Antun Gustav Matoš: Mora

Kategorija: U potrazi Objavljeno: Ponedjeljak, 19 Ožujak 2018 Napisao/la Administrator

AGM

                 13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.

...Dok mlada tuži "O jelen jelenče" — I momče pjeva "O pelen pelenče" — Taj vampir što me kvači, to je poreznik, Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik. To golo more, more tuposti, To je Mrtvo More naše gluposti. U šarmantnoj pozi moderni poganac — Najmio ga stranac, da nam metne lanac. Taj klatež, što o pravdi blebeće — On za korist tuđu laže, kleveće...

Mora
Antun Gustav Matoš

I.

U noćni sat
Ušo je ko tat...
U kutu čuči,
Došo je, da muči,
Da mi kosti toči, oči kljuje,
Udara na muke, crven lanac kuje,
— Voda, kamen,
Led i plamen, —
Krvnik, inkvizitor, grabant,
Sluga mraka, vječne boli trabant —
Dok kroz prozor diše stari, tihi vrt,
A srce bolno kuca: smrt — smrt — smrt —

Sa mjeseca, ko s ukinute glave
Zlikovca groznog, kap po kap,
Na moje čelo kaplju blijede boli,
U mozgu kuha Nijagare slap,
A duša traži Boga, da ga moli,
Ali nigdje nikog, dok vampir, Maglin sin,
Mračni džin,
Skače već na žrtvu
Ko šakal suh na karavanu mrtvu.
I loče srž iz glave, srče krv,
A ja ko živa strv
Pod garavim grlom gavrana gladnog
Sjećam se onog trenutka jadnog,
Kad bijah čovjek, pjevač ponosan!
Aj — to bješe san:
San o zavičaju,
Izgubljenom raju,
San o zemlji, suncu, san o maju.

Vaj, ja sam mrtvac — sad ih znam:
Sahraniše me živa, zar ih nije sram!
Da huknem, jeknem, maknem se — ne mogu
Ni maći tijelo, glavu, ruku, nogu!

II.

Tajanstven grob
I grozna kob
Leže mi na prsa ko Sfinks od granita,
Ko gorda piramida gordih Rampsinita;
Ko tmurna Himalaja, Bude katedrala,
Pravječna je masa sad me zatrpala.
U gluvoj noći sve je gluvlji zrak,
U tupom duhu sve je tuplji mrak,
U nijemoj jami mucam kao muk,
Od grdne muke nisam niti zvuk.
Nad mojim čelom kobi čudan ćuk
I teče mutnih voda mutan huk.
Kroz mene sada vode čudni puti
Bez trunke nade, da Nirvane raj
Progutati će ikad hropac taj
Života samog, što se kao zmija
U pandži nijemo nad bezdanom svija,
Kroz spiralu bola, što ko rana zja,
Dok vaseljena biva strah i prah,
A život tone u dno Okeana
Ko noć bez dana.

Ali - ne!
Nek se surva sve!
Nek me davi ispolinski mrak
I bogomrak,
Nek budem uzdah čovječanskih muka,
Nek me drobi ona nepoznata ruka,
Nek budem prašak vječnog vremena,
Posljednja suza moga plemena,
Nek mi metnu Prostor mjesto bremena
Nek budem pepel zadnjeg sjemena,
Nek me vrgnu na muke titana,
U dno zaborava, sudnjega bezdana.
Nek mi otmu spas
U duši gnjev i glas:
Ja ću ipak rijet: nisam kriv
Što sam živ!
Vampir je kob i tijelo, što me tišti,
Vampir je nužda i atomi ništi,
Vampir je Moloh, Jupiter i Buda,
Ćoravi Udes, materija luda
Nijema sila, haos, stvar i tmuša,
A klica, iskra, život — to je duša!

Čudna moba
Na dnu moga groba.
Gmazovi, žabe, zmije, škorpioni,
Gušteri, štenad i kameleoni,
Čuvide, tenci, harpije i guje
Na strašnom gumnu vrtlože i bruje.
Na srcu leži težak, težak bauk,
Grlo mi grli krvav, rutav pauk,
Polip me stego i drevna aždaja,
Stuha sam posto prokletoga kraja!
Jakrep me vreba u posnom čardaku,
Memla me jede u čađi i mraku.
Plakavac plače, čudan svat,
Na grudima sindžir, tomruk, gvozden bat.
Kroz bolne žile vulkan glogoće,
Kroz bolne živce pakô cvokoće,
S mjeseca me mrtvog trese padavica
Kao samoglavca, kad je zlo i tmica,
Grizodušje na obraz mi pljuje:
Strašna moba strašno argatuje!
Iz budžaka gnjili jadi kuljaju,
Nakaradne hale svud se šuljaju,
Kožu pali, žeže vatra sramne šuge,
Krvlju teče lava stare kuge,
Srce već se topi u hemijskoj jari,
Platina se duše žari sva i pari.
Ja sam evo krasta, škrofula i rana,
Nosi me nekud snaga luđačkog orkana,
Kad u rujnom plaštu — jaoh! — grozna Mora
Pade odozgora
Iz sinjega dvora,
U grozničkom grču alkohola,
U ljutoj sili reskog vitriola,
Ko zlurad oblak zluradoga mora,
Pa me vitla ko mirijada
Neslućenih jada!
Provalila se duša kao zreli čir,
I na nju pade glavne muke teški mir!
I zatrepti tamno velo
I u mraku sine tijelo bijelo
Astarte krasne kao prvi grijeh.
I hadski smijeh
Sve bliže i bliže
Vatrom liže
I, kao zavist Kajna,
Ironija tajna
Na smrt me čagljika, te ko čauš griješan
Sâm sam sebi smiješan.
Ko iz Filokteta
Iz mene urla otrov ovog svijeta.
Topovi, bombe, džemije, torpedi,
Sistemi suhi, kumiri od mjedi,
Plemići lažni — carski svodnici,
Mračnjaci tusti, vragu srodnici,
Lažovi, glumci, zlata bataljoni,
Lažni pastiri i lažni baroni,
Fraze i svetog junca robovi,
Pedanti pusti, bijeli grobovi,
Žurnali lažni i lažni dragulji,
Jeftine lutke i bazar-slavulji,
Pokorno roblje, prljavi sofisti,
Suvišni žarci, slatki egoisti,
Potomci Hulje i Brankovog Vuka,
Trgovci misli, globadžije puka,
Torkemada, Sad, Žic-Rec i Tamerlan,
Atentati, Kleon, Bizmark, Džengiskan,
Evrope gladne gladni tabori,
Oružan mir — oj, davor, davori! —
Doktorski diplom u džepu bedaka,
Bludnici stari s licem crkvenjaka,
Sifilis-progres i kulturne bijede,
Napredan narod slaboga što jede,
Engleske polze plitki proroci,
Izgubljena sreća svetog proljeća
U kretenskom mozgu sitog stoljeća,
Kljakavi moral gradskih cinika,
Prekrasni miris skupih klinika,
Klimavi troni, živi strojevi,
Glada i novca podli bojevi:
Aj, na meni stenju sve lokomotive,
Suhoparne knjige, teorije krive,
Slijepom dušom plače pepel starih zala
Ko Dies irae pokornog korala...
O, kako sjetno sija dan Italije,
O, kako sjetno svira Pan Idalije!

I iz žute kuće hrupi nova slika —
Oblak sramotnikâ:
Nakazâ golih, žutih rufijana
Ko iz bludišta prije sivog dana:
Kad i nujni zvuci nujne violine
Venu kao djeca, kad im majka gine
U tuđem negdje svijetu kao bludnica...
O, ja sam bordel, špital, ludnica!
Već naduše se gajde paklene,
Orgiji gore oči caklene,
Divnoj ko Frina i Laura Dianti,
Krv biva rubin, suze — dijamanti,
A namazani uljem sirski bikovi
Skaču ko bijesnog grča likovi
Kraj Sultana tromog i Trimalhiona.
Na pandemonij bludni zovu bludna zvona
Kontese vite i balerine krasne,
Starce kao jarce i Magdalene strasne...
I dažd već gust i krvav purpur — salon guši,
A Venerin kip se već u kostur ruši...
Na meni zebe žarki pretkov grijeh,
Mene pali leden jad i pakla smijeh.
Ko temelj Skadra mene jedan grad
- Sodom il Babel — evo mrvi sad.
Ko nitkov lanac vučem tuđe zlo
I nitko ne zna, kako boli to!
Pedepse drevnih djedova nosim,
Stare krivice i ne ću da prosim
Tirana Boga, "starog krvnika",
Dok mi ponos duše snagom bola sja.
O, za ovu patnju nema — nema jamba,
Ova tragedija nema ditiramba!

Ta moja kob je
Hrvatsko groblje:
Rana i raka Petra Svačića,
Gudalo slijepca, gusle Kačića.
U srcu sad mi kuka Ivan Gnade
A Mora hladno šapće: "Keine Gnade".
Grudi mi tište turski bastioni,
Bataljoni švapski, Dužda galioni.
Pastorak ja sam borbe svih giganta,
Guši me podlost lažljivog Bizanta,
Sofizam Beča, pohota Budima,
Labirinat mračni katakompskog Rima.

III.

Ispalo mi oko — išćero ga brat,
Ne znam kad,
Jer sam, vajmeh, roda sužanjskoga,
Roda zlovarnoga, roda horjatskoga,
Pa tako nemam usred noći mira
Ter eto ležim bez tankog duplira,
Bez srodne suze i bez spomenika,
Ko pod onom brazdom — brazdom Kvaternika...
Ko mrtve ptice, bolovi na jata
Padaju na grob bezimen Hrvata,
Dok mlada tuži "O jelen jelenče" —
I momče pjeva "O pelen pelenče" —
Taj vampir što me kvači, to je poreznik,
Ta Mora, što me tlači, to je izdajnik.
To golo more, more tuposti,
To je Mrtvo More naše gluposti.
U šarmantnoj pozi moderni poganac —
Najmio ga stranac, da nam metne lanac.
Taj klatež, što o pravdi blebeće —
On za korist tuđu laže, kleveće.
Taj demagog morski, urlajuć ko vuk,
Malaksale časti on je naše zvuk.
Ko babe kukaju,
Ko tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje, mekušci, bezočni panduri,
Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,
Mešetari moje — tvoje domovine!
Piljarice glasne, silom — barjaktari,
Ruševine svijesti, žbiri i hotkari,
Satrapi što puze, mudri idioti,
Uljezi, kajafe, lažni sankiloti
Što mjesto žetve
Žanju kletve:
Strpaše me u grob i to im još malo —
Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo!
Taj oštri klinac — zabio ga snob
Mode rob
U glavu meni ko sejmen Pilata
Ja grcam usred licemjernog blata
Skupih mladenaca, taštih kaputaša.

IV.

Moja čaša
Nesrećâ je puna kao narod moj,
Otrova je puna kao mišji boj
Plitkih novinara, ludih poslanika,
Trošnih perjanica, pučkih sramotnika,
Dok golotrb seljak gine u tuđini,
jer — slobodu prose našoj domovini!
Demokratski fićfirići,
Umne mule, slavljeni oslići,
Sramotnoga stupa krasni kandidati
I propali — pardon — äch-aristokrati
Brijačkog tipa, lakejskoga soja:
O, raduj se, raduj, Otadžbino moja!
Ali jao, jao —
Skrletni me demon opet kinjit stao!
Očajnost je plamen te apoteoze,
Delirij je vazam te metamorfoze!

Istina Bog je, laž je san
Ko pijavica, gad hudosrećan,
Mora spade s mene, te ko crkotina
Na dnu ostah, ili ko od vina
Protuha mrtva, kada urla pas
Na kobnost pomrčine kao Judin glas.
I zapjeva kokot Petra Apoštola,
Nađem se u izbi punoj moga bola,
Uzdah sav je žut od znoja stravičnoga,
Duša jeca psalam petka velikoga,
A mlado sunce
Ko života Bog
Na prag moj stupi,
Dok daleki rog
U brsnom negdje lugu ko na bunu zove
I na buljuk tjera vampire i snove.
Ulica već zuji kao pčelâ roj:
To se na rad diže dragi narod moj,
Te mi duša klikće ko grlo hajduka,
Pozabivši muku blizu našeg puka
I rosi suzom spomen Gupca Matijaša
Ko sedam ranâ Božjih bogoljubna snaša.
Tek sat nad glavom veli: smrt — smrt — smrt —
Dok kroz prozor diše moga doma vrt.


Trubač sa Seine (Matoš u Parizu)
Dobriša Cesarić (1902. – 1980.)
 
Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero ... ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

(Dobriša Cesarić, "Izabrane pjesme", Matica hrvatska, Zagreb, 1996.)


Suze prognanika (Uz obljetnicu Matoševe smrti)
Marija Dubravac

Pelin gorak, suza gorč'a, kom tuđina žiće robi,
O toj suzi pričaju ti prognaničke djece grobi.
Josip, Marko, Tomo, Franjo, Ante, Bruno - kras Hrvati,
Tužno ječe: ‘‘Nema mira kad za domom duša pati;
 
Kad slobodu sanjaš dragu usred tuđeg polja, žita,
Kad pod stranim nebom tek si 'ustaškoga' roda svita.
Kad te ruka grubog stvora ko živinu u grob sprati,
Kad dušmana jezik grešni i mrtvom ti ime blati."
 
Pelin gorak, suza gorč'a dok tuđinom Hrvat kroči,
Jer zna da na tuđem pragu sklopit mora suzne oči.
Stog nagađa, mili Bože, prognanicim' zna l' se broja,
Hoće l' ikad uskrsnuti ispaćena Zemlja moja?

Ponesu ga misli svijetom k junacima pera, mača,
Pa zastane u ‘kraljevstvu’ seinskoga kod trubača.
Mala soba, sirotica, prognaniku krov nad glavom,
Okićena stijegom, križem, bojom crven, bijelom, plavom.

Na polici snop papira, bolnog srca tužni pjevi,
U njim' slute uskrsnuće ideali Matoševi.
Oj trubaču s rijeke Seine, za objed si čaja pio
I u čašu sudbe teške žrtvenicu suzu lio,

De pogledaj odozgora – iz te čaše Hrvat pije,
U njoj suza tvoja, moja, gorka suza Kroacije.
Sudbonosna ista čaša, mučeničkog puna, plača,
Iz nje cvili povijest naša, iz nje viče glas trubača:

''Rode mili, zalud plakat, stari suze nisu lili,
Za slobodu Kroacije krvavi su bojak bili.
Kćeri, sinci, pohrlite na bojište ko i djedi,
Domoljublje sreću tvori, više mač od suze vrijedi.''

Upne trubač u križ prstom, u svetinju triju boja,
I proročke riječi zbori: ''Uskrsnut će Zemlja tvoja.''
Tad Hrvatu živne nada, grlo cikne u daljine:
''Prognanici, vrnimo se k toplom njedru Domovine!''

Marija Dubravac, Brisbane
 

Kip domovine -  Antunu Gustavu Matošu
Ivica Šušić

U katedralu jedne teške noći
Uđoh tiho i priđoh do oltara,
Sa zvonika jecahu zvona stara,
Htio sam duši molitvom pomoći.

Kad tamo pri tamnom visokom odru
Jedna žena gledaše u daljinu,
Tri su joj boje ovile haljinu:
Prepoznah crvenu, bijelu, modru.

I reče mi tiho: Moli se, sinko,
Nad nama pletu neke čudne niti,
Hrvat je opet tako teško biti.

Osim Boga ne će pomoći nitko,
Tuđinac nam opet stupa sred mraka
Da rasproda ostatke ostataka.
 
 
Ova se pjesma često pogrešno pripisuje AG Matošu; pobliže na:
http://www.mojsvijet.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=582&Itemid=135
 


Antun Gustav Matoš: PJESME, RUGALICE I EPIGRAMI / izbor
UMJESTO CVIJETA NA PJESNIKOVU GROBU
Tomislav JONJIĆ- predgovor
 
Matoš pjesnik. Najčešće je baš to prva odrednica
koja se uz ime Antuna Gustava Matoša
(Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka
1914.) veže i u školničkim predajama i u pučkim
predodžbama, zacijelo zato što time počinje i većina
udžbeničkih i leksikonskih natuknica o tom
velikanu hrvatskoga pera, nesvršenom gimnazijalcu
i vojnom bjeguncu, koji je – kako je 1930.
primijetio Stanislav Šimić – već za života, a osobito
nakon smrti bio postao svojevrsna „određena,
stalna mjera prema kojoj se mogu mjeriti
kulturne vrijednosti“ u Hrvatskoj.
Može se to činiti neobičnim, jer je većina
Matoševih suvremenika – navlastito oni koji su
gospodarili književnim časopisima te iz svojih
svjetonazorskih, ideoloških i nacionalno-političkih
busija, skoro bez iznimke na ovaj ili onaj
način oboružani simbiozom s vlašću, obično
po svome laktu nametali standarde, propisivali
ukuse i oblikovali javno, literarno i neliterarno
mnijenje (neke su pojave, naime, konstanta koja
mijenja samo oblik, nikada bit!) – smatrala kako
je poezija područje na koje je Matoš zalutao.

Na stvari nije ništa mijenjala glazba koja je iz
njegovih stihova izvirala kao iz malo čijih – sam
je govorio kako su njegove pjesme pisane ušima i
za one koji imaju dobre uši! – pa ni činjenica da su
neke uglazbljene još za njegova života, a mnoge do
danas, poneke i više puta. Uostalom, uz par mladenačkih
iznimaka, i počeo ih je pisati tek onda
kad zbog bolesti ruke više nije mogao svirati: živio
je, naime, koliko od mršavih novinskih i književnih
honorara, toliko i od violončela. I po tome je,
dakle, bio različit od drugih, jer – na vrata književnosti
obično se kuca stihovima.
Kao pjesnika, Matoša su slabo shvaćali, a još
slabije prihvaćali, pa su njegovi stihovi – doduše,
ne samo oni – obično tiskani manjim slogom, po
časopisnim zakutcima i na njihovim okrajcima,
kao izraz uredničkog milosrđa, dara koji se majestetičnom
gestom udjeljuje bezimenu prosjaku,
više da se pokaže vlastita velikodušnost nego da
se bogcu pomogne ili mu se oda kakvo mršavo
priznanje. Tu se je već pokazivalo pravilo: milosrđe
obično više godi taštini onoga koji daje
nego što zajazuje potrebe onoga koji prima.
Matošev nekadašnji obožavatelj i oponašatelj,
discipulus Tin Ujević – valjda najveći pjesnik
što smo ga do danas imali – znao je ustvrditi
da se u djelu njegovu nekad slavljenog a
kasnije iz dubine duše mrženog Rabbija možda
dade iščeprkati pokoji stih, no da nešto kao Matoševa
poezija uopće ne postoji. Antun Barac,
vjerojatno najcjenjeniji hrvatski književni kritičar
ne samo svoga doba, dugo mu je priznavao
duhovitost i tehniku odnosno mjestimičnu vještinu
forme, ali mu je spočitavao manjak duše
(pa je kasnije tu ocjenu drastično promijenio),
dok se je i za Matoševa života i poslije njegove
smrti, čak s autoritetom tobožnjega njegova
školskog druga i prijatelja, znalo napisati kako
bi najbolje bilo da Gustl stihove nikad nije ni
pokušao pisati.
Bilo je i drugih u pravoj poplavi slijepaca i
zavidnika – ako već samu zavist promatramo
kao posebnu kategoriju sljepila – pa se za Matoševa
života nitko, ni Matica hrvatska niti Društvo
hrvatskih književnika, nisu odvažili tiskati
knjigu njegovih pjesama. Potresne težine tog
promašaja svjestan može biti samo onaj koji bar
ovlaš preleti popise izdanja tadašnjih naših tzv.
velikih nakladnika: dok su – da se poslužimo
kojim akordom iz koliko umorne toliko i uporne
Matoševe tužaljke – uz fanfare i odobravanje
općinstva prometejska svoja djela tiskali kojekakvi
Nevesinjski-Detelići, autor Utjehe kose, More i
Gnijezda bez sokola obijao je tuđe pragove i molio
koricu kruha, vrijeđan i ponižavan.
Nije, doduše, ni on njih štedio. Nije samo
primao, nego je i dijelio udarce od kojih se,
kako sam reče, jedino u Hrvatskoj ne umire. I

to je bio jedan od glavnih razloga da su ga već
mlađi suvremenici gledali kao uzora, neki i kao
učitelja, i da do danas nema hrvatskoga književnika
koji se na ovaj ili na onaj način ne će odrediti
prema Matošu, jednom od rijetkih koji je
oko sebe okupio i iza sebe ostavio čitavu školu
sljedbenika. Pored drugih se može ravnodušno
prolaziti, ne i pored toga Cesarićeva trubača sa
Seine, jer on uvijek trubi na otpor.
A makar su mu kao pjesniku zadovoljštinu
kasnije dali, među ostalima, i Antun Branko Šimić
– koji je primijetio kako je Matoš autor nekih
od svega nekoliko dobrih pjesama napisanih
na hrvatskom jeziku – i Miroslav Krleža koji je –
makar također opterećen Matoševim kompleksom
– s pravom ocijenio da je Matošu mjesto u
samome vrhu hrvatskoga pjesništva, što je danas
opće mjesto književne kritike i historiografije,
malo je metafora koje kao sudbina Matoša
pjesnika oslikavaju stoljeća hrvatske književnosti,
možda i položaj hrvatskog intelektualca
uopće, ne izuzimajući iz te tragične statistike ni
doba današnje, neovisne hrvatske države.
A svi koji su o Matošu pisali, isticali su njegovu
opsjednutost Hrvatskom, njegovo starčevićanstvo:
dičio se je svojim nacionalizmom i smatrao
se onim koji je taj pojam u nas popularizirao kao
nitko prije njega. I u feljtonima i u polemikama i
u pismima Hrvatska je uvijek na njegovim usnama,
uvijek na prvome mjestu: onda kad kleči
pred njom, kad joj se moli, onda kad ju slavi i
onda kad ju – još češće – kudi i jadikuje što je
nerijetko maćeha onima koji je najviše vole:
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
О, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
(Stara pjesma)
Hrvatskom je natopljena, kao što vidimo i iz
ovog izbora, i njegova poezija: Matoš je nesumnjivo
tvorac najpoznatijih i najljepših rodoljubnih
stihova u Hrvata, korak ispred Kranjčevića i dva
koraka ispred Harambašića, nedosegnut i nedostignut
do danas. I kad prijeti, stihovima koji su
možda bez primjera u hrvatskoj književnosti:
Kо babe kukaju,
Kо tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje, mekušci, bezočni panduri,
Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,
Mešetari moje – tvoje domovine!
Piljarice glasne, silom-barjaktari,
Ruševine svijesti, žbiri i hotkari,
Satrapi što puze, mudri idioti,
Uljezi, kajafe, lažni sankiloti
Što mjesto žetve

Žanju kletve:
Strpaše me u grob i to im je još malo –
Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo!
(Mora)
Matoš je i tada najjasnija ilustracija one da je
provincija stanje duha, a ne zemljopisni pojam;
on je neoboriv dokaz da Hrvatska i hrvatski nacionalizam
nisu negacija, nego afirmacija ideje
slobode i ideje Europe. I Europa, naime, postoji
samo dok postoje takozvani mali narodi, i dok
ti mali narodi – ljubomorno čuvajući svoj jezik i
svoju stopu zemlje – mogu pjevati o slobodi čovjeka
i slobodi svog naroda, slobodi kao prvoj
pretpostavci ljepote.
Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!
(Mladoj Hrvatskoj)
Opsegom je Matoševo pjesničko djelo neveliko,
a nemali broj nacrta, nesavršenih skica
i nedovršenih pokušaja koje u njemu nalazimo,
zacijelo treba pripisati autorovu emigrantskom
potucanju i svakodnevnom, poslovičnom gladovanju.
U kulturi u kojoj se tiskani redak plaćao
filir-dva, pjesme su slabo nosile, pa je Matoš
svoju bijelu kavu i komadić peciva morao zasluživati
novinskom suradnjom do koje je najčešće
zapravo malo držao.
Ipak, ovaj izbor iz njegova pjesništva i njegovih
epigrama i rugalica – koje će čitatelju koji se
slabije snalazi u galeriji Matoševih suvremenika
biti jasnije, razumljivije i duhovitije ako se odvaži
posegnuti za tumačem u kritičkom izdanju
Matoševih sabranih djela (od čega smo mi morali
odustati iz praktičnih razloga) – nužno je
subjektivan, pa je već i zbog toga manjkav i podložan
kritikama (uostalom, kao i svaki drugi).
No, i on, vjerujem, ovakav kakav jest, pokazuje
ne samo to da je Matoš doista i najzagrebačkiji
i najhrvatskiji pjesnik, nego i to da su njegovim
imenom potpisani neki stihovi koje možemo
nazvati ponajljepšima u hrvatskoj književnosti.
Zato zaslužuju da im se stalno vraćamo.
 
 


 

Hitovi: 3069