Majka Iva

Kategorija: O stranici Objavljeno: Subota, 16 Veljača 2019 Napisao/la Administrator
Majka
                      Majka Iva s unukom

Kao da je jučer bilo kad je otišla, a već je tomu dosta godina. Uvečer se još šalila s unucima, a onda u noći zauvijek zaspala. Otišla je iznenada u svojoj 91. godini. Mirno i tiho kako je i živjela. Ispratili smo je onako kako bi, zasigurno, i ona željela. Najprije je „posjetila“ svoju kućicu u Prisoju za kojom je toliko čeznula, prenoćila u njoj, a potom se pridružila svome dragom Mirku koji ju je čekao pola stoljeća u njihovu hladnom domu na Maljevinama. Don Mihovil je propovijedao tako nadahnuto kako ga nikada ranije nisam čuo ne štedeći riječi priznanja i hvale. Otišla je naša draga starica ali njen „pognut lik“, nasmiješeno lice i blagi pogled često su mi i sada u mislima. I gotovo sam siguran kako i dalje, kao i cijeloga svoga života, sada negdje među zvjezdama u nebeskim dverima u društvu anđela i svog voljenog Mirka za kojega je, vjerujem, izmolila milost i mjesto pored sebe, bdije nad nama.

(...) Iako je udaja za voljenu osobu bila ostvarenje njenih snova, život majke u novoj velikoj zajednici u kojoj se odjednom našla, bio je sve samo ne lijep i lagodan. Morala se pomiriti s činjenicom da nije imala ni svoju sobu, naviknuti se na mrke poglede žena u velikoj zajednici, slušati njihove zapovijedi i prigovore, i raditi sve najteže poslove. Kako je otac najčešće bio odsutan, jedinu kakvu - takvu zaštitu imala je u svekru Jakovu, mome djedu, koji, nažalost, nije dugo poživio.

Ubrzo su počela dolaziti djeca, a kuća tijesna, trošna i, suvišno je i spominjati, bez vode, bez WC-a, gotovo prava suhozidina. Nakon diobe nije bilo drugog mjesta za nju i oca osim u kutu štalice, tik do ovaca, od kojih ih je dijelila samo niska pregrada od pruća. Tom su se romantičnom spavaonicom koristili neko vrijeme dok nekako nisu uspjeli malo proširiti svoj životni prostor za sebe i za  blago. Danas je teško i zamisliti kako se moglo živjeti u takvim uvjetima. Potrajalo je to još neko vrijeme dok nismo preselili u novu kuću koju smo napravili ispod sela uz cestu, na njivi Sirkovini.

Preživljavalo se od ono malo zemlje i stoke što nam je pripalo nakon diobe zajednice. Otac je pokušavao nešto zaraditi odlazeći „u svit“, ali sve je to bilo nedovoljno. Najteže je bilo tijekom rata (Drugog svjetskog). Doslovno se gladovalo. Preživjeli smo zahvaljujući majčinu trudu, a od velike su joj pomoći bili moj stariji brat i sestre. Ništa nije bilo lakše ni nakon rata kada je otac zbog tuđih nedjela ali i svojih slabosti, najviše sklonosti piću i lakovjernosti, neko vrijeme proveo u zatvoru.

U životu su majku pratile brojne  nedaće - od bolesti, gladi i rata do prerane smrti dvoje djece i muža, zbog kojih je uvijek bila u crnini i često suznih očiju. Rijetko je kada krunicu ispuštala iz ruku; molila se da nas Bog čuva od zla i nevolje, da nam bude u pomoći. Činila je to žarko, jednako kad smo bili mali i kad smo se počeli razilaziti po svijetu. Kako se čini, molitve su joj i uslišane: preživjeli smo, opstali u ovom grubom svijeti, a moglo bi se reći, na neki način i uspjeli u životu.

Izdražala  je majka sve nedaće i sve iznijela na svojim leđima. A nakon što je sve ono najgore prošlo, i kad smo mi već počeli stajati na svoje noge i mogli joj malo pripomoći, ona se više nije mogla osloboditi briga i strahova da bi se sve one nevolje što je preživjela mogle ponoviti – straha od gladi, siromaštva, nevolje – svega. Nestalo je za neko vrijeme onog njenog osmijeha na licu i sjaja u očima, koji bi se tek u rijetkim prilikama pojavili.

Nakon što smo preboljeli gubitak oca koji je stradao u prometnoj nesreći na radu u Crnoj gori i nakon što je brat odslužio svoj vojni rok, konačno je došlo  malo lakše i ljepše razdoblje. Sestre se sretno udaju, brat odlazi na rad u Njemačku, a ja uspješno prolazim kroz srednju školu. Na veliku radost majke brat se uskoro ženi mladom i lijepom djevojkom Dragicom koja mu rodi dva sina Mirka i Jakova. Baka preuzima svu brigu o djeci dok oni odlaze u Njemačku gdje ostaju sve do mirovine. Iako više nije ni mlada ni zdrava, i nije joj lako, uspješno zamjenjuje ulogu roditelja i sve strpljivo podnosi kao i ranije. Djeca rastu, sretna su sa bakom kao i ona s njima.

Kad dječaci stasaju za srednju školu, roditelji ih odvode u Zagreb, baka će opet s njima. Iako joj nije lako ostaviti svoju kuću i rodni kraj iz kojega se nikada u životu nije maknula, ne može ih pustiti da budu sami u velikom mjestu...I odgojila je baka dva unuka, dva stasita momka, brinula se o njima od kolijevke do odrasle dobi. Što to znači, koliko je to zahtjevno i teško, mogu znati samo oni koji su to pokušali makar i na neko kraće vrijeme. Nije mala žrtva ostaviti svoju djecu i tražiti kruha u tuđini, ali nije lakše ni preuzeti brigu i odgovornost o tuđoj djeci, pa makar to bili vlastiti unuci.

Nije uvijek bilo jednostavno s majkom - uz neimaštinu, glad i teški rad i svakodnevne brige i obveze, bilo je tu i prigovora i ukora, i malo ljutnje, ali svejedno, uz nju je uvijek bilo lijepo. I dok oca, nažalost, nisam ni upoznao kako valja, jer je često bio odsutan pa smo ostali gotovo kao stranci, s majkom je bilo posve drukčije: ostali smo bliski i kad nismo bili zajedno. I ostalo je tako sve do njenog odlaska u vječni mir.

Uvijek mi se činilo da majka više voli starijeg brata i sestre nego mene. Brat je bio malo tvrđe naravi, lako bi se naljutio i uvrijedio, pa je dobro pazila da mu se ne zamjeri... Ali, za to je prema meni bila posve slobodna; znala je da mi može reći što hoće i da se ne ću naljutiti. A kad sam i ja ušao u ozbiljnije godine, bio sam joj rame za plakanje. Katkad bi se znala požaliti kad nešto nije bilo u redu, osobito kad bi se osjetila zaboravljenom i zanemarenom. Ili kad bi je neko od nas na neki nači povrijedio. Moram se pohvaliti da mi je najčešće i uspjevalo naći način kako ublažiti njene jade i vratiti joj dobro raspoloženje.

Posljednjih godina svoga života majka je našla veliku utjehu u slušanju Radio Marije. Gotovo da se nije odmicala od svog radioaparata niti je ispuštala krunicu iz ruku. Kako joj je sluh bio poprilično popustio nabavili smo joj prave slušalice pa je mogla sebi pojačavati ton koliko je željela. Obradovala bi se kad bismo je posjećivali, ali bi isto tako, to nije mogla skriti, jedva čekala da je ostavimo kako bi se ona vratila u svoju sobu „kod onih svojih“- Radio Mariji.

Dosta smo toga majka i ja zajednički „prebrodili“, s nekim stvarima koje sam napravio za nju prilično sam zadovoljan..., ali, mislim, da je ništa nije tako oduševilo kao kad sam joj doveo našeg svećenika iz Prisoja don Mihovila Zrnu i njegova brata misionara iz Konga fra Stojana. Ne bih se mogao sjetiti jesam li ikada prije ili kasnije vidio toliko sreće i ozarenosti na njenom licu nakon ispovijedi i molitve. Opet mi je ponovila ono:

-  Ako si išta u životu sagriješio, Bog će ti zbog ovoga što si mi ih doveo u kuću, sve oprostiti.

Iako je majka bila jednostavna, priprosta žena - nije znala ni čitati ni pisati, ona je uvijek nepogrešivo prepoznavala kad nešto nije u redu s nama i među nama. Savršeno je osjećala naše brige i probleme i ukazivala nam što je dobro, što ne valja, čega  se treba kloniti. Uvijek bi govorila:

- Samo budite složni i sve će biti dobro.

Nisam baš siguran jesmo li joj uzvratili za njenu dobrotu, njenu žrtvu i molitve, i zapamtili savjete. Tješim se time, ili samo tako umišljam, da sam joj bar koji put unio zrnce radosti u život i makar malo olakšao nositi teško životno breme. I ako baš ništa drugo da je nikada nisam povrijedio niti ražalostio.

Ante Bukovac

Hitovi: 1261