Antun Gustav Matoš: Mora
Indeks Članka
Stranica 5 od 5
Antun Gustav Matoš: PJESME, RUGALICE I EPIGRAMI / izbor
UMJESTO CVIJETA NA PJESNIKOVU GROBU
Tomislav JONJIĆ- predgovor
Matoš pjesnik. Najčešće je baš to prva odrednica
koja se uz ime Antuna Gustava Matoša
(Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka
1914.) veže i u školničkim predajama i u pučkim
predodžbama, zacijelo zato što time počinje i većina
udžbeničkih i leksikonskih natuknica o tom
velikanu hrvatskoga pera, nesvršenom gimnazijalcu
i vojnom bjeguncu, koji je – kako je 1930.
primijetio Stanislav Šimić – već za života, a osobito
nakon smrti bio postao svojevrsna „određena,
stalna mjera prema kojoj se mogu mjeriti
kulturne vrijednosti“ u Hrvatskoj.
Može se to činiti neobičnim, jer je većina
Matoševih suvremenika – navlastito oni koji su
gospodarili književnim časopisima te iz svojih
svjetonazorskih, ideoloških i nacionalno-političkih
busija, skoro bez iznimke na ovaj ili onaj
način oboružani simbiozom s vlašću, obično
po svome laktu nametali standarde, propisivali
ukuse i oblikovali javno, literarno i neliterarno
mnijenje (neke su pojave, naime, konstanta koja
mijenja samo oblik, nikada bit!) – smatrala kako
je poezija područje na koje je Matoš zalutao.
Na stvari nije ništa mijenjala glazba koja je iz
njegovih stihova izvirala kao iz malo čijih – sam
je govorio kako su njegove pjesme pisane ušima i
za one koji imaju dobre uši! – pa ni činjenica da su
neke uglazbljene još za njegova života, a mnoge do
danas, poneke i više puta. Uostalom, uz par mladenačkih
iznimaka, i počeo ih je pisati tek onda
kad zbog bolesti ruke više nije mogao svirati: živio
je, naime, koliko od mršavih novinskih i književnih
honorara, toliko i od violončela. I po tome je,
dakle, bio različit od drugih, jer – na vrata književnosti
obično se kuca stihovima.
Kao pjesnika, Matoša su slabo shvaćali, a još
slabije prihvaćali, pa su njegovi stihovi – doduše,
ne samo oni – obično tiskani manjim slogom, po
časopisnim zakutcima i na njihovim okrajcima,
kao izraz uredničkog milosrđa, dara koji se majestetičnom
gestom udjeljuje bezimenu prosjaku,
više da se pokaže vlastita velikodušnost nego da
se bogcu pomogne ili mu se oda kakvo mršavo
priznanje. Tu se je već pokazivalo pravilo: milosrđe
obično više godi taštini onoga koji daje
nego što zajazuje potrebe onoga koji prima.
Matošev nekadašnji obožavatelj i oponašatelj,
discipulus Tin Ujević – valjda najveći pjesnik
što smo ga do danas imali – znao je ustvrditi
da se u djelu njegovu nekad slavljenog a
kasnije iz dubine duše mrženog Rabbija možda
dade iščeprkati pokoji stih, no da nešto kao Matoševa
poezija uopće ne postoji. Antun Barac,
vjerojatno najcjenjeniji hrvatski književni kritičar
ne samo svoga doba, dugo mu je priznavao
duhovitost i tehniku odnosno mjestimičnu vještinu
forme, ali mu je spočitavao manjak duše
(pa je kasnije tu ocjenu drastično promijenio),
dok se je i za Matoševa života i poslije njegove
smrti, čak s autoritetom tobožnjega njegova
školskog druga i prijatelja, znalo napisati kako
bi najbolje bilo da Gustl stihove nikad nije ni
pokušao pisati.
Bilo je i drugih u pravoj poplavi slijepaca i
zavidnika – ako već samu zavist promatramo
kao posebnu kategoriju sljepila – pa se za Matoševa
života nitko, ni Matica hrvatska niti Društvo
hrvatskih književnika, nisu odvažili tiskati
knjigu njegovih pjesama. Potresne težine tog
promašaja svjestan može biti samo onaj koji bar
ovlaš preleti popise izdanja tadašnjih naših tzv.
velikih nakladnika: dok su – da se poslužimo
kojim akordom iz koliko umorne toliko i uporne
Matoševe tužaljke – uz fanfare i odobravanje
općinstva prometejska svoja djela tiskali kojekakvi
Nevesinjski-Detelići, autor Utjehe kose, More i
Gnijezda bez sokola obijao je tuđe pragove i molio
koricu kruha, vrijeđan i ponižavan.
Nije, doduše, ni on njih štedio. Nije samo
primao, nego je i dijelio udarce od kojih se,
kako sam reče, jedino u Hrvatskoj ne umire. I
to je bio jedan od glavnih razloga da su ga već
mlađi suvremenici gledali kao uzora, neki i kao
učitelja, i da do danas nema hrvatskoga književnika
koji se na ovaj ili na onaj način ne će odrediti
prema Matošu, jednom od rijetkih koji je
oko sebe okupio i iza sebe ostavio čitavu školu
sljedbenika. Pored drugih se može ravnodušno
prolaziti, ne i pored toga Cesarićeva trubača sa
Seine, jer on uvijek trubi na otpor.
A makar su mu kao pjesniku zadovoljštinu
kasnije dali, među ostalima, i Antun Branko Šimić
– koji je primijetio kako je Matoš autor nekih
od svega nekoliko dobrih pjesama napisanih
na hrvatskom jeziku – i Miroslav Krleža koji je –
makar također opterećen Matoševim kompleksom
– s pravom ocijenio da je Matošu mjesto u
samome vrhu hrvatskoga pjesništva, što je danas
opće mjesto književne kritike i historiografije,
malo je metafora koje kao sudbina Matoša
pjesnika oslikavaju stoljeća hrvatske književnosti,
možda i položaj hrvatskog intelektualca
uopće, ne izuzimajući iz te tragične statistike ni
doba današnje, neovisne hrvatske države.
A svi koji su o Matošu pisali, isticali su njegovu
opsjednutost Hrvatskom, njegovo starčevićanstvo:
dičio se je svojim nacionalizmom i smatrao
se onim koji je taj pojam u nas popularizirao kao
nitko prije njega. I u feljtonima i u polemikama i
u pismima Hrvatska je uvijek na njegovim usnama,
uvijek na prvome mjestu: onda kad kleči
pred njom, kad joj se moli, onda kad ju slavi i
onda kad ju – još češće – kudi i jadikuje što je
nerijetko maćeha onima koji je najviše vole:
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
О, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
(Stara pjesma)
Hrvatskom je natopljena, kao što vidimo i iz
ovog izbora, i njegova poezija: Matoš je nesumnjivo
tvorac najpoznatijih i najljepših rodoljubnih
stihova u Hrvata, korak ispred Kranjčevića i dva
koraka ispred Harambašića, nedosegnut i nedostignut
do danas. I kad prijeti, stihovima koji su
možda bez primjera u hrvatskoj književnosti:
Kо babe kukaju,
Kо tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje, mekušci, bezočni panduri,
Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,
Mešetari moje – tvoje domovine!
Piljarice glasne, silom-barjaktari,
Ruševine svijesti, žbiri i hotkari,
Satrapi što puze, mudri idioti,
Uljezi, kajafe, lažni sankiloti
Što mjesto žetve
Žanju kletve:
Strpaše me u grob i to im je još malo –
Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo!
(Mora)
Matoš je i tada najjasnija ilustracija one da je
provincija stanje duha, a ne zemljopisni pojam;
on je neoboriv dokaz da Hrvatska i hrvatski nacionalizam
nisu negacija, nego afirmacija ideje
slobode i ideje Europe. I Europa, naime, postoji
samo dok postoje takozvani mali narodi, i dok
ti mali narodi – ljubomorno čuvajući svoj jezik i
svoju stopu zemlje – mogu pjevati o slobodi čovjeka
i slobodi svog naroda, slobodi kao prvoj
pretpostavci ljepote.
Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!
(Mladoj Hrvatskoj)
Opsegom je Matoševo pjesničko djelo neveliko,
a nemali broj nacrta, nesavršenih skica
i nedovršenih pokušaja koje u njemu nalazimo,
zacijelo treba pripisati autorovu emigrantskom
potucanju i svakodnevnom, poslovičnom gladovanju.
U kulturi u kojoj se tiskani redak plaćao
filir-dva, pjesme su slabo nosile, pa je Matoš
svoju bijelu kavu i komadić peciva morao zasluživati
novinskom suradnjom do koje je najčešće
zapravo malo držao.
Ipak, ovaj izbor iz njegova pjesništva i njegovih
epigrama i rugalica – koje će čitatelju koji se
slabije snalazi u galeriji Matoševih suvremenika
biti jasnije, razumljivije i duhovitije ako se odvaži
posegnuti za tumačem u kritičkom izdanju
Matoševih sabranih djela (od čega smo mi morali
odustati iz praktičnih razloga) – nužno je
subjektivan, pa je već i zbog toga manjkav i podložan
kritikama (uostalom, kao i svaki drugi).
No, i on, vjerujem, ovakav kakav jest, pokazuje
ne samo to da je Matoš doista i najzagrebačkiji
i najhrvatskiji pjesnik, nego i to da su njegovim
imenom potpisani neki stihovi koje možemo
nazvati ponajljepšima u hrvatskoj književnosti.
Zato zaslužuju da im se stalno vraćamo.
koja se uz ime Antuna Gustava Matoša
(Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka
1914.) veže i u školničkim predajama i u pučkim
predodžbama, zacijelo zato što time počinje i većina
udžbeničkih i leksikonskih natuknica o tom
velikanu hrvatskoga pera, nesvršenom gimnazijalcu
i vojnom bjeguncu, koji je – kako je 1930.
primijetio Stanislav Šimić – već za života, a osobito
nakon smrti bio postao svojevrsna „određena,
stalna mjera prema kojoj se mogu mjeriti
kulturne vrijednosti“ u Hrvatskoj.
Može se to činiti neobičnim, jer je većina
Matoševih suvremenika – navlastito oni koji su
gospodarili književnim časopisima te iz svojih
svjetonazorskih, ideoloških i nacionalno-političkih
busija, skoro bez iznimke na ovaj ili onaj
način oboružani simbiozom s vlašću, obično
po svome laktu nametali standarde, propisivali
ukuse i oblikovali javno, literarno i neliterarno
mnijenje (neke su pojave, naime, konstanta koja
mijenja samo oblik, nikada bit!) – smatrala kako
je poezija područje na koje je Matoš zalutao.
Na stvari nije ništa mijenjala glazba koja je iz
njegovih stihova izvirala kao iz malo čijih – sam
je govorio kako su njegove pjesme pisane ušima i
za one koji imaju dobre uši! – pa ni činjenica da su
neke uglazbljene još za njegova života, a mnoge do
danas, poneke i više puta. Uostalom, uz par mladenačkih
iznimaka, i počeo ih je pisati tek onda
kad zbog bolesti ruke više nije mogao svirati: živio
je, naime, koliko od mršavih novinskih i književnih
honorara, toliko i od violončela. I po tome je,
dakle, bio različit od drugih, jer – na vrata književnosti
obično se kuca stihovima.
Kao pjesnika, Matoša su slabo shvaćali, a još
slabije prihvaćali, pa su njegovi stihovi – doduše,
ne samo oni – obično tiskani manjim slogom, po
časopisnim zakutcima i na njihovim okrajcima,
kao izraz uredničkog milosrđa, dara koji se majestetičnom
gestom udjeljuje bezimenu prosjaku,
više da se pokaže vlastita velikodušnost nego da
se bogcu pomogne ili mu se oda kakvo mršavo
priznanje. Tu se je već pokazivalo pravilo: milosrđe
obično više godi taštini onoga koji daje
nego što zajazuje potrebe onoga koji prima.
Matošev nekadašnji obožavatelj i oponašatelj,
discipulus Tin Ujević – valjda najveći pjesnik
što smo ga do danas imali – znao je ustvrditi
da se u djelu njegovu nekad slavljenog a
kasnije iz dubine duše mrženog Rabbija možda
dade iščeprkati pokoji stih, no da nešto kao Matoševa
poezija uopće ne postoji. Antun Barac,
vjerojatno najcjenjeniji hrvatski književni kritičar
ne samo svoga doba, dugo mu je priznavao
duhovitost i tehniku odnosno mjestimičnu vještinu
forme, ali mu je spočitavao manjak duše
(pa je kasnije tu ocjenu drastično promijenio),
dok se je i za Matoševa života i poslije njegove
smrti, čak s autoritetom tobožnjega njegova
školskog druga i prijatelja, znalo napisati kako
bi najbolje bilo da Gustl stihove nikad nije ni
pokušao pisati.
Bilo je i drugih u pravoj poplavi slijepaca i
zavidnika – ako već samu zavist promatramo
kao posebnu kategoriju sljepila – pa se za Matoševa
života nitko, ni Matica hrvatska niti Društvo
hrvatskih književnika, nisu odvažili tiskati
knjigu njegovih pjesama. Potresne težine tog
promašaja svjestan može biti samo onaj koji bar
ovlaš preleti popise izdanja tadašnjih naših tzv.
velikih nakladnika: dok su – da se poslužimo
kojim akordom iz koliko umorne toliko i uporne
Matoševe tužaljke – uz fanfare i odobravanje
općinstva prometejska svoja djela tiskali kojekakvi
Nevesinjski-Detelići, autor Utjehe kose, More i
Gnijezda bez sokola obijao je tuđe pragove i molio
koricu kruha, vrijeđan i ponižavan.
Nije, doduše, ni on njih štedio. Nije samo
primao, nego je i dijelio udarce od kojih se,
kako sam reče, jedino u Hrvatskoj ne umire. I
to je bio jedan od glavnih razloga da su ga već
mlađi suvremenici gledali kao uzora, neki i kao
učitelja, i da do danas nema hrvatskoga književnika
koji se na ovaj ili na onaj način ne će odrediti
prema Matošu, jednom od rijetkih koji je
oko sebe okupio i iza sebe ostavio čitavu školu
sljedbenika. Pored drugih se može ravnodušno
prolaziti, ne i pored toga Cesarićeva trubača sa
Seine, jer on uvijek trubi na otpor.
A makar su mu kao pjesniku zadovoljštinu
kasnije dali, među ostalima, i Antun Branko Šimić
– koji je primijetio kako je Matoš autor nekih
od svega nekoliko dobrih pjesama napisanih
na hrvatskom jeziku – i Miroslav Krleža koji je –
makar također opterećen Matoševim kompleksom
– s pravom ocijenio da je Matošu mjesto u
samome vrhu hrvatskoga pjesništva, što je danas
opće mjesto književne kritike i historiografije,
malo je metafora koje kao sudbina Matoša
pjesnika oslikavaju stoljeća hrvatske književnosti,
možda i položaj hrvatskog intelektualca
uopće, ne izuzimajući iz te tragične statistike ni
doba današnje, neovisne hrvatske države.
A svi koji su o Matošu pisali, isticali su njegovu
opsjednutost Hrvatskom, njegovo starčevićanstvo:
dičio se je svojim nacionalizmom i smatrao
se onim koji je taj pojam u nas popularizirao kao
nitko prije njega. I u feljtonima i u polemikama i
u pismima Hrvatska je uvijek na njegovim usnama,
uvijek na prvome mjestu: onda kad kleči
pred njom, kad joj se moli, onda kad ju slavi i
onda kad ju – još češće – kudi i jadikuje što je
nerijetko maćeha onima koji je najviše vole:
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,
О, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!
(Stara pjesma)
Hrvatskom je natopljena, kao što vidimo i iz
ovog izbora, i njegova poezija: Matoš je nesumnjivo
tvorac najpoznatijih i najljepših rodoljubnih
stihova u Hrvata, korak ispred Kranjčevića i dva
koraka ispred Harambašića, nedosegnut i nedostignut
do danas. I kad prijeti, stihovima koji su
možda bez primjera u hrvatskoj književnosti:
Kо babe kukaju,
Kо tikve plutaju
I novac gutaju
Te korizme gladne, zulumćari škuri,
Mlakonje, mekušci, bezočni panduri,
Tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine,
Mešetari moje – tvoje domovine!
Piljarice glasne, silom-barjaktari,
Ruševine svijesti, žbiri i hotkari,
Satrapi što puze, mudri idioti,
Uljezi, kajafe, lažni sankiloti
Što mjesto žetve
Žanju kletve:
Strpaše me u grob i to im je još malo –
Hrvatske ih sise mlijeko razgubalo!
(Mora)
Matoš je i tada najjasnija ilustracija one da je
provincija stanje duha, a ne zemljopisni pojam;
on je neoboriv dokaz da Hrvatska i hrvatski nacionalizam
nisu negacija, nego afirmacija ideje
slobode i ideje Europe. I Europa, naime, postoji
samo dok postoje takozvani mali narodi, i dok
ti mali narodi – ljubomorno čuvajući svoj jezik i
svoju stopu zemlje – mogu pjevati o slobodi čovjeka
i slobodi svog naroda, slobodi kao prvoj
pretpostavci ljepote.
Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo,
Božanski Satir kad nam milost dade
Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!
(Mladoj Hrvatskoj)
Opsegom je Matoševo pjesničko djelo neveliko,
a nemali broj nacrta, nesavršenih skica
i nedovršenih pokušaja koje u njemu nalazimo,
zacijelo treba pripisati autorovu emigrantskom
potucanju i svakodnevnom, poslovičnom gladovanju.
U kulturi u kojoj se tiskani redak plaćao
filir-dva, pjesme su slabo nosile, pa je Matoš
svoju bijelu kavu i komadić peciva morao zasluživati
novinskom suradnjom do koje je najčešće
zapravo malo držao.
Ipak, ovaj izbor iz njegova pjesništva i njegovih
epigrama i rugalica – koje će čitatelju koji se
slabije snalazi u galeriji Matoševih suvremenika
biti jasnije, razumljivije i duhovitije ako se odvaži
posegnuti za tumačem u kritičkom izdanju
Matoševih sabranih djela (od čega smo mi morali
odustati iz praktičnih razloga) – nužno je
subjektivan, pa je već i zbog toga manjkav i podložan
kritikama (uostalom, kao i svaki drugi).
No, i on, vjerujem, ovakav kakav jest, pokazuje
ne samo to da je Matoš doista i najzagrebačkiji
i najhrvatskiji pjesnik, nego i to da su njegovim
imenom potpisani neki stihovi koje možemo
nazvati ponajljepšima u hrvatskoj književnosti.
Zato zaslužuju da im se stalno vraćamo.
- << Prethodno
- Sljedeće