu na natkoljenici od koje i sada imam veliki ožiljak. Glavni uzori bili su nam Tarzan, Winetou, Bruce Lee, John Wein i drugi.
Danima smo usavršavali različite gimnastičke i borilačke vještine, uglavnom samouki, jer nismo imali nikoga tko bi nas u tome mogao podučavati. U tome je prednjačio moj najbolji prijatelj Ante Ćurić, poznatiji po nadimku Palgota, koji je mogao izvoditi nevjerojatne stvari. Sami sebi napravili smo više različitih gimnastičkih sprava, među inima razboj, vratilo i prave pravcate utege teške oko stotinjak kg.
Bilo je zanimljivo kad se jedne zgode kod nas našao čuveni Vlado Berić o komu se govorilo kao o najjačem čovjeku u cijelom kraju. On je bio u svatovskoj pratnji mladenke kroz selo. (Po običaju mladenka je po svršetku pira išla sa svojom pratnjom od kuće do kuće pozdravljajući i časteći nekim pićem sve redom.) Vidjevši nas dok smo vježbali podizanje utega, onako s visine i potcjenjivački dobacio je kako je to slabo i kako on to može bolje. Međutim, kad je pokušao nije mu uspjelo. Ni u ponovljenim pokušajima! Nekako bi išlo do pojasa, ali dalje ni milimetra. Jedino mu je uspjelo poderati sako od svatovskog odjela. Svi su mu šavovi od naprezanja popucali. A onda smo mu mi demonstrirali kako se to radi. Najprije Ante, a za njim i ja. Jedan trzaj i teški uteg je bio visoko iznad glave. Ja s obje ruke, a Ante i s jednom. Čovjek je ostao posramljen i pokunjen.
Bili smo neumorni u usavršavanja različitih tehnika napada i obrane, padova i bacanja protivnika. Svakodnevno smo iskušavalidostignute vještine i međusobno odmjeravali snage. Zanimljivo, u tom stalnom nadmetanju nikada nitko nije priznavao poraz. Uvijek bi završavalo zahtjevom: - Idemo iznova. Ali zato svi oni drugi izvan naše skupine nisu imali nikakve šanse s nama.


Tamna strana
Znalo je katkada i među nama djecom biti svađa, koje bi rijetko prerasle u sukobe, u pravilu bezazlene i bez posljedica. Najčešće bismo se samo častili nadimcima koji su redovito bili pogrdni. Gotovo da nije bilo u selu nikoga tko nije imao više takvih nadimaka; ja sam ih imao četiri – pet. Jedan od njih koji me možda najviše od svih ljutio, dosta godina kasnije izabrat ću kao svoj pseudonim – Bukovac. Kada bi iscrpili nadimke onda bi uslijedilo spominjanje rodbine i to najčešće ženskog dijela, od sestrica pa nadalje. Sve ove čarke među nama najčešće su potpirivali malo stariji klipani, kojima je to bilo prava zabava. Međutim, nikada to nije bilo nešto ozbiljnije, niti je bilo posljedica. Već drugi dan mi bismo nastavili s druženjem i igrom kao da ničega nije bilo.
Prednost je dječje dobi i mladenačke u odnosu na odraslu, što se lako potiskuje i prelazi preko svega što je neugodno i loše i uglavnom vidi i pamti samo ono lijepo. Ipak, unatoč tomu, nije se moglo ne vidjeti i onu drugu, tamniju stranu - neke ružnije stvari i zbivanja u selu.
Tako je pri nekim zajedničkim akcijama, kao npr. pri proširenju zajedničkog puta ili dvorišta na račun okolnog zemljišta izgledalo da je rat među seljanima nezbježan. Svatko je gurao granicu od sebe da bi njegov prostor ostao netaknut i trebalo je dosta vremena da se dođe do konačnog rješenja. Bilo je ružnih riječi i grubih psovki, ali na sreću, nikada i stvarnog fizičkog sukoba i ozlijeđivanja. Slično je bilo i kod svih drugih akcije kod kojih je bio potreban dogovor, npr. o usklađivanju redoslijeda navodnjavanja vrtova i sl. A pojedinačna prigovaranja, svađe i sukobi oko međa, mrginja i zidova bili su svakodnevna pojava u kojima mi djeca niti smo sudjelovala niti smo ih razumjela.
Spomenut ću ipak nekoliko događaja iz tog vremena koji su mi ostali u sijećanju kao nešto što je bilo početak otkrivanja one tamnije, ružnije strane ljudske prirode. Jedan se odnosi na pokušaj mlade žene iz sela da sebi oduzme život skokom u ledenu rijeku. Spasili su je hrabrost i požrtvovnost mladića iz susjedstva - Križana Lj. koji je skočio za njom i izvadio je iz hladne Ričine.
Ljudi su se pitali kakva je to nevolja morala biti koja ju je natjerala na taj očajnički korak. Samo su rijetki naslućivali odgovor, među njima i ja, jer sam često sate i sate provodio u igri s mlađim bratom njezina muža u njihovoj kući. Tako sam i nehotice mogao vidjeti što je sve jadnica morala trpjeti od ukućana, kakva ponižavanja, prigovore, prijekore. Najviše od svekra - muževa oca, onog istog mrguda koji je i meni prijetio da će me udaviti i svekrve, njegove majke. Na sreću, sve je završilo dobro. Sve njezine nevolje prestale su odlaskom iz sela zajedno s mužem. Nikad se više nisu vratli.
I još jedan slučaj koji se ne uklapa u sliku mirnog i idiličnog svijeta kojega ne bih spominjao da se ne odnosi na hrabrog mladića Križana koji je spasio onu ženu od utapanja. Nekoliko mladića iz susjednog zaseoka, nakon banalne svađe u birtiji, dočekali su ga u zasjedi i brutalno, gotovo nasmrt, pretukli. Vjerajatno su mu bila prebijena sva rebra jer ga je jako boljelo i nije mogao disati. Imao sam tada prigodu vidjeti kako je lokalni „liječnik“ Kika Ćosića riješio problem imobilizacije rebara navlačeći na njega svježu janjeću mješinu, vjerojatno za nekoliko brojeva manju nego što bi njemu odgovaralo. Na sreću i ovo je završilo dobro; ranjenik je ozdravio, a napadači ostali živjeti s mrljom na svojoj savjesti. Bilo je još nekih sličnih slučajeva, jedan čak u vidu brutalne egzekucije zbog osvete u ratnim okolnostima, ali ne ćemo više o toj tamnijoj strani života.


Ide Božić...
Svi smo se radovali blagdanima, osobito mi djeca. Najviše Božiću. Kao da je jučer bilo. Dovoljno je zatvoriti oči i slike iz djetinjstva su tu. Maleni zaselak pod brijegom, blagi sumrak i nebo osuto zvijezdama. Kroz prozorčiće stisnutih kućica tek se nazire slabašna žmirkava svjetlost. Posvuda snježna bjelina i blaženi mir. Sve je tiho; tek pokoji lavež i dozivanje. Iz daljine zvoni za Zdravo Mariju. Svi su u kućama. Božić je pred vratima. Jedva smo ga dočekali. Cijelo vrijeme smo pjevali:
„Ide Božić uz polje, pitaju ga gospoje
rodila mu pšenica, i vinova lozica...“
Badnja je večer. Molitva. U sobi slabašno treperavo svjetlo petrolejke, gotovo polumrak. Veselo pucketanje vatre na ognjištu i razigrane sjene na zidovima. Badnjaci se žare. Na podu slama. Miris kruha i kolača. Svako malo navrati netko od susjeda i čestita:
- Dobro vam došla Badnja večer!
- I s tobom zajedno! - odgovaramo.
Majka pali voštanicu pa svi zajedno obilazimo blago u štali. Najprije idemo k ovcama. Pita koja je ušla prva u ovčaricu i njoj daje piti malo vina iz bukare. Ovca Zrna otresa glavom, piće joj se baš i ne sviđa. Dok majka škropi ovce svetom vodom svi molimo Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu. Zatim obilazimo i ostalo blago u štali, sve uz molitvu i blagoslov. Kad je sve gotovo vraćamo se u kuću.
Vani u mraku isprobavam svjetiljku – dar od brata za Božić. Donio „iz svita“. Na baterije, zamisli! Tri svjetla! Crveno, plavo, žuto. Tko je sretniji od mene? Nitko! Ne bih je dao ni za što na svijetu! Onda u kući valjanje po prostrtoj slami na podu. Tu su i pajdaši: Mate, Mirko, Niko, Ante. Svi smo razdragani. Tražimo skriveno blago u slami. Nalazimo oraščiće, lješnjake, koji novčić. Majko mila, koja sreća, kakvo bogatstvo!
Mater vadi kruh ispod sača i stavlja ga na stol (siniju). Vruć, tanak, ukrašen križićima. Srića. Svatko dobija svoj komadić. I malo vina iz one iste bukare iz koje je pila ovca Zrna. Uh, i meni je jako, jako gorko. Kao i njoj.
Poslije lomljenja sriće opet molitva. Svi se spremaju za polnoćku. Ja se držim slame na podu i mislim na kolače koje smijem samo gledati. Ne i jesti. Sve do ponoći. A onda do mile volje. Nakon molitve mogu vani. Tu je uvijek moja družina. Jurcamo kud nam je volja, od kuće do kuće. Svugdje smo kao doma. Cijelo selo je naš dnevni boravak. Obilazimo sve i kao i oni stariji pozdravljamo:
- Dobro vam došao Božić i porođenje Isusovo!
- I s tobom zajedno!
Svugdje dobijemo lješnjak, oraščić, bombonić. Kad malo pretjeramo u nestašlucima onda nas potjeraju. Ali to nama nije ništa; za koji čas smo opet tu. Kao svoji u svome.
I tako se to ponavlja iz godine u godinu, baš kao u nekom lijepom snu. Jedino u tim ranim slikama Božića ne vidim oca. Često je bio odsutan. Možda je majka za to bila onako ozbiljna, često i tužna.
A onda došla električna struja. Umjesto petrolejke zablještila žarulja. Rasvijetlilo se i čitavo selo. Nestalo mraka u kome je sve bilo nekako tajanstveno, i privlačno i strašno. Nestalo ognjišta i priča oko njega - o dobrim duhovima i strašilima, vilama i vilenjacima. Nestalo badnjaka, slame, ovaca, procesija sa svijećom voštanicom, i s njima sve one čarolije i ushita. I molitva se nešto prorijedila.
Došla raskošna jelka s blještavim kuglicama i svakovrsnim figuricama; došle jaslice, obilje slastica i jela po želji, i darova za sve. Ali, nikad više one čarolije, onog ushita, onog nečeg neponovljivog što je vidio mali dječak u svojim prvim Božićnim noćima. One mu ostaše utisnute u svijest, kao mjera za sve ostalo u životu. Kao nešto neponovljivo i neizrecivo.
Pa kako je to moguće? Danas bismo se samo sažalili nad takvim prilikama, takvim siromaštvom. A možda je upravo u tome tajna - u toj jednostavnosti, skromnosti, zajedništvu, molitvi. I u tome što je riječ o doživljaju djeteta. Možda nam baš to govori da istinska radost nije u bogatstvu i vanjskom sjaju. I da ju je moguće dohvatiti jedino očima djeteta?


Bukovac
Svako bi dijete u našem selu vrlo rano, već na pragu života, dobilo bar nekoliko nadimaka. Uglavnom što pogrdnijih. Ti bi nadimci ubrzo dobili primat nad krsnim imenima i najčešće ostajali njegovo vlasništvo za cijeli život. Monopol na smišljanje nadimaka imao je Stipe Kapulica. umirovljeni policajac iz sela. On za to nije tražio nikakvu naknadu, jedino mu je za inspiraciju trebala koja čašica rakije. Tako sam i ja, uz nekoliko drugih još zvučnijih, dobio nadimak Bukovac. Valjda za to što bih na nagovor odraslih uspješno imitirao bukanje volova: - Buuuu, buuuu, buuuu....
Dok sam bio sasvim mali veselilo bi me kad bih time izazvao smijeh starijih. Međutim, čim sam malo porastao i shvatio da je to izrugivanje i ismijavanje, jako bih se naljutio kad bi me tko tako nazvao. Ali kako to obično biva, što sam se ja više ljutio, to su me oni sve više baš tako zvali, pa sam se na kraju morao s time pomiriti. Da mi je tko znao reći tada da je to prezime slavnog slikara, možda se i ne bih ljutio.
Bilo je ljeto. Išao sam s majkom u polje. Mogao sam imati kojih četiri – pet godina. Kao i svako dijete pitao sam za sve što se vidjelo uokolo. Majka je strpljivo odgovarala i objašnjavala. Kad smo naišli pored oveće lokve, za mene pravog jezerca, na mjestu za koje sam kasnije saznao da se zove Crkvina, ugledao sam u vodi mnogo žaba. I nekakvih sitnih crnih životinjica koje su imale samo glavu i rep, i brzo su plivale. Pitao sam majku kako se zovu, a ona je objasnila da će to biti žabe kad malo porastu.
- A kako se zovu te male žabe? – navaljivao sam ja.
- Naljutit ćeš se ako ti kažem - branila se ona izbjegavajući odgovor.
- Neću se naljutiti, neću se naljutiti - nisam odustajao.
- Dobro - popustila je na kraju, - To su ti mali bukovci.
Jako sam se naljutio misleći da me sada i ona zadirkuje. Najradije bih pobjegao od nje. I vratio se kući sam. Ali nisam smio, jer smo već bili daleko. Međutim, moja ljutnja nije dugo potrajala. Nastavili smo put a ja sam i dalje zapitkivao o svim čudima koja su se vidjela na svakom koraku - o leptirima, skakavcima, malim i velikim bubama, o pticama, cvijeću, drveću...


Sam u planini
Bilo mi je, valjda, četiri - pet godina. Jako sam volio društvo odraslih. Jednoga dana, na moje navaljivanje, majka me pustila s pastirima u planinu čuvati ovce. U „službi“ su bili Pere, Blaškan i Jožin, stariji dečki, moji uzori. Bio sam sretan što sam s njima, što me primaju u svoje društvu. Nije me previše smetalo što bi me zadirkivali i koristili kao potrčka. Najradije bih se igrao s psima Garom i Zelovom koji su nas u stopu vjerno pratili.
U neko doba dana, kad smo već bili visoko u planini, prohtije mi se vratiti kući. Moji zaštitnici nisu imali ništa protiv, niti su me dugo odgovarali. I tako i tako nisu imali nikakve koristi od mene. Nije im palo na pamet da bih se mogao izgubiti ili ozlijediti, da sam još premali. Polako i bez žurbe spuštao sam se niz kamenjar obrastao niskim žbunjem i dračom. Zagledavao sam se u svako drvo, kamen i udubinu. Sve mi je bilo zanimljivo. Sve me privlačilo. Ponegdje bih sjeo i čeprkao po crvenoj zemljici, tu i tamo odlomio kakvo drvce i ubrao cvjetić, katkad poskočio od straha kad bi ispred mene prhnula kakva ptica.
U jednom trenutku ispod ovećeg žbuna u travi sam opazio nešto posebno zanimljivo: ispred mojih nogu ležalo je pravo pravcato kolo pite. Ili nešto poput u krug smotanog užeta. Bilo je smeđe boje, svo nekako išarano crnim prugama i ležalo je nepomično. Silno me privlačilo to kolo pite; prišao sam mu sasvim blizu, šćućurio se nad njime i opčinjeno promatrao njegove pravilne pruge. Poželio sam ga uzeti i ponijeti sobom kući. Pružio sam ruku i taman kad sam ga trebao dodirnuti, kolo pite je oživjelo, ispružilo se i polako nestalo u žbunu. Bio sam žalostan, tako mi se svidjelo. Još sam malo gledao u žbun ne bi li se vratilo, a onda pomalo tužan, nastavio put kući.
Mater se iznenadila kad me vidjela i začudila što su me stariji pastiri pustili samoga. A kad sam ispričao kako sam vidio kolo pite koje mi je pobjeglo, uhvatila se za glavu i rekla:
- Ajme meni, to je bila zmija otrovnica! Mogla te je ujesti.
Baka je samo dodala držeći krunicu u rukama:
- Ništa mu nije moglo biti, njegov anđeo čuvar je bio s njim.


Franin vir
Bilo je uobičajeno svake godine koncem lipnja prije striženja okupati ovce na Ričini. Toga sam ljeta i ja pošao sa sestrom Marom, iako se ona zbog toga ljutila. Bio sam premali da bih joj mogao biti od koristi; samo bi se morala brinuti o meni. Osim toga mogao bih je odati majci ako bi se družila s momcima.
Dan je bio sunčan, topao. Ričina bi u to vrijeme većim dijelom svoga gornjeg toka posve presušila pa smo išli na Franin vir gdje je bila najdublja i gdje se uvijek moglo kupati. Bilo je dosta mlađarije, sve je prštalo od života, svi su bili veseli. Orila se pjesma, i ganga i rera. Djevojke su zgodnim napjevima izazivale mladiće, oni jednako odgovarali; ovce blejale nerado pristajući na kupanje, a mi dječurlija uživali brčkajući se u vodi.
Ja sam se pravio važnim glumeći da plivam, a u biti hodajući na rukama u plićaku. U jednom trenutku izgubio sam uporište ispod sebe i našao se u dubokoj, mutnoj vodi. Nisam se uplašio, vjerojatno zato što nisam ni bio svjestan što mi se dogodilo. Nekontrolirano sam mlatarao rukama i nogama pokušavajući udahnuti zrak kojega nije bilo. Umjesto njega samo sam gutao mutnu vodu koja je bila posvuda oko mene. Onda je svega nestalo. Kao da sam zaspao. Kad sam se probudio ležao sam na pjesku i iznad sebe vidio zabrinuto lice sestre i djevojke koje su se strkale oko mene. Čuo sam kako je jedna povikala:
- Diše! Diše! Živ je!
Bio sam sav mokar i blatnjav. I uplašen. Nisam znao što se sa mnom zbilo. Sestra Mara me grlila i grdila:
- Blento jedan, skoro si se utopio! Kako bih došla kući majci na oči?
Kad sam malo došao k sebi shvatio sam što se dogodilo. Praveći se važnim i glumeći da znam plivati, u biti hodajući na rukama, upao sam u duboki vir. Srećom to je na vrijeme vidjela susjeda Anđa i vikom upozorila da se utapam. Sestra Mara, iako nije znala plivati, skočila je za mnom i istog trena nestala u vodi kao i ja. Nekako me je, ipak, uspjela uhvatiti za kosu i nije puštala. Kako sve to, srećom, nije bilo daleko od kraja nju je dohvatila susjeda Anđa i zajedno sa mnom izvukla na suho.
Na povratku je opet bilo bučno i veselo, jedino meni nije bilo ni do čega. Išao sam šutke držeći se sestre Mare. Kad smo stigli kući, čuvši što se dogodilo, majka nije mogla bez svoje uobičajene kuknjave i zdvajanja. Križajući se govorila je:
- Ja ti jadna, mogao si se udušiti. Baka je opet ponavljala ono isto anđelu čuvaru. Tek dosta godina kasnije doznat ću kako je djed Jakov po mom dolasku na svijet, a prije svoga odlaska na onaj drugi, prognozirao za mene posebnu životnu zadaću. Još je nisam bio ni otpočeo i nije bilo vrijeme za odlazak.


Prvi radni zadatak
Bio sam ponosan i nitko mi nije bio ravan kad je majka rekla da ću ja ići „na naš red“ čuvati krave u polju. Jedva sam dočekao da dođe taj moj prvi pastirski dan. Shvatio sam to kao priznanje, da me smatra odraslim i da u mene ima povjerenja. Imao sam oko šest godina. Dobio sam torbu s užinom - hranom za cijeli dan, štap u ruke i obavezni savjet:
- Čuvaj se dobro! Pazi na krave da se ne izgube! Da ne učine kakvu štetu. Nemoj se nikud odmicati od Zorke i Matije. One će biti s tobom. Slušaj ih dobro!
Čim smo krenuli uza me se našao pas Garo. Obojica smo veselo trčkarali tjerajući krave da ubrzaju korak. Starije kolegice su se smiješile gledajući me s torbom do zemlje. Strašile su me da ću morati poljubiti neku staru babu kad dođemo u polje, jer to svatko mora učiniti kad prvi put ide po nekom zadatku. Ja sam to shvatio vrlo ozbiljno pitajući se kakva li je to baba i kako će to izgledati. Kad su cure vidjele da me to jako brine i da bih mogao pobjeći kući, priznale su da je to samo šala i da nema nikakve babe.
Idući za kravama, još otkako smo pošli od kuće, stalno mi je na umu bio sadržaj moje torbe. Vidio sam što je mater spremila, ali svejedno, morao sam to provjeriti. Iako mi je rekla da ne jedem prije podne nisam mogao odoljeti. Odštipnuo sam komadić kruha i počeo grickati. Garo koji se nije odmicao od mene molećivo je piljio čekajući da i njemu nešto dobacim. Što sam drugo mogao nego dati i njemu komadić. On je to smazao u hipu i nastavio dalje gledati u mene. Nisam mogao ne dati mu još malo. I tako, malo sebi, malo njemu, kruha nestalo i prije nego što smo stigli u polje. Kad je Garo vidio da mu više ne dajem ništa udaljio se od mene i pošao curama ne bi li i od njih nešto dobio.
Moj prvi radni dan u polju prolazio je mirno. Krave su marljivo pasle, a ja se nisam odmicao od svojih kolegica. Slijedio sam ih u stopu slušajući njihovo čavrljanje. Nije me baš zanimalo niti sam razumio kad bi pričale tko koga voli, tko se s kime svađa, što je tko rekao, o događajima u selu i slično, ali se za to nisam mogao naslušati o vilama i vukodlacima. Nakon takvih priča ne bih se usudio ni koraka odmaknuti od cura, što je njih jako zabavljalo pa bi priče potrajale satima.
Oko podneva, nakon što smo splandovali goveda uz rijeku, bilo je vrijeme za užinu. Jedva sam to dočekao, jer mi je već cijelo vrijeme krčalo u želucu. Nije mi uspjevalo ne misliti na hranu. Sjeli smo uz uz obalu i na prostirku postavili sve što je bilo u torbama. Bilo je kruha, slanine, sira i mlijeka.
- A gdje je tvoj kruh? - upitale su cure. Pokunjeno sam šutio i priznao da smo sve već jutros pojeli ja i Garo.
- Pa što ćeš sad, jadan ti? - smijale su se one. - Kako ćeš izdržati do večeri?
Želudac mi je krčao. Gledao sam svoju bocu mlijeka, zapravo mlaćenice i komadić požutjele slanine. – Što ću s tim? Bez kruha kao da nema ništa. Ipak, nisu me ostavile gladnim. Po starom običaju podijelili smo sve: i kruh i mlijeko i uštipke i ono malo špeka. Boca s mlijekom išla je od od usta do usta. Bilo je tako slatko! Ostatak dana prošao je bez uzbuđenja.
Uvečer kad sam došao kući sve sam ispričao majci kako je bilo u polju. Zatajio sam ono o Gari i užini. Bio sam zadovoljan što sam uspješno obavio svoju prvu veliku dužnost. Ona me pohvalila govoreći kako sam joj puno pomogao i kako bi sama morala ići na red kravama da to nisam učinio ja.
Nitko nije bio sretniji od mene. Tek ću kasnije uvidjeti da sam upravo tim prvim uspješno obavljenim radnim zadatkom natovario sebi na leđa iste obveze za duže razdoblje. Sutradan se cijelo selo zabavljalo pričom kako mi je Garo pojeo užinu.


Mećava

Pastir
Ubrzo nakon što sam uspješno obavio svoj prvi pastirski zadatak dobio sam i drugi. Ovoga puta povjereno mi je na čuvanje cijelo stado ovaca. Opet, kao i uvijek, torba s užinom preko ramena i za ovcama u planinu. U „stranu“ govorili su svi.
Planina je naša krševita i prekrivena niskim raslinjem – trnjem, grabom i šepurinom, jedino je u ogradama bilo nešto prave šume. Kad gledaš iz podnožja čini ti se da vidiš svaki grm, svaki bus, svako živo biće koje se kreće. Međutim kad uđeš u nju otkrivaš sasvim nešto drugo – mnoge udoline i vrtače, strme kose i grebene, jaruge i vododerine teško savladive i za odrasle. Pa predjele s gustom šumom i ograde u kojima se možeš sakriti ili izgubiti da te teško tko može pronaći.
Kad smo krenuli ujutro dan je bio lijep, miran, kasnojesenski. Ovce su pasući travu polako išle sve više u planinu. Nakon što je sunce prešlo svoju najvišu točku i pošlo se spuštati prema zapadnom nebosklonu bili smo na najvišoj kosi koja se zove Pleće. Odatle se s ovcama ne ide dalje. Samo rijetki i stariji idu do najvišeg vrha Vitrenika. U blizini su bila još dva stada sa svojim pastirima pa me nije bilo strah. Nisam ni pomišljao da bi moglo biti kakve opasnosti. Ovoga puta štedio sam svoju užinu u torbi pa sam imao što grickati cijeli dan.
Polako smo se spuštali prema selu. Onda je, kako je dan odmicao, počeo puhati sve jači i jači vjetar. Na nebu su se gomilali tamni oblaci i zahladilo je. Naglo se smračilo. Postalo mi je hladno jer sam imao laganu odjeću. Nismo se spustili ni do onog zadnjeg grebena s kojega se vidi selo kad je počelo snježiti. Ubrzo se sve zabijelilo. Ništa se nije vidjelo osim bijelih, gustih pahuljica koje su nošene vjetrom šibale po licu. Ovce se stisle jedna uz drugu i ni makac. Pokušavao sam ih potjerati, vikao, grdio, čak i tukao štapom, ali ništa. Nisu se dale pokrenuti. I noć se naglo spustila, smračilo se. Počeo me hvatati strah i panika. Bio sam očajan. Više nisam znao šta bih.
I najedanput – spas! Pojavila se majka. Kao da me sunce obasjalo. Straha nestalo kao da ga nije ni bilo. Odjednom sam bio hrabar kao lav. A i ovce su poslušale i krenule. Polako smo se i sretno vratili kući. Majka me pohvalila kako sam bio dobar kao pravi pastir. Bio sam zadovoljan ne sluteći da sam još jednom potvrdio svoje pastirske obveze za duže vrijeme zbog kojih neću biti tako zadovoljan i ponosan kao danas.


Preko rijeke...
Jedna od redovitih obveza nas djece bila je svakodnevno ići u polje brati travu za svinje. Obično smo išli zajedno nekoliko nas dječačića približno iste dobi - Mirko, Niko i ja. Ja sam imao nepunih šest godina a oni koju više. Dobili bismo kakvu staru torbu i nema kući dok je ne napuniš do vrha. I to ne onako našešureno nego dobro zbijeno. Već smo bili dobro naučili kako se i gdje bere trava, koje su dobre a koje nisu, koje možemo brati, koje ne smijemo. Uglavnom smo tražili one koje su nam bile najpoznatije – slatkovinu, mličiku, ljutiku, maslačak. Rjeđe koprivu jer je pekla, iako smo znali da je i ona dobra. Tek kasnije doznat ću da smo tako naše svinje često častili zdravijom hranom nego što smo je imali mi sami. Ni na kraj pameti mi nije padalo da bi neke od tih trava - maslačak, matovilac, kopriva i slične dobro došle i nama. Otkrit ću to tek godinama kasnije kad sam ih vidio servirane kao najtraženije salate u pravim restoranima.
Najviše bismo operirali po kukuruzištima i krumpirištima, po mrginjima (*) i neuzoranim ledinama dok na njima još trava ne bi bila previsoka. Najviše se i najbrže moglo nabrati trave na nedavno uzoranim njivama i tek proniklim usjevima - mladom pšenicom i ječmom. To je, naravno, bilo strogo zabranjeno, jer se uz branje trave iščupa i žitarica. Na to je strogo pazio poljar Pero, poznatiji po nadimku Beno. On je sve vidio i ništa mu nije moglo promaknuti. Bio je strah i trepet za nas djecu, bojali smo ga se kao vraga. Ipak, unatoč strahu, katkad bismo se malo zaletjeli u nedopušteno.
Jednom smo tako „napali“ njivu u kojoj je bilo više nama zanimljivog artikla -„bile mličike“ nego pšenice. Tako smo se zanijeli svojim poslom da nismo ni opazili kako nam se poljar prikrao sasvim blizu. Kad se uspravio i povikao na nas raspršili smo se kao ptičice. Neki su potrčali prema selu, a ja, Mate i Niko u suprotnom pravcu prema Ričini. Bježali smo što nas noge brže nose, ali ni on nije zaostajao. Ni najmanje, unatoč svojim godinama, kojih je moralo biti dosta. Okretali smo se iza sebe nadajući se da će odustati, ali to njemu nije padalo ni na kraj pameti. Kad smo stigli do rijeke, nije bilo druge nego zagaziti u vodu. A ona je bila i visoka i hladna. Unatoč tomu što je proljeće bilo na izmaku bilo je hladno i još se ponegdje na planinama moglo nazrijeti nešto zaostalog snijega. Iako smo išli preko plićaka voda nam je dopirala do iznad pojasa. Tek kad smo prešli na drugu stranu poljar je odustao i sjeo na obalu. Kako mu se, očito, nikamo nije žurilo, mi smo se uputili u obližnji šumarak u Naklu. Tu smo skinuli sa sebe mokru odjeću, ocijedili je i pustili da se suši, a onda se prihvatili traženja tek zarudjelih bobica rašeljke, našeg omiljenog voća.
Nakon nekog vremena poljar je krenuo nazad prema selu i ubrzo se izgubio iz vida. Kad nam se činilo da smo već dosta dugo čekali i da je vjerojatno otišao svojoj kući, krenuli smo i mi. Opet preko rijeke. Do pojasa! Ovoga puta skinuli smo odjeću kako je ne bismo skvasili. Na obali smo se obukli, uprtili svoje torbe i krenuli prema selu. I baš kad smo stigli sasvim blizu sela i pomislili da smo se rješili nevolja, odjednom, iza žbuna pored puta iskoči naš ljutiti poljar i poviče na nas:
„Sad ste moji, nevaljalci jedni! Stani! Ne mrdaj!“
Niko je stao, a ja i Mate opet prema Ričini. Poljar za nama trči li trči. I ne odustaje. Skoro nas sustigao, jer su nas usporavale torbe na leđima. Opet nas je spasila rijeka koju smo pregazili na istom mjestu kao i ranije. Mokri i promrzli dugo smo čekali s druge strane, među rašeljkama, da se strašni progonitelj izgubi iz vida. Tek pred sam sumrak odvažili smo se na povratak kući. Ovoga puta nismo išli preko rijeke, nego okolnim putem, preko mosta. Mater je već bila dobro zabrinuta što me nema tako dugo. Odahnula je kad me vidjela. Prekrižila se kad sam joj ispričao što nam se dogodilo i korila što sam išao na tuđu njivu. Još više što sam bježao.
- Lude jedne, što ste bježali! Još preko Ričine! Mogli ste se udušiti! Ništa vam nije mogao učiniti nego oduzeti torbu.
Pokunjeno sam šutio, jer nisam znao što bih joj rekao. Bježali smo jer smo se bojali. A u „strahu su velike oči“. Bila je to još jedna od prvih životnih lekcija.


Boca
Jednoga dana kad smo kao i obično išli u polje brati travu za večeru svojim kućnim ljubimcima svinjama, u blizini Ričine ugledamo mi nesvakidašnji predmet: staklenu bocu. Obična staklena boca od pola litra, prazna, smeđe boje, sa zatvaračem pričvršćenim na grlo. Takve su boce, pa i bilo kakve druge, tada bile prava rijetkost. A za nas djecu i velika vrijednost. Potrčali smo prema njoj u želji da je se dokopamo. Svaki od nas trojice – ja, Niko i Mirko, svi istog prezimena, tvrdio je kako ju je baš on prvi vidio, i da pripada njemu. Ja sam bio najbrži. Zgrabio sam bocu i čvrsto je držao da mi je ne istrgnu iz ruku. Moji pajdaši su na sve načine pokušavali da mi je otmu ne kaneći nikako odustati.
U jednom trenutku braneći svoj plijen zaprijetio sam nožićem za branje trave. Bilo je to spontano, refleksno, ali su me moji rivali tek sada počeli napastvovati na način kojemu se nisam znao suprotstaviti. Bili su malo stariji od mene i lukaviji. Zaprijetili su kako će kazati mojoj majci i svima u selu da sam potegao nožem na njih. A to bi bilo strašno, jer učili su nas da je to nešto najgore, smrtni grijeh, i da se nipošto ne smije činiti. - Odmah si nazadan četrdeset dana, ići ćeš u pakao – govorili su nam stariji. Prepustio sam im bocu, ali mojim nevoljama ni tada nije bio kraj. Kad su vidjeli kako na mene djeluju njihove prijetnje nastavili su s njima.
Zbog straha da će me odati majci kako sam im prijetio nožićem, nisam se usudio ići kući. Zaobišao sam selo i skrivao se u šumarku blizu kuća sve do navečer. Tek kada se počelo sunoćavati i kad je strah od mraka postao jači od smrtnog grijeha, došuljao sam se kući. Majka je zabrinuto upitala gdje sam se tako dugo zadržao i ništa više. Slagao sam da sam se zabavio berući travu. Shvatio sam da me prijatelji nisu odali i bio sretan što nema drugih pitanja.


Nestašluci
Iako sam bio više miran nego nestašan dječak, i meni bi se koji put omakla kakva neumjesna šala. Jednostavno iskrsne takva prilika da ne možeš odoljeti. Vraćao sam se iz sela; vani mrak, u kući upaljena svjetla. Kroz staklo na vratima vidio sam majku kako ide prema izlazu. Ona mene nije mogla vidjeti. Taman sam se našao pred vratima kad i ona s unutrašnje strane. Nečastivi namignuo, a ja ga poslušao: prateći kad će majka stisnuti kvaku, trenutak prije to isto učinim i ja, i gurnem vrata. Točno se dogodilo što sam i očekivao. Majka se stresla i vrisnula od straha. Kao da je vidjela duha. Zacijelo joj se učinilo kao da se vrata sama otvaraju. Kao da to čini neka nevidljiva ruka, utvara.
Odmah sam je počeo smirivati izigravajući nevinašce, govoreći da je bilo nenamjerno, slučajno. Bilo mi je žao što sam to učinio a u isto vrijeme i smiješno. Točno sam predvidio što će se dogoditi i kako će reagirati. Ali, bila je prilika i nisam mogao odoljeti. Kad je malo došla k sebi, znajući da je to moja šala, izgrdila me na pasja kola.
- Sram te bilo, pogrdo jedna! Kako možeš biti takav?
- - Nisam htio, majko, nisam mislio. Žao mi je – pokunjeno sam se pokušavao opravdati, ali mi nije povjerovala. Znala je da ne govorim istinu, da je to bio smišljeni nestašluk. Oprostila mi je, ali tek kad se malo smirila i kad ju je ljutnja prošla.
Događalo se slično i kasnije s drugim osobama kao „žrtvama“. Susjed Tomislav, stolar, već malo postariji čovjek s kojim sam bio dobar prijatelj, skoro me udario kad sam ga tako preplašio. „Da nisi čiji jesi sad bih te zadavio“ – ljutito je zavikao. Zadugo mi nije oprostio neslanu šalu. Ni mnogo kasnije, pod starije dane, nisam bio imun od sličnih uncutarija. Postalo je to čak neka naša mala kućna igrica, pa su mi moji uzvraćali istom mjerom, osobito Iva. A nakon što je jednom prilikom moja Jedina, dok je bila zanešena nekim važnim poslom u kuhinji, skoro premrla od šoka kad me, okrenuvši se iza sebe, ugledala kako stojim kao kip u okviru vrata, moram dobro paziti da se takvo nešto ne ponovi. I smišljam različite načine upozorenja na svoju nazočnost: glasno pričam, zovem, kašljem, fićukam, pjevam i slično.


Buđenje
Kad bi me izjutra budila majka je bila uporna i nepopustiljiva. Katkad mi se činilo i pomalo nemilosrdna.
- Ajde ustani, sine! Već su odavno svi na nogama a ti u krevetu. Znaš da je danas naš red. Ustani, dite moje. Evo, doručak ti je gotov. Podgrijala sam ti puru. Onda bi načas izašla iz sobe da bi se ubrzo vratila.
- Još ležiš. Pa ustani već jednom! Ma, što ću s tobom, ja ti jadna! Ustani! Dobro, kad nećeš ti idem ja.
Nakon ovog zadnjeg više nije bilo izbora, morao sam odmah ustati. A tako bih još rado ostao u krevetu.
Dok me jednom tako budila, opet mi je pala na pamet da se malo našalim. Ona zove i zove, a ja - ništa. Opustio se potpuno, umirio, usporio disanje, kao da sam mrtav. Mogao sam tada zaustaviti dah koliko sam htio. A i srce je radilo kao savršen, nečujan stroj. Primakla se mater k meni provjeravajući jesam li živ, pa kad joj se učinilo da ne dišem snažno me prodrmala. Kako opet nije bilo nikakve reakcije stavila mi je ruku na prsa da provjeri kuca li srce, a onda panično kriknula:
- Ajme meni dite moje! Nije živ, ja ti jadna!
Videći da je vrag odnio šalu tiho sam progovorio:
- Šta ti je majko, zašto vičeš?
Kad je shvatila da sam se pretvarao kako ništa ne čujem, da sam mrtav, ljutito je, ali ipak s velikim olakšanjem povikala na me:
- O zloćo jedna kako si me preplašio!


Bolest
Bilo je to kad sam išao u četvrti ili peti razred osnovne škole. Jednoga dana u sasvim bezazlenoj igri dobio sam lagani udarac u trbuh i odmah osjetio jaku bol koja nije prolazila. Jedva sam nekako došao kući. Počeo sam povraćati. Skupio sam se u krevetu i nadao se da će proći. Bol je postajala sve jača i jača. Grčio sam se i previjao tražeći položaj u kojemu bi popustila, ali njega nije bilo. Povraćanje, najprije hrane, a potom samo nekakvog kiselog sadržaja nije prestajalo.
Majka je po običaju samo kukala i ponavljala: - Ajme meni šta mi je s djetetom! Popio sam malo čaja i povratio ga isti čas. Stanje se nije popravljalo cijelu noć niti sljedećih dana. Ni meni ni majci nije padalo na pamet da bi, možda, trebalo potražiti liječnika. Bolovi nisu popuštali, ali sam se nekako na njih navikao. Pa čak i pomirio s trpljenjem. Ne mogu se sjetiti što mi je u tim trenutcima padalo na pamet i o čemu sam razmišljao. Mislim ‒ ni o čemu. Ili ‒ samo da bol prestane. Pomišljao sam i na smrt. I gotovo je priželjkivao. Bez straha, bez žala, samo da sve prestane. Majka je kukala i nutkala me sad s ovime, sad s onime – čajevima, juhicama, ali bih pri samom pogledu na sve to osjetio mučninu i gađenje.
Nakon četiri – pet dana pozvali su mi u kućnu posjetu „doktoricu“ Anđu, našu susjedu. Ona se pomalo bavila “medicinom” i sve liječila medom i travama. I, naravno, rakijom.
- Pokvario je želudac – bila je dijagnoza. Odmah je započela s terapijom. Masirala je i stiskala moju desnu ruku od lakta prema prstima kao da nešto nastoji uhvatiti i izbaciti van. Ili fiksirati da se ne može vratiti nazad. Boljelo me je od toga jer su joj prsti bili grubi i snažni. Naposljetku, nakon tretmana koji je potrajao neko vrijeme, stavila mi je nešto iznad zapešća. Kasnije sam doznao da je to bio isjeckani češnjak s rakijom, što je čvrsto previla zavojem.
Već danima nisam ustajao iz kreveta; bio sam posve nemoćan, u nekoj vrsti polusna, ali nakon intervencije “doktorice” Anđe kao da mi je bilo malo bolje. Popodne nisam povraćao, bol je donekle popustila. Popio sam malo čaja i, začudo, nisam povratio. Ni tijekom noći nisam povraćao. Čak sam i zaspao. Sutra mi je bilo još bolje. Uz čaj, pojeo sam i komadić kruha. Uglavnom nakon par dana bio sam zdrav.
Sigurno se pitate što je to bilo? U opisu tegoba naziru se i elementi opasnog stanja, tzv. akutnog abdomena, koje zahtijeva hitno zbrinjavanje u bolnici, a često i intervenciju kirurga. Ili kakve teže crijevne infekcije. Uspjeh moje "doktorice" vjerojatno se poklopio s prirodnim tijekom bolesti, koji uvijek ide ili prema izliječenju ili prema smrti. Na sreću, ovdje je bilo prema prvoj mogućnosti.
Ovo je priča kakvih se svaki liječnik nasluša tijekom svoje prakse koja govori o vremenima u kojima je medicina bila daleko, daleko, a život često visio o tankoj niti. I ovisio jedino o višim silama.


Spasio prijatelja
Ako spasiš makar samo jedan život – spasio si cijeli svijet. / Židovska poslovica
Bio je običan vruć srpanjski dan, a ja u polju na redovitoj dužnosti čuvanja goveda. Zajedno sa mnom bili su stari Stipan Krivić. zvani Krnjo (ovo zadnje se pred njim nipošto nije smjelo izgovoritii) i Tomislav Ćurić, poznatiji pod nadimkom Kože. Kao i obično, malo iza podneva, u vrijeme najveće pripeke, ožednjela bi stoka sama polako krenula prema Ričini, i nakon što bi se dobro napojila, zauzela svoje uobičajeno mjesto za plandovanje. Brojna stada ovaca i krda goveda i konja odjednom bi se, u isto vrijeme, našla tu uz rijeku u pratnji svojih pastira. Svi su znali svoje mjesto i nikada nije bilo zabune u tome. Naše je bilo odmah uz onaj dio rijeke koji se zvao Franin vir. I dok bi stoka plandovala i u miru preživala, mi pastiri bismo se prepustili lješkarenju na obali i radostima rashlađivanja u rijeci – polijevanju vodom, bućkanju, plivanju i ronjenju. Jedino dida Stipan nije imao volje ići u vodu, nego je u miru drijemao na obali.
Poslijepodne je odmicalo i sunce se polako počelo spuštati prema zapadu kad se odjednom uz veselu graju pojavila skupina dječaka i bez čekanja uletjela u vodu. Vikali su, praćakali se u plićaku i prskali jedni druge. Ubrzo se vesela galama pretvorila u viku i traženje pomoći. Jedan je dječak nestao u vodi i više se nije pojavljivao.
- Nema Petra! Uduši se Petar! Upomoć!- panično su vikali njegovi prijatelji.
Na toj strani s koje su dječaci utrčali u vodu, rijeka je bila plitka i prema drugoj obali na kojoj smo bili mi postajala sve dublja. Za to je taj dio rijeke i dobio naziv vir (Franin vir), koji rijetko kada posve presuši. Bilo je to ono isto mjesto gdje sam se i ja ne tako davno skoro utopio. Uplašeni dječaci pobjegli su iz vode, a njihov smijeh zamijenila je kuknjava. Petar se ni dalje nije pojavljivao.
Moj Kože je odmah skočio u vodu i zaplivao prema mjestu gdje je nestao nesretni dječak. Kako je zaronio, tako se ni on više nije pojavljivao. Sada više ni ja nisam imao izbora pa sam skočio za njim. Doduše, ne bez malo oklijevanja. Voda je bila mutna i gotovo se ništa kroz nju nije vidjelo. I sam uplašen plivao sam i na momente ronio prema mjestu gdje su se na površini pojavljivali mjehuriće zraka.
U jednom trenutku osjetio sam pod rukom nešto tvrdo. Bila je to glava jednog od utopljenika. Oprezno sam ga uhvatio za kosu i povukao prema površini. Obradovao sam se kad sam vidio da je to Kože. Bio je bez svijesti i krv mu je curila iz nosa. Dok sam s njime plivao prema obali iz usta mu se začuo tihi jecaj.
- Hvala Bogu, živ je – pomislio sam. Na obali već je bolje disao. Nakon što je povratio i ručak i vodu što je se nagutao, i nakon što mu se smirio dosta jaki podražajni kašalj, brzo je došao k sebi. Bio je uplašen i bez riječi. Kako je od ležanja na obali i naše intervencije na tlu bio posve blatnjav htio sam ga odvesti do vode da se malo opere. Međutim, nikako se nije dao nagovoriti; obukao se onako zamazan i taj dan više nije progovorio ni riječi.
Dok sam se ja bavio svojim prijateljem, došli su neki stariji momci i nastavili potragu za potonulim dječakom. Kad su ga našli već je bilo kasno; nije davao nikakvih znakova života. Pokušali su ga oživljavati umjetnim disanjem, ali nažalost bezuspješno. Saznali smo da je iz susjednog sela Dobrića, da je imao petnaest godina i što je najtužnije, da je i njegov brat ranije završio na isti način.
Ostatak dana protekao je bez novih uzbuđenja. Krave su mirno pasle, a mi pod dojmom tragičnog događaja, šutke za njima polako hodili. Nikome nije bilo do razgovora. Posebno Koži. Svi smo bili potreseni. Kad smo uvečer došli kući, iako pod dojmom utapanja mladića, nisam ni pokušavao sakriti zadovoljstvo što sam spasio svoga kompića i što smo se vratili u punom sastavu, bez gubitaka.


Ljetne zanimacije
Nakon što sam uspješno obavio one prve pastirske zadatke o kojima sam već pisao i vratio se kući sa svim povjerenim blagom, pratile su me te obveze sve dok nisam stasao za druge, teže poslove. Svakog ljeta za vrijeme školskih ferija ta je dužnost bila rezervirana samo za mene. Kad bi došao red na nas – torbu na rame pa za ovcama ili govedima. Ili u planinu ili u polje. Po cijeli Božji dan, od jutra do mraka. I tako danima i tjednima. I ne samo na naš red, nego i tuđi – za one koji su nama činili druge usluge, koje mi sami nismo mogli obavljati. Poput oranja, prijevoza sijena, žita i sličnih poslova. I tako je to išlo iz godine u godinu, po cijelo ljeto.
Nije bilo lako, ali na sreću, uvijek nas je bilo više, cijelo društvo, pa je ipak bilo podnošljivo. Često smo se znali lijepo zabavljati. Osobito bi bilo zanimljivo za lijepa vremena kad bi se zaigrali u nekom od dolaca (ponikva) pri vrhu naše planine. To su vam male udoline zaklonjene sa svih strana, s poput tepiha mekanom ledinom i obiljem mirisnih trava i cvijeća, kao stvorene za naše igre. Kad se u njima nađete vidite samo nebo iznad sebe i ništa više. I dok bi ovce mirno pasle mi smo se bezbrižno mogli prepustiti svojim zanimacijama – praviti svirale od zelenog pruća, čegrtaljke, drvene pajace i slično. Ili igrati se do mile volje igrica kojih je bilo napretek. Od naganjanja krpene lopte i klisanja do igre pitonjaka, topagrada i drugih. Bilo je lijepo, ali što je previše – previše je. Ipak bi dojadilo. Iz dana u dan sve isto. A dani dugi kao godine.
Bilo je i dana kad bismo se malo posvađali, neki i međusobno pokoškali.Tada bi se častili pogrdnim nadimcima i najmaštovitijim psovkama, smišljali jedni drugima kojekakve smicalice (u ovom posljednjem djevojke nisu zaostajale za nama muškima), ali nikada to ne bi bilo nešto ozbiljnije ni grublje, niti bi potrajalo duže, pa sve skupa nije vrijedno ni spominjanja.
Katkad bih i po dva tjedna zaredom proveo u planini. Kod kuće bih samo prespavao. S čežnjom bih gledao prema selu i zamišljao što li se sada dolje radi. Kako bih se rado pridružio djeci u selu. Zamišljao sam kako je njima lijepo, kako se igraju i uživaju. Čeznutljivo bih gledao prema vijugavoj bijeloj cesti koja se gubi na horizontu prema Privali. I vodi tko zna kuda. Osobito mi je dražilo maštu kad bi se pojavio oblak prašine za autobusom koji je, jedan jedini, svakog dana u isto vrijeme prolazio kroz mjesto.
- - Bože, kako bi bilo lijepo da sam sada u tom autobusu. I da me vozi daleko, daleko. Preko horizonta, što dalje. Što dalje od ovog sela, ove planine, ovih ovaca.
Nisam tada mogao ni zamisliti kako će se brzo ostvariti te želje. Godine će brzo proći i upravo jedan takav autobus povest će i mene iz ovog lijepog malog mjesta. I odvest me u novo vrijeme, novi svijet, drukčiji od starog. S kojim gotovo da nema ničega zajedničkog. I bit će to put bez povratka, odlazak zauvijek. Dječja želja za daljinama će se ostvariti, ali u njegovu srcu, u duši, ostat će zauvijek čežnja za ostavljenim u tom prostoru i vremenu kao mjera za sve ono što će kasnije u životu pokušati tražiti.


Kad zagrmi...
Moram priznati da je sve ovo s mojom pastirskom dionicom u životu ispalo malo previše idilično. A nije baš uvijek bilo tako. Najgore su bile ljetne žege i žeđ, i nevrijeme s pljuskovima i grmljavinom. Osobito je bilo teško u Zamršću – onom brijegu s južne strane prisojačke doline kojim završava visoravan zvana Midena, u kome nema ni jednog izvora. U svojoj torbi mogao si ponijeti samo bocu vode, pa to rasporedi kako znaš. U dugom, vrućem ljetnom danu ni približno dovoljno. Spašavali smo se tražeći vodu u kamenicama – u stijenama izdubenim pliticama nastalim djelovanjem atmosferilija tijekom milijuna godina. Iz tih smo kamenica dijelili tu na trenutak zadržanu kapljicu kišnice sa svim drugim božjim stvorovima, stalnim stanovnicima toga krša – guštericama, zmijama, mravima, gusjenicama i ostalima kojima ni broja ni imena nisam znao.
Jednako je bilo i nama i blagu, trpjeli smo i jedni i drugi. Svatko se snalazio kako je znao i umio. Možda je zanimljivo spomenuti kako je to riješila junica Bukova koja mi je cijelo jedno ljeto pravila velike probleme. Oko podne kad bismo splandovali goveda, uglavnom na jednoj od najvećih ilirskih gradina zvanoj Gradac, Bukova bi se jednostavno izgubila. Kao da je u zemlju propala. Odgovoran za brojno stanje povjerenog blaga, uzalud bih je satima tražio, i ne znam koliko svojih „bata“poderao na oštrom kamenju Zamršća, ali nikad je nisam pronašao. Sve dok se ona sama ne bi pojavila pred smiraj dana. Konačno, nakon dugo vremena, uspjelo mi je otkriti kamo ide i gdje se skriva. Bila je to jedna nedaleka duboka vrtača posve obrasla visokim žbunjem u kojoj bi ona mirno plandovala u debelu hladu. I sad nek mi netko kaže nešto na račun kravlje inteligencije!
Nije bilo lako sa žegom i žeđu, ali ipak to je ništa u usporedbi s onim kad udari nevrijeme, što kod nas ni u ljetnim mjesecima nije rijetkost. Bože dragi, koliko sam samo puta pokisnuo! Do gole kože! I ne znaš što je gore kad te uhvati - u planini ili na sred polja. Prolomi se oblak, okrene pljuštati, udari vjetar (šijun), a ti niti se imaš kamo skriti, niti imaš što čime bi se zagrnuo. Na tebi samo tvoje jadne krpice i u najboljem slučaju kakav ogrtač koji propušta kao cjedilo. Začas si mokar do gole kože i curci ti se slijevaju niz cijelo tijelo. Tražiš zaklon a njega nigdje. Još kad te zadesi u polju zavučeš se u naviljak ili plast sijena i čekaš da nevrijeme prođe. Ali kad si u planini i nemaš nikakva zaklona, šćućuriš se uz kakvu gredu (stijenu) i drhturiš. I umireš od straha od munja i gromova koji gruvaju li gruvaju. Baš kao da se tu iznad tebe, tik iznad glave, vodi najžešći artiljerijski okršaj. Imaš osjećaj da si u samom epicentru i da će te svaki čas pogoditi. Moliš se Gospi, svetom Anti i svim svecima da te zaštite, obećaješ da ćeš biti dobar, i čekaš.
„ Oj, Ilija ognjeni, koji grome razgoni, goni grome od mene, Bog i Gospa kod mene.“
A ono traje li traje! U svom jadu i strahu zaboraviš na blago koje ti je povjereno na čuvanje. Pada ti na pamet kako bi bilo lijepo da si sada u svojoj kući, u suhom. Ili u sijenu u pojati, pa da ispod strijehe, iz sigurnog, osluškuješ kako vani daždi.
Kad se napokon sve smiri, sretan što si preživio, cijediš svoje krpe i ponovo ih onako mokre i hladne oblačiš, iako tvoje tijelo sa svim unutarnjim organima zbog toga negoduje. Ako se pojavi sunce i malo pripeče, onda je to znak da te tog dana prati sreća i da su ti molitve uslišane. Nije bila rijetkost da se ova strahotna igra ponovi i više puta u jednom danu. Ne znam je li u tim trenutcima bilo jadnijih stvorenja na ovom svijetu od nas pastirića, ali kasnije bi mi često pala na pamet misao da je to bilo više nego korisno za jačanje našeg duha i tijela. „Što te ne ubije to te ojača.“


Velika Gospa
Oduvijek je Velika Gospa bila jedan od najomiljenijih blagdana u našem mjestu. Uvijek bi došlo mnoštvo svijeta iz cijelog kraja. Mladi, stari, osobito djevojke i momci. Svi bi jedva dočekali taj dan. Kolone hodočasnika slijevale bi sa svih strana prema crkvi posvećenoj Uznesenju bl. djevice Marije, našoj Gospi. Sveta misa je obično služena na groblju Maljevinama neposredno uz crkvu, u debeloj hladovini stoljetnih hrastova.
Nakon mise redovito bi se neko vrijeme ostalo uz crkvu u razgovoru i druženju. Našla bi se tu poneka bočica žestice pa bi se nazdravljalo. Zaorila bi se ganga, zaigralo kolo. Onda bi se svo to mnoštvo spustilo prema središtu mjesta gdje bi se svi, svatko na svoj način, prepustili čarima prave narodne fešte ili proštenja, kod nas zvanog dernek. Najvažniji sadržaj proštenja bila je šetnja u kojoj su sudjelovali ponajprije mladi iako ni starijima to nitko nije branio.
Svuda uz šetnicu ugostitelji, trgovci i putujuće družine zabavljača već dan ranije bi postavili svoje štandove, šatore, igraonice i vrtuljke. Djevojke i momci u svojim najboljim izdanjima nisu posustajali sve dok se ne bi dogodio onaj sudbonosni susret i „uhvatio“ zagonetni pogled ili osmjeh koji obećava. Onda bi nastavili s još više žara sve dok se mladić ne bi ohrabrio pristupiti djevojci i dok ona ne bi pristala na šetnju udvoje. Stariji su sve to pratili sa strane budnim okom, ali bez utjecaja na tu finu igru pogleda i osmjeha („zamjeranja“), i na njen ishod, iako bi to jako željeli. Trajalo bi to sve dok se ne bi sunoćalo. Tek tada bi se počeli razilaziti svako na svoju stranu. Neki sretni i zadovoljni, neki razočarani.
Bilo je to vrijeme radosti i pjesme, susreta, upoznavanja, zaljubljivanja. Bilo je lijepo. Mnoge su trajne veze baš tada započele. I sam sam tako jedne daleke Gospe dao doživotno obećanje. Uvijek se činilo da taj dan nekako prebrzo prođe, da je prekratak.
Prolaze godine i sve se promijenilo; od svega ostao je samo običaj, doduše sve slabašniji, da raseljeni i rasuti po svijetu dođu za taj dan u rodni kraj da se pomole svojoj Gospi i obiđu svoja stara napuštena ognjišta i posljednja počivališta svojih pokojnika. Na misu i sada kao i uvijek dođe mnoštvo svijeta, ali odmah nakon nje, kao po zapovijedi - kud koji mili moji. Svima se nekamo žuri. Kao da bježe od nečega - jedni od drugih ili od samih sebe. Od nekadašnjeg proštenja, derneka, onog posebnog ozračja, pjesme, ushita više nema ni traga. Samo rijetki, mahom stariji, malo prošetaju kako bi se podsjetili na mladenačke dane. I zastanu pri susretu sa sebi sličnima kako bi se požalili jedni drugima kako je nekada sve bilo drukčije i ljepše. Sve se mijenja, pa i mi. Postali smo stranci jedni drugima. Vrijeme čini svoje. O tempora, o mores!


Za brata
Već sam više puta pokušao opisati neke doživljaje iz djetinjstva koji su mi se nekada činili kao pravi junački pothvati, ali ne ide pa ne ide. Ili ispadne kao nešto sasvim obično, trivijalno, ili kao izmišljanje i hvalisanje. Gotovo sam odustao. Ali kako mi to nikako nije dalo mira, odlučio sam ipak iznijeti bar nešto od svega toga što mi se činilo zanimljivim i vrijednim spomene.
Jedan od takvih događaja bio je kada sam kao trinaestogodišnjak dva puta u istom danu zaprašio pješice u Duvno, danas Tomislavgrad. Udaljenost od Prisoja do Duvna je dvadesetak km kad se ide cestom, a oko šesnaest kad se koriste prečaci. To bi značilo, kad se zbroje ove kraće varijante, da sam u jednom danu prevalio oko šezdesetak kilometara. Iako sam se ovom pričom znao pohvaliti bezbroj puta, sada dok ovo pokušavam zapisati i meni se čini pomalo nevjerojatnom da sam i sam počeo u nju sumnjati. Toliko kilometara u jednom danu - to je nemoguće. Pa to je više nego što je pretrčao i onaj čuveni Grk što je prvi savladao Maratonsko polje. Nažalost, danas više nema svjedoka koji bi to mogli potvrditi; već odavno su nas napustili, a čisto sumnjam da bi moj brat mogao povjerovati u priču.
A, evo što je bilo. Bratu Tomislavu istekao vojni rok kojega je služio u dalekoj Makedoniji i trebalo mu je hitno poslati novce za kupnju odjela. Kako nam je kućna blagajna bila prazna majka mi je povjerila zadatak da odem ujaku Iki u Duvno i da od njega posudim novce. Još sam dobio naputak da, ako on slučajno nema novaca, da se obratim i drugima od četvorice njene braće. Uglavnom, bilo mi je jasno da se bez novaca ne smijem vratiti. Jer pustiti vojnika da nakon dvije godine u vojnoj odori čeka, dok se drugi raduju odlasku kući, pa to bi bila prava sramota. I tuga. Ne dolazi u obzir!
Nije mi bilo baš svejedno, jer nikada ranije nisam išao sam tako daleko, ali nije bilo druge mogućnosti. Morao sam. Majka je po tko zna koji put ponavljala kako se čuvati i na što moram paziti. Krenuo sam ranom zorom, odmah nakon „privih pivaca“. Još se nije počelo popravo razdanjivati. Sve je bilo mirno i tiho, i ništa se nije čulo osim laveža seoskih pasa koji su me pozdravljali (ili možda upozoravali) dok sam prolazio kroz područja njihove nadležnosti.
Slijedeći majčine upute koristio sam sve prečace kroz prisojačka sela do Privale, a onda nastavio makadamskom cestom. Imao sam tada noge poput onih afričkih trkača pa tu prvu dnevnu rutu do cilja nisam ni osjetio. Na putu nisam nikoga ni sreo ni vidio. Jedini orjentir mi je bila bijela cesta koju sam slijedio i zvijezda Danica na nebu. Još je bilo rano prijepodne kad sam stigao kod ujaka. On me primio srdačno i lijepo ugostio, ali novaca, nažalost, nije imao. Jednako je bilo i kod ostale trojice braće. Razočaran i tužan vratio sam se kući. Po svom običaju, kad je vidjela da nema novaca, majka se uhvatila za glavu i počela zdvajati:
- Ja ti jadna što ću sada! Komu da se obratim?
Onda se sjetila:
- Mile! Mile Krivić! Mogli bi njega pitati! Bi li ti kod njega otišao?
Što sam drugo mogao nego opet torbu preko ramena i pravac Duvanjsko polje. Sad mi je put bio već dobro poznat, znao sam što me sve čeka, ali su noge bile malo oteščale. Bio sam prilično iscrpljen kad sam stigao pred vrata Milina stana. Iznenadio se kad me ugledao i ne pitajući za razlog posjete pozvao da uđem. Nakon što sam mu objasnio zbog čega sam došao, uz široki osmijeh i bez imalo premišljanja, odgovorio je:
- Ništa se ti ne brini, nećemo mi pustiti našega vojnika da ide kući u vojničkoj odjeći.
Njegova žena Lujka pozvala nas je za već bogato postavljen stol. Ja sam se malo nećkao i htio odmah nazad, ali se oni na to nisu obazirali.
- Moraš se odmoriti. Sjedni s nama, znamo da si gladan i umoran. Malo se okrijepi pa onda možeš ići. Podijelit ćemo ono što se našlo u kući.
Nakon okrjepe ustao sam kako bih se vratio kući za vidjela. Domaćini su me pokušali nagovoriti da odgodim povratak za sutra i da prespavam kod njih, ali ja sam želio što prije nazad kako se mater ne bi brinula i kako bih ju obradovao uspješno obavljenim zadatkom.
Umoran od cjelodnevnog hodanja, sa žuljevima na nogama, prašnjav i poderane obuće, nekako sam doklipsao kući u sami sumrak. Iako zadovoljna što smo rješili veliki problem, zbog stalnih životnih nedaća koje su joj davno ukrale životnu radost, majka to više nije ni znala niti pokušavala pokazati.
Bratu smo poslali novac i on je uskoro došao kući u novom lijepom odjelu. Ne sjećam se da je on to ikada spomenuo. A ja sam bio toliko ponosan na tu svoju ulogu i sretan što sam to moga učiniti za njega. A Mile Krivić, koji već dugo nije među nama - neka je pokoj duši njegovoj, ostao je za mene zauvijek kao primjer pravog prijatelja kakvog se u životu rijetko nađe.


Otišle ovčice
Ne bi bilo vrijedno ni spomena kad se ne bi radilo o malom povijesnom događaju. Ne samo za našu obitelj nego i zacijeli kraj - o konačnom odlasku naših ovčica. Evo kako je to bilo. Mi smo uvijek imali dvije – tri krave i desetak – petnaest ovaca. Oni boljestojeći u selu i po nekoliko puta toliko. S njima smo i od njih živjeli. Bilo je to naše blago.
Kad smo se preselili u novu kuću više nije bilo mjesta za ovce pa smo ih morali privremeno udomiti kod ujaka u Duvnu. Meni je kao već iskusnom pastiru pripala čast i dužnost da obavim to povijesno preseljenje. Samo kojih mjesec dana nakon moga pješačkog maratona za bratovo odijelo, opet sam dobio zadatak da krenem na isti put. Ovoga puta s našim ovčicama – njih dvanaest.
Kao i obično majka me probudila u ranu zoru i sada već dobro poznatim putem krenuo sam sa svojim malim stadom. Opet me je ispratio samo lavež pasa i koja noćna ptica svojim prodornim krikom. Onaj čuveni Matošev ćuk il netopir. Na putu sam nailazio na rijetke putnike namjernike koji bi obično upitali:
- Kuda mladiću? Tjeraš ovce na sajam?
Bilo se već uvelike razdanilo kad su se ukazale prve kuće gradića Duvna. Glavna ulica kojom smo morali proći bila je vrlo prometna, pa je trebalo dobro paziti kako bi se ovce zadržale na okupu. Neki su mi mangupi podrugljivo dovikivali:
- Hej seljo, pošto ovce? Bilo mi je krivo, ali nisam ništa odgovarao. Još mi je veća muka bila kad bi mi djevojke, vjerojatno učenice koje su išle u grupicama, uz smijeh dobacivale:
- Momče, hoćeš li mi dati jednu ovcu? Bio sam ljut i na njih i na ovce, i najrađe bih iskočio iz vlastite kože kad bih mogao. Netko drugi na mom mjestu možda bi uzvratio u istom stilu, ali meni sramežljivku, još onako prašnjavom i zajapurenom od pješačenja, nije padalo ništa drugo na pamet nego ubrzati korak naprijed.
Kad smo konačno stigli kod ujaka i kad su se moje ovce izgubile među njegovima u brojnijem stadu, bilo mi je nekako tužno. Nisam ni pomišljao da će tu ostati zauvijek i da ih više nikad ne ćemo vidjeti. Mislili smo da će tu ostati samo privremeno, koji mjesec – dva, dok za njih ne napravimo štalicu, a bio je to njihov put bez povratka. Odlazak zauvijek, nakon što su s nama bile oduvijek. Od stoljeća sedmog.
Uskoro će se to isto zbiti i sa svim ostalim blagom. Ne samo iz naše kuće nego i cijeloga sela, pa i kraja. A naposljetku, kako će se uskoro vidjeti, malo pomalo, nestat će i ljudi; svi će otići na razne strane u potrazi za svojom srećom, noseći sa sobom neprolaznu tugu i čežnju za ostavljenom rodnim krajem. Ostat će samo pustoš, prazna dvorišta, polja zarasla u korov i draču, i posljednja počivališta predaka.


Mala avantura
Uza sve svoje ostale znamenitosti Duvno je oduvijek bilo poznato po velikom godišnjem sajmu koji se održavao na Miholjdan. Jednog takvog dana, budući da nismo imali drugih obveza, netko se iz naše družine sjetio da bismo i mi mogli poći vidjeti kako to izgleda. Prijedlog prihvaćen bez puno rasprave i rečeno - učinjeno. I krenemo mi, naravno, pješice, kao najsigurnijim načinom. Druge mogućnosti niti je bilo niti smo je mi tražili.
Bilo nas je šest - sedam junačina, sve od četrnaest do šesnaest godina, prava momačka družina. Put od kojih 20 –tak kilometara, pregazili smo a da to nismo ni osjetili. Više smo trčali nego hodali. Koristili smo sve moguće prečace. Usput smo čavrljali o svemu što bi nam palo na pamet šaleći se i peckajući međusobno. Bilo je katkad i malo ljutnje i svađe kad bi ponetko izvodio svoje psine i uncutarije, ali ništa ozbiljno. Sve bi se brzo izgladilo i prošlo pa bi nastavili kao da ničeg nije bilo.
Kad smo došli u Duvno svratili smo u prvu gostionicu da nešto prezalogajimo. Pretresli smo sve svoje džepove i skupili toliko novaca da naručimo jednu konzervu sardina i štrucu kruha. Ma imali smo mi novaca i za jaču narudžbu, ali ovo s jednom konzervom za nas šestoricu gladnuša trebalo je biti kao neki štos. I upalilo je – skrenuli smo pozornost svih ostalih gostiju, ali ne bih mogao reći je li to bilo iz divljenja ili sažaljenja. Dok smo mi strpljivo jedan za drugim pokušavali doći do svoje ribice u konzervi i umočiti komadić kruha u ulje, odjednom se pojavio konobar noseći šest konzerva sardina i litru vina.
- Momci, ovo vas časti doktor Markovina.
Sudbina je htjela da se i ja jednoga dana nešto kasnije nađem u ovom istom mjestu i u istoj ulozi kao ovaj legendarni doktor. Slušao sam o njemu zanimljive priče, mahom pohvalne. Bio je jedini liječnik u cijelom kraju, sigurno mu nije bilo lako, ali je i u najtežim okolnostima uspjevao naći mrvicu humora. I gotovo sam siguran da ono čašćenje gladne šestorke nije moglo biti iz sažaljenja nego iz štosa. Kao odgovor na ono što smo i mi željeli izvesti.
Na sajmu koji se održavao u prigradskom naselju zvanom Ćavarov Stan, na samom rubu polja, bilo je mnoštvo svijeta. Već izdaleka čulo se treštanje glazbe sa svih strana pomiješano s glasanjem stoke stisnute u improviziranim oborima i nadvikivanjem vlasnika i prekupaca koji su se gurali oko njih. Bili su tu nizovi štandova na kojima se nudilo sve i svašta kao i šatora iz kojih se pozivalo na svakojake igre i zabavu – nabacivanje karika, gađanje kupova krpenim loptama, pucanje iz zračnih pušaka, provjeravanje snage i sl.
Na sve strane bile su izložene hrpe težačkih alata - vila, grabalja, kosa, motika, pa lonaca metalnih i od pečene gline svih mogućih oblika i veličine, kao i drugih najrazličitijih predmeta potrebnih kućanstvima. Sve su to bili proizvodi majstora koji su dolazili odasvuda, prateći ovakve sajmove. Najveća gužva bila je oko na brzinu sklepanih ugostiteljskih radnji ispred kojih su se već od jutra vrtili janjci na ražnju i odojci, a s grila širili zamamni mirisi pečenih kobasica, ćevapčića, ražnjića, lepinja i kotlovine.
Nas su zanimali samo šatori sa zabavnim programima, vrtuljak koji je neumorno pozivao na još jedan let i štandovi na kojima su se prodavali slatki sokovi. Oni malo stariji znali bi se okretati i zagledavati za djevojkama koje baš i nisu pokazivale neki veći interes za nas. Tumarali smo tako bez nekog plana i cilja cijeli Božji dan sve do kasno navečer, a onda, kako baš sve ne bi bilo tako prazno i jednolično, odlučili pogledati kino predstavu. Za mene je to bilo prvi put. Prikazivao se film sa Linom Venturom u glavnoj ulozi. Iako mi se svidio, u sijećanju mi je ostalo samo to kako je predstava više puta prekidana i kako su cijelo vrijeme gradski mangupi dobacivali prostačke riječi i prijetnje, za koje mi se činilo da se odnose i na našu grupu. Malo smo strepili da bi moglo biti nevolje, ali srećom, sve je prošlo dobro; nitko nas nije uznemiravao. Već je bila prošla ponoć kad smo smo krenuli natrag kući. Naravno, opet svojim sada već oteščanim nogama.
Slijedeći bijelu prašnjavu cestu, ostavljajući iza sebe usnula sela i mjesečinom obasjano Duvanjsko polje, nekako smo stigli do Privale. Iako već umorni od cjelodnevnog hodanja, kad se pred nama ukazala naša prostrana dolina i dobro poznati krajolik na mjesečini, srce nam je svima jače zakucalo i s novom snagom krenuli smo naprijed. Kad smo se u gluho doba noći, mrtvi umorni, jedva dovukli svojim kućama i mjesec je već bio završio svoju nebesku putanju i sklonio se iza uspavane Kamešnice. Zaspao sam kao klada čim sam se dohvatio kreveta. Valjda nisam pošteno ni ugrijao postelju kad me probudio glas majke:
- Ante, Ante, probudi se! Ustani, eno Abram već čeka s kolima.
Kako nisam reagirao ona je već pojačala:
- Ajde dite moje, ustani. Pa znaš da treba ići po vapno u Bukovu Goru.
Čuo sam je, ali se nisam mogao ni maknuti. Onda me je počela povlačiti i podizati, kukajući po svom običaju:
- Ma ustani, ja ti jadna, šta ću stobom! Eno kola čekaju samo tebe! Šta će mi reći čovjek. Kod mene uvijek kao u nikoga. Ustani!
Krajnjim naporom i uz majčinu pomoć uspio sam se izvući iz kreveta. Nisam se morao oblačiti jer se nisam ni skidao kad sam legao. Nekako sam doteturao do kola – bila su to obična kola s okovanim drvenim kotačima i konjskom zapregom. Pružio sam se na tvrdu dasku i isti čas zaspao. Ni drmusanje po poljskom putu, ni oštri jutarnji zrak, niti galama kočijaša nisu bili smetnja za najslađi san. Vožnju s jednog kraja poljado drugoga nisam ni osjetio. A kad smo stigli na cilj, u Bukovu Goru, opet je bilo povuci – potegni dok me nisu razbudili.

 

Hitovi: 992