Tako je govorio kardinal Kuharić

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Ponedjeljak, 10 Rujan 2018 Napisao/la Administrator

kuharic m

Franjo kardinal Kuharić  15. travnja 1919. - 11. ožujka 2002.

"Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova. Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, ali to je Evanđelje zalog pobjede! To moraju biti naša načela! To moraju biti naši postupci, jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!"

Tako je govorio prvak Crkve u Hrvata nadbiskup zagrebački Franjo kardinal Kuharić 10. kolovoza ratne, 1991. godine na ruševinama crkve Sv. Lovre u Petrinji. I danas, nakon toliko godina te su kardinalove riječi sjeme posijano u srcima istinskih sinova i kćeri Crkve u Hrvata. One su zalog naše narodne i vjerske opstojnosti. Neka nam dobri kardinal Franjo sa svojim svetim prethodnikom Alozijem bude i nadalje nebeskim čuvarom naše opstojnosti i naših prava, Naroda i Crkve u Hrvata, koju je daleke 1976. godine na Gospinu Otoku u Solinu nazvao "Crkva hodočasnica" koja već trinaest stoljeća, uvijek vjerna Bogu i Rimskom prvosvećeniku putuje u vječni zagrljaj Bogu i njegovoj Božanskoj Majci. Ivan Jaklin/HT  


 ‘Naše rodoljublje nije rasističko, niti šovinističko, ono je kršćansko i mora biti bez kapljice mržnje’

Iz čuvene propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića izrečene na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine. Ova propovijed nazvana je kasnije jasnom porukom Evanđelja u teškim i burnim ratnim vremenima, izrečena prije svega hrvatskim katolicima koji su tada branili svoju domovinu od agresije.

...Mir znači mnogo toga. Mir najprije znači unutarnja povezanost u vjeri, nadi i ljubavi čovjeka s Bogom. To je mir duše očišćene od zla. To je mir srca ispunjenog ljubavlju, opraštanjem, pomirenjem. Mir znači slobodu za svakog čovjeka, za svaki narod, da ljudi i narodi u slobodi budu prijatelji, suradnici, jedan drugome pomoć, nikada prijetnja, nikad izvor straha. Mir znači pravednost: biti pravedan u sebi, biti pravedan prema drugome. Mir znači sigurnost. Za taj mir, koji u sebi sadrži sve vrijednosti čovjeka i života i suživota s drugima, mi danas molimo po zagovoru Kraljice mira od Spasitelja našega Isusa Krista, Sina Božjega...

...Ako se toliko zla, patnji i umiranja razvilo u stvorenome, onda je uzrok tome ne Bog, koji je Ljubav, nego svjesno odbacivanje Boga od strane stvorenja. Zlo izvire iz neposlušnosti stvorenoga Stvoritelju. To je neposlušnost Istini i Ljubavi. Grijeh je u svim svojim izrazima i oblicima neposlušnost, razaranje. Shvatimo već jednom da bi svijet posve drugačije izgledao, da bi se ljudski život i povijest sasvim druga­čije odvijali da ljudi prihvate svojom slobodom, svojim razumom i svojom savješću Božji plan sa sobom, Božju volju, izraženu u Deset Božjih zapovijedi, sažetih u onoj jednoj: Ljubi Boga svoga i ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe (usp. Lk 10,27). Tko je taj bližnji? To je svaki čovjek bez obzira na rasu, naciju, vjeru, kulturu...

...Nije Sotona bio stvoren zao! Bio je stvoren kao jedan od najljepših duhova, kao Svjetlonoša, ali grijeh ga je izobličio u duha mržnje! Mržnja je njegov život! Laž je njegova metoda! Uništenje čovjeka je njegov cilj. Zato stoji pred Ženom da čim porodi Dijete da ga proždere. On je ubojica jer mrzi. Zato želi razoriti sve što je Bog lijepo i uzvišeno smislio i stvorio. On je ubojica, čovjekoubojica, kaže Isus.

Možemo li razumjeti sve zlo ljudske povijesti bez utjecaja toga duha mržnje? Može li se samo ljudskom psihologijom i ljudskom zloćom razumjeti sva razaranja, sva uništavanja, sve pokolje izvršene nad ljudima, koji su u ovom našem stoljeću dosegli vrhunce brojem i okrutnošću? A baš u ovom našem stoljeću Sotona je proširio svoju najveću laž da ga nema. Tu je laž pokušao ubaciti u Crkvu.

A možemo li razumjeti bez njega sva ta uporna nastojanja baš u našem stoljeću da se izbriše svaka misao o Bogu iz srdaca ljudi, da se uništi svaki spomen na Isusa Krista, da se Crkva, trajni i živi svjedok Isusa Krista i vjesnica Evanđelja i Otkupljenja, neopozivo ušutka i konačno uništi? Crkva nam je također predočena u knjizi Otkrivenja kao Žena koja u bolovima rađa dijete koje Sotona hoće da proždre. Zašto tolika mržnja na sve što je Božje? Zašto tolika mržnja protiv čovjeka?

U nacističkom logoru u Poljskoj za vrijeme rata salezijanac Kovalski kao robijaš imao je u džepu krunicu. Ta mu je krunica ispala iz džepa pred jednim višim stražarom. Kad je taj vidio krunicu na podu, zapovjedio je Kovalskom da je zgazi nogama. Svećenik je krunicu podigao i pobožno poljubio. Zato je bio udaran čizmama tako dugo dok nije na mjestu ostao mrtav. Možemo li tu mržnju razumjeti samo ljudskom zloćom?

Biskup Sloskans u Sovjetskom Savezu proveo je niz godina u Staljinovim zatvorima, mučen na razne načine. Jednom su mu u samicu pustili 50 gladnih štakora da ga pojedu živoga. On se molio, i štakori ga nisu ni dirnuli! Zar je protumačiva tolika okrutnost i svi načini koje su ljudi izmislili u ovomu našem stoljeću da muče ljude: da ih muče tjelesno, da ih muče duhovno, da im gaze srce i savjest, da unište u njima svako dostojanstvo? Je li ta dubina mržnje protumačiva samo ljudskom psihologijom, samo ljudskom zloćom?

A kolika su mnoštva i milijuni prošli kroz takva iskustva i uništenja? I Dalj sa svojim pokoljem, i Sarvaš, i Struga, i Lovinac i tolika mjesta danas! S kolikom se mržnjom napadaju mirna naseljena mjesta zato što u njima žive Hrvati, Mađari. Zašto se gađaju crkve? I onda nakon što su se povukli branitelji i pobjeglo pučanstvo, zašto se one miniraju i pale? Zar možemo onda nijekati Sotonu kad je on čovjekoubojica od početka, od Abelova ubojstva po Kainu, pa sve do naših dana?

Što je sve čovjek izmislio i kolike kapitale uložio, i u ovomu našem stoljeću, u pakleni instrumentarij masovnog ubijanja. Koliki je novac, zarađen žuljavim rukama radnika, utrošen u te tenkove, avione, rakete i bombe da bi se što uspješnije i što masovnije moglo rušiti i ubijati ljude? Zašto je čovjek tako protiv čovjeka? Zašto se uvijek izmišljaju ideologije mržnje? Zašto se uvijek planiraju otimačine i osvajanje tuđih prostora? Zašto su huškači na mržnju tako ustrajni i vesele se ratu? Svaki rasizam, imperijalizam, šovinizam uvijek su izazivali i izazivaju ratove. A da bi se pridobilo ljude za klanje, najprije ih se truje mržnjom, lažima i opija bijesom, a onda se ubacuju parole: Sravnit ćemo sve sa zemljom! Ili: Zaklat ćemo počevši od onoga što je samo jednu kilu teško!

Zar ne vidimo u svemu tome Zmaja? Htjeti rat, ubijati, rušiti, razarati domove miroljubivog stanovništva koje nikoga ne ugrožava i želi sa svakim živjeti u miru, to nije samo ljudska zloća, to je satanizam! Zmaj je na djelu. I takvom smo satanizmu izloženi danas!

To nije samo zemaljska borba; to je duhovna borba između dobra i zla. To nije samo borba protiv čovjeka ili naroda, to je borba protiv samoga Boga. Zmaj vodi tu borbu, onaj koji želi proždrijeti Dijete: Zmaj smrti! Ali spomenimo ovdje da taj Zmaj smrti djeluje i skriveno, djeluje sasvim tiho, djeluje i u našemu hrvatskom narodu. Statistika kaže da je samo u dvadeset godina pobijeno u Hrvatskoj 842 tisuće nerođenih. Kako Zmaj čeka da proždre, da ubije!  U sjeni tog Zmaja je svaki grešnik, jer Zmaj je otac grijeha. Zato naše opredjeljenje za Boga, za Isusa Krista, uz Mariju i s Marijom mora biti izraženo našim obraćenjem od svakoga grijeha, našim unutarnjim oslobođenjem od mraka i djela tame da iziđemo na svjetlo Božje.

Bogoljublje je nužno i čovjekoljublje, a čovjekoljublje je i rodoljublje! Stoga i naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u zakonitosti pravne države. Zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete!

Stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre!

To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja!

Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira a ne rata!... Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991. godine 

Cjelovita propovijed na: bitno.net


Nekoliko misli pokojnoga kardinala 


'Kardinal ljubavi i dobrote' - 16. obljetnica smrti kardinala Franje Kuharića
Kardinal Franjo Kuharić, sedamdeset i šesti biskup, odnosno nadbiskup Zagrebačke biskupije bio je blag i strpljiv čovjek, jedan od najpopularnijih crkvenih velikodostojnika, kojem se pljeskalo i u crkvi i izvan nje.

Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kraj Jastrebarskog, od roditelja Ivana i Ane r. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete.

Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine.

Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac, što je uvijek s ponosom isticao i smatrao posebnim znakom milosti, ali i odgovornosti.

Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.

U župu Rakov Potok došao je 12. rujna 1946. U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine.

„On se tijekom komunističkog režima, ali i nedavnog razdoblja nacionalne povijesti označenog stradanjima, svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado. Kao čovjek koji je bio potpuno posvećen evanđeoskoj zadaći (…) neumorno ulijevajući pouzdanje i hrabrost vjernicima u tijeku teških kušnji kojima je bila izložena hrvatska zemlja“, rekao je za kardinala Franju Kuharića papa Ivan Pavao II.

U jesen 1957. Kuharić je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu supsidijara i upravitelja župe Rude, a kasnije je imenovan za župnika gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa.

Za biskupa ga je u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964. posvetio nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem.

Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969., F. Kuharić je bio imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla IV, od 16. lipnja 1970., imenovan je zagrebačkim nadbiskupom.

Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije. Na konzistoriju 2. veljače 1983., papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom.

Franjo Kuharić uvijek je ustajao i ustrajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Ostajući trajno na načelima vjere branio je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.

„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre“, poručio je Hrvatima kardinal Kuharić u propovijedi na blagdan sv. Lovre u Petrinji teške 1991. godine.

Zasigurno, poseban dan u životu Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića predstavlja datum 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom Euharistijskom slavlju u Svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.

Na zadnjem oproštaju od kardinala Kuharića okupili su se cijeli državni vrh, četiri kardinala, oko 700 biskupa i svećenika te mnoštvo hrvatskih vjernika.

„Ako postoje nezgodna vremena“, rekao je Kuharićev nasljednik Josip Bozanić,“onda je on živio u jednome od njih, zajedno sa svojim vjernicima, sa svojim ponižavanim hrvatskim narodom kojem je znao brisati suze, s kojim je znao jesti gorki kruh tuđine.“

Veliki humanist i domoljub kardinal Franjo Kuharić pokopan je u kripti zagrebačke katedrale. Uz njega su hrvatski velikani – mučenik Stepinac, Franjo Šeper, Eugen Kvaternik, Zrinski i Frankopani i drugi.

http://www.laudato.hr/


U emisiji se kardinal Kuharić prisjetio 1969. godine, kada je akademik Ivan Supek organizirao veliku proslavu 300. obljetnice Hrvatskoga sveučilišta. Tada je predsjednik Hrvatskog sabora bio Jakov Blažević, a bilo je primanje u Banskim dvorima na koje je doputovao i Tito sa suprugom Jovankom, prisjećao se Kuharić.

“Blažević je i mene pozvao na to primanje, a ja sam tada bio administrator Zagrebačke nadbiskupije. I otišao sam, budući da se radilo o Hrvatskom sveučilištu. Budući da sam zakasnio, svi gosti su bili raspoređeni po salonima i ja sam doveden do salona u kojem je bio Tito, Jovanka, sjedio je tu i Blažević i njemački znanstvenik Heisenberg, Savka; oni su ustali kad sam ušao, pozdravili smo se. Ponudili su mi da sjednem među njih i stavili mi stolicu između Tita i Jovanke. Blažević je odmah počeo temu nadbiskupa Stepinca.

Rekao sam da je nadbiskup Stepinac postao nadbiskupom jer je bio čestit svećenik i kao nadbiskup časno je vršio svoju službu. A Blažević mi odvrati da on ima dokumente da je Stepinac podupirao Pavelića. Odgovorio sam da je nadbiskup stajao ne iza postupaka određene konkretne vlasti nego je stajao iza načela, iza principa da svaki narod ima pravo na svoju slobodu i da hrvatski narod ima pravo na svoju slobodu. Rekao sam mu da je ovdje osuđen nevin čovjek.

Tito je razgovarao s Heisenbergom, a mislim da je nas slušao. Okrenuo se prema nama i pitao da kakve mi to teološke diskusije vodimo. Blažević je tumačio kako je završio vjeronauk u Gospiću, kako je učio dogmatiku i moral i da bi htio sa mnom razgovarati. Bilo da on posjeti mene ili ja njega. No rekao mi je da bi me moglo nešto smetati. Pitao sam što bi to bilo. Kazao je: ‘Mi svi koji smo bili uključeni u proces protiv nadbiskupa Stepinca, svi smo ekskomunicirani.’ Jer je papa Pio XII. sve katolike uključene u taj nepravedni proces protiv Stepinca ekskomunicirao. Rekao sam Blaževiću da sama ekskomunikacija nije prepreka za naš razgovor. Tako je i završio taj razgovor, ali se poslije više nismo sreli da bismo razgovarali.

Smatram to časom Providnosti da sam pred najvišim vodstvom države i Partije kazao da su osudili nevinog čovjeka”, rekao je Kuharić.

Kardinal Kuharić u emisiji Hrvatskog radija naglasio je da je atmosfera nakon zatvaranja nadbiskupa Stepinca bila takva da vjernike, Crkvu njegovo zatvaranje nije iznenadilo. Prisjetio se kako je u novinama neprestano bila pripremana ta situacija da ga se zatvori, najavljivao se sud i čak prognozirala i smrtna osuda.

“Nije nas iznenadilo, ali nam je bilo skoro nezamislivo da jedan zagrebački nadbiskup bude zatvoren i suđen kao zločinac. A znali smo da je bio zagrebački nadbiskup na visini, da je vršio svoju dužnost, da je za vrijeme rata branio svakoga tko je bio izvrgnut bilo kakvom progonu ili nasilju, da nije pravio razlike, da je založio sav svoj život u obrani ljudskih prava i dostojanstva ljudske osobe. Bio je protiv svakog totalitarizma pa i kraljevske diktature u staroj Jugoslaviji jer je vidio što se događalo, da su ljudi bili batinani, zatvarani, mučeni, pucalo se na njih iz čistog mira. Bio je protiv rasističkog totalitarizma i bio je protiv crvenog totalitarizma.

Mislim da on može ući u red najhrabrijih biskupa Europe onoga vremena što se tiče odnosa prema rasizmu. On je javno govorio protiv rasizma kao ideologije koja je protiv čovjeka jer je i protiv Boga”, istaknuo je zagrebački nadbiskup Kuharić i dodao: “Mi smo znali da je najvažniji razlog poslanica iz rujna 1945. Tada je vlast vidjela da ima tu Crkvu, predstavljenu biskupima, među kojima se osobito isticao zagrebački nadbiskup, i da ta Crkva po svojim pastirima neće šutke podnositi bilo kakve povrede ljudskih prava, slobode, sigurnosti i zato je trebalo ušutkati taj glas Crkve. Bila je to čitava linija otpora Crkve komunizmu koji je htio zarobiti hrvatsku savjest i ugasiti vjeru u ljudima. To je ideološka pozadina svega, vidjelo se da tu postoji otpor, i da će biti glasan i treba ga ušutkati.”

Kardinal Kuharić posvjedočio je da je nadbiskup Stepinac i u zatvoru bio  simbol vjernosti, ustrajnosti, da se Crkva i hrvatski narod nisu dali zarobiti, da su ostali slobodni. Blaženog Stepinca pamti kao uvijek vedrog čovjeka:

“On uopće nije bio nesretan. Onaj koji ima čistu savjest i koji zna da trpi nepravedno ne može biti nesretan. Čovjek vjere ne može biti nesretan niti u tamnici. On može biti samo nesretan grijehom. Ali čistom savješću, čovjek i u trpljenju ne može biti nesretan. Jer nesretan biti znači ne imati nade. A njegovo je geslo bilo ‘u tebe se Gospodine uzdam’, njegovo je geslo bilo nada. I to ne nada bezlična, maglovita nada nego sigurnost iz vjere. On je znao da sve prolazi i da će i to proći. Ispunilo se i to da je država propala i sistem je propao, i to nenadano, kako god je bio moćan, sa silnim svojim naoružanjem, s organizacijom tajne policije da je gotovo svaki čovjek bio pod kontrolom, on je propao. I ta nada, ta vjera u Boga je njemu bila stalna podrška, stalno svjetlo, da je podnosio svoj križ, svoju kušnju uspravno.”

“O nijednom se čovjeku u hrvatskom narodu poslije rata nije toliko puta izrekla riječ zločinac kao o zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Stepincu”, istaknuo je kardinal Kuharić i nastavio: “To su bili bestidni izrazi. Na primjer, kako je bio čovjek mržnje i kako je mrzio srpski narod i kako je rado prihvaćao košarice plavih srpskih očiju koje su mu donosili. To je pisano u novinama. Takva bezbožna propaganda puna mržnje je bila usmjerena protiv njega kao protivnika komunizma. Komunizam je, predstavljajući samog sebe, naviještao drugačiji svijet, svijet socijalne pravednosti, slobode, bratstva, svijet mira, to je bila propagandna slika komunizma, a šutjelo se o stvarnosti komunizma. A Crkva je znala što se događa u Rusiji, kakav je to progon vjere, Crkve, kako se ruše crkve, kako se zatvaraju svećenici, redovnici. Mi smo to znali i nismo mogli očekivati da će taj sistem koji se u Rusiji otkrio i pokazao svu svoju brutalnost protiv čovjeka, da će on nama donijeti sreću. I zato je nadbiskup Stepinac i prije rata, možda manje za vrijeme rata, ali i poslije rata naglašavao zlo te ideologije koja je protiv Boga i čovjeka i to mu komunizam nije opraštao i zato ga je htio moralno sasvim diskvalificirati, kao da je najveći zločinac. Zločinac je bio u svim govorima i u vojsci i u školama i u sredstvima javnih priopćavanja, uvijek zločinac.”

Sluga Božji Kuharić spomenuo je i jedan intervju tih dana na beogradskom radiju s tadašnjim beogradskim nadbiskupom koji je branio Stepinčevu nevinost. U emisiji se javila slušateljica koja je beogradskog nadbiskupa prozvala da kako može braniti Stepinca kad je ona vidjela da je Stepinac osobno klao srpsku djecu: “To je primjer do kojih dubina se može otrovati ljudska srca mržnjom. Sva poslijeratna propaganda, kad se god radilo o Stepincu i Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu kao takvom, bila je propaganda mržnje.”

Kuharić je rekao da su blaženog Stepinca slikali tako crnim bojama, i što su one bile crnije to je svjetlost njegova lika više svjetlila, vjernici su znali da je on sama protivnost toj propagandi. “Ne moramo se čuditi što još uvijek ima ljudi na stavovima optužnice, to je znak da je propaganda zaslijepila duhovne vidike i zaslijepila savjest i da ti ljudi nisu u mogućnosti da se oslobode i uvide istinu u njezinom pravom sadržaju. I to će trajati, nećemo mi promijeniti nečija mišljenja da i sto knjiga napišemo”, rekao je kardinal Kuharić i posvjedočio da je, kad je postao zagrebački nadbiskup, svakog 10. veljače, na obljetnicu Stepinčeve smrti predvodio slavlje mise u katedrali: “Smatrao sam svojom dužnošću tada uputiti i riječ; za mene braniti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca znači braniti istinu i braniti pravednost i suprotstaviti se laži koja je ocrnjivala njegovu osobu i njegovu službu, a cilj je uvijek bila Crkva. Kad se god napadne pastir, napada se cijela zajednica, to je Isus rekao. Zato sam nastojao po svojoj savjesti izvršiti dužnost prema Crkvi, prema svojoj savjesti, prema hrvatskom narodu da i on čuje istinu o nadbiskupu Stepincu.”

Kuharić se prisjetio  15. srpnja 1945. kada su svi mladomisnici, među njima i tada mladomisnik Kuharić, bili kod nadbiskupa Stepinca na objedu i tada im je rekao: „Šaljem vas u krvavu kupelj”. Poslan na župu Rakov potok, Kuharić je vrlo brzo shvatio o čemu je nadbiskup Stepinac govorio. U rujnu 1946. ubijen je župnik susjedne mu župe Sv. Martin pod Okićem, Pavao Bedenik. Pogođen je iz lovačke puške, a počinitelj se nikada nije našao. Na tu vijest o ubojstvu, svjedočio je kardinal Kuharić, tada mladi svećenik, milicija je u Rakovom potoku reagirala s oduševljenjem, slavili su tu vijest. Malo iza toga zatvoren je nadbiskup Stepinac.

Dan nakon što je zatvoren Stepinac, Kuharića je na putu kući zaustavio komandir, potpukovnik i raspitivao se što ima novog, što narod kaže na vijest da je Stepinac zatvoren. Kuharić mu je odgovorio da svatko misli svoje misli, a komandir ga je pitao što on, Kuharić, misli. „Mislim da je nadbiskup Stepinac nevin”, odgovorio mu je Kuharić. A ovaj mu rekao da ako hapse nevine ljude, zašto nisu uhapsili i njih dvojicu, komandira i Kuharića. Kuharić mu je rekao da nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu. „I to je bio razgovor koji me upisao u policijski dosje”, prisjetio se kardinal Kuharić.

22. veljače 1947. Kuharić se, suprotno običaju, u subotu uputio u susjednu župu Sv. Martin pod Okićem (inače je išao nedjeljom ujutro i ondje koncelebrirao misu). Vraćajući se u nedjelju ujutro pješice u Rakov potok, dočekao ga je njegov zvonar i rekao mu: „Velečasni, da ste bili sinoć kod kuće bili biste ubijeni.”

Te su subote navečer, naime, došla dvojica naoružanih i tražili svećenika Kuharića, no nisu ga našli. Pucali su i u psa koji je na njih lajao. Pred sobom su čekali do kasno navečer, provalili u sobu, odnijeli svu odjeću, sve što je Kuharić imao, razbili kalež, pokaznicu, raspelo i otišli. Onda je milicija zapečatila Kuharićevu sobu, no Kuharić se, na poticaj biskupa Lacha vratio u župu, i tad su mu otpečatili sobu i vidio je što su u njoj učinili. U sobi je našao papir na kojem je bilo napisano „Pope, makni se što prije jer će te magla pojesti”, drugim riječima – likvidirat ćemo te.

„U međuvremenu sam doznao da je milicija naoružala ove koji su išli u akciju mog likvidiranja. Puno sam puta nakon toga bio na ispitivanjima gdje su me ispitivali tko bi to mogao biti tko me želio ubiti, ali nisam ništa govorio. Na jednom od tih ispitivanja, saslušanja na OZNI, pitali su me kako će to biti u paklu, jer po vašoj vjeri mi ćemo doći u pakao, kazali su, mi koji ne vjerujemo. Ja sam kazao – to ćete vi vidjeti. Samo ja vam ne želim da tamo dođete. I rekao sam – mi smo dva svijeta. Vi niječete Boga, mi vjerujemo u Boga. Vi meni želite zlo, a ja vama želim dobro”, rekao je kardinal Kuharić i zaključio da je svog likvidatora, čovjeka koji ga je trebao ubiti kasnije susretao, čak ga i vjenčao, poučavao ga, premda nije imao vjere, ali je njegova zaručnica htjela brak u Crkvi. Kuharić mu je rekao da zna sve. Ali se nesuđeni ubojica zbog toga nije uzrujao. Kuharić ipak, kako je rekao, nije imao nikakvu mržnju prema njemu premda taj čovjek nije pokazivao znakove kajanja.

Izvor: https://hkm.hr

 

Hitovi: 588