Prof. dr. Šimun Križanac - posljednje zbogom
Indeks Članka
"...Kad umire čovjek, umire dio svijeta...i zemlja postaje teža i iskusnija i ljudskija i veća za jednu ranu i dublja za jednu jamu..." Veliki naš pjesnik sigurno je mislio na ljude formata doktora Šimuna Križanca koji nas je zauvijek napustio ovih dana. Posljednje zbogom prijatelju i kolegi na Tomislavcity.com napisao dr. Ivan Bagarić. I dodao: ... znao je svratiti tu.. bio je osebujan čovjek... naoko radikalan a u duši to nije bio...
U Zagrebu je jučer (24. siječnja 2019.) preminuo prof. dr. Šimun Križanac, naš dragi Šime.
Postoje ljudi koji imaju sposobnost utjeloviti naš zdravi seljački (prirodni) „kod“ i vrhunsku naobrazbu. Šimun Križanac je uspio oplemeniti jedno drugim i postići iznimna stručna postignuća. Govorio je, morao sam – s jedne strane „partizanija“ a s druge Bog. Onima u ina, a Bogu (i Domovini) kao zahvalnost. Darovane talente se ne smije zakopati pod brazdu!
Rođen je u Vedašiću, odrastao i školovao se bez oca, (treba li i kazati tko ga je ubio…), uz potporu majke Janje, unatoč siromaštvu i progonu tadašnje bezbožne vlasti. Obrazovao se u rodnom kraju, zatim u Zagrebu pa diljem svijeta. Radio je u brojnim gradovima po Hrvatskoj, a najveći je pečat ostavio u Zagrebu radeći u Zavodima za patologiju Kliničke bolnice Rebro i Kliničke bolnice Dubrava (1997. prešao u KB Dubravu).
Dosegao je vrhunce struke i znanosti. O tome, odnosno tko je prof. Šimun Križanac u hrvatskoj pa i svjetskoj znanosti, govori tekst objavljen na mrežnoj stranici Kliničke bolnice Dubrava: Zbog rastućeg opsega poslova 1997. godine na Odjel dolazi prof. dr. sc. Šimun Križanac, koji na mjestu voditelja ostaje do 2000. godine. Svojim bogatim nastavnim, znanstvenim i stručnim iskustvom, koje je stjecao i u inozemstvu (u Torontu, Kanada; Nijmegenu, Nizozemska; Luzernu, Švicarska te Rochesteru, SAD) unaprijedio je rad Odjela, osobito uvođenjem i razvojem imunohistokemijske dijagnostike. Odjel 1998. godine prvi u Hrvatskoj započinje rutinski određivati hormonske receptore u tumorima dojke imunohistokemijskom metodom na parafinskim rezovima.
Kao profesor patologije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, odgajao je generacije liječnika među kojima i vrsne patologe. (Među njima je i naša Dragana Karan Križanac koju je od milja zvao „Kiki“ i za koju je još za specijalizacije govorio – mala će biti odlična!) Poštovanje od strane svojih učenika (studenata) zaslužio je zbog vrhunskog znanja i njemu svojstvene jednostavnosti i duhovitosti. Bio je principijelan, pošten, nepotkupljiv… Pričao mi je prijatelj, pokojni Zdravko Križanac (jednako drag čovjek) kako ga je jedne prilike zvao za savjet, a vezano za nekog mladića koji je pao… A on će mu kao iz topa – ne zanima me, neka uči! Zdravko nastavi nastojeći mu pojasniti o čemu se radi, a on mu spusti slušalicu. Zovem ga opet – veli Zdravko, i ne čekajući da išta kaže, preduhitri ga – ma momak pao sa zida i razbio glavu! A Šime će mu – pa rodijače što odmah ne kažeš.
Napisao je brojne knjige, publikacije, kongresne i druge radove te na desetine članaka koji su objavljivani diljem svijeta u vodećim međunarodnim znanstvenim časopisima. Sve ovo je iznimno važno, može poslužiti kao inspiracija i cilj kome stremi svaki liječnik, a osobito onaj koji se upusti u znanstveni rad.
Šimun Križanac može biti uzor kojeg treba slijediti, a njegovo životno djelo poštivati. Ipak, sve to ne bi imalo tako lijepi sjaj, da uz brojne titule i poštovanje znanstvenog i stručnog svijeta nije ima ono nešto „naše“ – ljudsko toplo, duvanjsko. S autoritetom velikog stručnjaka, svejedno pred studentima ili profesorima, govoreći o struci on bi im u anegdotama zapravo pričao i o svom rodnom kraju.
Djetinjstvo i duvanjske ljude s kojima je odrastao, nosio je u srcu. E, baš ga je to oblikovalo u dimenziju više. I upravo stoga, mogli smo ga zvati – naš Šime. Tako je naš Šime preuredio staru kuću u svojem Vedašiću, redovito obilazio „stari kraj“, zanimalo ga kako živi naš narod, kako je stanje u općini… Šime je podupirao brojne humanitarne akcije a javnosti je osobito ostao u pamćenju kada je, kako je on rekao, simbolično podupro projekt stipendiranja naših studenata te uplatio – cjelogodišnju stipendiju. Kad dođete u knjižnicu u našem Franjevačkom samostanu, onda možete čuti kako je opet, naš Šime darovao brojne vrijedne knjige… (i zbog njega treba navratiti u knjižnicu).
Svraćao je i u naš Dom zdravlja i radovao se svakom napretku. Na njega smo uvijek mogli računati. Zvali smo ga kad se radilo o dijagnostici iznimno rijetkih stanja (bolesti), jer zbog tehničkih ograničenja naši patolozi u Mostaru nisu mogli utvrditi o čemu se radi. Šime je to jednostavno i uspješno rješavao. Jedne prilike je za jedan PH preparat kazao kako se radi o vrlo rijetkom ali ipak bezopasnom tumoru. Nije bio posve siguran, jer da je to „nešto“ vidio samo za boravka u Americi. Stoga je o „svom trošku“ (na obraz) poslao preparat u najbolju američku ustanovu na provjeru. Kasnije je stigla potvrda dijagnoze – koju je postavio naš Šime…
Dragi Šime, zbog Tvoje stručnosti, domoljublja i svega dobroga možemo biti ponosni što si bio naš.
Počivaj u miru Božjem.
U ime prijatelja i djelatnika Doma zdravlja Tomislavgrad, iskrena sućut široj Šiminoj obitelji.
dr.sc. Ivan Bagarić
(Pokop će biti u ponedjeljak na Markovom Polju – Sesvete u 15 sati)
Izvor: Tomislavcity.com
Kad umire čovjek
Jure Franičević Pločar
Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.