Bonaventura Duda: Dan mrtvih - dan živih
Ako se kojim slučajem, dragi čitatelji, nađete na ovim stranicama, neka vam ovaj izbor iz knjižice dragog Božjeg čovjeka Bonaventure Dude, knjižice volumenom male, ali prepune pravih bisera poezije i dubokih misli velikana kroz ljudsku povijest, bude poklon za ove velike dane. „Možda će vam prosvijetliti dušu, osvijetliti put, utješiti...“ I ohrabriti za izbor onih pravih, trajnih, provjerenih opcija i vrijednosti. U ovo naše vrijeme relativiziranja svega i svačega u kome se otrov nudi kao eliksir, posve bizarno i neprirodno kao poželjno, u kome je i najboljima teško ostati postojan i uspravan, ima li išta potrebnije i korisnije. To je njegova želja. A i naša.
Iz predgovora: Riječ tebi čitatelju: (...) Ako zaželite, možete me uzeti kao svoga suputnika kad posjećujete grob koje drage osobe. Možda će vam se koja od ovih stranica svidjeti. Možda će vas utješiti u boli za vašim dragim bićem, za vašima dragima. Možda će vam prosvijetliti dušu, osvijetliti vama put nadalje. To mi je jedina želja zbog koje „izdajem“, predajući vam moje misli i molitve (...) B. Duda - iz predgovora
Ja Bogu povjerih svoj štap
Vjačeslav Ivanov Ivanovič
Ja Bogu povjerih svoj štap
I ne gatam ni o čemu svom
On Sam neka bira trag
Kako me dovesti u svoj dom.
A gdje je taj dom – svima skriveno;
Daleko li on, - zatajeno;
Što u njem ostavih – zaboravljeno,
Al opet bi otkriveno.
Kada, od čara zemnih izliječen,
Tu ću se vratiti licem,
Gdje – srce zna – bit ću primljen
Na doček mi spremnim Ocem.
Preveo: Đuro Kokša
Dan vječnosti
Hendrik Willem von Loon
Daleko gore na sjeveru,
u zemlji Svithojd
nalazi se greben.
Stotinu je milja visok
i stotinu milja širok.
Jedanput svakih tisuću godina
doleti onamo ptičica
i brusi kljun o kamen.
Kada je čitav greben izbrušen
i sravnjen s licem zemlje,
prošao je jedan jedini
DAN VJEČNOSTI.
Povjest čovječanstva
Hoću li i ja u raj?
Bonaventura Ćuk
Hoću li i ja u raj?
Htio bih, al` sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
a ja nisko stojim.
Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je dosta za me:
Stisnut ću tamo se suhi ko prutić,
usko je moje rame.
Nikome neću praviti sjene,
Bez bude bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
ako ti je milo.
Ako ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti da bar na vratima kuće
Čekam kog tvoga znanca
Pa da ga molim da za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već poradi reda.
Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al` ništa za to –
Srce je tvoje veće.
(O pjesniku:...I duboko me smiri pjesma, možda jedina, mog nekada učitelja, velikog filozofa i teologa, a mlad je umro – kao Isus, u 33. godini života. Bio je to franjevac, Bonaventura Ćuk (+1941.) Po njemu su mi nadjenuli ime... B. Duda)
Dar u dan smrti
Rabindranath Tagore
U dan kada smrt pokuca na tvoja vrata,
kakvim ćeš je darom darivati?
Oh ja ću pred svoga gosta
iznijeti punu posudu svoga života-
nipošto neću dopustiti da ode
praznih ruku
Svu slatku berbu jesenjih dana
i ljetnih noći,
sve dobitke i pabirke mog radinog
živovanja
stavit ću preda nj pri koncu svojih dana
kad smrt pokuca na moja vrata
Prevela: Vesna Krmpotić
Biti mi daj!
Bonaventura Duda
Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam,
Jer – jao! – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikad nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj!
Pjesma stvorova
Sveti Franjo Asiški, XIII. Stoljeće
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan,
I svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskog sjaja (...)
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi,
slatke nam plodove, cvijeće šareno
i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj Smrti
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.
A blaženi
koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Za „zbogom“ ovome svijetu
Papa Pavao VI
Naš „zbogom“ treba izraziti velik i jednostavan čin priznanja i zahvalnosti. Unatoč svih svojih muka, svojih tamnih misterija, svojih trpljenja, svoje kobne prolaznosti – ovaj je smrtni život nešto vrlo lijepo, neko trajno i dirljivo čudo. Događaj što zaslužuje radosnu i slavnu pjesmu – život, život čovjekov!
Nije manje vrijedno radosnog divljenja sve što okružuje čovjekov put.
Ovaj golemi svijet, misteriozan, veličanstven, ovaj svemir pun tisuću tisuća sila, zakona, ljepota, dubina – koje li očaravajuće slike!
Koje li neizmjerne i rasipne darežljivosti!
Kad tako unatrag gledamo, zahvaća nas žalost što se nismo dosta divili tom prizoru, što nismo promatrali koliko zaslužuju čuda prirode, iznenađujuća bogatstva makrokozma i mikrokozma (...)
Treba da bar u ovaj posljednji čas priznam ovaj svijet „što je stvoren po njemu“, po Kristu, uistinu je čudesan.
Da, pozdravljam te i pjevam ti u ovaj posljednji čas s velikim divljenjem i zahvalnošću.
Sve je dar.
Iza života, iza prirode, iza svemira stoji Mudrost. Štoviše, mogu reći i doista kažem u ovom svijetlom oproštaju – jer si nam ti to objavio, Gospodine – iza svega stoji ljubav. Slika ovoga svijeta spada u naum, danas još uvijek u većem dijelu neotkriven – u naum Boga Stvoritelja koga zovemo: „Oče naš koji jesi na nebesima!“
Hvala ti, Bože! Slava ti, Oče!
Dok bacam ovaj posljednji pogled, svjestan sam da je ovaj čarobni i misteriozni ures samo odraz prve i jedine Svjetlosti. To je prirodna objava izvanredna bogatstva i ljepote. Ona nam služi kao uvod, predigra, predokus, poziv da gledamo prema onom nevidljivom Suncu koje „nitko još ne vidje“:“Sin Jedinac koji je u krilu Očevu, on nam ga objavi“(Iv 1,18).
Iz Papine meditacije o smrti nakon napisana testament
Pjesma mome grobu
Bonaventura Ćuk
Jučer sam za zalaza sunca šetao po samostanskom vrtu. Oblaci su bili rumeni kao žeravice, a trupine borova u mješavini ljubičastih i bakrenih mlazova boje. Opazio sam najedanput, da postoji na svijetu i umiranje, u kojemu nema mrtvačke boje ni bezutješne tuge ni grčevite agonije, nego koje je , kao umiranje ovoga dana, veličanstveno, puno svečane poezije, triumfalan ulaz u novi život, prema kojemu su nagovještenja i slutnje staroga života tek bezlične sjene (...)
Zapisi s nadgrobnih spomenika koje je na Mirogoju sabrao fra Bonaventura Duda
Mislava Bišćan, HKM, 02.11.2019.
Na Dušni dan prisjećamo se naših bližnjih koju su nas napustili i posjećujemo njihove grobove. No, groblja nisu samo mjesta gdje se nalaze njihovi zemni ostaci, već i mjesta koja nas podsjećaju na vjeru u vječni život i u uskrsnuće mrtvih. Evanđelist Ivan tu vjeru donosi u Isusovim riječima: 'Doći ću i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.' (Iv 14, 3).
Vidimo li tu vjeru na našim grobljima, svjedočimo li je riječima na nadgrobnim spomenicima. O tome je pisao i o tome promišljao, danas pokojni, fra Bonaventura Duda u svojoj knjizi ‘Ja Bogu povjerih svoj štap – Moje mirogojske šetnje’.
„Groblja mi nisu zazorna, a pogotovo ne grobovi. Uvijek me zanima tko se tu krije iza imena i prezimena na njegovu križu, na njegovu grobu. (….) I prema posve nepoznatom gajim poštovanje”, zapisao je fra Duda. Donosimo vam neka njegova promišljanja o životu i o smrti, blagdanu Svih svetih i Dušnom danu te o natpisima na nadgrobnim spomenicima, o uskrsnuću tijela i vječnom životu.
„Kao svi naši blagdani, i ovi su dani ne smrti nego života. Osvjetljuju svojim bljeskovima mučnu ljudsku egzistenciju, „naše trude i pute, naš život i smrt”, kako veli stara molitva.(…) Sljubljuju se, kršćanski blagdan Svih svetih i sveljudski Dušni dan ili Dan duša. Sjećaju nas tolike naše braće ljudi, velikih trudbenika, što pregnuše da se u punini ostvare. (…) I zato ovi dani u nama pojačavaju želju i nadu da će se jednom – unatoč svih protivnih sila – obistiniti proročki navještaj i vidjelačka snoviđenja: kada će vuk i janje pasti zajedno, da će se sisanče s mirom igrat s riđovkom…(Iz 11, 6 sl)”, zapisao je mnogima dragi pater Duda.
O toj vjeri svjedoče i mnogi nadgrobni natpisi na koje je fra Bonaventura Duda nailazio u svojim šetnjama grobljem Mirogoj. Prvi od natpisa koji ga se duboko dojmio je pročelni natpis s tog zagrebačkog groblja koji glasi: KRALJU VJEKOVA KOJEMU SVE ŽIVI.
„U grobnici obitelji Bošnjak leže dva mlada života istovremeno presađena u bolji život. Evo njihove poruke, pune kršćanske mistike: „Mrtav je onaj u čijoj si duši, Gospodine, mrtav ti. Uvijek smo svijetom nosile tebe. I u srce tvoje, prije nego u grob, mi smo – Kriste – sahranile sebe.”
„Nerijetko, ne bez poštovanja, u zamišljenoj šutnji prolazim kraj groba pjesnika Envera Čolakovića: „Bezbojna bjelina vječnog svetišta, svemoćnog NIŠTA”. Sasvim drugačije zvuči, iako poetski naivno: „O Bože, Bože, već lišće vene – Hladna je zemlja što pritišće mene – Ptičice draga, iza te noći – Hoćeš li opet na grob moj doći – Da pjevaš mi pjesmu vedrine ko juče – Da budem spreman na uskrsnuće”. (grobnica Kosović)
„Na grobu Borislava Nakića uklesano: „Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje – Svejedno – I na klisurama orlovi te prate – I u vodama i među zvijezdama – Ne mogu se rastaviti oči – Izvori koji istom moru gledaju – Nema rastanka – Nema smrti – Ako osluškujem vjetar čujem tvoj glas – Ako u smrt gledam čujem tvoju pjesmu.”
„I još jedan grob dragog franciskanskog pjesnika Nikole Šopa. Tu kao da me uvijek iznova dočeka Isus i njegova sjena , a piše: „O šuti, šuti i pazi – Da ti se ništa ne čini – Neka ti ništa nije – Kao da je u daljini – Sve dok ti ne sine – Kad otvoriš vrata zamahom naglim – Pa se stvari uznemire, a ti ih – Miriš i miluješ za tišinu”.
„Na Dušni dan uvijek nađem mlade ljude što mole i pale svjećice na dragom mi grobu Tina Ujevića. Grob mu je dostojan siromaha, a stihovi dostojni Ujevića: „Leti ko lišće što vir ga vije – Za let si dušo stvorena – Za zemlju nije, za pokoj nije – Cvijet što nema korijena.” Iz pjesme Igračke vjetrova. Cvijet što ovdje nema korijena.”
„Nigdje mi sunce nije ljepše ni magla tužnija nego ovdje, na Mirogoju. I dok njime prolazim „u hodu polako što vodi gore u visinu” (Vladimir Nazor, Trsatske stube), dušom mi se često vrzu nove euharistijske molitve, misni kanoni. I molim za one „koji spavaju snom mira”. Za one „koji preminuše u miru Krista tvoga” kao i za sve druge „kojih je vjera samo tebi znana… i koji u tvojoj ljubavi prijeđoše s ovoga svijeta”. I često mi sve biće preplave riječi Ivanova evanđelja: „Dolazi čas kada će svi koji su u grobovima čuti glas Sina Čovječjega” (Iv 5, 25) I to mi smiruje dušu i srce na Mirogoju.”
Fra Bonaventura Duda: Ja Bogu povjerih svoj štap
Teovizija, Zagreb 1998.
Hitovi: 11345