Quo vadis, Hrvatska?

• 

Hrvatska danas

U svom distopičnom romanu Gospodar svijeta kojega je pred stotinjak godina napisao Englez Robert Hugh Benson gotovo je do u potankosti predvidio većinu promjena i zbivanja što će obilježiti proteklo stoljeće. Od brzog napretka znanosti i tehnologije pa sve do društvenih, političkih i kulturoloških zbivanja koja će iz temelja promijeniti sliku starog svijeta i razoriti njegove vrijednosti sa svim pogubnim posljedicama koje će potom uslijediti. Tako je opisao i napuštanje do tada dominantne judeokršćanske tradicije na kojoj je utemeljena zapadna civilizacija i na kraju njeno potpuno uništenje. Sve o čemu je pisao i što je predvio događa se još i danas pred našim očima?

Zakucavaju se posljednji čavli u lijes poznate slike društava u kome se nastojalo živjeti u skladu s najboljom i dugom tradicijom Zapada, prema Dekalogu i onim prekrasnim porukama iz Govora na gori. Pitamo se samo slijedi li nam i kada sumrak svijeta, apokalipsa, odnosno Armagedon opisan u romanu. Sve se to odigrava unaprijed isplanirano, postupno, neopazice, uvijeno u privlačne teorije i deklaracije o slobadama, pravima i zaštiti najslabijih i najugroženiji pojedinaca i skupina društva. Oni koji pamte malo duže i koji misle, znaju da je to otrov pomoću kojega se lakše ljudima vlada i manipulira. 

Nama u Lijepoj Našoj kao da baš i ne cvatu ruže. Iako nam je Bog dao najljepšu zemlju na svijetu – plodne ravnice, prekrasno gorje, obilje zdrave pitke vode, i najljepše more, ne ide nam baš najbolje. Naši ljudi diljem svijeta, ma gdje bili, postižu najbolje rezultate, bez obzira o kakvim se poslovima i zanimanjima radilo. Kao građevinari, radnici u tvornicama, stručnjaci najrazličitijih profila, znanstvenici, i svugdje su rado promljeni. Da i ne spominjemo svjetske uspjehe naših sportaša u svim sportovima. 

A tu kod nas ne ide pa ne ide. Baš ništa. Iako se vladajući stalno hvale svojim uspjesima, objektivni pokazatelji govore suprotno. A i sami građani to osjećaju na svojoj koži. Društveno raslojavanje je sve dublje. Ponajprije na one koji imaju sve i druge koji su u većini koji imaju malo pa ništa. Sve je više onih na rubu siromaštva, onih koji ostaju bez posla, ovršenih, blokiranih, a redovi pred kuhinjama dobrotvornih ustanova i ljudi pristojna izgleda koji prekopavaju kante za smeće, već su odavno postali uobičajena pojava. Kao i svakodnevni ispraćaji cijelih mladih obitelji na put u tuđinu, put bez povratka. 

Pa kako je to moguće, logično je upitati se, da se iste strukture, isti koncept vladanja, ista filozofija, održe tolike godine unatoč tako katastrofalnim rezultatima. O tome čitajte u tekstovima naših eminentnih stručnjaka koji slijede, a ovdje recimo samo ono što je vjerojatno svima jasno. Da je u pitanju izborni susustav koji je tako osmišljen da omogućuje nepromjenljivost sustava upravljanja, neovisno o rezultatima i volji građana (birača) i nomenklaturi koja je trenutno za kormilom. Kao što se već dobro vidi u našoj stvarnosti, ovaj sustav umjesto principa izvrsnosti koji bi treba biti jedini kriterij pri izboru za bilo koju ulogu u društvu, od najjednostavnijeg radnog mjesta do mjesta predsjednika vlade, neminovno širom otvara vrata za sve ono što je posve oprečno (što ne uzima u obzir sposobnosti i vrijednosti, nego podobnost po bilo kakvoj osnovi ) i što prije ili kasnije generira disfunkciju sustava, zaostajanje u svim područjima, korupciju, klijentelizam, nepotizam i slične pojave. 

Upravo sve te patološke društvene aberacije uz asistenciju vodećih medija pod kontrolom vlasti omogućuju zatiranje svakog pokušaja opiranja takvom sustavu u samom začetku i lagodnom ostajanju na svojim položajima, što je vjerojatno moguće sve do samog urušavanja cijelog sustava. Ili pobune građana. Jedina mogućnost, ona demokratska, za promjenu takvog stanja je promjena izbornog sustava, što bi omogućilo postupno ozdravljenje i aktiviranje svih potencijala hrvatskog bića, kako u zemlji tako i u iseljeništvu. Upravo su za tim išle građanske inicijative čemu su se od početka oštro suprotstavili i vladajući i glavni (lijevi) dio oporbe. Ignorirajući ustavom zajamčeno pravo građana na taj oblik direktne demokracije, unatoč više nego dovoljnom broju potpisa građana za raspisivanje referenduma, kako se za sada čini, vlasti to neće dopustiti. Pri tom će se poslužiti kojekakvim podvalama i manipulacijama kao i po tko zna koliko puta iskušanim receptom otvaranja drugih intrigantnih tema, najčešće onih svjetonazorskih, ne vodeći računa o tome što će to još više produbiti i onako preduboke podjele u našem društvu. O tome više možete saznati u nastavku.

I sada smo tu gdje jesmo. Nama običnim smrtnicima nije lako snaći se u ovom našem Rašomonu. Niti miriti se s time da nas se olako i bez argumenata, bez ikakvih posljedica, etiketira zbog naših uvjerenja. Kao ekstremiste, fašiste, homofobe, klerofašste, katolibane, nacionaliste, Rvatine, ognjištare, ustaše, vjerske fanatike, konzerve ili bilo čime drugim pogrdnim što im padne na pamet. I sve to samo za to što se ne slažemo s onima koji sebe drže naprednima, pozitivnima, ispravnima. Oni sebe zovu ljevičarima, antifašistima, borcima za ljudska prava. Otužna je naša stvarnost u kojoj ljudi samo zbog svojih uvjerenja i zalaganja za njih bivaju izloženi javnom medijskom linču ili ostaju bez posla. Kako se onda ne upitati u kakvoj to državi živimo. Je li to ona Hrvatska za koju su toliki dali svoje živote? Zar i to nije dovoljan razlog što mnogi, uglavnom mladi, napuštaju domovinu, vjerujući, valjda, da im nigdje ne može biti gore nego u njoj. Zar to nije žalosno?

I komu onda vjerovati, koga slušati, slijediti? Jedne, druge, treće? Svi lijepo pričaju, svi se kunu da rade za opće dobro, u općem interesu. Ali treba biti doista slijep pa ne vidjeti sve te obmane, nedosljednost, prijetvornost. Pa i prijezir, bahatost. Od vjerodostojnosti malo pa ništa. Svi su imali dosta prilika da se iskažu u zauzimanju za svoj narod i svoju mladu državu, vremena su bila prijelomna, zahtjevna, ali to im nekako nije bilo u prvom planu. Radije su to koristili za ostvarenje svojih vlastitih probitaka i interesa. Dok se to ranije kako - tako skrivalo, barem prije izbora, danas je, kako se čini, postalo nešto posve uobičajeno, normalno. Za to ne možemo ne upitati se: Kamo ideš Hrvatska? Quo vadis? Ima li izlaza? Ima li nam spasa?

Ima, moramo vjerovati da ima. Ne smijemo se prepustiti beznađu. Moramo vjerovati u providnost koja nas je održala kroz duga stoljeća surove povijesti. I u krunicu s kojom smo, kad se činilo da nemamo nikakvih izgleda, porazili agresora i ostvarili stoljetni san o svojoj državi. Državi slobode, mira, pravde, jednakih prava, iz koje nitko neće morati ići u svijet trbuhom za kruhom. Moramo vjerovati u snagu svoga naroda, njegov genij, makar se činilo kako smo trenutačno postali slabi i malodušni, kako smo se pomirili sa sudbinom, prepustili se.

Ovo danas nije ništa novo; bilo je takvih (ne)prilika kroz našu povjest, pa i težih, kada se činilo da smo da smo bez ikakvih izgleda, ali svejedno, opstali smo. I ovo sadašnje će proći kao što i sve drugo prolazi. Dovoljna je samo iskrica da se onaj duh u nama probudi, onaj naš Veli Jože, pa da se opet sve posloži onako kako bi to željelo ono silno mnoštvo na našim trgovima što je nedavno s oduševljenjem dočekalo svoje junake i slavilo uspjeh Hrvatske, kao i ono, isto tako milijunsko, do čijih potpisa i zahtjeva da se nešto u društvu promijeni, popravi, ovi naši trenutno vladajući drže kao do lanjskog snijega.

Što bi se, onda moglo i trebalo učiniti? I kako? Boljeg odgovora na ta pitanja od onoga dr. sc. J. Bilač u Hrvatskom tjedniku, teško da bi se moglo naći:

„...Jasno je kako je narodu potrebna široka pokretačka nacionalna snaga koja će ga pokrenuti u borbi za očuvanje demokratskih standarda u Hrvatskoj. Izvjesno je kako se takav pokret ne će razviti iz stranačkih politika, jer je u Hrvatskoj razvijen nedemokratski stranački politički sustav i kao takav ne može predvoditi demokratske procese. On egzistira na daljnjem gušenju demokracije. 

Aktualni stranački sustav, umjesto višestranačke različitosti, ponovno se pretvara u monolitan sustav u kojem nakaradna ljevica i navodna desnica te njihovi centri samo prestavljaju sliku političke različitosti, a zapravo jedni i drugi provode iste politike i tako stvaraju političko jednoumlje koje smo napustili prije nešto manje od trideset godina.

Ujediniti se u borbi za demokraciju, okupiti domovinsku i iseljenu, nacionalnu i domoljubnu Hrvatsku u pokret koji ne će biti stranački ograničen i usmjeriti ga na ostvarenje legitimnog prava da sami odlučujemo o svojoj sudbini, odbacujući negativne sastavnice koje danas ugrožavaju opstanak naroda i države...“

Mi bismo, možda, mogli dodati kako bi bilo krajnje vrijeme da shvatimo da rascjepkanost znači siguran neuspjeh, da pokušamo potisnuti svoje egoizme i ambicije i da prepustimo prednost onima koji nisu potrošili svoje kredite, osobito mladima. (I savjetodavna uloga seniora s bogatim iskustvom može biti od presudnog značenja). Da pozovemo (uz jasnu i konkretnu političku platformu) onu šutljivu većinu koja ne izlazi na izbore (valjda zbog nevjerice da se išta može učiniti), da probudimo intelektualce i studente, da pozovemo radništvo i umirovljenike, kao i sve ostale građane kojima je na srca Hrvatska i njena budućnost. I na koncu, ali možda najvažnije, da širom otvorimo vrata iseljenoj Hrvatskoj.

O svemu što je ovdje tek natuknuto možete se pobliže informirati u izabranim tekstovima naših eminentnih mislećih ljudi, stručnjaka i znalaca koji slijede i dobiti cjelovitiju sliku Hrvatske danas.

Ante Bukovac

Premijer Andrej Plenković podnio Saboru godišnje izvješće (10. 10. 2018.)

U uvodnom dijelu svog izvješća rekao je kako je Vlada u drugoj godini mandata osigurala gospodarsku i društvenu stabilnost te nastavila s započetim promjenama koje život građana čine kvalitetnijim.

Kod preuzimanja odgovornosti za Hrvatsku zatekli smo podijeljeno društvo, političku nestabilnost, visoku nezaposlenost, negativne demografske trendove, neodrživ mirovinski sustav, veliki broj blokiranih građana. Sve to uz preveliko porezno opterećenje, nesređene javne financije, sporo korištenje europskih fondova i neprovođenje strukturnih reformi. Uz to imali smo krizu sistemskih razmjera u Agrokoru kao i brojna druga nasljeđena pitanja gospodarske tranzicije. Svjesni smo da su negdje rezultati brži, a negdje je potrebno više vremena ali je sasvim jasno da reforme koje provodimo već daju konkretne rezultate - na gospodarskom, političkm planu, rekao je premijer.

Gospodarski rast nastojimo ostvariti kroz trokut strukturnih promjena utemeljenih na nacionalnom programu reformi, investicije i odgovorna fiskalna politika. Moramo bolje raditi, više ulagati i mudrije raspolagati proračunskim sredstvima. Svojim djelovanjem nastojali smo pokrenuti strateške projekte, poštivanje pravne države i demokratske standarde dovesti na višu razinu.
Premda djelujemo u ozračju u kojem se širi pesimizam, predanim radom želimo ljudima vratiti potreban optimizam. U tom kontekstu nastojimo razvijati suradnju sa svim relevantnim akterima - poslodavcima, sindikatima, akademskom zajednicom, stručnim i nevladinim udrugama, medijima, županijama i gradovima. Nastavili smo diljem Hrvatske održavati sjednice vlade, rekao je Plenković.
Posebno je naglasio da mu je drago da svih osam zastupnika nacionalnih manjina podržava Vladu. Da u partnerskom odnosu radimo na ostvarivanju operativnih programa za nacionalne manjine, štitimo, unapređujemo manjinska prava usprkos njihovom sve glasnijim propitkivanju od pojedinih aktera. Inicijative koje žele smanjiti prava manjina podrivaju dosegnute demokratske standarde i tome se mi kao Vlada protivimo, istaknuo je premijer.

Izvješće je predstavio kroz četiri tematska područja: jačanje vladavine prava, konkurennije gospodarstvo i ravnomjerniji razvoj, zaštita obitelji i tolerantnog i pravednog društva te jača i sigurnija hrvatska pozicija u Europi i svijetu.

Premijer je istaknuo kako su kompromitacija tajnih izvida i odavanje posebnih mjera dodatno narušili povjerenje u sustav te je poručio kako u Hrvatskoj nitko ne može i neće biti iznad zakona. Očekujem da pravosudne institucije savjesno, učinkovito i odgovorno izvršavaju svoje ovlasti u borbi protiv kriminala i političkih pritisaka, ali uz punu podršku vlade, poručio je Plenković.

Država, kazao je, ne može biti prava potpora građanima ako njezine institucije nisu učinkovite, odgovorne i svima dostupne. Moramo uložiti dodatan napor u profesionalizaciji javnih službi i državnih institucija, rekao je premijer.

Podsjetio je kako su preokrenuti negativni makroekonomski trendovi, imamo suficit, raste BDP, zaposlenost je rekordno visoka, porasla je prosječna plaća za 710 kuna. Porezno se, rekao je, rasterećuje gospodarstvo i građane za čak 6,3 milijarde kuna. Od 1. siječnja iduće godine, podsjetio je, prepolovljava se PDV na svježe meso, ribu, jaja, voće, povrće i dječje pelene, a nastavlja se rasterećivati i plaće.
Premijer je pohvalio Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja rekavši kako su njime izbjegnute negativne posljedice do kojih je moglo doći slomom Agrokora.

Jedna od važnijih industrijskih grana u Hrvatskoj brodogradnja, kazao je, suočava se s problemima kumuliranim tijekom proteklog vremena. Istina je da je Hrvatska brodogradilištima podijelila 31,7 milijardi kuna potpora u zadnjih 25 godina, a jamstva vlade od 716 milijuna kuna u siječnju omogućila su funkcioniranje Uljanika i 3. maja praktički cijelu ovu godinu, rekao je. Naglasio je kako je vlada zainteresirana da brodogradnja opstane, ali na načelima tržišne ekonomije te u skladu s hrvatskim i europskim propisima.

Ukazao je i na nužnost mirovinske reforme. Činjenica da 15 posto proračuna ide na mirovine pokazuje da sustav nije samoodrživ, a uz to imamo i nepovoljan omjer umirovljenika i zaposlenih, rekao je premijer. Cilj vlade je da do kraja mandata mirovinski sustav bude održiviji i pravedniji, a mirovine se i dalje povećavaju.

Konkurentnost, inovacija, digitalizacija i investicije
U tijeku je, kazao je, 4. industrijska revolucija, koja se temelji na digitalizaciji. Svijet će za samo nekoliko godina biti sasvim drugačiji od sadašnjeg, a Hrvatska se za to mora pripremiti. U takvim globalnim uvjetima prevladavaju četiri riječi koje i za Hrvatsku znače mnogo: konkurentnost, inovacije, digitalizacija i investicije - jer stvaraju gospodarski rast.

U 2017. privukli smo 1,84 milijarde eura investicija, najviše još od 2009., a 2018. bit će rekordna s čak 2 milijarde eura stranih ulaganja, što je nikad dosegnut godišnji iznos, rekao je premijer.

Radi podizanja konkurentnosti hrvatskih poljoprivrednika i ribara te ravnomjernijeg razvoja ruralnih krajeva prošle godine isplaćeno je preko 4,5 milijarde kuna potpora, a ove godine, u okviru Programa ruralnog razvoja, ugovoreno je već 9,4 milijardi.

Turizam je važna gospodarska grana koja čini petinu hrvatskog BDP-a, a nakon rekordne 2017., imat ćemo, kaže, još bolju 2018. Već sada imamo 6 posto više dolazaka i četiri posto više noćenja u odnosu na ovo razdoblje lani, a mjesec dana ranije smo dosegli 100 milijuna noćenja.

Učvrstiti identitet djece kroz hrvatski jezik, vrijednosti, kulturu i povijest
Dugo očekivana i nužna reforma školstva se počela provoditi, osigurali smo pravni okvir i sredstva, a temeljem društvenog konsenzusa donijet ćemo kurikulume koji će omogućiti učenicima stjecanje novih znanja, vještina i kompetencija, rekao je premijer.

Kurikulumi, kazao je, moraju učvrstiti identitet naše djece i mladih kroz hrvatski jezik, naše vrijednosti, kulturu i povijest i pripremiti ih za potrebe sve dinamičnijeg tržišta rada. U središtu politike vlade je stvaranje solidarnog i pravednijeg društva, a osobito jačanje obitelji kao njegove temeljne jedinice, poručio je Plenković upozoravajući na kontinuirano negativne demografske trendove.

Proširen je, kazao je, krug korisnika dječjeg doplatka na 92.000 roditelja i 150.000 djece, kao i pronatalitetnog dodatka od 500 kuna za treće i četvrto dijete, što je proširenje od 50 posto u odnosu na do sada te prvo povećanje nakon desetljeća. Gradi se, kaže, ili obnavlja preko 300 dječjih vrtića. U fokusu vlade je, kako je rekao, jačanje mladih i njihovih obitelji.

Prošle godine je kroz mjeru subvencioniranja stambenih kredita 2320 mladih obitelji povoljnije došlo do svog doma, a posebno nas raduje da je u tim obiteljima rođeno 250 djece, rekao je. Poručio je i kako preko 3000 zaprimljenih zahtjeva ove godine pokazuje izniman interes i pogođenost mjere.

Mladi su nositelji novog razvojnog ciklusa
Mladi su nositelji novog razvojnog ciklusa i svjesni smo njihovih problema i nesigurnog zaposlenja koja im se nude, poručio je. Projekte mladih financiraju se, kaže s 6,3 milijuna kuna, a radi poboljšanja dijaloga o javnim politikama za mlade oformljen je i Savjet za mlade. Želimo mladima stvoriti uvjete za bolji život kako bi ovdje ostali i gradili svoju budućnost, poručio je.

Istaknuo je i kako je radi zaštite žrtava žena od nasilja i obiteljskog nasilja ratificirana i Konvencija VE za suzbijanje nasilja u obitelji poštujući pri tome hrvatski ustavni poredak. Unatoč kampanji kojoj smo svjedočili, želim reći da je naša interpretativna izjava među pravnim stručnjacima VE ne samo pozdravljena i prihvaćena nego se smatra kao model za druge države članice da olakša proces ratifikacije konvencije, istaknuo je Plenković.
Poduzetim mjerama broj od 325 tisuća blokiranih građana smanjen je na 274 tisuće, a iznos blokade za više od 43 milijarde kuna na manje od 19 milijardi kuna. Značajan doprinos očekujemo i od jednostavnijeg postupka stečaja potrošača koji bi trebao obuhvatiti oko 80.000 građana, poručio je.

Premijer Plenković istaknuo je i kako se posebna pozornost posvećuje hrvatskim braniteljima koji su dali nemjerljivi doprinos. U dvije godine povećali smo proračun Ministarstva branitelja za 50 posto i donijeli novi jedinstveni zakon o hrvatskim braniteljima, rekao je premijer.
Važno mu je, rekao je, i rasvjetljavanje sudbine nestalih i kažnjavanje počinitelja ratnih zločina tijekom Domovinskog rata, koji ne zastarjevaju.
Još početkom ove godine osnovana je posebna skupina u okviru ravnateljstva policije sa zadaćom intenziviranja aktivnosti po tom bolnom pitanju, posebno u vezi sa zločinima u Vukovaru i na Ovčari, rekao je.

Strateški je cilj Hrvatske ulazak u shengenski prostor, kazao je, dodajući da će to podići razinu zaštite granice. U tom kontekstu cilj je ispuniti tehničke kriterije kako bismo bili spremni za ulazak 2020.

Intenzivno se, rekao je, radi na pripremama za predsjedanje EU-om u prvoj polovici 2020., što je i prilika za doprinos daljnjem razvoju Unije. "Prioriteti našeg predsjedanja će biti usmjereni na rast, razvoj i zapošljavanje, na energetsku i prometnu povezanost, sigurnost te proširenje, rekao je.

Na nedjeljnim je izborima po treći puta dezavuiran je sam smisao Daytonskog sporazuma, poručio je premijer govoreći o izborima u BiH.

https://vijesti.hrt.hr/

Božo Petrov: Govor u Saboru o stanju Hrvatskoj  (video)(10. 10. 2018.)

Već smo se navikli gledati i slušati žučne saborske rasprave, često na rubu svađa i osobnih uvreda uz redovito posve suprotstavljena stajališta vladajućih i oporbe. Tako je bilo i nakon godišnjeg izvješća predsjednika Vlade. Sve ono što se čulo od oporbenih zastupnika kao odgovor na to izvješće moglo bi se sažeti u jednu rečenicu: Lijepo rečeno, ali uz primjedbu da je stvarnost posve suprotna. Ovoga puta, naš je dojam, da je u tom smislu govor Bože Petrova bio najzapaženiji. Sami provjerite, poslušajte.

https://www.youtube.com/watch?v=-JJRYgmYp2U

Davor Majetić: Hrvatska u izvješću Svjetske banke (1. studenoga 2018.)

‘U izvješću Svjetske banke gori smo od Srbije i Crne Gore jer se zemlje okruženja mijenjaju puno brže od nas i prestižu nas’

Glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Davor Majetić ocijenio je u srijedu, komentirajući najnoviju Doing Business ljestvicu, da iako se promjene događaju, one su i dalje prespore i nedovoljne za ostvarenje značajnijeg pomaka koji je nužan za postizanje konkurentnosti gospodarstva.

Hrvatska je u najnovijem godišnjem izvješću Svjetske banke (SB) o regulativi poslovanja ‘Doing Business’ među ukupno 190 zemalja zauzela 58. mjesto, sedam mjesta niže nego lani.

“Iako se promjene događaju, one su i dalje sudeći prema ovim i ostalim ekonomskim pokazateljima – prespore i nedovoljne za ostvarenje značajnijeg pomaka koji je nužan za postizanje konkurentnosti našeg gospodarstva”, istaknuo je Majetić u odgovoru za Hinu.

Dodao je kako je evidentno da se “zemlje okruženja mijenjaju puno brže od nas te nas u velikoj mjeri prestižu i našim kompanijama postaje sve teže natjecati se s njima”.

“Očekujemo da Vlada nastavi rad na reformama koje je počela provoditi te da još intenzivnije počne s provođenjem svih ostalih koje su ključne za postizanje bolje poslovne klime u zemlji“, poručio je Majetić.

Hrvatska lošija od većine susjednih zemalja

Hrvatska je u najnovijem godišnjem izvješću Svjetske banke (SB) o regulativi poslovanja ‘Doing Business’ među ukupno 190 zemalja zauzela 58. mjesto, s pripadajućih 71,40 DTF bodova, od maksimalnih 100, pokazuje danas objavljeno izvješće ‘Doing Business 2019.: Training for Reform’. U prošlogodišnjem izvješću Hrvatska je bila zauzela 51. mjesto, s pripadajućih 71,70 DTF bodova, na ljestvici također 190 zemalja svijeta.

Najlošiji je plasman Hrvatska u ovogodišnjem izvješću ponovo zabilježila u kategoriji izdavanja građevinskih dozvola, potonuvši na 159. mjesto, s prošlogodišnjeg 126. mjesta.

Daleko najveći pad na rang listi SB-a Hrvatska je zabilježila u kategoriji pokretanja poslovanja, na 123. mjesto, nasuprot 87. mjestu na prošlogodišnjoj ljestvici.

Među kategorijama u kojima je zabilježeno poboljšanje analitičari Svjetske banke izdvajaju uknjižbu imovine, s poboljšanim plasmanom Hrvatske s prošlogodišnjeg 59. na 51. mjesto na ljestvici objavljenoj u ovogodišnjem izvješću.

Izrazitije poboljšanje zabilježeno je i u kategoriji dostupnosti električne energije, gdje je Hrvatska zauzela 61. mjesto, nasuprot 75. mjestu u izvješću iz prošle godine.

Napredak na ljestvici zabilježen je i u kategoriji plaćanja poreza, na 89. mjesto, nasuprot prošlogodišnjem 95. mjestu, koje je predstavljalo značajan pad u odnosu na godinu ranije.

Hrvatska je nazadovala i u kategoriji dostupnosti kredita, skliznuvši na 85. mjesto, sa 77. u prošloj godini. Pogoršanje je zabilježeno i u kategoriji zaštite prava manjinskih dioničara, iskazano u padu Hrvatske na odgovarajućoj ljestvici s 29. na 38. mjesto.

Blago je nazadovala, za dva mjesta, u kategoriji izvršenja ugovora, zauzevši 25. mjesto, u odnosu na 23. mjesto u prošlogodišnjem izvješću. Gotovo nepromijenjen plasman zabilježila je u kategoriji rješavanja insolventnosti, zauzevši 59. mjesto, nakon prošlogodišnjeg 60. mjesta.

U kategoriji prekogranične trgovine, kao i prošle godine, bilježi maksimalnih 100 bodova, što znači da je u rangu najuspješnijih.

Među najvećim hrvatskim trgovinskim partnerima, Njemačka je zauzela 24. mjesto, Slovenija 40., a Italija 51. mjesto. Sve su tri nazadovale za tri do pet mjesta.

Od zemalja u hrvatskom okruženju bolje stoje Srbija, na 48. mjestu, Crna Gora, na 50. mjestu, te Mađarska, na 53. mjestu. Bolji plasman ima i Rumunjska, na 52. mjestu, dok se Bugarska plasirala odmah iza Hrvatske, zauzevši 59. mjesto. Bosna i Hercegovina je na 89. mjestu.

Izvor: Hina/narod.hr

Željko Kardum: Je li ponižavajuće usporediti Hrvatsku s Grčkom? (10. svibnja 2018.)

Ekonomski komentator HRT-a Željko Kardum izišao je danas s veoma zanimljivim procjenama prema kojima ćemo, zadržimo li ovaj tempo rasta BDP-a po glavi stanovnika, možda za 4-5 godina sustići Grčku.

Kad bi bili izuzetno uspješni i dugoročno rasli 3% godišnje, a Slovenci ispodprosječni i rasli dvostruko sporije (1,5%), za dostizanje Slovenije trebalo bi nam 22 godine. A kad bi imali stopu rasta dvostruko veću od Njemačke, a nek oni (zbog veličine ekonomije) budu dvostruko sporiji (1,5%), dostigli bi ih za 47 godina.

Gdje je onda zabluda?

Zabluda je u percepciji ostalih. I hrvatskoj oholosti. Je li ponižavajuće usporediti Hrvatsku s Grčkom? Samo oni koji kratko pamte doživljavaju je kao bankrotiranu zemlju.

Ona još uvijek ima 3700 eura veći BDP po glavi stanovnika od Hrvatske. Još uvijek ima najveću trgovačkih mornaricu na svijetu, blizu joj je jedino Japan sa svojom flotom. Grčka je 17. Najveća ekonomija EU-a. Bila je najveći europski proizvođač pamuka i pistaccia, 2. u proizvodnji riže i maslina, 3. u EU po proizvodnji smokvi, badema i rajčica i lubenica. Četvrta u uzgoju duhana. Čak i danas Grčka je 3. najveći proizvođač mramora u EU (odmah iza Italije i Španjolske). A Hrvatska nema niti jednu granu ekonomije u kojoj je među prvima u Europi.

Grci sklapaju i proizvode dijelove za vojne i civilne avione! I Boeing i Airbus.
Turizam joj nije ništa lošiji od Hrvatskog. Nakon gotovo 10 godina stagnacije, lani je imala 1,6% rasta, a za ovu godinu joj predviđaju 2,5%.

A Slovenija?

Hrvatski BDP po glavi stanovnika je 40% niži od slovenskog. Slovenija je bila najrazvijenija republika bivše Jugoslavije. Uvijek su imali razvijeniju industriju od ostatka SFRJ i viši životni standard.

To je percepcija, a brojevi kažu da, gledajući prema povijesnim podacima još od 50-tih godina prošlog stoljeća BDP joj je bio otprilike 20% veći od hrvatskog. Krajem osamdesetih smo im se približili na samo -15%.

Tako je bilo sve do rata. 1996. bili su 60% ispred nas, pa se Hrvatska malo oporavila i zacementirala tu razliku od 40% manjeg BDP po glavi stanovnika i tako je to do danas… Skoro 20 godina.

Ako netko danas misli da za manje od 22 godine (uz najoptimističniji rast) možemo stići Sloveniju u BDP-u po glavi stanovnika….nek mi pokaže tu projekciju!….ali neka je potkrijepi brojkama. Hrvatska bi trebala imati kontinuiranu brzinu rasta jedne Kine, a Slovenija doživjeti Grčku krizu da bi je sustigli za manje od 22 godine.

Za bilo kakav pomak naprijed, treba jasno odrediti i shvatiti gdje smo sada.
Nismo niti najpametniji niti najveći. I moramo se jako truditi.

Hrvatska-danas.com

Marinko Jurasić: Razgovor sa sucem Mislavom Kolakušićem (26. lipnja 2017.)

Sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, Mislav Kolakušić, ovrhe à la Croatia smatra velikom pljačkom naroda, nasuprot stručnjacima koji drže da se pretjeruje u zaštiti dužnika, pa ističe da je u tri godine dug građana, po Fini, od 24 skočio na 41 milijardu kuna. Stoga ga pitamo:
Računi Ocjena ustavnosti Je li blokada računa građana neustavna?

Zar po vama dug ne treba vraćati!?
Kada zarađujete ogroman novac na ovrhama, raspolažete sredstvima kojima možete nagovoriti stručnjake da u javnost puštaju dimne zavjese, a sve radi održanja postojećeg stanja i povećanja svoga bogatstva na štetu ostalih građana. Naravno da se dugovi moraju plaćati, ali upravo ovakvim Ovršnim zakonom velik broj građana u tome je onemogućen. Većina ih nije ni znala da se protiv njih vodi ovršni postupak dok nisu pokušali podići plaću ili mirovinu. Troškovi postupka uobičajeno prelaze nekoliko puta iznos duga te dovode do blokade svih računa građana koji ne mogu više platiti ni dospjele ni buduće dugove. Imamo 330.000 građana isključenih iz gospodarskog života.

Ovršni zakon iz 1996. pet puta je mijenjan. OZ iz 2010. četiri puta i jednom uredbom. Od 2012. imamo treći OZ, popravljen 2014. Kako li se “šara”, u sedam godina ide osma izmjena OZ-a!?

Tolike izmjene i dopune, a sve štetnije za građane i društvo. Nisam primijetio da smo razvili gospodarstvo i standard građana. Naprotiv! Predstečajnim zakonom devastirali smo gospodarstvo, a OZ-om uništili sadašnjost i ugrozili budućnost skoro četvrtine građana. Nužno je preuzeti pravni sustav koji funkcionira u razvijenim državama. Želite li proizvesti auto, nećete fantazirati o kvadratnim kotačima, kao što radimo pri donošenju zakona.

Po vama je početak problema kad su javni bilježnici preuzeli ovrhe od sudova. To je bio dio reforme pravosuđa Račanove Vlade kad je ministrica Ingrid Antičević Marinović tumačila da su ovrhe velika sramota pravosuđa. Trajale su dulje i od parnica. Europski sud za ljudska prava ne priznaje hrvatske javnobilježničke akte o ovrsi. Što je rješenje?

Glavni argument za uvođenje javnih bilježnika i Fine bilo je snižavanje troškova za ovršenike. Kakva neistina. Uvijek je briga za građane na prvom mjestu i onda u sedam godina od 30.000 imamo 330.000 blokiranih. Godinama se zalažem za uvođenje e-ovrha pod okriljem sudova čime bi se znatno smanjili troškovi postupka po uzoru na Austriju i Sloveniju. Ustavom RH, kao i svih demokratskih država, i Europskom konvencijom o temeljnim pravima propisano je da o pravu i obvezi mora odlučiti sud. S obzirom na to da Ustavni sud RH nije reagirao i ukinuo dio OZ-a kojim se sudske ovlasti prenose na javne bilježnike i Finu, ESLJP nam je lupio veliku pravnu pljusku i ustvrdio da se ovršna ješenja hrvatskih javnih bilježnika ne mogu provoditi u drugim državama EU. Dakle, građani EU zaštićeni su od našeg izobličenog pravnog sustava. Kada se plaća sudska pristojba u ovršnom postupku, onda se tim novcem mogu graditi škole, ceste, tvornice..., a ako se plaća javnobilježnička ili financijsko-agencijska pristojba, onda “netko na jahtu, a netko u kontejner”. Da smo prije 10 godina uveli e-ovrhu, u državnoj blagajni bi od sudskih pristojbi završilo 2,5 milijardi kuna, a ukupni troškovi za ovršenike bili bi dvostruko manji.

Je li dobro što se ide u vatrogasne izmjene, a ne na novi zakon?
Nevjerojatno je da se za privatnu tvrtku napiše zakon za sedam dana, a za spas 330.000 građana nema se vremena sedam godina. Vatrogasna mjera bi bila da svaka stranka snosi svoj trošak te da se ovršni postupci stave tri mjeseca u mirovanje. To su vatrogasne mjere koje daju rezultate, a potrebne su samo dvije rečenice.Zagreb Promjene do stanke Ovršni zakon donosi 4 novosti: Nema ovrhe jedine nekretnine
Što mislite o Mostovu prijedlogu izmjena OZ-a koji će Vlada “preuzeti”? Je li preniska granica za zabranu ovrhe na nekretnini do 20.000 kuna glavnice duga?

A što reći nego da se i dalje štite basnoslovne zarade pojedinaca jer se ni na koji način ne dira u troškove postupka. Iznos od 20.000 kuna iznimno je malen jer zbog troškova postupka svako od nas za nekoliko neplaćenih računa za komunalije, a koje ne može platiti iz razloga što mu je račun blokiran, prelazi taj iznos. Zbog početnog duga za vodu prodaje se kuća. Prijedlog je načelno vrlo dobar, ali nažalost nedovoljan. Iznos mora biti najmanje 50.000 kuna. U Hrvatskoj uvijek postoji zloćudni stavak 2. Tako se zabranjuje ovrha na dvije trećine neto prosječne plaće, odnosno 3600 kn, što je relativno pristojno, i onda ide stavak 2., na hrvatski način, koji propisuje da ako imate plaću ili mirovinu manju od tog iznosa, plijeni vam se trećina ili sada četvrtina od tog iznosa. Dakle ako imate mirovinu 500 kn, plijeni vam se 170 kn, a na 2000 kn plijeni se 680 kn. Uistinu tužno. Na iznos do 3600 kn pljenidba se ne smije dopustiti. Oko 95.000 građana ima prosječnu mirovinu 230 kuna (plijeni se 78 kn), a 88.000 građana 720 kuna. Što znači da trošak postupka za dug od 60 kuna koji iznosi i do 500 kuna predstavlja dvije mjesečne mirovine naših sugrađana. Kako da oni plate taj i bilo koji idući račun.

Ekonomist Damir Novotny kritizira dugotrajne blokade i kaže da Austrija, Njemačka, djelomično i Slovenija ovrhe do 2000 eura provode automatski.

Blokade računa su nepoznat pojam u uređenim društvima. Blokadu računa nemoguće je objasniti kolegama iz drugih država, uvjereni su da se šalimo. I Financijska agencija je pravna nepoznanica. Sustav e-ovrhe pod okriljem sudova je ono što moramo uvesti najkasnije najesen želimo li zaustaviti rapidan porast broja blokiranih.

Kolakušić: ‘Imamo opljačkanu i pokradenu Hrvatsku’ ( 2. studenoga 2018.)

Predsjednik udruge Antikorupcija i sudac zagrebačkog Trgovačkog suda Mislav Kolakušić u petak je na riječkom Korzu predstavio program udruge, pozivajući na suradnju građane koje, poručio je, treba probuditi jer kad su uspavani Hrvatska je opljačkana i pokradena.

Dr. sc. Budimir o referendumu, odnosu vlasti i udruga civilnog društva: ‘U Hrvatskoj funkcionira samo korupcija’

Kolakušić je novinarima izjavio da u Hrvatskoj ima “jako puno korova”, koji ne može maknuti pojedinac ili mala skupina ljudi. “Ali, kad se mnogo građana udruži to se može učiniti iznimno brzo”, naglasio je.

Udruga namjerava pružiti potporu građanima koji prijavljuju korupciju, dati im pravnu pomoć, građani joj mogu dostavljati svoja saznanja o korupciji i korupcijskim djelima, predati podatke ili dokumentaciju kojom raspolažu te dobiti stručnu i savjetodavnu pomoć. Kolakušić ističe kako je bitno da platformu Antikorupcija podrži što više ljudi, kako bi “stajali iza onih najhrabrijih među nama”.

Dr. sc. Andrej Grubišić o državnom financiranju udruga: ‘Pod egidom nacionalnog interesa prisiljeni smo na kolektivno financiranje’

Kao primjer borbe protiv korupcije naveo je Rumunjsku koja je, rekao je, bila korumpiranija od Hrvatske, a kad su krenuli u borbu protiv korupcije “odletjeli su gospodarski u nebo”.

Istaknuo je da Hrvatska treba utemeljiti potpuno neovisnu državnu antikorupcijsku agenciju, kao Rumunjska gdje je od njene uspostave zbog korupcije uhićeno više od 3000 političara, sudaca, liječnika, profesora i drugih osoba.

“Kad u Hrvatskoj zaustavimo korupciju i omogućimo sposobnima da rade svoj posao, Hrvatska će gospodarski prosperirati”, poručio je Kolakušić.

Mate Mijić: Plenković ne bi da svatko bira koga hoće, pa se u tom duhu opstruira i referendum o promjeni izbornog sustava

Udruga sada djeluje na prikupljanju potpisa potpore te angažiranja aktivnijeg članstva. Do sada su se, prije Rijeke, s građanima susreli u Varaždinu i Zagrebu, a namjeravaju obići i druga područja. U tri tjedna prikupili su 5000 potpisa potpore, a u Rijeci tijekom petka i subote, kad se nastavlja akcija, očekuju oko 300 potpisa.

Većina i ne zna da su pod ovrhom dok ne pokušaju podići plaću ili mirovinu. Blokade računa nepoznat su pojam u uređenim društvima

Izvor: hina/narod.hr/

Iz Hrvatske se iselilo ne 350.000 političara nego radno sposobnog stanovništva
Prof. dr. sc. Kristijan Krkač 29. listopada 2018.

Iz Hrvatske se iselilo ne 350.000 političara nego radno sposobnog stanovništva. Nepoznat broj političara živi od javnog novca kao i 250.000 javnih službenika.

Niti 1.500.000 umirovljenika nisu se iselili. Većina ih nema punu mirovinu. Sve je manje radno sposobnog, a sve više nesposobnog stanovništva. Broj radno sposobnih smanjuje se uz iseljavanje negativnim prirastom i nedovoljnim uvozom radne snage. RH ima 1.400.000 zaposlenih (koliki je udio u sivoj ekonomiji tajna je socijalnog mira), 140.000 nezaposlenih i opadajući broj djece i mladih do 23 godine starosti na realno podosta manje od 4.000.000 stanovnika. Istovremeno RH treba 20.000 ako ne i dvostruko više radnika.

RH na sebe troši najmanje 40%, BDP-a, tj. od svakih 1000 kuna 400 je cijena same države pri čemu ne proizvodi dobrobit koja nadvisuje 400 kuna. Udio troška države ne smanjuje se niti stagnira nego je sve veći. Država ne samo da troši iznad svojih dužničkih mogućnosti, nego ne pokriva cijenu dobrobitima koje proizvodi. Kad cijena države prijeđe 50% BDP-a može se reći kako je postala svrha samoj sebi. Državljani koji ne rade za državu tad su servis za njezino održavanje. To bi se moglo zbiti vrlo brzo, jer se među iseljujućima ne primjećuje značajan udio političara, državnih i javnih službenika, štoviše, njihov se broj u RH povećava, a učinkovitost smanjuje. Broj vijesti tipa „Vodstvo XYZ stranke rasformiralo je stranku i 90% članova kolektivno napustilo Hrvatsku i uputilo u Irsku.“ ili „Većina članova ABC stranke zbog neshvatljivih političkih uspjeha otišla raditi za ogranak sestrinske stranke u Njemačku.“ ravan je nuli.

Kako nema naznaka poboljšanja nego samo pogoršanja stanja, razumno je pretpostaviti kako će se broj stanovnika smanjivati kao i broj radno sposobnih pa i broj nezaposlenih što neće učiniti broj zaposlenih dovoljnim nego još manjim. Kako će se odvijati situacija nitko ne zna. Ak prije toga država ne bankrotira zbog vanjskih dugova, prvo će na udaru biti umirovljenici, zatim će na red doći zdravlje (prvo tih istih umirovljenika) pa će na red doći zaposleni izvan javnog sektora jer će sustav zbog davanja postati neodrživ i na koncu će država početi jesti sebe samu dok ne umre. No ne treba Hrvatskoj željeti smrt ili zlo. Ona ga čini sama sebi. Treba željeti da joj smrtne muke ne budu preduge. Nitko nije zaslužio trpjeti neljudsku patnju, u slučaju da se radi o ljudima što s vremenom ako je rečeno točno postaje sve dvojbenije. No čak i ako premine brzo i uz malene patnje, ne treba očajavati jer nije jedina.

Postoji i druga, ona u sjećanjima generacija iseljenih Hrvata čiji je broj premašio broj Hrvata u Hrvatskoj. Ako smo je se mogli jednom sjećati 1000 godina, možemo još jednom sljedećih 1000. Memorijska Hrvatska pamti bez greške za razliku od činjeničnih Hrvata koji ih zaboravljaju bez greške. I ponavljaju. Sve bolje i bolje.

Hrvatska-danas.com/

Stjepan Šterc: Novi koncept Hrvatske

U svom predavanju Šterc je ukazao na potencijal koji posjeduje hrvatsko iseljeništvo, a koje bi prema njemu iznimno mnogo moglo doprinijeti u gospodarskoj i demografskoj obnovi Hrvatske. Upozorivši kako se konačno trebamo maknuti od politizacije demografske revitalizacije, jer to nije samo političko i svjetonazorsko pitanje, već pitanje opstanka Hrvatskog naroda, Šterc je rekao kako je naše iseljeništvo bogatstvo koje Hrvatska apsolutno ničim do sada nije valorizirala.

SISAK – Predavanje „Novi koncept Hrvatske“ održao je u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu demograf prof. dr. sc. Stjepan Šterc.

„Prema zadnjim procjenama danas je više Hrvata izvan Hrvatske nego u njoj. U brojkama to izgleda ovako: 3 500 000 se nalazi u klasičnom iseljeništvu, 400 000 Hrvata se nalazi u BiH, drugoj domovini našeg naroda i negdje 200 000 živi kao manjinska populacija u susjednim zemljama. To se objektivno bogatstvo pokazuje čak i kroz podatke HNB-a koji za 2017. godinu govore da je to iseljeništvo poslalo u hrvatski financijski sustav više od 15 milijardi kuna samo u toj godini. Radi usporedbe, to su veća sredstva nego što je visina godišnjih stranih investicija u našu zemlju.

Prema procjenama, u sljedećih 10 godina ti ljudi injektirat će više od 200 milijardi kuna u sustav i to je zapravo pravi i glavni osigurač socijalnog mira u današnjoj Hrvatskoj. Treba se zapitati koliko bi ti ljudi mogli usmjeriti investicijskih sredstava u Hrvatsku kad bi mi bili spremni prihvatiti njihovo uključivanje u gospodarski, financijski i politički život. Na žalost, mi to nismo spremni jer političke elite još uvijek naše iseljenike smatraju svojim političkim protivnicima“, rekao je predavač dodavši kako bi jedan dio mjera treba biti realiziran i kroz akademsku zajednicu kako bi privukli djecu iseljenika da studiraju u Hrvatskoj, još više se povežu s Domovinom, a u konačnici i vrate u nju.

Dr. Šterc je rekao i kako se Hrvatska demografski neće izvući bez modela useljavanja zasnovanog na identitetskoj imigraciji, ustvrdivši kako nas u sljedećih desetak godina čeka slom mirovinskog, obrazovnog i financijskog sustava u nedostatku radne snage.

„Nažalost, kompletna demografska slika Hrvatske je negativna, nemamo ni jedan parametar demografije koji ispred sebe ima pozitivan predznak. O tome govore i podaci Državnog zavoda za statistiku posebno negativan prirodni prirast, otprilike svake godine u Hrvatskoj umre 20 000 ljudi više nego što ih se rodi. Migracijska bilanca također je negativna, prema podacima iz zemalja u koje Hrvati najčešće iseljavaju, Njemačke i Irske, ta brojka se penje na skoro 80 000 ljudi godišnje.

Ono što je još više zabrinjavajuće je što su to u najvećem postotku demografske skupine s najvećim potencijalom, dakle mlade obitelji s djecom. To je ogroman problem za budućnost Hrvatske na koji već 27 godina nitko ozbiljno nije reagirao“, poručio je Šterc dodavši kako su djeca najveća i najvažnija vrijednost društva bez koje nema budućnosti te kako nam ni gospodarski razvoj ne smije biti iznad njih.

Dodatno pojasnivši naslov predavanja Šterc je kao primjer, na kojem bi se trebao temeljiti novi koncept Hrvatske, istaknuo Irsku i Izrael, zemlje koje su u fokus svog društvenog, političkog i gospodarskog života stavile iseljeništvo.

„Irska je do prije 20 godina imala gotovo isti broj stanovnika kao i Hrvatska. Danas Hrvatska ima nešto manje od 4 milijuna stanovnika, a Irska oko 4,6 milijuna sa svim pozitivnim pokazateljima, posebno prirodnim prirastom. Gospodarski oporavak Irske zasnovan je na ideji prostornog potencijala i zajedničkom ulaganju iseljeništva i domovinske Irske u razvoj novih tehnologija te uvođenje inovacija u gospodarske djelatnosti s posebnim naglaskom na korištenju iskustva koje je iseljeništvo steklo van Irske. Između ostaloga, poticali su razvoj djelatnosti koje su njihovi iseljenici razvili u drugim zemljama i podigli na svjetsko tržište.

Tako npr., Irce koji su registrirati djelatnost ili firmu u Irskoj oslobodili su poreza na dobit na 10 godina. Razvojem gospodarstva počela je imigracija u Irsku, stranaca i Iraca, što je dovelo i do ukupnog demografskog rasta, prirodnog rasta i pozitivnih demografskih pokazatelja. Tako i Hrvatska mora institucijski posložiti najveću razinu povezivanja sa svojim iseljeništvom i time pokazati želju i namjeru te dijelom anulirati sve negativnosti koje su bile vezane za udaljavanje hrvatskog iseljeništva iz gospodarstva i politike“, poručio je Šterc te na kraju zaključio kako je, hrvatska nogometna reprezentacija najbolji primjer svjetski uspješne suradnje domovinske Hrvatske, iseljeništva i Hrvata iz BiH, a koji bi se mogao primijeniti na sva područja života.

Izvor: http://portal53.hr/novi-koncept-hrvatske/

Pred okupljene na prosvjedu u Vukovaru stao je i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava.

“Vi ste, po tko zna koji put, ispunili svoju dužnost. Vi ste heroji i zbog vas smo danas ovdje. Hvala vam!”, rekao je Penava govoreći o ljudima koji su iznijeli svjedočanstva.

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava na početku svojeg govora izjavio je da je na djelu ‘sramotna šutnja službene Hrvatske, njezinih dužnosnika i institucija, okrutnost, bezosjećajnost i licemjerje’.

S druge strane, imamo 27 godina života ispunjenog očajom, nevjericom i izdajom. A s treće strane, 27 godina paljenja svijeća, suza suosjećanja, tihe podrške i molitve hrvatskog naroda. U odnosu na problematiku Domovinskog rata, u državi smo u ovih 27 godina jako zakazali, za to svi snosimo odgovornost. Posve je nerazumljivo i neprihvatljivo da kao nagradu za takav nerad umjesto optužnih prijedloga za nečinjenje nadležni dužnosnici imaju funkcije, rekao je Penava.

Na primjeru samo jedne institucije, a mogli smo navesti bilo koju, objasnit ćemo kako stvari ne funkcioniraju. Glavni državni odvjetnik je pola godine na dužnosti, ne može biti odgovoran za svih 27 godina, ali ako si za zamjenika uzme svog prethodnika koji je tu dužnost obavljao četiri godine, naravno da se udio odgovornosti povećava.

Međutim, kada za drugog zamjenika ima čovjeka koji je dužnost glavnog državnog odvjetnika obnašao od 2002. do 2014., onda se s pravom postavlja pitanje na temelju kojih je to zasluga, radi li se tu o kontinuitetu jedne politike ili su sami sebi svrha?, naveo je Penava, nakon čega su se među okupljenima prolomili povici: – Izdaja, izdaja.

Čemu da se žrtva nada? Stav žrtve je stav Vukovara, stav svih nas, a on je danas uz iskaze čije smo snimke pustili nekoliko puta ponovljen uz riječi: ‘Dala sam bezbroj puta iskaze, za ove zločine nitko nije odgovarao, ti ljudi i danas hodaju Vukovarom…’

Proteklih mjeseci, a posebno zadnjih mjesec dana, svjedočio sam panici i besramnom prebacivanju odgovornosti s jedne na drugu instituciju, rekao je Penava tvrdeći da se sudske predmete namjerno drži u ladici, učestalo se mijenjaju suci na predmetu radi otezanja i obesmišljavanja postupaka, svjedoke se tjera na ponavljanje iskaza kako bi im se s protekom vremena pokušale naći nekakve nelogičnosti…

Pitam se u nevjerici je li istina, kako je to moguće ako je istina, da je predmet Ovčara otvoren tek prošle godine? Ovo što ja govorim naoko su samo riječi, netko će reći prazne riječi, ali to su žalosne sudbine Vukovaraca, svih stradalnika Domovinskog rata, to su emocije i to je vapaj, kazao je Penava, koji je zatim pročitao ulomak iz knjige Vladimira Šeksa, na čiji su se spomen među okupljenima prolomili zvižduci.

U knjizi Šeks opisuje iznenađenje činjenicom da su dvojica Sotinjana, uhićena zbog ubojstava policajaca i pripadnika ZNG-a razmijenjeni za hrvatske ratne zarobljenike.

Penava na kraju kaže da je 2014. u novinama pročitao da je jedan od dvojice, koji je svojedobno u odsutnosti bio osuđen na 20 godina zatvora zbog ubojstva trojice mladih vojnika, revizijom oslobođen jer mu je djelo prekvalificirano u jedno iz kataloga kaznenih djela navedenih u Zakonu u oprostu.

Ovo je grad divova… Što god napravili dobro za Vukovar ili Hrvatsku, nemojmo se s tim previše hvaliti, jer to može biti puno, ali bit će tako malo u odnosu na ono što su napravili divovi. Mi to nikad nećemo dosegnuti, ali možemo pokušati biti toga dostojni, rekao je gradonačelnik.

– Pomozite nam jer ovo nije dobro, apelirao je Penava napominjući da Vukovarci nemaju druge države i institucije osim hrvatskih.

Dužnosnicima je poručio: – Otvorite svoja srca. Nemojte se prepucavati, natjecati, nadmudrivati, nije teško doznati tko su zapovjednici vojske koja je napadala Vukovar, pilot koji je bacao bombe na vukovarsku bolnicu.

Postoje topnički dnevnici i zapovjednici artiljerije, osudite ih. Vjerojatno su vam poznati zapovjednici brigada vojne policije koji su dopustili izdvajanja, mučenja. Znate one koji su dozvolili zločin na Ovčari, ne kažnjavajte samo one najniže rangirane. Osudite zapovjednike konc logora. Ako ne znate kako, mi ćemo vam pomoći.

Zatražio je osnivanje specijaliziranog suda, odjela odvjetništva i tima za istraživanje s posebnim ovlastima, u kojima bi radili samo ljudi koji su se dokazali svojim rezultatima.

Ne dozvolite da rade ljudi koji su se borili protiv ove države i koji je nisu htjeli. Napravite povjerenstvo za istinu. Ne dozvolite da se za zločine na hrvatskom tlu sudi izvan Hrvatske. Uvjetujte sve ove, na razumu utemeljene zahtjeve, ulaskom Srbije u EU, zatražio je.

Riječ je o 27 godina kalvarije za Vukovar i sve građane Vukovara bez obzira na nacionalost, poručio je Penava i dodao: – Vukovar je Tovarnik, Lovas, Berak, Škabrnja, Kusonje, Kijevo, Petrinja, a svi smo mi Hrvatska.

Država koja to dozvoljava nije država kakvu želimo, i protiv toga ćemo se boriti, jer ovo je linija ispod koje ne možemo ići. Put će biti dug i težak, ali ni izbliza dug koliko je ovih 27 godina, niti približno težak kao sudbine ljudi koje smo slušali. Taj put je pravedan, utemeljen na našim vrijednostima. Pozivam vas sve, i one koji danas nisu bili sa nama, predružite nam se na putu borbe za pravedniju Hrvatsku, zaključio je Penava.

Kamenjar.com

Dr. sc. Zlatko Hasanbegović: O eksperimentalnoj školskoj reformi
Govor u Hrvatskom saboru 25. listopada 2018.

Saborska oporba u raspravi o prijedlogu zakona o udžbenicima propitivala je koja je svrha da se zakonom uređuje težina i cijena udžbenika, a ne primjerice kvaliteta sadržaja, te je li cilj zakona masovna kupnja i korištenje tableta za korist trgovcima informatičke opreme. Posebno je kritičan bio dr. sc. Zlatko Hasanbegović (Neovisni za Hrvatsku) ocijenivši da je jedini cilj zakona masovna kupnja i korištenje tableta, elektroničkih udžbenika i digitalnih sadržaja.

“Kada se raziđe informacijsko komunikacijsko tehnološka ili IKT gusta magla iznad Donjih Svetica stvar je banalna i trgovački trivijalna”, upozorio je dr. sc. Hasanbegović nazvavši zakon “trgovačkim zakonom” u korist trgovcima informatičke opreme i nakladnicima elektroničkih udžbenika.
Bolje bi bilo novac od više stotina milijuna kuna potrošiti na obnovu školu i povećanje mizernih plaća nastavnika, zaključio je Hasanbegović i pozvao na povlačenje zakona a ministricu Divjak da pročita knjigu francuskog autora Jean-Paul Brighellija “Tvornica kretena – programirana propast škola”. ‘Andrej Plenković i Blaženka Divjak provode ideološko-koruptivni eksperiment i nasilje nad hrvatskim obrazovnim sustavom’ ( Stjepko Vladić)

“Ne treba ovu raspravu usmjeriti ka roditeljskim sentimentima, raspravi o težini učeničke torbe, kao što smo nedavno čuli rasprave o težini tj. cijeni mozga. Ovaj zakonski prijedlog je samo jedan od derivata ili dijelić mozaika onoga što poznajemo kao Milanović – Budak – Jokićevo nedonošće zvano cjelovita kurikularna reforma ili hrvatski cjelovita kurikulna reforma, informatičkim jezikom ili novogovorom rečeno CKR, nešto poput SFRJ, AFŽ-a, Politkoma i slično. Što je to cjelovita kurikularna reforma ili CKR?

Riječ je tek o franšizi globalnoga međunarodnog ideološkog i kolonizatorskog obrazovnog koncepta unutar kojega su Hrvatska i hrvatsko obrazovanje tek maleni dio širokoga bojnoga polja. Zbog kratkoće vremena, pojednostavljeno i suštinski, bez obzira je li riječ o SAD-u, Hrvatskoj ili Velikoj Britaniji ili Francuskoj, riječ je o dugotrajno osmišljavanom projektu, dalekosežne preobrazbe ili dekonstrukcije tradicionalnog i humanističkog, europskog obrazovnog ideala usmjerenog na odgoj, vrline i stjecanje znanja prema školstvu usmjerenog na ideologemu tzv. održivog razvoja takozvanih ishoda učenja, tj. prema školstvu koje će masovno proizvoditi rodno osviještene fah idiote, točnije potpune idiote i poluinteligentne, kao tržišne podanike, sukladno stanovitim protuhumanističkim ili transhumanističkim društvenim idealima.

To je okvir unutar kojega se treba prosuđivati svaki obrazovni nacrt koji će izaći od resorne ministrice Divjak, kao izvršiteljice obrazovnog amaneta gospodina Ivana Vrdoljaka, hrvatske moralne vertikale te intelektualne i akademske gromade sažetog u njegovoj razdjelničkoj billboard mudrosti koja glasi; citiram: ‘Danas sigurniji nego ikad, na reformi obrazovanja se lomi budućnost RH. Bit će je makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u politici.” Moćno rečeno, gramatički sasvim u duhu očekivanog ishoda učenja hrvatskog jezika po CKR.

Dakle, konkretno – širi okvir je takozvani CKR, druga lukrativna razina u čijoj je funkciji ovaj zakon se zove E-škole, što je kratica za puni orwellijanski naziv koji glasi “E-škola, pazite sad, Uspostava sustava razvoja digitalno zrelih škola, skrećno USRDZŠ. Jedina stvarna pozadina i motivacija ovog zakonskog prijedloga o udžbenicima je nastavak provedbe ovog unaprijed propalog i nepotrebnog projekta, tupav i pretenciozno nazvan Škola za život, ŠKZ. Točnije njegovo širenje na cjelokupni školski sustav, a preduvjet za to je usvajanje ovog zakona do kraja godine, kako bi ministrica Divjak, kao jedini i vrhovni arbitar mogla raspisati javni poziv za nove udžbenike koji će se koristiti u sljedećoj školskoj godini. Jedini cilj i svrha ovog zakona je masovna kupnja i korištenje tableta.

Povjerenice gospođo Novaković, ako slušate, kada se raziđe informacijsko-komunikacijska tehnološka ili IKT gusta magla, ne iznad Kupresa, već Donjih Svetica 38, stvar je banalna i trgovački trivijalna.

Tvrtka koja je u sklopu projekta E-škole na natječaju dobila posao je Algebra d.o.o. u kojoj je sve do stupanja na dužnost pomoćnice ministrice Divjak, bila zaposlena stanovita Lidija Kralj. Učiteljsko-informatički guru Lidija Kralj, koja je u Algrebri d.o.o. bila u momčadi koja je pokrenula takozvanu digitalnu akademiju, odnosno vidoviti obrazovni program namijenjen učenicima osnovnih škola. No, ministrica Divjak i njezina algrebra-pomoćnica, bile su široke ruke i nesebične u podjeli financijskog kolača koji će nastupiti donošenjem navedenog zakona, tj. zakonsko-informatičkog borg poduhvata zadovoljit će se i ostali samaritanci u IKT hranidbenom lancu, kao npr. teleoperateri, prodavači informatičke opreme i magle, korporacije i tako dalje i tako slično.

Ipak, valja priznati, ministrica Divjak nema pravo na autorstvo ove informatičke borgovštine; ona samo uz suglasnost Andreja Plenkovića, predsjednika Posebnog stručnog povjerenstva za reformu obrazovanja, takozvani PSP i HDZ-a nastavlja tamo gdje je stao njezin predšasnik iz Milanovićeve kukuriku vlade ministar Mornar, koji je započeo proces stvaranja takozvanih digitalno zrelih škola, ne na radost učenika, roditelja i nastavnika, već moćnog lobija kojeg čine trgovci i špekulanti informatičkom opremom, dio medija, različite ustanove i pojedinci.

Uloga saborskih zastupnika u ovom slučaju je isključivo biti korisnim idiotima toga lobija, što Neovisni za Hrvatsku nisu i nikada neće biti. Ključne odredbe u zakonu, tri članka – 3., 4. i 16. U članku trećem definira se pojam udžbenika na način da je udžbenik koji služi za ostvarivanje svih odgojno-obrazovnih ishoda, utvrđenih predmetnim kurikulumom, koji može biti tiskani i/li elektronički. To znači da predlagatelj, jamči učeniku da mu je za stjecanje cjelovitosti znanja dostatno korištenje određenog udžbenika, a postojeći zakon govori o udžbeniku kao jednom od izvora znanja. Naime, hrvatskoj je školskoj predaji Finska, Japanska, Singapur, Tunguzija uopće ne zanima, prema hrvatskoj školskoj predaji po kojoj se uz udžbenik koriste razne bilježnice, zbirke zadataka, atlase, a posebice je važno korištenje radnih bilježnica koju učenik koristi za uvježbavanje i grafo motoriku koju ne može nadomjestiti bilo kakva informatička oprema.

Radna bilježnica je u zakonu odvojena, te nju odobrava Agencija za obrazovanje dok udžbenik odobrava ministarstvo; dva različita sredstva odobravaju dva različita tijela koja su neraskidivo vezana.

Člankom 4. je propisana maksimalna težina udžbenika iz čega proizlazi da kakvoća udžbenika mjeri masom, a ne sadržajem te propisuje da novi udžbenici moraju biti lakši za 30% od postojećih”, kazao je između ostalog dr. sc. Hasanbegović, koji je upozorio i na prekomjernu digitalizaciju te zaključno pozvao na povlačenje zakona.

Katastrofalne posljedice digitalizacije i nečitanja knjiga: Dolazi li do rušenja kognitivnih sposobnosti kod mladih?

“Dok druge zemlje poput Francuske odustaju od prekomjerne digitalizacije i zabranjuju korištenje mobitela u školama, Hrvatska na široka vrata uvodi hiperdigitalizaciju i to putem uzurpacije ključnog identitetskog resora znanosti i obrazovanja od strane jedne minorne interesno trgovačke sekte koja uz potporu Andreja Plenkovića i HDZ-a provodi ideološko-koruptivni eksperiment nad hrvatskim obrazovnim sustavom, hrvatskim narodom i njegovim najranjivijim dijelom – djecom i mladeži.

Ministrice Divjak, ako želite dodatno produbiti spoznaju što Vi i ostali kurikoluidi i informatoidi činite, preporučujem Vam studiju francuskoga autora Jean-Paul Brighellija čiji naslov u duhu očekivanih ishoda cjelovite kurikulne reforme glasi: “Tvornica kretena programirana propast škola”. Ako ne znate francuski, zamolite za prevoditeljsku pomoć poliglota i predsjednika PSP-a gospodina Andreja Plenkovića”, zaključio je dr. sc. Hasanbegović svoje izlaganje.

Narod.hr

Sanja Bilač: Referendum uspio za narod, ne i za vladajuće

Jasno je kako je narodu potrebna široka pokretačka nacionalna snaga koja će ga pokrenuti u borbi za očuvanje demokratskih standarda u Hrvatskoj. Izvjesno je kako se takav pokret ne će razviti iz stranačkih politika, jer je u Hrvatskoj razvijen nedemokratski stranački politički sustav i kao takav ne može predvoditi demokratske procese. On egzistira na daljnjem gušenju demokracije. Aktualni stranački sustav, umjesto višestranačke različitosti, ponovno se pretvara u monolitan sustav u kojem nakaradna ljevica i navodna desnica te njihovi centri samo prestavljaju sliku političke različitosti, a zapravo jedni i drugi provode iste politike i tako stvaraju političko jednoumlje koje smo napustili prije nešto manje od trideset godina.

Okupiti domovinsku i iseljenu, nacionalnu i domoljubnu Hrvatsku u pokret koji ne će biti stranački ograničen.

Nastanak i razvoj nezavisne hrvatske države temelji se na demokratskim standardima za koje se hrvatski narod plebiscitarno odlučio prije gotovo tri desetljeća. Podsjetimo se kako je na referendumu Za Hrvatsku, održanom 1991. godine, 95 posto građana glasovalo za samostalnu i neovisnu Hrvatsku te napuštanje totalitarne i nedemokratske Jugoslavije. Ovom odlukom, hrvatski je narod potvrdio ne samo odbacivanje nedemokratskog režima već odredio demokratske standarde kao temelj nastanka i razvoja hrvatske države. Važno je podsjetiti i na kontekst u kojem su se dogodile promjene. Krajem 80-ih komunistički sustav raspadao se u Europi. Komunistička partija u Hrvatskoj shvatila je kako ne će biti moguće zaustaviti demokratske promjene te kako bi svako nasilno zaustavljanje za posljedicu moglo imati otpor naroda što bi u konačnici moglo dovesti do građanskoga rata.

Totalitarni režim uzmiče pred demokratizacijom. Demokratski procesi nisu se više mogli zaustaviti. Vladajuća komunistička elita prepušta vlast iz straha, ne iz uvjerenja o nužnosti demokratizacije društva, svjesna da u tom trenutku nisu sposobni provesti demokratske promjene koje narod želi. Tako dopuštaju prve višestranačke izbore. Ključnu ulogu pokretača demokratskih promjena predvodili su dr. Franjo Tuđman i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) koja je nastala kao pokret. Tuđmanov koncept stvaranja općehrvatskog nacionalno-demokratskog pokreta koji može omogućiti stvaranje i razvoj hrvatske države, pokazao se opravdanim. Tuđmanova vizija Hrvatske temeljila se na sintezi svih pozitivnih sastavnica te odbacivanju negativnih, pa je njegova politika bila istovjetna onoj koju je narod želio s jednim ciljem: stvaranjem nezavisne hrvatske države.

Gdje smo danas nakon gotovo tri desetljeća?
Zašto se u Hrvatskoj odvija redukcija demokracije?
Kako zaustaviti razaranje hrvatske države?
Tko bi danas mogao pokrenuti pozitivna nacionalna gibanja?

HDZ-ovo zatiranje suverenizma
I prije nego li se uspjelo iskontrolirati rad tvrtke (APIS) koju je vlada izabrala za kontrolu valjanosti potpisa i ostvarivanje prava na referendum, a koja je bez jasnih kriterija i procedura utvrdila kako nema dovoljno valjanih potpisa, ministar Kuščević je poručio kako, bez obzira na eventualno utvrđivanje nepravilnosti u određivanju nevažećih potpisa, odluka vlade ostaje. Referenduma ne će biti.

Izvjesno je kako aktualni europski kontekst koji promovira briselski mainstream utječe na “brisanje” nacionalnog identiteta europskih država te traži rješenja kojima bi nacionalne države izgubile taj svoj identitet, a u konačnici i svoj smisao. Dodatno, briselski mainstream se trudi instalirati svoje poslušnike koji će osigurati provedbu njihove politike. Takve okolnosti predstavljaju ozbiljnu prijetnju provedbi nacionalno-suverenističke politike država u Europi, pa tako i Hrvatske.

U Hrvatskoj svjedočimo gušenju i zatiranju svih suverenističkih i nacionalnih politika. Plenkovićev HDZ provodi demontažu razvijenih demokratskih standarda kao jedan od ključnih elemenata na kojima se razvijala hrvatska država. Urušavanje demokratskih standarda put je urušavanja slobodnog društva, nezavisne i suverene hrvatske države. Tako se HDZ, stranka koja je bila pokretač demokratskih procesa, razvila u pokretača zaustavljanja demokratskih procesa, vraćanja režimskom vladanju i dokidanja pravne države, te u konačnici vraćanja Hrvatske u nedemokratski i protuhrvatski politički okvir.

Jedan od najeklatantnijih primjera za to jest aktualna situacija s upravo završenim referendumskim inicijativama. S nevjerojatnom lakoćom i bahatošću ignorira se i izruguje volja naroda, omalovažava više od 1 200 000 potpisa. Referendumske inicijative Istina o Istanbulskoj i Narod odlučuje etiketiraju se kao poduhvati “opasnih namjera”. Hrvatska politička elita predvođena Andrejom Plenkovićem od samog se početka protivila raspisivanju referenduma (o otkazivanju Istanbulske konvencije i promjeni izbornoga sustava). Bili su vrlo jasni o tome kako referendum nije poželjan i kako ne će proći. I to su proveli u djelo.

Ne samo da su provodili antireferendumsku kampanju koja u konačnici nije imala utjecaja na ishod prikupljenih potopisa, jer su inicijative za raspisivanje referenduma ispunile sve zakonske uvjete i prikupile više nego dovoljan broj potpisa, već su traljavim i bizarnim razlozima poput nečitkih potpisa, panično pokušavali pronaći razloge za odbacivanje referenduma. I prije nego li se uspjelo iskontrolirati rad tvrtke (APIS) koju je vlada izabrala za kontrolu valjanosti potpisa i ostvarivanje prava na referendum, a koja je bez jasnih kriterija i procedura utvrdila kako nema dovoljno valjanih potpisa, ministar Kuščević je poručio kako, bez obzira na eventualno utvrđivanje nepravilnosti u određivanju nevažećih potpisa, odluka vlade ostaje. Referenduma ne će biti.

Referendum je uspio za narod, nije za Plenkovića
Okupiti domovinsku i iseljenu, nacionalnu i domoljubnu Hrvatsku u pokret koji ne će biti stranački ograničen i usmjeriti ga na ostvarenje legitimnog prava da sami odlučujemo o svojoj sudbini, odbacujući negativne sastavnice koje danas ugrožavaju opstanak naroda i države.
Jasno je kako referendum za Plenkovića nije prošao. Nije uspio uvjeriti narod protiv referenduma i zato ga je, u suprotnosti sa zakonom i Ustavom, proglasio nevaljanim. Ali, referendum je prošao za hrvatski narod. Referendum je uspio. Dokazao je da hrvatskom vlada režim i nedemokratska vlast koja odriče pravo narodu na političku volju i negira pravnu državu.

Jednako kao što je prije 28 godina hrvatski narod masovno izišao na referendum za Hrvatsku, tako je i danas hrvatski narod donio odluku, ali ju aktualni režim Plenkovićeva HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera, HNS-a, SDSS-a i pojedinaca osumnjičenih za kaznena djela, odbacuje. Hrvatski narod je jasno izrazio svoj stav, a on se ne odnosi samo na otkazivanje Istanbulske konvencije i promjenu izbornog sustava već prije svega na razvoj demokratskih procesa i standarda u Hrvatskoj te pravo naroda odlučivati o svojoj sudbini. Tako situacija s referendumskim inicijativama i aktualnim Plenkovićevim režimom, koji ga nasilno i nezakonito dokida, postaje prijeloman trenutak za budućnost Hrvatske. Postavlja se pitanje hoćemo li šutke promatrati negiranje i zabranu demokratskog prava te dokidanje pravne države? Referendumom iz 91. ukinuli smo režim i uveli demokraciju. Plenkovićev otpor današnjem referendumu znači povratak u nedemokratski režimski okvir. Aktualni Plenkovićev režim pogubniji je danas za Hrvatsku od režima komunističke vlasti koji su 90- ih shvatili opasnost ukoliko se ne dozvole demokratske promjene. Hoće li hrvatski narod danas dozvoliti povratak režimu?

Jasno je kako je narodu potrebna široka pokretačka nacionalna snaga koja će ga pokrenuti u borbi za očuvanje demokratskih standarda u Hrvatskoj. Izvjesno je kako se takav pokret ne će razviti iz stranačkih politika, jer je u Hrvatskoj razvijen nedemokratski stranački politički sustav i kao takav ne može predvoditi demokratske procese. On egzistira na daljnjem gušenju demokracije. Aktualni stranački sustav, umjesto višestranačke različitosti, ponovno se pretvara u monolitan sustav u kojem nakaradna ljevica i navodna desnica te njihovi centri samo prestavljaju sliku političke različitosti, a zapravo jedni i drugi provode iste politike i tako stvaraju političko jednoumlje koje smo napustili prije nešto manje od trideset godina. U takvim okolnostima građanske inicijative koje se konzistentno bore za demokratske procese postaju sjeme, zametak pozitivnih promjena, ali i prilika za pokretanje nacionalnog buđenja.

Ujediniti se u borbi za demokraciju

Svako rješenje i poboljšanje izbornog sustava koji bi doprinio razvoju demokracije, a utjecao na slabljenje ili gubitak moći stranaka koje su svoje djelovanje zasnovali na partitokraciji danas postaje nužnost, jer u tijeku je borba za hrvatsku demokraciju. I svatko tko podupire razvoj hrvatske države, dužan je sada staviti se na raspolaganje Domovini te poduprijeti razvoj i suprotstaviti se gušenju demokracije. Treba zatomiti sve drugo i zajednički onemogućiti rušenje demokratskih standarada i pravnog poretka od strane aktualne režimske vlasti. Oni su već krenuli s progonom. Hrvatska narodna stranka (HNS) je podignula kaznenu prijavu protiv organizatora referendumskih inicijativa, a predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak javno rekao kako je prijava politička poruka.

Dakle, aktualni režim ne samo da zloupotrebljava DORH već vrši politički pritisak na nezavisno pravosudno tijelo kako bi natjerao organizatore da odustanu. Samo ujedinjen hrvatski narod se može suprotstaviti ovom režimu. Obje referendumske inicijative moraju se ujediniti u borbi za demokraciju. Okupiti domovinsku i iseljenu, nacionalnu i domoljubnu Hrvatsku u pokret koji ne će biti stranački ograničen i usmjeriti ga na ostvarenje legitimnog prava da sami odlučujemo o svojoj sudbini, odbacujući negativne sastavnice koje danas ugrožavaju opstanak naroda i države.
Izvor: Hrvatski tjednik /Braniteljski portal

 Nenad Piskač: Sadašnjost i budućnost izravne demokracije u Hrvatskoj (23. listopada 2018.)

Prema postojećim zakonskim okvirima Hrvatska je u EU na začelju demokratskih standarda kad je u pitanju izravna demokracija. U nas je gotovo nemoguća misija izboriti se za referendum. Režim se duboko ukopao (u državu i ustanove) zakonskim rješenjima hoteći reći da jedino on i njegovi protagonisti znaju čitati, pisati (npr. interpretativne izjave) i ispravno odlučivati. Režim je u Hrvatskoj najveći monopolist.

Od politmonopolnoga položaja, preko političke korupcije do meke okupacije države i nacije, mali je korak. Režim je u tom pogledu iskoračio. Tko nije na „liniji“ režima, taj je populist, više populista predstavlja marginalnu skupinu, više glasnih marginalnih skupina predstavlja pokušaj udara, a više pokušaja demokratskih udara režim smatra ustašlukom i fašizacijom, koje treba suzbiti „svim raspoloživim sredstvima“.

Dva značajna uspjeha režima

Budućnost pak izravne demokracije u Hrvatskoj poredak je dodatno betonirao potpuno netransparentnim postupkom „provjere“ potpisnih lista triju referendumskih inicijativa, proizvoljnim tumačenjem „ispravnih“ i „neispravnih“ rubrika potpisnih lista, arogancijom ministra Lovre Kušćevića i drugim postupcima imanentnima nedemokratski orijentiranim režimima. Ipak, najgora je stvar po budućnost izravne demokracije činjenica da je poredak lansirao sumnju kako su građanske inicijative sinonim za kazneno djelo. To je uvod u proglašenje izravne demokracije kaznenim djelom, čime se demokratsku Hrvatsku vraća u doba komunističkoga totalitarnoga i jednoumnoga režima.

Poredak se u posljednje vrijeme može pohvaliti s dva značajna unutarnja politička uspjeha. Uspio je od vukovarskoga prosvjeda unaprijed napraviti bauk – zbog čega su mnogi napunili gaće, i blokirati dolazak najmanje još 20.000 prosvjednika. U protudemokratskoj ofenzivi uspio je volju oko 1.200.000 Hrvata proglasiti nedovoljnom za raspisivanje triju referenduma. Prosvjed i referendum nedemokratskom poretku smrtni su neprijatelji. On je sam sebi dovoljan, ma gdje bio, u poziciji ili oporbi, strankama ili civilnome društvu.

A nadzire i poziciju i oporbu i civilno društvo. I jedino se bavi time da ne dobije demokratsku alternativu. U tome poslu postiže značajne uspjehe već gotovo 18 godina. Premda nije utješno, valja nam konstatirati kako je u pitanju osjetno duže razdoblje od monarhističkoga kojemu je trebalo samo deset godina (1918.- 1928.) da u Beogradu pribjegne konačnom rješenju, ubojstvu hrvatske demokratske alternative na čelu sa Stjepanom Radićem.

Blokada i kriminaliziranje izravne demokracije

Za sadašnjost i budućnost demokracije u Hrvatskoj ključno je mijenjati temelje na kojima odnarođeni poredak stoji. A stoji na očuvanim ostatcima velikosrpske i komunističke ideologije, rodnoj ideologiji i izbornom zakonodavstvu. Rodna ideologija dopušta režimu mijenjati ljudsku i božansku antropologiju i nametati „marginalnim skupinama“ neprirodnu dušu i mozak. Izborno zakonodavstvo dopušta poretku vjernima nesmetano razmnožavanje i vladanje. Ostatci velikosrpske i komunističke ideologije zaduženi su za „obranu i zaštitu“ poretka.

Kao potpisnik sve tri referendumske inicijative želio bih znati i dobiti pisani otpravak mjerodavnoga ministarstva o tome je li poredak moje potpise ubrojio u Kušćevićeve vratolomije ili su ušli u kategoriju ispravnih. Priznajem, potpisujem se nečitko, kad bih se drukčije potpisivao bila bi to krivotvorina osobnoga identiteta. Priznajem, također, da se ne sjećam jesam li se u trenutku potpisivanja osjećao rodnim muškarcem ili ženom. Unatoč nečitkosti i rodnoj neosvještenosti još znam zbrojiti dva i dva i razlučiti demokratske od nedemokratskih postupaka i režima.

Ako je suditi prema objektivnim pokazateljima sadašnjost ostvarenja demokratskih težnji je izrazito loša, a budućnost bi mogla biti još gorom ako ovakav režim potraje. Nemoguće je, naime, ne vidjeti kako režim težnje demosa nastoji ne samo blokirati alatima kojima samo vlast može raspolagati, već i staviti izvan zakona s pretenzijom da ih još i kazneno goni u čemu je Ivan Razdjelnik Vrdoljak pokazao kako bi mogao nadmašiti dosad nenadmašne Rankovića, Bauka i Kušćevića. Pokušaj kriminaliziranja građanskih inicijativa i izravne demokracije, postupak je s kojim se Hrvati suočavaju odavno u sklopu ideoloških režima u proteklom stoljeću. Nastavak te prakse jest zabrinjavajući.

Lažni i pravi duhovi

Režim bi kazneno gonio građanske inicijative onako kako to neometano radi braniteljskoj populaciji, budući da se svojedobno nedemokratski suprotstavila „demokratskim“ težnjama (Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba) komadanja Hrvatske i otvorenoga safarija na Hrvate. Uslijed dugogodišnje ofenzive režima branitelji su pribjegli samoubojstvima (više od 3.000), a mladež iseljavanju (više od 300.000). Oba „rješenja“ idu na ruku poretku.

Bilo bi kobno za sadašnjost i budućnost demokracije u Hrvatskoj kad bi i građanske inicijative uslijed priglupih udara režima pribjegle nekom obliku autodestrukcije. Rješenja, naime, postoje ovdje i sada. Ona zahtijevaju zdravu pamet, hrabrost, osobnu žrtvu i angažman bez kalkulacija i egocentrizma. Pritom je za očuvanje nacionalne energije potrebne za korjenite promjene važno prepoznati prave od lažnih duhova. Lažni će i dalje čeprkati po parcijalnim rješenjima zatvoreni u svoje uske skupine i feude.

Pravi duhovi građanskih inicijativa konsolidirat će postojeće resurse i ujediniti se u nacionalnu energiju voljnu braniti izravnu demokraciju pred nasrtajima vladajućih elita. Građanske inicijative koje žele imati nacionalni značaj morale bi se i same demokratizirati, otvoriti i zahvatiti širinu suvremenih težnja hrvatskoga naroda. Tad im ni režim ne bi mogao parirati priglupim smicalicama.

Hrvatski tjednik

O nekim krucijalnim pitanjima naše zbilje poput onih o masovnom iseljavanju iz Hrvatske (350.000, mahom mladih obitelji samo u zadnje tri godine), o velikom postotku građana nezadovoljnih smjerom kojim ide naše društvo (73 -75%), o ekonomskom zaostajanju u odnosu na zemlje u okruženju, o Agrokoru i ortačkom kapitalizmu, o zamjerkama na račun pravosuđa i javne uprave, o kočenju referendumskih inicijativa za promjenu izbornog zakonodavstva kao glavnog uzroka većine naših postojećih nevolja, o nezadovoljstvu preživjelih stradalnika iz Domovinskog rata zbog neprocesuiranja zločina učinjenih nad njima, o podjelama u društvu i medijskoj diskriminaciju tihe većine odane tradicionalnim vrijednostima u odnosu na zagovornike neograničenih ljudskih prava i sloboda (bez odgovornosti), kao i drugim aktualnim pitanjima, promišlja u svojim kolumnama u Glasu Koncila Ivan Miklenić jedan od ponajboljih poznavatelja naših prilika. Možemo pretpostaviti da su njegova stajališta koja su uvijek ptkrijepljena čvrstom argumentacijom podudarna sa stajalištima Crkve kao institucije, kao i one tihe vjerničke većine (86% sveukupne populacije) koja je, kako stvari sada stoje prepuštena objedama sa svih strana, često pravom govoru mržnje pa i sotonizaciji i to bez ikakvih posljedica. (Ur.)

Ivan Miklenić - Politika protiv pravde (17. rujna 2018.)

Mediji su u nedjelju 9. rujna prenijeli rezultate istraživanja CRO Demoskopa agencije »Promocije plus«, koje je bilo provedeno početkom rujna, po kojem je čak 73 posto ispitanih ocijenilo da Hrvatska ide u lošem smjeru, pa to traži makar površan osvrt i s vjerničkoga stajališta.
Već dugo istraživanja agencija za ispitivanje javnoga mnijenja bilježe tako visoke postotke nezadovoljnih ispitanika, hrvatskih građana, usmjerenjem Republike Hrvatske, no više je nego neobično što o tom rezultatu istraživanja nema očitovanja ni komentara ni od političara na vlasti ni onih u opoziciji, ni od društvenih analitičara ni od kolumnista i drugih novinara, kao da je na djelu stanovita zavjera šutnje.

Nameće se odmah pitanje je li moguće da u današnjoj Hrvatskoj nitko ne smije, ne usuđuje se, ili nitko ne želi potegnuti pitanje o općem usmjerenju države Hrvatske? Mišljenje o tom usmjerenju ima gotovo svaki hrvatski stanovnik, a glavna struja javnoga mnijenja baš to mišljenje ignorira, ne želi ga artikulirati, ne želi ga uopće registrirati kao da je interesna skupina kojoj je baš sadašnje stanje u Hrvatskoj najbolje tako moćna da može sve nadzirati i držati u šaci, pa i to da se pitanje usmjerenja Hrvatske uopće u javnosti ne otvara.

Naime, pitanje glavnoga usmjerenja RH nije niti može biti irelevantno ili sporedno da ne bi zaslužilo pozornost, pomnu analizu i raspravu u javnosti, jer to je pitanje u samoj srži pitanje općega dobra hrvatskoga društva odnosno legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa. Da su agencije za istraživanje javnoga mnijenja stvarno u službi općega dobra, sigurno bi pokušale istražiti podrobnije to opće nezadovoljstvo usmjerenjem Hrvatske te bi se saznalo kojim to sve segmentima politike, upravljanja državom, tako brojni stanovnici nisu zadovoljni. Štoviše informacije o tim spornim segmentima postale bi pravi izazov za sve koji se natječu za upravljanje Hrvatskom, posebno za političke stranke, kako one koje već postoje tako i one koje su u nastajanju.

Nitko više u današnjoj Hrvatskoj ne traži niti smije tražiti osvetu za zločine počinjene u velikosrpskoj agresiji na hrvatsko civilno stanovništvo, čak ni obitelji koje su pretrpjele najveće gubitke, ali ispunjenje pravde zakonitim i pravednim procesom nitko ne smije priječiti ni onemogućavati.
Premda ni jedno istraživanje javnoga mnijenja (jer se to nije ni istraživalo) nije to pokazalo, vrlo je vjerojatno da je jedan od segmenata kojim je velika većina hrvatskih stanovnika nezadovoljna i pitanje procesuiranja ratnih zločinaca za zločine počinjene nad civilnim stanovništvom za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Na to pitanje pozornost je javnosti svratio vukovarski gradonačelnik na konferenciji za novinare u subotu 8. rujna na kojoj je najavio da će se 13. listopada u Vukovaru održati miran i apolitičan prosvjed kojim će se upozoriti na to da ni 27 godina od ratnoga stradanja Vukovaraca i grada počinitelji tih zločina nisu procesuirani.

»Neki su stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je gotovo nakon 10 000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove odgovornim institucijama poput Ministarstva pravosuđa, glavnog državnog odvjetnika, obavještajnih službi i MUP-a da procesuiraju odgovorne na svim razinama za zločine ili da svoje mjesto ustupe onima koji su kadri to učiniti«, rekao je, kako su prenijeli mediji, vukovarski gradonačelnik. Vukovarskomu gradonačelniku mogli bi se pridružiti i brojni gradonačelnici i općinski načelnici na području koje je u agresiji bilo okupirano i na kojem su se dogodili teški ratni zločini nad civilnim stanovništvom, a da do sada nitko od počinitelja i naredbodavaca za te zločine nije odgovarao.

Poznato je da se na gotovo svim stratištima iz doba velikosrpske agresije na prigodnim spomenima ističe da gotovo nitko za zločine još nije procesuiran, ali odgovarajuće institucije hrvatske države i drugi odgovorni kao da to i ne čuju, kao da ne znaju da postoji taj problem. Nitko više u današnjoj Hrvatskoj ne traži niti smije tražiti osvetu za te zločine, čak ni obitelji koje su pretrpjele najveće gubitke, ali ispunjenje pravde zakonitim i pravednim procesom nitko ne smije priječiti ni onemogućavati.Više je nego smiješno javljanje ministra pravosuđa koji ponavljanjem ispravnoga načela da se politika ne smije miješati u pravosuđe pokušava skinuti svaku odgovornost za takvu situaciju poštede agresorskih počinitelja zločina.

Ne muže biti pravi odgovor na taj problem ni opravdavanje ministra unutrašnjih poslova koji je rekao da je ravnatelj policije u veljači ove godine osnovao posebnu radnu skupinu za ratne zločine s ciljem analiziranja svih kriminalističkih istraživanja i sudskih postupaka te da je »dva mjeseca nakon osnivanja podignuta kaznena prijava, optužnica, za slučaj Ovčara«. »U posljednje vrijeme su podignuti i optužni prijedlozi i kada su u pitanju napad na Banske dvore, Sisak, Manjača, Široka Kula… tako da policija vrlo ozbiljno radi na tim predmetima i to je jedan od prioriteta.«

Upravo je tako brzo podizanje optužnica od oblikovanja radne skupine, o čemu govori ministar, dokaz da nije bilo političke volje svih dosadašnjih 26 godina da se to pitanje stavi na dnevni red. Drugim riječima, upravo je politika stvorila stanje da ti zločini nisu procesuirani, da se u hrvatskoj i svjetskoj javnosti umjetno stvarala ravnoteža krivnje, premda u stvarnosti, po istini, o toj ravnoteži ni u kojem smislu ne može biti riječ. Hrvatska je službena ili državna politika, bez obzira bila na vlasti koalicija lijevoga ili tobožnjega desnoga političkoga predznaka, učinila da čitava Hrvatska danas ne zna ime i prezime ni jedne jedine hrvatske civilne žrtve, ni jednoga jedinoga hrvatskoga učenika ili učenice koji su stradali samo zato što su bili Hrvati i što su živjeli na području koje su velikosrbi željeli za sebe. Nitko ne može poreći da je u tom pitanju smjer diktirala isključivo – politika.

Uz objavu rezultata provjere potpisa za referendume; Izigrani ljudi i demokracija
Ivan Miklenić 29. listopada 2018.

U anketama oko 70 do 75 posto hrvatskih građana izjavljuje da Hrvatska ne ide u dobrom smjeru, a jedan od brojnih mogućih primjera na kojem se to stajalište kristalno jasno potvrđuje je i odnos vlasti prema građanskim inicijativama koje su pokušale inicirati referendume. Upravo je nevjerojatno da si vlasti dopuštaju tako grubo, tako očito i tako bezočno izigravanje i hrvatskih građana i demokracije.

Hrvatski građani okupljeni u građanske inicijative »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« pokušali su stvoriti preduvjete za referendum, tj. za mogućnost da se svi ljudi u Hrvatskoj s pravom glasa izjasne o promjeni izbornoga zakonodavstva te o obustavi primjene Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Dakle građani okupljeni u te inicijative nisu ništa stvarno mogli prejudicirati i ishodi tih referenduma mogli su biti i nepovoljni za organizatore, a povoljni za vlast koja je jasno zauzela svoje stajalište prema meritumu referendumskih pitanja, odnosno koja je svojim stvarnim ponašanjem i činjenjem i protiv promjene izbornoga zakonodavstva i protiv opoziva obvezatnosti Istanbulske konvencije.

Naime, ako su vlasti sigurne da bi na referendumu građani podržali stajalište organizatora, a ne stajalište vlasti, onda je više nego očito da se vlasti odriču legitimiteta u svojem odlučivanju i svrstavanju, odnosno da zapravo i ne mare za hrvatske građane, možda ih čak i preziru ako misle svojom glavom i ne mire se s usmjerenjem kojim kroče vlasti. Takve vlasti prestale bi biti predstavništvo onih koji su ih izabrali te bi zaplovile u vode autokracije, političkoga voluntarizma, a to znači da bi takve vlasti izgubile oznaku da su demokratske.

U okolnostima kad je jasno da je promjena izbornoga zakonodavstva i stvarna demokracija preduvjet za boljitak Hrvatske, sprječavanje jednoga i drugoga ne može biti drugo nego djelovanje protiv općega dobra hrvatskoga društva u korist partikularnih interesnih skupina, bilo tzv. neformalne velike koalicije bilo otuđenih i skrivenih političkih snaga koje guše Hrvatsku.

Već u vrijeme prikupljanja potpisa od 13. do 27. svibnja vlasti su pokazale nedopustivo aroganciju do gaženja biti demokratskoga poretka npr. u slučajevima kad pojedine lokalne vlasti nisu dopuštale prikupljanja potpisa, a ni jedna institucija hrvatske države, uključujući i Ustavni sud (osim jednoga izdvojenoga mišljenja!) nije reagirala na očigledno kršenje elementarnih građanskih prava. Nije li se to očitovalo stvarno djelovanje skrivene velike koalicije koja je najbolje prepoznatljiva i vidljiva u Ustavnom sudu u kojem sjede svojevrsni predstavnici najvećih političkih stranaka? Već u vrijeme prikupljanja potpisa ministar uprave govorio je o nepravilnostima pri prikupljanju potpisa, što navodi na neizbježno pitanje:

Nije li ministar znao da su ili među organizatore ili među potpisnike ubačeni »igrači« da podvale na razne načine neispravne liste potpisa? Da to pitanje nije bez temelja dovoljno je podsjetiti da vlasti nisu željele razotkriti »igrače« koji su na Poljudu iscrtali kukasti križ da bi kompromitirali hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali i Hrvatsku, te na činjenicu da je od predaje tih lista s potpisima za iniciranje referenduma bilo dovoljno vremena da se zamijene setovi lista potpisa. Činjenica da vlasti nisu željele da liste s potpisima provjeri neovisno tijelo kao što je Državno izborno povjerenstvo uz nazočnost promatrača, kao i to da nisu dopustile da prilikom provjeravanja lista s potpisima u državnoj agenciji (!) budu nazočni promatrači, potvrđuje da su svim sredstvima odlučile spriječiti referendume. Omogućavanje uvida u liste s potpisima koji su proglašeni nevažećima samo je bacanje prašine u oči organizatorima i javnosti, jer kojih to deset ljudi može nakon pet mjeseci stvarno prepoznati je li nešto izvorno došlo na provjeru u agenciju ili je nešto u međuvremenu vješto krivotvoreno?

Suprotno definiranim stajalištima Venecijanske komisije odnosno Europske komisije za demokraciju kroz pravo Vijeća Europe, vlasti su se usprotivile umjesto da su ostale neutralne glede merituma pitanja koja su pokrenule građanske inicijative prikupljanjem potpisa jer je to elementarno građansko pravo u svakom imalo demokratskom društvu. Takvim svojim stajalištem vlasti su pokazale koliko drže do građanskih prava i do demokracije u Hrvatskoj. Još više, vlasti su ukupnim svojim odnosom prema tim građanskim inicijativama za referendume izigrale i ljude, potpisnike za iniciranje referenduma, i samu demokraciju. Ako je oko 400 tisuća osoba dalo svoj potpis, makar dio potrebnih podataka i bio netočan, onda su ti ljudi ipak očitovali svoju volju, a upravo to vlasti ne žele vidjeti. U redu je tražiti da se prikupljanje potpisa ostvari u skladu sa svim propisanim odredbama, ali je političko sljepilo ne vidjeti izraženu volju svih onih koji su se odazvali na podupiranje građanskih inicijativa pa bili i neki od potpisa u nečemu manjkavi.

Svi ti ljudi koji su se odazvali na te građanske inicijative imaju svijest o svojim građanskim pravima i o potrebi da svoje stajalište sučele s drugim stajalištima na demokratskom referendumu, no ako im vlasti to različitim smicalicama onemogućuju, onda stvarno riskiraju da u njima dobiju ne samo oponente, nego možda i protivnike. HDZ je na prošlim parlamentarnim izborima dobio 61 zastupnika u Hrvatskom saboru glasovima samo 683 tisuće birača, a sada su vlasti izigrale oko 400 tisuća birača, od kojih je bez sumnje do sada većina glasovala za HDZ. Takav, čini se, »samoubilački« potez moguće je razumjeti samo ako je u igri neki veći interes ili neka moćnija prisila. U okolnostima kad je jasno da je promjena izbornoga zakonodavstva i stvarna demokracija preduvjet za boljitak Hrvatske, sprječavanje jednoga i drugoga ne može biti drugo nego djelovanje protiv općega dobra hrvatskoga društva u korist partikularnih interesnih skupina, bilo tzv. neformalne velike koalicije bilo otuđenih i skrivenih političkih snaga koje guše Hrvatsku.

                                                       *           *            *

Tako je postupio i sadašnji predsjednik Vlade u svom nedavnom obraćanju Hrvatskomu saboru o drugoj obljetnici njegove garniture na vlasti, no nije on ni prvi ni posljednji koji je retoričkim i drugim akrobacijama pokušao uvjeriti javnost, osobito birače, da je gospodarsko stanje u zemlji bolje nego što jest.

Budući da suvremeni svijet sve više djeluje poput spojenih posuda, takva friziranja i uljepšavanja nemaju nikakve težine (osim ako se pojedini birači žele sami dati zavarati) jer postoje međunarodni i općeprihvaćeni kriteriji po kojima se mogu mjeriti gotovo svi aspekti gospodarskoga života u nekoj državi.

Dok je predsjednik Vlade pokušao hrvatsku javnost uvjeriti da se u Hrvatskoj provode reforme i da one daju rezultate, osobno iskustvo hrvatskih građana, ali i realni pokazatelji otkrivaju da reforme, ako i postoje, ne donose očekivane rezultate niti Hrvatska napreduje po tim reformama po međunarodnim kriterijima za procjenu kretanja u gospodarstvu.

Konkretno Svjetska banka objavila je posljednjega dana listopada izvješće o regulativi poslovanja u ukupno 190 zemalja i na toj ljestvici Hrvatska je, umjesto napredovala, nazadovala za sedam mjesta.

Prošle godine bila je 51., a ove je godine 58. To znači da je baš glede regulative poslovanja premalo učinila, a vjerojatno znači I to da resu druge zemlje, koje su Hrvatsku pretekle, na tom planu učinile više nego Hrvatska.

Prema izvješću »Doing Business 2019.: Training for Reform« od zemalja u hrvatskom okruženju bolje su Srbija na 48. mjestu, Crna Gora na 50. mjestu, Rumunjska na 52. mjestu te Mađarska na 53. mjestu, a Bugarska je odmah iza Hrvatske na 59. mjestu. Ako je išta posao Vlade i politike glede gospodarstva, onda je na prvom mjestu upravo uređenje regulative poslovanja.

Agrokor

To Izvješće Svjetske banke analizira više područja djelatnosti. Tako je Hrvatska u kategoriji prekogranične trgovine, kao i prošle godine, ostvarila maksimalnih 100 bodova te je u rangu najuspješnijih (vjerojatno je to potvrda trajnoga rasta uvoza!).

Napredak na toj ljestvici zabilježila je i u kategoriji plaćanja poreza, gdje je na 89., a 2017. bila je na 95. mjestu. Na svim ostalim područjima Hrvatska je, prema tom izvješću, zabilježila lošije rezultate u usporedbi s prošlom godinom.

Tako je u kategoriji izdavanja građevinskih dozvola sa 126. mjesta pala na 159.; u kategoriji pokretanja poslovanja sa 87. mjesta pala je na 123.; u kategoriji dostupnosti kredita sa 77. mjesta pala je na 85., a u kategoriji zaštite prava manjinskih dioničara pala je sa 29. na 38. mjesto, i slično.

Očito je da napori vladajućih nisu dostatni, učinkoviti ni obećavajući te da upozorenja Vladi oporbe, sindikata i poslodavaca nisu bez stvarnoga uporišta.

Kad je riječ o gospodarstvu u Hrvatskoj, ništa tako oštro ne dijeli i političku scenu i hrvatsku javnost kao zbivanja oko koncerna »Agrokora«, a novi poticaj za tu nepomirljivu podjelu dalo je predstavljanje knjige »Agrokor: Slom ortačkog kapitalizma«, koju potpisuje bivša potpredsjednica Vlade koja je upravo zbog zbivanja oko »Agrokora« bila prisiljena podnijeti ostavku.

Svaki čovjek ima neotuđivo pravo braniti svoje dostojanstvo i svoje viđenje istine, pa tako i bivša potpredsjednica Vlade, no vjerodostojnost se ipak ne može steći pisanjem knjige ili medijskim istupanjem.

Pojedini društveni analitičari, kao i političari koji su uvjereni da se problem »Agrokora« morao riješiti na bolji način, predstavljanje te knjige doživjeli su upravo kao skup zagovornika ortačkoga kapitalizma.

Npr. predsjednik vodeće opozicijske političke stranke doslovno je izjavio: »Jučer je na proslavi grupe Borg koju su javno organizirali bila cijela ekipa zbog koje Hrvatska trpi već 27 godina, zbog čega ljudi iseljavaju, zbog čega umirovljenici žive teško, zbog kojih su plaće u Hrvatskoj i dalje izrazito niske.

Dok su oni slavili kako su se obogatili, radnice u Konzumu i dalje rade za 2900 kuna, i u tome je suština cijele priče. Najapsurdnije je da su o slomu ortačkog kapitalizma govorili ortaci.«

I mediji su dio ortačke mreže

Naime, više su puta mediji objavili da je rad na spašavanju »Agrokora« stajao ni manje ni više nego pola milijarde kuna, a činjenica je da nikada nije objavljeno što je to točno tako skupo stajalo i tko je dobio koliki komad toga doista golemoga kolača. Ta se svota, golema i stvarna, prelila u razne džepove, ali ona je nekomu pripadala; nije li dakle zapravo nekomu oteta, i to organizirano, upravo ortački?!

Po ocjeni nekih analitičara spašavanjem radnih mjesta pred očima javnosti zapravo su spašavane strukture koje su podigle »Agrokor«, i zaštitom proračuna spašen je zapravo veći dio ortačke mreže poduzetnika te su uključeni i novi ortaci iz inozemstva, a koncern »Agrokor« predan je u većinsko vlasništvo strancima koji ni sjedište uprave ne žele u Zagrebu, nego su ga smjestili u Nizozemsku.

Ne ulazeći ovdje u meritum spora oko »Agrokora« niti u meritum sadržaja knjige, podatak da je besplatno podijeljeno 45 tisuća primjeraka te knjige jasno očituje da je riječ o propagandi, jer sve drugo ima svoju cijenu i tko želi nešto vrijedno i vjerodostojno, mora za to i platiti.

Vrlo konkretan angažman »Hanza medije« d.o.o. i činjenica da je predstavljanje vodila glavna urednica programa Hrvatskoga radija, kao i brojne minute dane toj knjizi na javnoj televiziji, očit su primjer kako se u ortačku mrežu uvezuju i mediji, a javnosti se tako rado predstavljaju da su neovisni.

Glas Koncila/Kamenjar

Nino Raspudić: Maženje poskoka i vabljenje migranata (26/10/2018)

U gomili neveselih vijesti ovoga tjedna, istaknula se jedna bizarna epizoda, koja dovodi do prilično sumornih zaključaka o fazi civilizaciji u koju smo već poprilično zakoračili.

Naime, mladu Nizozemku je na Biokovu ugrizao poskok dok ga je išla pomaziti. Nakon blagovremene intervencije hitne pomoći pacijentica je nekoliko dana boravila na Klinici za infektologiju KBC-a Split. Srećom je zmija otrovnica bila mlada i hitna pomoć vrlo brza, inače bi susret s realnošću završio smrću.

Zašto bi netko išao maziti zmiju opakog izgleda? Objašnjenja leži u iskrivljenoj, diznijevskoj slici svijeta u kojem nema pravog zla i opasnosti. Poskok je oduvijek takav kakav jest, pravi uzrok kratkog spoja na Biokovu je preudoban život zapadnih derišta u svijetu bez odgovornosti, u kojem je sve dobro, sve je cool, uzbudljivo i sve što trebaš je “ljubav”.

Najveća životna drama je prišt na nosu ili koji kilogram viška. To je svijet Nietzscheovog posljednjeg čovjeka koji trepće okicama i skakuće po zemlji. Hoće se svugdje popeti, svugdje zaroniti, doprijeti, isprobati, sve znaju, sve mogu, sve im je pet.

Zaostali su na razini djeteta koje mazi janje, za njih su preci, kojih se odriču, izgradili civilizaciju, osigurali udoban svijet u kojem u ušuškani i u kojem im je sve user-friendly. Škola ih ne priprema za život, izbjegava se svaka neugoda, opasnost, konflikt, suočavanje s realnošću.

S jedne strane, “posljednji ljudi” zapadne civilizacije ne bi ni mrava zgazili, čine se nesposobni za zlo, no bez problema ubijaju nerođenu djecu ili šalju roditelje na eutanaziju. No ne daj Bože da bi posjekli drvo, stukli zmiji glavu ili zavrnuli kokoški vratom, jer čak i ako nisu vegetarijanci, obrok, čistu savjest i sigurnost će im osigurati drugi, piše Nino Raspudić / Večernji list

U njihovom svijetu sve je dobro. Priroda je dobra, sve životinje su dobre, i svi ljudi drugih kultura, postoje samo neki naši zli, zaostali ljudi, koji još govore o partikularnim identitetima, granicama i ostalim groznim stvarima. Zlo ne postoji u prirodi, već ga prouzrokuje (zapadni) čovjek. Ako pomaziš zmiju, ona će ti uzvratiti ljubavlju.

Posljednji ljudi umišljaju da su bogovi koji su iznad prirodnih zadatosti i ograničenja. Nemaju nikakvog poštovanja prema planini, na Biokovo idu u papučama jer misle da je to produžetak plaže, puka kulisa stvorena za turiste. Ima nešto krajnje oholo u tome da misliš kako svojom ružičastom optikom možeš i poskoku oduzeti identitet.

Mlada Nizozemka se uspentrala na Biokovo na njegov teritorij. Krenula ga je uznemiravati, i to sa željom da ga pokroviteljski pogladi. Ali poskokova priroda nije takva da ga čovjek mazi. Petar Gudelj, najveći pjesnik Biokova i zmija, mogao bi o ovoj zgodi napisati duboku pjesmu.

Cijela jedna generacija idiota kruži svijetom sa zlatnim karticama u naprtnjačama osvajati već osvojen, ukroćen, mapiran, preporukama na Airbnbiu ocijenjen svijet.

Takvima otprilike zamišljam one koji vabe ilegalne migrante u Europu bez osobnog interesa. Govorim o ljudima koji vjeruju da ih se može primiti beskonačno i da ih se sve može usrećiti, bez ikakvih posljedica.

Druga priča su kriminalci, poput de facto krijumčara ljudi iz nevladinih udruga ili medijskih plaćenika koji će po potrebi 2015. pisati o inženjerima i umjetnicima iz Sirije i uplakanim djevojčicama, a sve druge koji tu sliku dovode u pitanje nazivati fašistima, a sad već iznose drugu priču, otprilike onu koju su “fašisti” iznosili prije tri godine.

Sutra će takvi bez problema drukati da se ilegalne migrante trpa u konc-logore ako oligarhija odluči tako, a one koje su nekada nazivali “fašistima” etiketirati kao naivne kršćanske mlakonje i neprijatelje zapadne civilizacije.

Prije tri godine u Europu je balkanskom rutom ušlo milijun, uglavnom mladih muškaraca, bez dokumenata i bez ikakve sigurnosne provjere.

Ako ih je “Mutti” željela radi potreba njemačkog tržišta rada ili jednostavno zbog mazohizma prouzročenog vječnim kompleksom krivnje, mogla ih je prebacivati čarter letovima izravno iz Pakistana, Irana, Nigerije, Alžira, Afganistana, Somalije, Iraka ili Sirije, ne gnjaveći zemlje u kojima oni nisu ni željeli ostajati, a koje su im se našle na ruti.

Kad je plafon potreba i mazohizma dosegnut, AFD u tri godine postao druga po snazi stranka u Njemačkoj, (jednako kao što su na protumigrantskoj retorici uzletjeli Švedski demokrati ili Liga u Italiji), a među počiniteljima terorističkih napada u Europi identificirani i neki ilegalni migranti s balkanske rute, počelo je zatvaranje. Bilo je jasno da će zemlja koja se zadnja zatvori nastradati.

To se danas događa Bosni i Hercegovini u koju su se slile desetine tisuća ilegalnih migranata. Najbolje što su vlasti u Sarajevu smislile je tovariti ih i autobuse i, u zadnje vrijeme i vlakove, i slati u Bihać i ostatak Unsko-sanskog kantona, do točke najbliže zemljama za kojima žude.

Desetak tisuća migranata u Bihaću i okolici danas je otprilike kao da imate dvjesto tisuća ilegalnih migranata bez dokumenata koji tumaraju Zagrebom, useljavaju u prazne kuće i vikendice, a dio njih čini i stotine evidentiranih kaznenih djela (što je konačno priznao i policijski komesar u Bihaću), i pri tome sve više kipte bijesom jer ne mogu dalje.

Stanje je nakon određene točke postalo neizdrživo i kulminiralo je prošle subote prosvjedom nekoliko tisuća građana Bihaća. 
Uslijedile su optužbe sarajevskih NGO mafijaša na Soroševoj sisi kako su Bišćani fašisti i rasisti. Prešućuje se kako je isto to stanovništvo migrantima mjesecima pomagalo, no sada je strpljenje popustilo.

Začudo, naši mediji uglavnom više ne govore o inženjerima, ženama i djeci koji bježe od rata, već, očito jer je direktiva sa Zapada drugačija, sada doznajemo da ih golema većina (čak trećina su Pakistanci) nije iz zemalja zahvaćenih ratom već žele na Zapad u potrazi za boljim životom. Zašto bi Europa primala te ljude? Pakistan ima 213 milijuna stanovnika, Nigerija 190 milijuna. Samo te dvije zemlje imaju stanovnika gotovo kao cijela Europska unija nakon Brexita.

Bilo bi lijepo da mazitelji poskoka odgovore koja je po njima gornja granica migranata koje Europa može primiti? Što ako na 80 milijuna Nijemaca dođe svih 213 milijuna Pakistanaca. Mogu li im Nijemci osigurati blagostanje za kojim žude?

Koliko još paralelnog društva? Koliko geta, no-go zona, predgrađa koji nemaju veze s kulturom gradova u kojima su nastala? Hoće li nastavljati poticati priljev migranata sve dok krajnje desne stranke ne zavladaju u cijeloj Europi i ne započnu s nasilnim progonima? Ili dok migranti ne preuzmu vlast?

Posebno je ogavno bilo vidjeti kako su u utorak, nakon neuspješnog nasilnog prelaska granice, migranti podigli žene i djecu iz hotela Sedra u Cazinu i odveli ih prema graničnom prijelazu Izačić.

Mazitelji poskoka onda liju suze nad djecom koja provode noć na hladnoći, na otvorenom, za što optužuju okrutne Bišćane, ili Hrvatsku koja ih ne pušta preko svoje granice, a ne krive kriminalce koji su ih iz toplog gdje su imali smještaj i hranu izveli kao živi štit i sredstvo proboja granice.

U svakoj uređenoj državi bi kod takve zloporabe i izlaganja opasnosti djeca bila oduzeta roditeljima. Ovdje je svatko kriv osim onih koji žele nasilno prodrijeti na teritorij drugih država ne birajući pri tome sredstva.

Zvijezda priče s hrvatske strane postaje pučka pravobraniteljica Lora Vidović koja blati hrvatske policajce i prijeti kako će tužiti Hrvatsku Velikom Bratu (kako kaže, obavijestiti “međunarodne organizacije koje se bave monitoringom ljudskih prava u Hrvatskoj uključujući odbore i pododbore Vijeća Europe i UN-a za prevenciju torture”) zbog toga što joj je uskraćena mogućnost nenajavljenog i neposrednog uvida u policijsko djelovanje i podatke, jer je smetaju dojave kako policija vrši nasilna odvraćanja, tj. u krajnjem slučaju obrane granice koristi palice.

Kako bi po njoj trebala granična policija postupati prema nekome tko krši zakon i nasilno želi prodrijeti preko granice? Možda, pomaziti ga? Nije jasno što rade sigurnosne službe, hoće li Sabor raspraviti o postupanju policije, ali i o istupima pravobraniteljice, hoće li oni koji potpomažu ilegalnu ekonomsku (ili invazijsku) migraciju kazneno odgovarati, jer po čemu se razlikuju od krijumčara ljudima?

Da se radi o puno većoj, globalnoj priči svjedoči i slučaj kolone od pet tisuća ljudi koji su krenuli iz Hondurasa, nasilno prelazeći nekoliko granica, na nekoliko tisuća kilometara dugačak marš jer im je eto puhnulo da žele živjeti u SAD-u.

Na američkoj granici se, znakovito, očekuju uoči izbora za Kongres koji će se održati za manje od dva tjedna. Od Italije preko Njemačke do Švedske, paralelno s priljevom ilegalnih migranata jačaju političke opcije koje su za represiju prema njima.

Napor policije na granicama RH nije samo obrana državne granice i suverenosti, već i sigurnosti i vladavine prava koji dolaze u pitanje ako Hrvatska postane hot-spot u koji će se nalijevati migranti koji ne mogu dalje na sjever. Jer svi sjevernije i zapadnije od nas već su se zatvorili. Izgleda da njihovo maženje ima granicu. A sada su nama ostavili pendrek, i za nas i za njih.

Večernji list/Kamenjar.com/

Sve o Marakeškoj  deklaraciji

 

Poveznica: Marakeska-politicka-deklaracija

 

V. Starešina- Migranti u Hercegovini

Poveznica: Kamenjar.com 

Tko je 91. napao ovu zemlju, ustaše ili oni s petokrakama na kapama?

Retorički se pita i odgovara Zvonimir Hodak, odvjetnik i jedan od vodećih hrvatskih kolumnista i političkih komentatora u svom predavanju koje je održao 21. studenoga 2018. u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu

Odgovorni za agresiju nikad nisu privedeni pravdi

U svom predavanju Hodak se osvrnuo na brojne pojave na političkoj i društvenoj sceni u Hrvatskoj, posebno ističući one negativne, a koje prema njegovom mišljenju predstavljaju opasnost za budućnost naroda. Kao jedan od problema, Hodak sramotnim smatra, da ni danas pravdi nisu privedeni odgovorni za agresiju na Hrvatsku koja je, kako je rekao, najvećim dijelom provedena pod zvijezdom petokrakom, ali i kokardom koja nije zabranjena za razliku od obilježja pod kojima se ova zemlja branila.

Također, kao velik problem donio je konstantni pokušaj kriminaliziranja Domovinskog rata i njegovih sudionika, davši za primjer Siščanina generala Janka Bobetka kojem sisačka gradska vlast odbija dodijeliti plaketu za zasluge u Domovinskom ratu jer je živio za svoju domovinu koja je bila izložena četničkom terorizmu. „Tko je ’91. napao ovu državu?! HOS-ovci i ‘ustaše’ koji su palili, rušili i ubijali ranjenike na Ovčari, granatirali Sisak, ili su to ipak oni koji su nosili crvenu zvijezdu na svojim kapama? Upravo nam ti s crvenim zvijezdama na glavi, potpomognuti istočnim susjedima žele i dobrim dijelom i kroje politiku. Pa danas se kao najveći problem ove države želi prikazati pozdrav ‘za dom spremni’ i prvo bijelo polje na grbu. Je li to tako?“.

Pučka pravobraniteljica podnosi lažna izvješća

Kao očit primjer takve politike Hodak je dao za primjer pučku pravobraniteljicu Loru Vidović koja prema njegovom mišljenju ne obavlja svoj posao, a vjerojatno ni ne zna što joj je dužnost, te podnosi lažna izvješća temeljem onda kojih američki State Department i bliski mu mediji donose zaključke o nepoštivanju ljudskih prava, novoj ustaškoj državi, reviziji povijesti i relativizaciji zločina NDH, a koje provode Crkva i država. „Koga i što trenutna pravobraniteljica štiti? Interesne skupine i manjinu koja tiranizira većinu.

Umjesto da ta ista pučka pravobraniteljica postavi pitanje kako 570 000 Hrvata može živjeti od 1360 kuna mirovine mjesečno. Taj problem, tu pučku pravobraniteljicu, ne zanima niti to ona želi riješiti. I umjesto da na takvim stvarima bude fokus države, ona se po mišljenju pravobraniteljice treba baviti fiktivnim ustašama. Naši istočni susjedi s tim nemaju problema, oni su mogli i legalizirati četnički pokret i priznali Dražu Mihajlovića te danas više u Europi nitko ne vidi u tome problem, nitko o tome ne raspravlja. Raspravlja se o tome što je jedna pučka pravobraniteljica napravila, naravno po nečijem nalogu, raskrinkala nas kako smo ustaška država“.

Njima radna snaga, nama problemi

Hodak je upozorio i na Marakeški sporazum koji se očito pokušalo potiho i na mala vrata nametnuti, baš kao što je bio slučaj i s Istanbulskom konvencijom. „Mi se bavimo s time jesu li migracije ljudska prava i rezultat tragedija malih naroda koji žive u ratu i bijedi i koji žele ostatak svog života provesti u normalnim okruženjima, ili je to politički projekt kojim se želi izmijeniti stanje naroda u Europi. Prije svega mislim da je riječ o dobivanju jeftine radne snage za one najjače, a mi ostali da riješimo biološke i dobne probleme tako da se domicilno stanovništvo pomiješa s njima.

Istambulska konvencija i Marakeški sporazum su samo kosti koji se svakodnevno bacaju nama u Hrvatskoj kako bismo se međusobno glodali. Zanimljivo da je taj famozni Marakeški sporazum na potpuno ‘dobrovoljnoj bazi’, ali i da se u tom globalnom konceptu na 46 mjesta spominje da država potpisnik ‘mora’. Mali narodi poput nas su oduvijek bili žrtve. Tako je i danas, kada smo žrtve ove globalne politike velikih i njihovih profita, a mi smo ostali predziđe kršćanstva i čini mi se da ćemo opet biti žrtvovani“, upozorio je Hodak te dodao da ako se ovako nastavi migrantska kriza će nas pregaziti. Na kraju Hodak je istaknuo kako je Hrvatskoj hitno potreban karizmatični vođa poput Franje Tuđmana koji će ispred svega staviti potrebe i vrijednosti našeg naroda te neće biti sluga Bruxellesa i Washingtona.

Izvor: Narod.hr

Lekcija koju treba zapamtiti

U propovijedi na misi zadušnici u Vukovaru u nedjelju 18. studenoga biskup Egidije Živković iz austrijskog Gradišća uputio je svima, osobito nositeljima vlasti i odgovornosti, jasne i snažne poruke pomirenja, suživota i zazivanja kršćanske savjesti, kao i nužnosti rješavanja nagomilanih problema koji muče Hrvatsku i zatamnjuju njenu budućnost. Lekcija koju svakako treba zapamtiti. Najprije glavne poruke, a potom i cjelovita propovijed:

• Bol, sram, zločin i rat učinili su oni koji su htjeli pokoriti slobodu hrvatskoga naroda.
• U Vukovaru je započela velika nepravda zato mora ovdje započeti i korektna sudska pravda, koja ne smije biti poticana samo prosvjedima.
• Ako je Vukovar simbol patnje, a jest, neka konačno bude i simbol pravde.
• I Domovino, pitam prvo tebe, kada ćeš svim srcem biti uz svoj narod?
• Konačno, dajmo poštovanje progonjenima.
• Kada ćete kao europske zemlje imati minimum hrabrosti da otvorite arhive, a zatvorite nečasne arhivare.
• Bez čistih računa nema čiste budućnosti i mira.
• Europa se čudi vašemu prljavomu kazalištu koje još uvijek nema završnoga čina i lustracije.
  
• Tko prešućuje žrtve, ponovno ih ubija.
• Znam da zločince boli nečista savjest i vjernička moć praštanja hrvatskoga čovjeka koji živi po Kristovim riječima: ‘Bože, oprosti im jer ne znaju što čine.’
• Hrvati i Hrvatice, pročistite konačno svoje matice.
• Ne budite ruku skršenih ni glava spuštenih.
• Na istinu su vas i zakleli i obvezali ovi mrtvi.
• Ako ne ispunite zavjete mrtvih, onda se u Vukovaru šetate kao plaćeni glumci, koji samo plaču radi scene i javnosti.
• Na čišćenje vas obvezuju uplakane vukovarske majke i udovice koje su svoje sinove i muževe ugradile u temelje slobodne Hrvatske.
• Neki žele nasilno progutati tu čistu dušu hrvatskomu domoljubu.
• Žele iščupati hrvatsko srce braniteljima, koje kuca za moju staru domovinu.
• Balkanski duh izdahnite, a europski zrak udahnite!

Moj duboki naklon pripada danas mrtvim koji počivaju u ovome groblju i pokojnima čija su tijela nevino stradala po cijeloj Hrvatskoj i šire, iz bilo kojih ratova i vremena bez obzira na vjeru i naciju. U svojim molitvama sam uz vas bolesnici i sve vas koji me pratite putem medija.

Iako imam 500 godina stare hrvatske gene s ovih prostora, odmah obećavam medijima da neću danas pjevati: geni, geni kameni, ali ću zato govoriti geni, geni hrvatski … pa se nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon.

Draga braćo! Možda bi bilo bolje na Dan sjećanja, na grobovima ovih mrtvih samo šutjeti i moliti. Ja ću ipak nešto reći iako nam grobovi govore puno više od svake izrečene riječi. Otvorene grobnice koje čekaju povratak kosti svojih mrtvih i nestalih, govore još više.

Prvo o čemu želim sada propovijedati jest Kristov poziv u evanđelju na opraštanje, pomirbu i zajedništvo svih naroda.

U poslanici Efežanima sv. Pavla slušamo: „Vi koji nekoć bijaste daleko u Kristu, dođoste blizu po Krvi Kristovoj.“ Danas stojimo u blizini granice katoličkih i pravoslavnih kršćana. Braćo, uistinu ste kroz prošla vremena kao kršćani, bili jako, jako daleko. Znajte. Svaka izgubljena minuta u traženju mira prerasta u mržnju. Došlo je vrijeme da podvučete crtu. Pođite se konačno približavati jedni drugima po Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve ljude a posebno za nas kršćane. Mi kršćani, ponosimo se križem Kristovim. Ako je Krist nevin ubijen i bio spreman sa križa „ubiti neprija-teljstvo i mržnju u sebi prema svojim ubojicama“, pa zašto i mi ne bismo konačno započeli taj put ubijanja mržnje. Mi koji smo bliže križu, pozvani smo u ime Krista miriti ljude. Mir nam neće doći sam s neba ako ga ne budemo širili mi ovdje na zemlji. Nemir će nam razoriti duše, obitelji i narode. Razorimo i mi poput Krista neprijateljstvo u svojoj duši i svome srcu. Krv žrtava svih ratova, ne kriči za osvetom nego za pomirenjem i posvetom. To je budućnost Božjega naroda!

Hodajući u koloni sjećanja, dostojanstveno sam gazio, ovu zemlju natopljenu mučeničkom krvlju. Za pete su mi se lijepili: zemlja, krv i suze a kroz tijelo mi je prolazila jeza i jauk bespomoćnih zarobljenika, koji su mučeni kao Krist na svome križnom putu. Ponavljao sam danas u sebi više puta Kristove riječi, Egidije, smiri se: „Neka se ne uznemiruje srce tvoje“. Svaki korak prema ovome groblju u meni je stvarao sve veću bol i suze, pitajući se zar je moguće da su kršćani vršili ovolika zla.

Veliko zlo je danas vezano uz pitanje nestalih. Vi odgovorni, kada ćete napraviti minimum ljudskoga pijeteta i dostojanstva i vratiti kosti od 1952 zarobljene, mučene i ubijene duše? To vas pitam u ime ožalošćenih obitelji. Ta kost i te kosti tisuće mrtvih nalaze se skrivene u utrobi zemlje. Molim vas, iskopajte to hrvatsko blago i vratite ga u njihov i naš Vukovar. Izbacite tu kost iz svoga grla koja vas blokira u svim dobrosusjedskim pregovorima. Nemamo drugoga puta, nego: put priznanja istine, put praštanja i pomirbe, put novoga početka u Isusu Kristu.

Mi smo svjesni da neke boli Vukovar i Dan sjećanja na nevine žrtve. Tko prešućuje žrtve on ih ponovo ubija. Znam da zločince boli nečista savjest i vjernička moć praštanja hrvatskoga čovjeka koji živi po Kristovim riječima: Bože, oprosti im jer ne znaju što čine. Trebamo biti uvijek vođeni današnjim evanđeljem: ako je Krist koji je pretrpio nepravednu smrt, sve oprostio, to moramo i mi danas činiti ako želimo biti Kristovi. Braćo, Vukovar nema drugoga puta osim puta Kristovoga praštanja i pomirenja.

Ja vas sve molim i jedne i druge i treće. Ne generalizirajte. Nikada ne optužujte cijeli narod. Za zlo u Vukovaru nije kolektivno kriv srpski narod jer u ovim grobovima leže i Srbi koji su bili lojalni svojoj rodnoj domovini Hrvatskoj. Bol, sram, zločin i rat su učinili oni koji su htjeli pokoriti slobodu hrvatskoga naroda. U Vukovaru je započela velika nepravda zato mora ovdje započeti i korektna sudska pravda, koja ne smije biti poticana samo prosvjedima. Ako je Vukovar simbol patnje, a jest, neka konačno bude i simbol pravde.

Ja sam kao biskup prijatelj i Pravoslavne Crkve. Darovao sam joj crkvenu zemlju u Austriji, pomažem sagraditi prvi pravoslavni manastir u Austriji. Zato znam dobro da su zaplakale mnoge srbijanske i crnogorske majke iz čijeg su zagrljaja oteti sinovi i natjerani u rat i smrt. Narod nije kriv i nema kolektivne krivnje ni s ove ni s one strane. Krivci su oholi, pokvareni i nerazumni pojedinci koji nasilno žele otimati tuđe ne znajući: Tko se mača laća od njega će i poginuti.

Kao drugo, u svojim mislima moram se sada opet vratiti današnjem evanđelju jer Krist reče da nam je On put, istina i život.

Promatrajući zbivanja u Hrvatskoj moram vam kao neutralan promatrač iz Austrije reći sljedeće. Istina je i ovo, da su se naši mrtvi borili protiv dugogodišnjega zla koje ste imali i u svojim redovima. Neki žele nasilno progutatiti tu čistu dušu hrvatskome domoljubu. Žele iščupati hrvatsko srce braniteljima, koje kuca za moju staru Domovinu. Ja kao gradišćanski Hrvat nedam nikome Hrvatsku – a ne dajte je ni vi!

Hrvati i Hrvatice, pročistite konačno svoje matice. Ne budite ruku skršenih ni glava spuštenih. Na istinu su vas i zakleli i obvezali ovi mrtvi. Ako ne ispunite zavjete mrtvih, onda se u Vukovaru šetate kao plaćeni glumci, koji samo plaču radi scene i javnosti. Na čišćenje vas obvezuju uplakane vukovarske majke i udovice koje su svoje sinove i muževe ugradile u temelje slobodne Hrvatske.

Osjećam veliku bol i tugu kada čujem istinu, kako stotine tisuća mladih napušta ovu prelijepu zemlju za koju su mnogi ginuli. Gubite zdrave i mlade snage koje su mogle: obnoviti državu i podići palo gospodarstvo. Iseljavanjem, neki vode podmukli rat protiv Domovine. Ali znajte, vratit će se Ivan jednoga dana i on će pitati: čija je ovo livada, čija je ovo trava? Pitat će, čiji je ovo Vukovar, čija je ovo Slavonija i Dalmacija, čija je ovo Hrvatska? Moja i naša!

Od mojih gradišćanskih Hrvata prije 500 godina pa sve do danas mi Hrvati stalno negdje selimo i iseljavamo iz najljepše zemlje svijeta. Ona je radnička i patnička ali i mučenička, od Vukovara do Dubrovnika, od Velebitskih planina preko mora do slavonskih ravnina. Hrvatska je prelijepa. Gradite je zajedničkim snagama. Ostani tu, to je Kristov put, jer svaka tuđa zemlja tuga je golema. Voli, izgradi i obogati Hrvatsku svojim talentima!

Kao treće, u ovome trenutku bola i sjećanja na mrtve, sjetio sam se utješnog Kristovoga govora na gori kojega trebamo ponijeti svojim domovima. Blaženi siromašni, ožalošćeni, krotki, gladni, milosrdni, čistoga srca, mirotvorci i progonjeni. Ma koliko vas god pogrde, prognaju i zlo slažu protiv vas, vi ste moji i imat ćete veliku plaću, ako ne od ove zemaljske vlade onda od one na nebu, jer vaše je kraljevstvo nebesko.

Moramo svi misliti na ove gore blažene i biti uz njih. Domovino, pitam prvo tebe, kada ćeš svim srcem biti uz svoj narod? Konačno, dajmo poštovanje progonjenima. Kada ćete kao europske zemlje imati minimum hrabrosti da otvorite arhive a zatvorite nečasne arhivare. Bez čistih računa nema čiste budućnosti i mira. Europa se čudi vašem prljavom kazalištu koje još uvijek nema završnoga čina i lustracije. Blaženi progonjeni čekaju svoju pravičnost.

Hrvatska kao država sada u potpunosti pripada Europi. Ja vas pozivam da ne tapkate u prošlim vremenima i da ne gubite snagu u međusobne svađe. Vi ste Europa. Balkanski duh izdahnite a Europski zrak udahnite! Vi imate puno toga dati Europi. Nemojte biti samo oni koji od Europe uzimaju. Vi budite oni koji Europi dajete: kršćanske, moralne i ljudske vrednote. Čuli smo poruku sa susreta predsjednika država u Francuskoj, kako se trebamo čuvati bolesnoga nacionalizma koji nanovo u svijetu budi zle duhove rata. Iza sebe imamo tri rata koji su cijeli svijet učinili siromašnim i materijalno i duhovno.

Pitam se, zašto ovi grobovi oko nas tako dugo šute. Podignite se i vi mrtvi, a i vi živi, da zaštitite i uskrsnete ovu tako lijepu i dragu domovinu Hrvatsku. Što čekamo? Krenimo zajedno u obnovu Domovine!

Obraćam se i vama poštovani političari! Prestanite gubiti zdrave snage na stalna rušenja svoje hrvatske Vlade i Sabora. Narod vas je izabrao da budete konstruktivni a ne destruktivni. Budite graditelji a ne rušitelji sami sebe. Kaže sv. Ivana Pavao II.: Podržite uvijek ono što je pozitivno, dok korigirate ono što je negativno. Gledajte naprijed i ističite pozitivne uspjehe Hrvatske. U vašoj domovini ima puno dobrih ljudi i događaja. Morate znati i moći vidjeti dobro. Obrišite stakla svojih naočala koja su ponekad zamagljena osobnim interesima.

Mediji, vi koji imate moć širenja dobra molim vas skinite sa vaših ekrana crno, a stavite bijelo. Ugasite žalost, a upalite radost! Širite pozitivno a zaboravite negativno! Učinimo narod sretnim! Pozvani ste da i vi podiži-te paloga i umornoga čovjeka

Gledao sam kako se cijeli svijet divio vašoj predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović u Rusiji: kako grli i ljubi naše vatrene nogometaše. Smije se i plače sa Hrvatskom šahovnicom. Pokazala je svijetu ponos Hrvatskoga naroda i političara. Ako vam je Krist put, istina i život, a jest, ne bojte se, svi vi, živjeti ponosno i upravljati dostojanstveno, mudro i pravedno svojim narodom.

Draga braćo i sestre! Pođimo svojim domovima ohrabreni u vjeri naših branitelja i ubijenih civila, koji počivaju u ovome Vukovarskome groblju i cijeloj Hrvatskoj. Ovi nam mučenici poručuju kao moralna i vjerska verti-kala u današnjem psalmu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći zla se ne bojim“. Ne bojte se kaže Krist, jer ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.

Želim vam danas staviti na srce dvije stvari. Nikad ne zaboravite materijalno pomagati siromašni Vukovar na što nas poziva i papa Franjo na današnji svjetski dan siromaštva. Drugo ne prestanite moliti za Vukovar. Danas želim najaviti da ću kao biskup i Gradišćanski Hrvat uz svoj zbor Pax et Bonum sa 160 pjevača i s novoosnovanom udrugom HRVAT SAM – ovo stoji za gradišćanske Hrvate iz Slovačke, Austrije i Mađarske organizirati humanitarni koncert za Vukovar u Lisinskome. Odlučio sam to održati 13. listopada do godine uz pokroviteljstvo grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića te premijera Andrije Plenkovića i hrvatske vlade, kojima ovim putem od sveg srca zahvaljujem. Pozivam sve dobre ljude i sve medije da nam se pridruže! Pokažimo i na ovaj način kako volimo i razumijemo potrebe i siromaštvo Vukovara.

Želja mi je dok plačemo da ujedno pjevamo i molimo za Vukovar. Molimo posebno za uplakane majke čiji sinovi vapiju s neba: Mati, o najdraža mati neka nas tvoja molitva prati. Vukovarski toranj je za mene simbol ranjene majke koja unatoč ubijanju sina, ponosno stoji pod križem i čeka njegovo Uskrsnuće. Ranjeni Vukovarski toranj iz kojeg je curila krv i voda kao simbol života ipak je doživio uskrsnuće Vukovara. Molitvu vukovarskih sinova, svojim majkama, mi ćemo sada čuti u pjesmi moga pastoralnoga asistenta Ive Šeparovića.

Ne plači majko, ne plači oče! Ne plači Hrvatska! Uzdignute glave idite naprijed i radujte se životu. Kriste, daj hrabrosti i snage svom narodu da se odupru svim nevoljama i suzama na ovome svijetu.

Draga braćo i sestre! Ne bojte se nikoga i nikada! Znajte da je Krist uvijek s nama. Moj dobri stari Bože, pomiri sve ljude na ovome svijetu i daj da konačno svi shvatimo danas ovdje u Vukovaru, da si ti: pravi put, prava istina i pravi život. Ako ovo zbilja shvatimo imaju Hrvatska, Europa i svijet mirnu i blagoslovljenu budućnost – Tako neka bude! Amen.