Dr. A. Ljubičić: O vjeri i nevjeri

(...) Vjerovanje u Boga postaje „misaoni tabu suvremene dominantne liberalne filozofije te materijalističkih desno i lijevo orijentiranih ideologija, u vremenu diktature relativizma i indiferentizma (ravnodušja). Povjest nas uči kako su svršavali svi koji su se javno protivili ili kršili taj nametnuti tabu. Kod jakobinaca za Francuske revolucije pod giljotinom, za fašizma i nacizma pod Hitlerom u konclogorima, kod komunista u sibirskim gulazima ili Golom otoku. (9). Stoljeće ratova, stotine milijuna ubijenih, koncentracijski logori, holokaust, bolesti, glad,  patnja biblijskih razmjera plodovi su bezboštva i ustoličenja čovjeka umjesto Boga (...)

Dr. Ante Ljubičić: O vjeri i nevjeri iz kuta običnog vjernika

Prije dosta godina tijekom jedne od  „filozofskih“ rasprava sa svojim juniorom, tada maturantom, malo sam nestrpljivije reagirao kad mi je pokazao knjigu nekog indijskog gurua koja ga je oduševila svojim sadržajem i porukama. I ne pogledavši je dobro rekao sam mu da mi se takva literatura baš i ne dopada i da je  bolje držati se onoga što je na tragu naše zapadnjačke tradicije i naših vrijednosti. Bilo je to vrijeme kad su takve ponude istočnjačke i new age filozofije bile dosta popularne. Pokušavao sam ga uvjeriti da takvi izvori mogu djelovati zbunjujuće osobito na mlade i biti prvi korak prema stranputici u njihovu životu te da ih se stoga treba kloniti. Nisam baš siguran da sam u tome uspio, barem u tom momentu, pa je i to jedan u nizu razloga poput sve agresivnijeg nametanja različitih bezbožnih ideologije i novog ateizma, što se upuštam u ovakve teme. Pokušaj je to, makar s malo dužom zadrškom i da se pronađe odgovor na takva i slična pitanja. 

U vezi s činjenicom da u svijetu postoje različite civilizacije, kulture i religije za koje svi vjeruju da je upravo njihova ona prava i najbolja, i uz pretpostavku da po tome neka distinkcija među njima na razumskoj osnovi nije realna, mislio sam i pokušavao svoga „filozofa“ uvjeriti da je u tom slučaju najbolje i jedino logično držati se svoje baštine. Zašto bismo se odricali svoga a tražili tuđe i nepoznato? Zašto se odricati nečega što smo naslijedili od svojih predaka, što je naše? Nečega što su oni davno primili i sačuvali kroz tolika stoljeća unatoč ugrozama koje su ih stalno pratile. Naša kršćanska vjera već je odavno postala bitno obilježje našeg identiteta, naše kulture, i pomogla da opstanemo na ovoj grudi na razmeđi različitih kultura i suprotstavljenih interesa. Kroz nju smo usvojili poimanje naših vrijednosti za koje su mnogi umirali s molitvom na usnama i krunicom oko vrata - ljudskog dostojanstva, čovječnosti, časti, morala, domoljublja, solidarnosti, suosjećajnosti sa slabijima i nemoćnima itd. Po tome što upućuje na dobro, što daje smisao životu i nadu u vječnost, po zapovjedi ljubavi prema bližnjemu, pa i neprijatelju, po svom Dekalogu, kao i svemu ostalom što naučava i zapovijeda ona – ta naša kršćanska vjera odavno je ušla u temelje zapadne civilizacije koji se još uvijek drže iako ih mnogi potkopavaju.

Bilo bi malo preuzetno kad bih se upuštao u neko dublje razmatranje o ovim stvarima, neka se time bave oni koji to bolje znaju - teolozi i filozofi. Uostalom o tome je, valjda, već sve rečeno i napisano. Ja bih samo u najkraćim crtama pokušao iznijeti svoje viđenje i ono što je mene privuklo, i to za cijeli život. To su one dobre, stare i lijepe poruke i zapovjedi iz "vjetra" Biblije: Ljubi bližnjega kao samoga sebe. Ne čini drugome ono što tebi nije drago da ti se čini. Ljubi i neprijatelja i opraštaj mu. Ovo posljednje , doduše, nije lako razumjeti, osobito provoditi u praksi, ali moramo se truditi. Pa deset Božjih zapovijedi - kad bismo ih se samo mogli pridržavati i živjeti po njima, nikakvih nam drugih zakona ne bi trebalo. Pa onaj slavni Govor na gori i Blaženstva! - već  sada bi i ovdje na zemlji imali sliku raja. Spomenut ću samo neke općenito poznate činjenice o ovim pitanjim, u najkraćim crtama navesti najčeća suprotstavljena stajališta i uputiti na izvore iz kojih se mogu dobiti potpunija saznanja o svemu tomu.

Svoju vjeru naslijedio sam u obitelji; gotovo kao da sam je dobio s majčinim mlijekom. Smatram se "normalnim", praktičnim vjernikom, mada se ne bih usudio tvrditi i dobrim. Nikad nisam imao ozbilljnijih sumnji niti kriza o kakvima su za sebe svjedočili neki koje smatram boljima od sebe.  Bilo je, možda, malo traženja samoga sebe i preispitivanja tijekom odrastanja i školovanja, vjerojatno  zbog sustavne indoktrinacije ateističkom ideologijom u bivšem sustavu, ali unatoč svemu i takva kakva je, ta je moja vjera ostala postojana i kada to nije bilo poželjno otvoreno pokazivati. Ipak, kad se ponekad upitam kako bih prošao na pravim kušnjama kakve su imali biblijski Abraham i  Job, te naš blaženik Alojzije i toliki drugi, ili kad bih se našao u prilici da dokazujem svoju "vjeru"onom žongleru na žici iznad slapova Nijagare i da mu se prepustim na visini, bojim se da ne bih prošao.

Zašto vjerovati?

Zašto vjerovati? Ili još bolje: Zašto vjerujem?  Pa zato što jedino vjera u Boga kao vrhunaravno Biće, stvoritelja  i gospodara svega, živoga i neživoga, vidljivoga i nevidljivoga, cijeloga svemira, i prostora i vremena, u Boga kao apsolutno Dobro i čistu Ljubav, zaokružuje smisao postojanja i daje odgovore na sva pitanja. Zato jer bez Njega i nade koju On donosi i koju samo On može dati, nade u Uskrsnuće i vječnost u zajedništvu s Njime, u ovom našem životu kakav jest ne vidim nikakva smisla. Sav naš trud, svi napori i borba, brige i strahovi, nadanja i razočaranja, stalna neizvjesnost, prevare i izdaje, sve te muke i nevolje od početka do kraja života, od naraštaja do naraštaja, pa i ono malo radosti što nam katkad dopadne - sve to da bi na kraju završili u ništavilu, u crnoj rupi i raspadanju, bez ikakve nade - bez Njega ne bi imalo nikakva smisla. Neko sam se vrijeme bio malo udaljio od Crkve, ne i od vjere, misleći da mi ne treba nikakav posrednik prema Bogu, ali sam ubrzo shvatio da je to bilo pogrešno. Jer, kako bi i do mene doprla radosna vijest o Spasitelju da nije bilo te iste Crkve. Nikada nisam tražio dokaze o ispravnosti svog stajališta, nisam imao potrebu za njima, ali me uvijek veselilo kad bih u veličanstvenoj prirodi koju je samo On mogao stvoritia i u susretima s ljudima, i osobito čitajući djela velikana ljudskog uma i duha, naišao na podudarnost s vlastitim poimanjem stvari i uvjerenjima.  

Međutim, ne možemo zanemariti ni činjenicu da postoje i drukčija ozbiljna učenja koja odbacuju vjeru u Boga? Što s njima. Učenja koja polaze od postavke da je Bog iluzija, tlapnja, fikcija, izmišljotina? Kažu: Nema Boga! Vjera je „opijum“ za narod, praznovjerje. Izraz nemoći čovjeka pred silama prirode i neznanja. I nemogućnosti da ih objasni. Rezultat indoktrinacije. Nije Bog stvorio čovjeka, nego upravo suprotno – čovjek je stvorio Boga! Takva se učenja u zapadnom svijetu pojavljuju unatrag  200 –tinjak godina, za vrijeme Francuske revolucije i prosvjetiteljstva. Čovjeku se daje božanska uloga, a od znanosti kojoj se pripisuje značenje gotovo istovjetno religijskom očekuje razrješenje svih tajni uključujući i onih najvećih kao što su postanak svemira i života na zemlji, pitanje svrhe i smisla postojanja. Vjera u znanost i negiranje Boga takvima postaju nova vrsta religije.

Vjerovanje u Boga postaje „misaoni tabu i suvremene dominantne liberalne filozofije te materijalističkih i desno i lijevo orijentiranih ideologija, u vremenu diktature relativizma i indiferentizma (ravnodušja). Povjest nas uči kakve su bile posljedice takvog učenja i  kako su svršavali svi koji su se javno protivili ili kršili taj nametnuti tabu. Kod jakobinaca za Francuske revilucije pod giljotinom, za fašizma i nacizma pod Hitlerom u konclogorima, kod komunista u sibirskim gulazima ili Golom otoku. (9). Stoljeće ratova, stotine milijuna ubijenih, koncentracijski logori, holokaust, bolesti, glad,  patnja biblijskih razmjera gorki su plodovi bezboštva i ustoličenja čovjeka i njegova "razuma" umjesto Boga.

Nema Boga, postoji samo Beskrajna Energija koja će nas jednog dana usisati svojom ljubavlju i mi ćemo zajedno s njom svi biti blaženo uronjeni u njeno Ništa, a dotle  ćemo sebi  urediti što bolji i komforniji život na zemlji. (10) To je sukus modernog ateizma  kojega se nudi kroz filozofiju, odnosno vjerovanje Novog doba (New age). Misli pozitivno, uživaj u životu koliko god možeš više, izbjegavaj sve ono što te na bilo koji način opterećuje i čini nezadovoljnim i već si na putu ostvarenja sreće i smisla svoga života. I ako nešto dovoljno želiš i misliš na to – ostvarit će ti se. A o onom na koncu ne moramo ni razmišljati; bit će što bude.

Unatrag desetak godina, na scenu stupaju „apostoli“ tzv. novog ateizma Richard Dawkins (Zabluda – iluzija o Bogu), Christopher  Hitchens (Bog nije velik), Daniel  Dennet i dr. koji u svojim djelima sustavno negiraju Božje postojanje, a bespoštednu kritiku religije temelje na vjeri u znanost. Ateizam je za njih neka vrsta „nove religije“ a odbacivanje ideje Boga izraz slobodnog, neovisnog i zdravog uma i duha. Ta religija mora postati izvor  samosvijesti i ponosa svakoga pojedinca i društva. Po tim prorocima suvremeni ateisti, ako vjeruju znanosti i ako je poznaju, mogu biti sretni, uravnoteženi, moralni i intelektualno ispunjeni“ (11).

Čovjeku našeg vremena okupiranom brigom za goli opstanak i nesmiljenom trkom i natjecanjem za neko bolje mjesto u društvu, izloženom sve većem utjecaju masovnih medija koji su gotovo u potpunosti pod kontrolom onih koji zagovaraju ovaj lijevoliberalni materijalistički pogled na svijet u kojemu nema mjesta za Boga, nije lako odoljeti takvim utjecajima. A kad jednom isključimo Boga, kako kaže veliki pisac i mislilac (Dostojevski) sve nam je dozvoljeno. Što nas više koči da činimo sve što nas je volja. Da umjesto Božjih pravila i zakona donosimo svoje po vlastitoj mjeri i željama. Ništa. A potom - put u propast je širom otvoren.

Već je spomenuto što nam se kroz povijest događalo kad smo Bogu okrenuli leđa i čovjeku prepustili Njegovu ulogu. „Upravo se to događa s našom Europskom unijom koja se izgrađuje ne samo bez Boga i Krista nego kao civilizacija protiv Boga i Krista. A bez Njega kao simbola i kriterija ljudskosti nema ljudskosti, ostaju samo biološko mineralne sile. Tada čovjek gubi sva ljudska prava jer nije duhovno božansko biće nego samo biokemijski procesi, tada čovjek gubi odgovornost za svoje postupke jer su oni samo posljedica tih procesa i neovisni o njegovoj volji“. (6)

Kad se sve to ima u vidu ne treba nas onda čuditi otkud psihijatrijska dijagnoza: (...)čovjek današnjeg vremena sam je i nesretan, nesiguran i ustrašen, egocentričan i bolesno kompetitivan... frustriran i nezadovoljan, premda živi u materijalnom blagostanju... Uz gubitak osjećaja zajedništva i pripadnosti, sazrijeva bez empatijskog potencijala... slabo kontrolira agresivnost i orijentiran je na sebe i materijalno, na brojne životne zadaće kojima je cilj doseći određeni standard. Svi ti zahtjevi i obilježja suvremenog zapadnjačkog društva nisu svojstveni čovjeku i njegovim kapacitetima, zbog čega se silno emocionalno iscrpljuje pokušavajući ih zadovoljiti te obeshrabruje i razočarava kada ih dosegne... (8)

Zato veliki mislilac Pascal, kako ga citira jednako mudri naš obraćenik kaže kako su nerazumni svi oni ljudi koji svu svoju energiju usmjeravaju samo na ovaj život koji je samo kratki bljesak u vječnosti, a koji svjesno odvraćaju svoje misli od neizbježive smrti i onoga što će se događati u vječnosti. Njima ostaje samo jedna mogućnost: ništavilo, tama i nestanak, što onda i svaki život čini besmislenim. Oni propuštaju spas i pobjedu od smrti koju nudi kršćanska vjera.(6)

"Novi“ ateizam

Ponovimo još jednom neke od najčešćih teza „novog“ ateizma: Bog je iluzija i samoobmana. Čovjek je stvorio Boga a ne Bog čovjeka. Vjera je iracionalna. Obično praznovjerje, isprazno priželjkivanje. Ona je samo za slabe. Da Bog postoji ne bi dopuštao zlo i patnju nedužnih. Religija je bila i jest  uzrok velikih zala. Biblija je hrpa nepouzdanih dokumenata i legendi. Znanost negira postojanje Boga. Vjera nema znanstveno utemeljenje. Darwin je svojom teorijom evolucije uklonio glavni argument za Božje postojanje.

U svojoj knjizi „Novi“ ateizam (7) Michael Poole istraživač iz područja znanosti i religije na King s Collegeu u Londonu provjerava deset argumenata koje novi ateisti najčešće koriste te zaključuje kako su šuplji i ne drže vodu. Ovdje bih još uputio na izuzetno zanimljive i vrijedne knjige znanstvenika Ivana Goluba i Vladimira Paara Skriveni Bog (4) i velikog Josepha Ratzingera, pape emeritusa Sol zemlje (5) u kojima oni na vrlo jasan i uvjerljiv način osporavaju teze ateista. Neke dijelove iz tih knjiga možete pronaći na ovdje navedenim poveznicama. Također bih toplo preporučio izvrsnu knjigu našega vrhunskog intelektualca i erudita profesora Zdravka Tomca Obraćenje (6) u kojoj on opisuje svoj mukotrpni put od ateista do iskrenog vjernika obraćenika. Spoznaje do kojih je on došao proučavanjem djela najznačajnijih mislilaca kroz povijest kao i suvremenika mogle bi biti korisne i poticajne za sve one koji još traže sebe.

Na kraju, umjesto vlastitih interpretacija protuargumenata na teze ateista koji se mogu pronaći u navedenoj literaturi, evo samo nekoliko citata iz njih koji bi mogli biti poticajni za korak dalje. U knjizi Novi ateizam, među argumenatima ateista protiv vjere koji ne „drže vodu“, autor Poole suprotstavlja stajališta mnogih značajnih svjetskih znanstvenika da neka pitanja kao što su ona o Božjem postojanju, postanku svemira, nastanku života na zemlji, o početku vremena i sl. nadilaze mogućnosti znanstvene provjere i dokazivanja, i barem za sada ostaju u području vjere.

Tvrdnjama ateista (Dowkinsa i dr.) o Darwinovoj teoriji evolucije koja objašnjava spontani razvoj i raznovrsnost živih bića na Zemlji, on uzvraća kako ni tu nema dokazu protiv Božjeg uplitanja. Smatra ispravnim vjerovati da se ti procesi prilagodbe događaju tijekom evolucije pomoću prirodne selekcije i da je taj proces Božje stvaralačko djelo. Vjera i evolucija ne isključuju jedna drugu.

Na tezu ateista da je cijela Biblija kao temelj judeokršćanske vjere ništa drugo nego zbirka zanimljivih priča i legendi poput onih o kralju Arturu i njegovim vitezovima on opet navodi relevantne povjesne izvore koji idu u prilog njenoj autentičnosti i pouzdanosti. Pisci Novog zavjeta, Isusovi suvremenici, svjedoci velikih događaja (njegove muke, smrti na križu i Uskrsnuća) svi su redom završili život kao mučenici. Komu onda vjerovati – onima koji su svojim životima zapečatili svoju istinu ili ovima sada koji sve to okreću naopačke i izvrgavaju ruglu? Pametnom dosta.

O tvrdnjama ateista o vjeri (kršćanskoj) kao uzruku mnogih zala najbolji odgovor daje papa emeritus Joseph Ratzinger. (...) povijest velikih ateističkih diktatura XX. stoljeća, nacionalsocijalizma i komunizma, pokazuje kako je pad crkve, raspadanje i odsutnost vjerovanja kao odlučujuće snage, gurnulo svijet u ponor. Ako je pretkrščansko poganstvo bilo u određenom smislu još nevino i pretpostavljalo povezanost s bogovima i iskonskim vrijednostima koje su zlu određivale granice, onda će sada, kad više nema sila što djeluju protiv zla, propast biti doista velikih razmjera. Sa sigurnošću, koja ima potvrdu u iskustvu, možemo reći da kada bi moralna snaga koju predstavlja kršćanska vjera iznenada bila istrgnuta iz svijeta, onda bi ona bila poput broda koji se zabio u ledenu santu i postojala bi velika opasnost za preživljavanje čovječanstva (...) Joseph Ratzinger, iz knjige Sol zemlje, (5).  Ratzinger-Novo-doba

Znanost i vjera

A na tezu da Boga nema, da je on u koliziji sa znanošću, da vjera nema znanstvenog utemeljenja ovako pišu naši znanstvenici fizičar Paar i teolog Golub:  (4). Može li uopće neka znanstvena spoznaja, dobivena i dokazana znan­stvenim metodama, biti u suprotno­sti s vjerom? Ne! - tvrdi Paar. Nijedna znanstvena teorija, ako je znanstveno dokazana, ne može biti u suprotno­sti s vjerom. Jer sva zbivanja u svijetu odvijaju se prema prirodnim zakoni­ma, a to su zakoni koje je stvorio Bog. Uz stvaranje svemira, Bog je stvorio i prirodne zakone po kojima se zbiva­nja odvijaju!(...)   Paar-Golub-Znanost-i-vjera

I naš poznati fizičar Davor Pavuna s međunarodnom reputacijom  kaže: Vjera je iznad znanosti  (2). (...) Koliko su vjera i znanost danas pomirene? Svi najveći fizičari planetarno - od Newtona do Einsteina, do Bohra, i ako hoćete dozvoliti da stavim i sebe u taj klub - svi mi smo vjernici. U mom uredu u Lausanni, na švicarskom Institutu za tehnologiju, naglašavam, Federalni Institut za tehnologiju, gdje su profesori doslovce imenovani od vlade u Bernu! Iznad nas je samo dragi Bog! - svaki petak u 12.15 sati u mome uredu, 21 godinu fizičari, matematičari, inženjeri, profesori sastaju se. Molimo se Isusu Kristu! Već 21 godinu! Radosno se šalimo da imamo svoju nano-crkvicu. Moj dekan je Amerikanac i vjernik! Šef fizike - vjernik! Nije važno koje su nacionalnosti! Isusu Kristu se molimo - i Očenaš, i dragi Isuse, pomozi nam. Na Odjelu za fiziku, na Odjelu za fundamentalne znanosti! (...) Davor Pavuna-Vjera je iznad znanosti

I na kraju evo nekih misli obraćenika profesora Zdravka Tomca iz njegove knjige Obraćenik: Kršćanstvo ne samo da daje kriterije za razlikovanje dobra i zla nego i čvrsto obvezuje vjernika da čini dobro, da se suprotstavi zlu. Bit je u mijenjanju sebe. Bog se nalazi u čovjeku i on, jačajući Božja načela, postaje dobar čovjek, a budući da je društvo zbroj ljudskih volja i djelovanja, i širenje kršćanstva znači jačanje dobra, a potiskivanje zla. Suprotno tome društva kao komunizam ili nacizam organizirana na bezboštvu, ali i hedonistički liberalizam koji također ne može ići zajedno s vjerom, ne samo da ljudima ne daju kriterije razlikovanja dobra i zla nego u ljudima ubijaju duhovnost i čine ih zvijerima. Dakle, kršćani su dužni činiti dobro, a suprotstavljati se zlu. Zato kada se ubije Bog kao ideal kojem čovjek teži, onda je sve dopušteno, onda više nema ni grijeha, ni kazne, ni dobra, ni zla, onda se život svodi na utrku za užitcima i zadovoljavanje najbjednijih i najjadnijih strasti čovjeka...(6)

Autor: Ante Ljubičić

Izvori:

1. http://tockanai.net/index.php/i-golub-i-v-paar-znanost-i-vjera
2. http://tockanai.net/index.php/u-potrazi/15-davor-pavuna-vjera-je-iznad-znanosti
3. http://tockanai.net/index.php/u-potrazi/36-j-ratzinger-novo-doba
4. Ivana Golub i Vladimir Paar: Skriveni Bog, Teovizija Zagreb.
5. Joseph Ratzinger, iz knjige Sol zemlje, Mozaik knjiga, Zagreb
6. Zdravko Tomac: Obraćenje, Nominativ, 2008. Zagreb
7. Michael Poole: Novi ateizam, Kršćanska sadašnjost, 2014. Zagreb
8. Brečić Petrana: Obiteljskom ljubavi i vjerom protiv depresije. U: Pavić J. Čutura V. Ur. Savjeti katoličkih liječnika, Glas Koncila 2011. Zagreb
9. Tomislav Pervan: Bog se utjelovio i postao dijelom povijest, Naša ognjišta br. 447, siječanj-veljača 2018.
10. Nikolina Nakić:Self-help psihologija i mogućnost vječne propasti, Glasnik srca Isusova i Marijina broj 10, listopad 2017

1. Slaven-Letica-Hrvatski-jahaci-nove-ateisticke-apokalipse
2. Hrvatski-fizičar-Vuko-Brigljevic-Znanstvenik-sam-ali-vjerujem-u-čuda/

Križ preteški - M. Ljubičić

Apostolska vjera

Za one koje zanima ozbiljniji pristup sličnim filozofskim temama evo povezanice:

 Recepcija Jacquesa Maritaina u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća

• Prethodno
• Sljedeće