Znanost i vjera
Galaksija
Prije petnaestak milijardi godina iz jedne točke rađa se svemir i započinje evolucijski niz promjena materije. Desetak milijardi godina kasnije iz svemirske prašine nastaje planet Zemlja. Daljnjim evolucijskim procesima prema prirodnim zakonima (a koje je prema skolastičkim znanstvenicima i Galileiju stvorio Bog) Zemlja mijenja svoj izgled i razvija se život. Prema prisutnim teološkim interpretacijama, Biblija daje alegorijski prikaz ovih zemaljskih zbivanja. (D. Miletić, Svijetlo riječi, Sarajevo, 2007., iz knjige Skriveni Bog znanstvenika Ivana Goluba i Vladimira Paara.)
Dr. Ivan Golub i dr. Vladimir Paar znanstvenici su i humanisti koji snažno obilježavaju suvremeni intelektualani trenutak. Kada sam pribivao Seminaru za djelatnike katoličkih škola Hrvatske, imao sam priliku poslušati predavanje akademika Vladimira Paara, koji je izuzetno kompetentno govorio o ovoj temi. A onda je izišla knjiga Ivana Golubu i Vladimira Paara Skriveni Bog u izdanju Teovizije Zagreb. Ovdje ukratko iznosim meni najimpresivnije naglaske iz ovog predavanja i ove knjige.
Postoji jedan temeljni nesporazum u raspravama o odnosu znanosti i vjere. U nazoru javnosti pa i u nazoru nekih znanstvenika, koji u užem području svog znanstvenog djelovanja mogu biti kvalitetni, ali im nedostaje dublje razumijevanje prirodnih pojava, potkrao se jedan potpuno pogrešan koncept prirodnih pojava koji je karakterizirao znanost 19. stoljeća: vjerovanje da su prirodni zakoni deterministički, tj. da je čovjek u principu svemoguć u sagledavanju prirode. S time se odmah povezuje ideološki obrazac netolerancije prema Crkvi s frazom da će sve veća manifestacija svemoći znanosti otjerati Crkvu u muzej povijesnih starina. S time ide i falsificirana teza o vjekovnom suprotstavljanju "napredne" znanosti i "natražne" vjere.
No, analiziraju li se argumenti koje koriste zagovaratelji teze o suprotnosti znanosti i vjere, vrlo brzo se razgoliti suština problema: zagovornici takvih teza imaju ograničeni znanstveni vidokrug i nisu svjesni fundamentalne ograničenosti znanstvenih spoznaja zbog nužne pojave nedeterminizma u prirodnim procesima koji predstavljaju nesavladive granice mogućnostima ljudske spoznaje prirodnih pojava. Jednostavno rečeno: Neke su pojave determinističke, predvidive, a neke nisu predvidive, a jedne i druge su isprepletene i to predstavlja barijere koje čovjeka bitno ograničavaju u spoznavanju prirode. A upravo ta nedeterminiranost, koja je često svojstvena prirodi, spona je koja vodi koegzistenciji znanosti i vjere, umjesto njihovoj isključivosti.
Svećenik i astrofizičar George Lemaitre postavio je 1927. fizikalnu hipotezu o postanku svemira: materija cijelog svemira je u jednom početnom trenutku bila zgusnuta u jednoj točki "pretpovijesnom atomu" i tada se u tzv. "velikom prasku" počela širiti. To je temeljio na opažanju astronoma Hubblea iz 1920. godine da se galaksije udaljavaju jedne od drugih, tj. da se svemir širi. Polazeći od Hubbleovog rezultata za brzinu međusobnog udaljavanja galaksija približno je odredio starost svemira, tj. vrijeme koje je proteklo od trenutka velikog praska.
Ranije je u astrofizici vladala teorija o stacionarnom svemiru koji vječno postoji i uvijek će postojati. Kazuje nam Paar kako je zanimljivo da je Einstein u svojoj matematičkoj jednadžbi za svemir u općoj teoriji relativnosti iz 1916. godine dobio matematičko rješenje da se svemir širi. No, Einstein je suviše robovao dotadašnjoj znanstvenoj dogmi o stacionarnom svemiru i smatrao je svoj rezultat apsurdnim, pa je podesio svoju jednadžbu proizvoljnim dodavanjem dodatnog člana koji je omogućio da se kao matematičko rješenje dobije stacionarni svemir, a ne šireći ili kontrahirajući. Kasnije je Einstein priznao da je to bila njegova najveća znanstvena pogreška u životu (Mein grosster wissenschaftlicher Missgriff !).
Na početku je spomenuti svećenik Lemaitre bio žestoko kritiziran da je njegova teorija velikog praska teološki motivirana, kao pseudoznanstvena hipoteza u koju je ugrađeno da svemir nije oduvijek postojao, već ga je u jednom trenutku stvorio Bog. Lako se može zamisliti da su Lemaitrea zaista religiozni razlozi potaknuli na iznošenje takve revolucionarne hipoteze. No, znanost je nedvosmisleno potvrdila Lemaitreovu hipotezu. I sam je Einstein potom priznao da je pogriješio i postao je zagovornik Lemaitreove hipoteze. Postanak svemira velikim praskom dodatno je potvrđeno važnim otkrićemPenziasa i Wilsona 1965. godine. Oni su otkrili da na Zemlju sa svih strana iz svemira stalno pada elektromagnetno zračenje tzv. „pozadinsko zračenje“ koje je ostatak onog početnog, „primordijalnog“ elektromagnetnog zračenja koje se ranim svemirom počelo širiti nakon nastanka atoma (oko pola milijuna godina nakon velikog praska).
Treba napomenuti da nije samo život imao svoju evoluciju, nego je i materija imala evoluciju. Paar nam tumači kako su fizičari objašnjavali pojedine faze u razvoju svemira, od „trenutka nula“, velikog praska prije oko 15 milijardi godina do deanas i evolucije materije od jednostavnijih čestica do složenijih. Paar naglašava da o prvom izvanredno kratkom vremenu (od trenutka 0 do trenutka 0,000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 000 0001 sekunde, tzv. "Planckovoj eri") fizika ništa ne može reći i neće moći reći jer tada nisu vrijedili fizikalni zakoni kvantne fizike i teorije relativnosti! (To je jedna od barijera koje predstavljaju nepremostivu granicu ljudskoj znanstvenoj spoznaji.) Nakon oko 0,000 000 000 000 000 000 000 01 sekunde iz početne fantastično guste mase nastaju fundamentalne čestice kvarkovi i leptoni. To je "kvarkovska era". Nakon oko 0,000 01 sekunde iz po tri kvarka nastaju protoni i neutroni. Tijekom prvih nekoliko sati nastaju najjednostavnije atomske jezgre, deuterija i helija, koje se sastoje iz protona i neutrona. Nekoliko stotina tisuća godina kasnije iz atomskih jezgri i elektrona (elektroni spadaju u leptone) nastaju atomi vodika i helija. Nekoliko milijardi godina kasnije nastaju prve zvijezde u kojima iz vodika i helija nuklearnim procesima nastaju atomske jezgre nešto težih kemijskih elemenata. Zatim nizom još složenijih nuklearnih procesa nastaju atomske jezgre još težih kemijskih elemenata i raspršuju se svemirskim prostorom. Iz tako raspšene tvari naslaju nove zvijezde i planeti.
Dakle, prije petnaestak milijardi godina iz jedne točke rađa se svemir i započinje evolucijski niz promjena materije. Desetak milijardi godina kasnije iz svemirske prašine nastaje planet Zemlja, dugo sva prekrivena mutnom vodom. Daljnjim evolucijskim procesima prema prirodnim zakonima (a koje je prema skolastičkim znanstvenicima i Galileiju stvorio Bog) Zemlja mijenja svoj izgled i razvija se život. Prema prisutnim teološkim interpretacijama, sličnima tumačenju biskupa Oresmiusa, Biblija daje alegorijski prikaz ovih zemaljskih zbivanja.
No je li svemir nastao iz ničega, ex nihilo, ili je pak cjelokupna energija i materija čitavog današnjeg svemira bila u početnom trenutku rađanja svemira fantastično zgusnuta u jednoj jedinoj točki? Koji su fizikalni zakoni vrijedili u jednom izvanredno kratkotrajnom vremenu (manjem od milijarditinke milijarditinke milijarditinke sekunde) nakon stvaranja svemira? A zašto su danas poznati prirodni zakoni baš takvi kakvi jesu, a ne drukčiji? Zašto se u današnjim fizikalnim zakonima pojavljuju neke veličine (fizikalne konstante) baš neke određene vrijednosti, a ne neke druge vrijednosti? Odgovor ne znamo, a znanost ga vjerojatno nikad neće otkriti. A da su neke od tih vrijednosti (konstante) samo malo veće ili samo malo manje nego što jesu, svemir bi danas bio hiladni beživotni vodikov i helijev plin, bez kisika, dušika, ugljika, silicija,.. pa danas ne bi bilo ni Zemlje ni čovjeka. Zašto taj temeljni prirodni zakon sadrži konstantu upravo u takvom uskom „prozoru“ vrijednosti, koji omogućuje da se pojave Zemlja i čovjek? Znanost ne zna odgovor, kao i na mnoga druga najfundamentalnija znanstvena pitanja.
Postoje li za čovjeka konačne i nesavladive granice mogućnosti znanstvene spoznaje prirode i samog sebe? Znanstvenik 19. stoljeća je imao uvjerenje o bezgraničnoj moći znanosti, temeljenoj na uvriježenoj mehanicistističkoj slici svijeta. U toj slici svijet i sva zbivanja u svijetu su poput savršenog stroja i sve se odvija prema strogim determinističkim zakonima koje samo treba više, ustrajnije i marljivije istraživati, pa će sve tajne svijeta čovjeku istraživaču postati jasne. Neće tada biti neodgovorenih pitanja, sve granice pred znanstvenim pristupom će padaati i granica ljudskoj spoznaji neće biti. To je bila prevladavajuća vodilja znanstvene misli 19. stoljeća.
Sukladno tome, dovoljno bi bilo točno odrediti stanje u nekom trenutku (u krajnjem slučaju, položaj i brzinu svih čestica i tijela, kao i njihovo međudjelovanje) i sve bi bilo izračunljivo, znanstveno predskazivo, od gibanja nebeskih tijela do sudbine pojedinog čovjeka. Nikad znanost nije imala takvo burno razdoblje razvoja kao u 20. stoljeću, a da istodobno toliko relativizira dosege znanstvene spoznaje. Prije svega to je slom determinizma, ključne paradigme ranijeg znanstvenog okvira i znanstvene slike svijeta. I to na dvije razine, kao kvantni statistički nedeterminizam i kao klasični deterministički kaos.
S jedne je strane kvantni statistički nedeterminizam za zbivanja na razini atoma. Procesi u prirodi pa i u 1judskorn tijelu temelje se na procesima među česticama na razini atoma od kojih je materija građena. No jesu li zbivanja na toj razini potpuno deterministička, tj. čovjeku potpuno dokučiva? Drugim rijelima, ako u jednom trenutku znamo svojstva (primjerice položaj i brzinu) neke atomske čestice (npr. elektrona u atomu), možemo li sa sigurnošću predskazati njezina svojstva u narednom trenutku. Odgovor kvantne fizike 20. stoljeća je nedvosmisleno jasan: Ne! Nije moguće i nikad neće biti moguće potpuno predskazati njezina svojstva u narednom trenutku, ma koliko se čovjek-istraživač trudio. Ono što je znanstveno predskazivo je samo statistička vjerojatnost da će se s česticom dogoditi ovo ili ono. Recimo, da će atomska čestica u sljedećem trenutku biti na jednom mjestu statistička vjerojatnost je 20%, a na nekom drugom mjestu 80%. Znači, ako promatramo milijun takvih čestica, oko 200 tisuća njih bit će u sljedećem trenutku na prvom mjestu, a oko 800 tisuća na drugom. No ako tražimo precizan odgovor kad se radi o "sudbini" jedne čestice, čovjek znanstvenik ne može ga sa sigurnošću dati.
S druge strane, klasični deterministički kaos, kao karakteristika nelinearnih sustava kojih ima posvuda u prirodi i u živim organizmima, predstavlja nepremostivu granicu za čovjeka-znanstvenika da deterministički predskazuje pojave. Determinizma tada nema čak niti statistički. Primjerice, veliki je put prevaljen od naivnog mehanicističkog vjerovanja da će čovjek-znanstvenik u potpunosti razumjeti i ovladati procesima u ljudskom mozgu do znanstvene spoznaje da ljudski mozak radi u neraskidivoj isprepletenosti regularnih (predskazivih) i potpuno kaotičnih (nepredskazivih) procesa u sustavu neurona, što znači da čovjek nikada neće moći deterministički razumjeti rad ljudskog mozga. I ovdje se pred čovjeka-znanstvenika, koji se koristi znanstvenim metodama, postavlja principijelno nepremostiva barijera koju znanost ne može i neće moći svladati.
A što je s vezom genoma i rada mozga? U kakvoj je vezi genomska šifra sa sviješću, duhovnošću, osjećajima, kreativnošću? Postoji li uopće odgovor kada znamo da mozak radi u jednoj međuigri determinizma i determinističkog kaosa? Gdje je to zapisano i kako se uopće određuje? Što usmjeruje i kontrolira vitalni deterministički kaos bez kojega život ne bi bio moguć? Gdje su granice determinističke spoznaje i koje su posljedice tih granica? Jedno su naslućivali još očevi kvantne fizike: statistička nedeterminiranost na razini atoma garancija je slobode čovjeka, koji onemogućuje da se ikad ostvari „inženjerstvo“ duhovnog života čovjeka.
Možemo smatrati da predstoji novo poglavlje koje će biti sve više prožeto komplementarnošću znanosti i vjere, jer će znanost otvarati stalno nove probleme na koje sama neće moći odgovoriti. Primjerice, takav razvoj se može očekivati na istraživanju ljudskog genoma, "Božjeg zapisa" života koji su donedavno mnogi znanstvenici promatrali prepojednostavljeno mehanicistički, a najnovija istraživanja otkrivaju mnogo suptilnija, složenija, dinamičnija, holističnija i zagonetnija svojstva, prožeta nedeterminističkim pojavama. Posebice, naprimjer, je li Darwinova teorija evolucije u suprotnosti s vjerom? Odgovara Paar: Ne! Sve što je znanstveno dokazivo ne može biti u suprotnosti s vjerom, jer se odvija u skladu s prirodnim zakonima koje je stvorio Bog. To vrijedi i za Darwinovu teoriju, ako i kada bude potpuno znanstveno dokazana. Zasad postoje jake znanstvene indicije u korist Darwinove teorije, ali to još nije sasvim čvrst znanstveni dokaz, jer još ima vremenskih i razvojnih "rupa" u kojima nedostaju paleontološki dokazi za neke ključne faze, a posebice ostaje niz otvorenih pitanja u vezi genomskih promjena tijekom evolucije.
A kako to uskladiti s biblijskim stvaranjem svijeta? Teološki odgovor prisutan je već kod srednjevjekovnih teologa, poput naprimjer sv.Tome Akvinskog ili biskupa Oresmiusa, koji kažu da sve u Bibliji ne treba interpretirati doslovno, nego kao zorne alegorijske poredbe. Je Ii vjera tijekom dvaju tisućljeća bila u sukobu sa znanošću, ili je pridonosila njezinu razvoju? Prije svega postaje sve više očito da su upravo kršćanski način mišljenja i svjetonazor bili ona bitna poluga u razvoju znanosti. Nadalje, da je prosvjetiteljstvo „friziralo“ pa čak i falsificiralo prikaz povijesnog tijeka razvoja znanosti na štetu Crkve.
I zaključimo: Kada su Einsteina pitali što je bilo s vremenom, koje je prema Einsteinu relativno, prije postanka svemira, Einstein je rekao da prije postanka svijeta niti vrijeme nije teklo. Citirao je odgovor koji je dao sv. Augustin: Prije nego što je Bog stvorio svijet, vremena nije bilo. Jer, tek kad je stvorio svijet, Bog je stvorio i vrijeme, tj. uključio tijek vremena. I druge misli sv. Augustina, poput one da što je za čovjeka dugo vremensko razdoblje može za Boga biti tek trenutak, i obratno, stavlja sv. Augustina u položaj praoca teorije relativnosti.
Može li uopće neka znanstvena spoznaja, dobivena i dokazana znanstvenim metodama, biti u suprotnosti s vjerom? Ne! - tvrdi Paar. Nijedna znanstvena teorija, ako je znanstveno dokazana, ne može biti u suprotnosti s vjerom. Jer sva zbivanja u svijetu odvijaju se prema prirodnim zakonima, a to su zakoni koje je stvorio Bog. Uz stvaranje svemira, Bog je stvorio i prirodne zakone po kojima se zbivanja odvijaju!
Povezani članci:
http://tockanai.net/index.php/iz-medija/15-davor-pavuna-vjera-je-iznad-znanosti
http://tockanai.net/index.php/od-prijatelja/154-bozja-znanost
http://tockanai.net/index.php/u-potrazi/131-vjera-i-nevjera-ili-zasto-vjerujem
Ne postoji čudo za onoga tko se ne zna čuditii.
Marie von Ebner-Eschenbach
Tko nije radoznao, neće ništa saznati.
Johann Wolfgang Goethe
Što više znamo to postajemo ponizniji.
- Templeton
Hitovi: 1843