Pero Mioč: Livanjski rondo

Procvale su perunike. Još jedanput.
Kada ponovo procvjetaju, završit će moje stoljeće.
Jutros je ocean pokrila prozračna magla.

Na otvorenim vratima što u vrt vode
bavim se zaboravljanjem.

A ne znam zaboraviti njega, filozofa beznađa,
koji je posumnjao u dobrotu Stvaranja.

Vidim pjeskovit put obrubljen brezama,
između Mińska i Wilna, s vijugavom kolotečinom po sredini.

Nije tada bilo automobila ni asfaltnih cesta, na postaju pred
goste išlo se konjima.

Mogao je ugostiti Vladimira Solovjeva2 i od njega slušati
o pomirbi katolicizma i pravoslavlja.

A također su pretresali, mogu li patke s njegovog ribnjaka
biti izbavljene,

Jesu li muha i mrav obuhvaćeni činom Otkupljenja.

Zakon patnje svega što živi,
tko je odredio ovdje na zemlji?

Do danas pamtim njegove riječi: ''I s godinama, što sam dalje
u život i svijet odmicao, sve sam jasnije i bolnije poimao kako
je ovaj svijet, ako ga se mišlju kao cjelinu obuhvati, kaos i
kako je lišen razuma, a ne, kako nas uče, djelo razuma: nije on iz Božjih ruku izišao''.

Eno ide krakovskom ulicom na predavanje,
A s njim njegovi suvremenici: titula, aksamit, saten
Dodiruju ženska tijela slična stabljikama
Izmišljenih biljaka secesijske mode.

Pogled i dozivanje iz dubine noći.

U svemirskoj bitci sijevaju anđeoski mačevi.
Princ Rebelije nadire, uzmiču sluge svjetla.

Okrutnost, kamena,
Kako drukčije objasniti? Premda on, profesor,
Nije mogao otvoreno govoriti kako vjeruje u sotoničnost svijeta.

Usamljen na njihovom svijetu boja i dodira.

''Nema Boga – na sav glas viču i priroda i povijest… ali
se glas taj gubi u harmoniji psalama i himni, u tom velikom,
vječnom, iz najdublje dubine duha izvirućem vjerovanju, da je
kao 'zemlja bez vode' ljudska duša bez Boga. Bog jest. Sama
činjenica postojanja Boga jest nešto što prekoračuje granice
misli zauzete vanjskim svijetom, ono je čudo: Le monde est
irrationnel. Dieu est un miracle''.

Samo zvonjava zvona
Samo jâr monstranci,
Smrtni glasovi objavljuju slavu,

Kod Dominikanaca i Franjevaca

Podovi izlizani stopalima naraštaja
Brane nas. Čak i ako nas obmane
Svijet je iracionalan. Bog je čudo.
Obvezuje vjerom u beskonačno trajanje,

Zahvalimo, prah, za čudo vjernosti prahu.

Magnificiencio Rektore, pristupio sam ti, mlađahan,
na stubištu Biblioteke pod Poczobuttovim tornjem urešenim znacima
Zodijaka.

U gradu, koji su za boljševike osvojili poljski ulani, svjestan,
Čekao si ''u obličju svršetka''.

Viđan si kako se voziš kolima, kopita konjskoga para
odjekivala su na neravnoj kaldrmi, nisi priznavao automobil ni
telefon.

S plesovima, cvatom jorgovana i rašeljaka, vjenčićima na rijeci
propao je grad.

Umro si u pravom trenutku, tvoji prijatelji šaptali su kimajući
glavom: ''Al' je imao sreću!''

Pretkazanje se ispunilo, sve što je do tada trajalo, potonulo je,
samo su crkveni zvonici stršili trenutak nad bezdanom.

Možda sam kao onaj koji se, kada nigdje nije bilo skloništa
pred odvoženjem u logore, sakrio na zvoniku Svetoga
Ivana i tako se spasio?

Košuta s dvoje tek rođene lanadi pase
na travnjaku ispred kuće.

Neumoljivi tijek uništenja i rađanja, Magnificiencio.

Dugo je trajao moj nauk samosuzdržavanja.
Lukaviji od tebe, poznavao sam svoje stoljeće, pretvarajući se

da znam način i zaboravljam bol.

Citati prema: Marian Zdziechowski,
Pesymizm, romantyzm a podstawy chrześcijaństwa, 1915.
(Pesimizam, romantizam i osnove kršćanstva)

Izvor: https://drive.google.com

• Prethodno
• Sljedeće