Quo vadis, Hrvatska?
Indeks Članka
O nekim krucijalnim pitanjima naše zbilje poput onih o masovnom iseljavanju iz Hrvatske (350.000, mahom mladih obitelji samo u zadnje tri godine), o velikom postotku građana nezadovoljnih smjerom kojim ide naše društvo (73 -75%), o ekonomskom zaostajanju u odnosu na zemlje u okruženju, o Agrokoru i ortačkom kapitalizmu, o zamjerkama na račun pravosuđa i javne uprave, o kočenju referendumskih inicijativa za promjenu izbornog zakonodavstva kao glavnog uzroka većine naših postojećih nevolja, o nezadovoljstvu preživjelih stradalnika iz Domovinskog rata zbog neprocesuiranja zločina učinjenih nad njima, o podjelama u društvu i medijskoj diskriminaciju tihe većine odane tradicionalnim vrijednostima u odnosu na zagovornike neograničenih ljudskih prava i sloboda (bez odgovornosti), kao i drugim aktualnim pitanjima, promišlja u svojim kolumnama u Glasu Koncila Ivan Miklenić jedan od ponajboljih poznavatelja naših prilika. Možemo pretpostaviti da su njegova stajališta koja su uvijek ptkrijepljena čvrstom argumentacijom podudarna sa stajalištima Crkve kao institucije, kao i one tihe vjerničke većine (86% sveukupne populacije) koja je, kako stvari sada stoje prepuštena objedama sa svih strana, često pravom govoru mržnje pa i sotonizaciji i to bez ikakvih posljedica. (Ur.)
Ivan Miklenić - Politika protiv pravde (17. rujna 2018.)
Mediji su u nedjelju 9. rujna prenijeli rezultate istraživanja CRO Demoskopa agencije »Promocije plus«, koje je bilo provedeno početkom rujna, po kojem je čak 73 posto ispitanih ocijenilo da Hrvatska ide u lošem smjeru, pa to traži makar površan osvrt i s vjerničkoga stajališta.
Već dugo istraživanja agencija za ispitivanje javnoga mnijenja bilježe tako visoke postotke nezadovoljnih ispitanika, hrvatskih građana, usmjerenjem Republike Hrvatske, no više je nego neobično što o tom rezultatu istraživanja nema očitovanja ni komentara ni od političara na vlasti ni onih u opoziciji, ni od društvenih analitičara ni od kolumnista i drugih novinara, kao da je na djelu stanovita zavjera šutnje.
Nameće se odmah pitanje je li moguće da u današnjoj Hrvatskoj nitko ne smije, ne usuđuje se, ili nitko ne želi potegnuti pitanje o općem usmjerenju države Hrvatske? Mišljenje o tom usmjerenju ima gotovo svaki hrvatski stanovnik, a glavna struja javnoga mnijenja baš to mišljenje ignorira, ne želi ga artikulirati, ne želi ga uopće registrirati kao da je interesna skupina kojoj je baš sadašnje stanje u Hrvatskoj najbolje tako moćna da može sve nadzirati i držati u šaci, pa i to da se pitanje usmjerenja Hrvatske uopće u javnosti ne otvara.
Naime, pitanje glavnoga usmjerenja RH nije niti može biti irelevantno ili sporedno da ne bi zaslužilo pozornost, pomnu analizu i raspravu u javnosti, jer to je pitanje u samoj srži pitanje općega dobra hrvatskoga društva odnosno legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa. Da su agencije za istraživanje javnoga mnijenja stvarno u službi općega dobra, sigurno bi pokušale istražiti podrobnije to opće nezadovoljstvo usmjerenjem Hrvatske te bi se saznalo kojim to sve segmentima politike, upravljanja državom, tako brojni stanovnici nisu zadovoljni. Štoviše informacije o tim spornim segmentima postale bi pravi izazov za sve koji se natječu za upravljanje Hrvatskom, posebno za političke stranke, kako one koje već postoje tako i one koje su u nastajanju.
Nitko više u današnjoj Hrvatskoj ne traži niti smije tražiti osvetu za zločine počinjene u velikosrpskoj agresiji na hrvatsko civilno stanovništvo, čak ni obitelji koje su pretrpjele najveće gubitke, ali ispunjenje pravde zakonitim i pravednim procesom nitko ne smije priječiti ni onemogućavati.
Premda ni jedno istraživanje javnoga mnijenja (jer se to nije ni istraživalo) nije to pokazalo, vrlo je vjerojatno da je jedan od segmenata kojim je velika većina hrvatskih stanovnika nezadovoljna i pitanje procesuiranja ratnih zločinaca za zločine počinjene nad civilnim stanovništvom za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku. Na to pitanje pozornost je javnosti svratio vukovarski gradonačelnik na konferenciji za novinare u subotu 8. rujna na kojoj je najavio da će se 13. listopada u Vukovaru održati miran i apolitičan prosvjed kojim će se upozoriti na to da ni 27 godina od ratnoga stradanja Vukovaraca i grada počinitelji tih zločina nisu procesuirani.
»Neki su stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je gotovo nakon 10 000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove odgovornim institucijama poput Ministarstva pravosuđa, glavnog državnog odvjetnika, obavještajnih službi i MUP-a da procesuiraju odgovorne na svim razinama za zločine ili da svoje mjesto ustupe onima koji su kadri to učiniti«, rekao je, kako su prenijeli mediji, vukovarski gradonačelnik. Vukovarskomu gradonačelniku mogli bi se pridružiti i brojni gradonačelnici i općinski načelnici na području koje je u agresiji bilo okupirano i na kojem su se dogodili teški ratni zločini nad civilnim stanovništvom, a da do sada nitko od počinitelja i naredbodavaca za te zločine nije odgovarao.
Poznato je da se na gotovo svim stratištima iz doba velikosrpske agresije na prigodnim spomenima ističe da gotovo nitko za zločine još nije procesuiran, ali odgovarajuće institucije hrvatske države i drugi odgovorni kao da to i ne čuju, kao da ne znaju da postoji taj problem. Nitko više u današnjoj Hrvatskoj ne traži niti smije tražiti osvetu za te zločine, čak ni obitelji koje su pretrpjele najveće gubitke, ali ispunjenje pravde zakonitim i pravednim procesom nitko ne smije priječiti ni onemogućavati.Više je nego smiješno javljanje ministra pravosuđa koji ponavljanjem ispravnoga načela da se politika ne smije miješati u pravosuđe pokušava skinuti svaku odgovornost za takvu situaciju poštede agresorskih počinitelja zločina.
Ne muže biti pravi odgovor na taj problem ni opravdavanje ministra unutrašnjih poslova koji je rekao da je ravnatelj policije u veljači ove godine osnovao posebnu radnu skupinu za ratne zločine s ciljem analiziranja svih kriminalističkih istraživanja i sudskih postupaka te da je »dva mjeseca nakon osnivanja podignuta kaznena prijava, optužnica, za slučaj Ovčara«. »U posljednje vrijeme su podignuti i optužni prijedlozi i kada su u pitanju napad na Banske dvore, Sisak, Manjača, Široka Kula… tako da policija vrlo ozbiljno radi na tim predmetima i to je jedan od prioriteta.«
Upravo je tako brzo podizanje optužnica od oblikovanja radne skupine, o čemu govori ministar, dokaz da nije bilo političke volje svih dosadašnjih 26 godina da se to pitanje stavi na dnevni red. Drugim riječima, upravo je politika stvorila stanje da ti zločini nisu procesuirani, da se u hrvatskoj i svjetskoj javnosti umjetno stvarala ravnoteža krivnje, premda u stvarnosti, po istini, o toj ravnoteži ni u kojem smislu ne može biti riječ. Hrvatska je službena ili državna politika, bez obzira bila na vlasti koalicija lijevoga ili tobožnjega desnoga političkoga predznaka, učinila da čitava Hrvatska danas ne zna ime i prezime ni jedne jedine hrvatske civilne žrtve, ni jednoga jedinoga hrvatskoga učenika ili učenice koji su stradali samo zato što su bili Hrvati i što su živjeli na području koje su velikosrbi željeli za sebe. Nitko ne može poreći da je u tom pitanju smjer diktirala isključivo – politika.
Uz objavu rezultata provjere potpisa za referendume; Izigrani ljudi i demokracija
Ivan Miklenić 29. listopada 2018.
U anketama oko 70 do 75 posto hrvatskih građana izjavljuje da Hrvatska ne ide u dobrom smjeru, a jedan od brojnih mogućih primjera na kojem se to stajalište kristalno jasno potvrđuje je i odnos vlasti prema građanskim inicijativama koje su pokušale inicirati referendume. Upravo je nevjerojatno da si vlasti dopuštaju tako grubo, tako očito i tako bezočno izigravanje i hrvatskih građana i demokracije.
Hrvatski građani okupljeni u građanske inicijative »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« pokušali su stvoriti preduvjete za referendum, tj. za mogućnost da se svi ljudi u Hrvatskoj s pravom glasa izjasne o promjeni izbornoga zakonodavstva te o obustavi primjene Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Dakle građani okupljeni u te inicijative nisu ništa stvarno mogli prejudicirati i ishodi tih referenduma mogli su biti i nepovoljni za organizatore, a povoljni za vlast koja je jasno zauzela svoje stajalište prema meritumu referendumskih pitanja, odnosno koja je svojim stvarnim ponašanjem i činjenjem i protiv promjene izbornoga zakonodavstva i protiv opoziva obvezatnosti Istanbulske konvencije.
Naime, ako su vlasti sigurne da bi na referendumu građani podržali stajalište organizatora, a ne stajalište vlasti, onda je više nego očito da se vlasti odriču legitimiteta u svojem odlučivanju i svrstavanju, odnosno da zapravo i ne mare za hrvatske građane, možda ih čak i preziru ako misle svojom glavom i ne mire se s usmjerenjem kojim kroče vlasti. Takve vlasti prestale bi biti predstavništvo onih koji su ih izabrali te bi zaplovile u vode autokracije, političkoga voluntarizma, a to znači da bi takve vlasti izgubile oznaku da su demokratske.
U okolnostima kad je jasno da je promjena izbornoga zakonodavstva i stvarna demokracija preduvjet za boljitak Hrvatske, sprječavanje jednoga i drugoga ne može biti drugo nego djelovanje protiv općega dobra hrvatskoga društva u korist partikularnih interesnih skupina, bilo tzv. neformalne velike koalicije bilo otuđenih i skrivenih političkih snaga koje guše Hrvatsku.
Već u vrijeme prikupljanja potpisa od 13. do 27. svibnja vlasti su pokazale nedopustivo aroganciju do gaženja biti demokratskoga poretka npr. u slučajevima kad pojedine lokalne vlasti nisu dopuštale prikupljanja potpisa, a ni jedna institucija hrvatske države, uključujući i Ustavni sud (osim jednoga izdvojenoga mišljenja!) nije reagirala na očigledno kršenje elementarnih građanskih prava. Nije li se to očitovalo stvarno djelovanje skrivene velike koalicije koja je najbolje prepoznatljiva i vidljiva u Ustavnom sudu u kojem sjede svojevrsni predstavnici najvećih političkih stranaka? Već u vrijeme prikupljanja potpisa ministar uprave govorio je o nepravilnostima pri prikupljanju potpisa, što navodi na neizbježno pitanje:
Nije li ministar znao da su ili među organizatore ili među potpisnike ubačeni »igrači« da podvale na razne načine neispravne liste potpisa? Da to pitanje nije bez temelja dovoljno je podsjetiti da vlasti nisu željele razotkriti »igrače« koji su na Poljudu iscrtali kukasti križ da bi kompromitirali hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali i Hrvatsku, te na činjenicu da je od predaje tih lista s potpisima za iniciranje referenduma bilo dovoljno vremena da se zamijene setovi lista potpisa. Činjenica da vlasti nisu željele da liste s potpisima provjeri neovisno tijelo kao što je Državno izborno povjerenstvo uz nazočnost promatrača, kao i to da nisu dopustile da prilikom provjeravanja lista s potpisima u državnoj agenciji (!) budu nazočni promatrači, potvrđuje da su svim sredstvima odlučile spriječiti referendume. Omogućavanje uvida u liste s potpisima koji su proglašeni nevažećima samo je bacanje prašine u oči organizatorima i javnosti, jer kojih to deset ljudi može nakon pet mjeseci stvarno prepoznati je li nešto izvorno došlo na provjeru u agenciju ili je nešto u međuvremenu vješto krivotvoreno?
Suprotno definiranim stajalištima Venecijanske komisije odnosno Europske komisije za demokraciju kroz pravo Vijeća Europe, vlasti su se usprotivile umjesto da su ostale neutralne glede merituma pitanja koja su pokrenule građanske inicijative prikupljanjem potpisa jer je to elementarno građansko pravo u svakom imalo demokratskom društvu. Takvim svojim stajalištem vlasti su pokazale koliko drže do građanskih prava i do demokracije u Hrvatskoj. Još više, vlasti su ukupnim svojim odnosom prema tim građanskim inicijativama za referendume izigrale i ljude, potpisnike za iniciranje referenduma, i samu demokraciju. Ako je oko 400 tisuća osoba dalo svoj potpis, makar dio potrebnih podataka i bio netočan, onda su ti ljudi ipak očitovali svoju volju, a upravo to vlasti ne žele vidjeti. U redu je tražiti da se prikupljanje potpisa ostvari u skladu sa svim propisanim odredbama, ali je političko sljepilo ne vidjeti izraženu volju svih onih koji su se odazvali na podupiranje građanskih inicijativa pa bili i neki od potpisa u nečemu manjkavi.
Svi ti ljudi koji su se odazvali na te građanske inicijative imaju svijest o svojim građanskim pravima i o potrebi da svoje stajalište sučele s drugim stajalištima na demokratskom referendumu, no ako im vlasti to različitim smicalicama onemogućuju, onda stvarno riskiraju da u njima dobiju ne samo oponente, nego možda i protivnike. HDZ je na prošlim parlamentarnim izborima dobio 61 zastupnika u Hrvatskom saboru glasovima samo 683 tisuće birača, a sada su vlasti izigrale oko 400 tisuća birača, od kojih je bez sumnje do sada većina glasovala za HDZ. Takav, čini se, »samoubilački« potez moguće je razumjeti samo ako je u igri neki veći interes ili neka moćnija prisila. U okolnostima kad je jasno da je promjena izbornoga zakonodavstva i stvarna demokracija preduvjet za boljitak Hrvatske, sprječavanje jednoga i drugoga ne može biti drugo nego djelovanje protiv općega dobra hrvatskoga društva u korist partikularnih interesnih skupina, bilo tzv. neformalne velike koalicije bilo otuđenih i skrivenih političkih snaga koje guše Hrvatsku.
* * *
Pravna, radna i socijalna sigurnost - jamstvo dostojanstva čovjeka
(Iz komentara Izjave komisije Iustitia et pax od 14. listopada 2018.)
...Najnovije opiranje referendumskim inicijativama, i to svim, pa i nedopustivim sredstvima, vrlo očito potvrđuje da je interes skupina, vladajućih garnitura koje se vole deklarirati da pripadaju lijevom ili desnom političkom centru, važniji od općega dobra.
Otvoreno govoreći, mnogi relevantni društveni analitičari već dugo upozoravaju da koalicije okupljene bilo oko HDZ-a bilo oko SDP-a ne dopuštaju biračima uopće mogućnost izbora najboljih, najkompetentnijih osoba za upravljanje državom jer na svojim listama nude često nesposobne i tek poslušnički raspoložene ljude, a po postojećem izbornom zakonodavstvu pripisuju si i one glasove od lista koje ne uspiju prijeći zakonski prag, koji nikada po volji birača ne bi pripali velikima.
Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije »lustitia et pax« koja progovara o zapostavljaju općega dobra, koje je smisao i države i političkoga upravljanja državom, i to u kontekstu pravne, radne i socijalne sigurnosti članova hrvatskoga društva, podsjećanje je na ono najtemeljnije i najvažnije bez čega nije moguće zdravo društvo ni zdravi uvjeti života članova društva.
»Država je vezana mandatom koji je dobila od građana jer su joj oni, kroz ustavni poredak, ustupili dio svoga suvereniteta. To se ne odnosi na pojedine vlade, nego na državu kao kontinuitet i okvir za ostvarivanje prava čovjeka. Stoga država mora težiti potpunoj učinkovitosti i rukovoditi se isključivo općim ili zajedničkim dobrom.
Oni koji vode državu moraju biti u službi svih građana i skrbiti se o njihovim različitim potrebama, uključujući i jednu od temeljnih ljudskih potreba – onu za sigurnošću« – kaže se doslovno u izjavi i upozorava da je u Hrvatskoj na djelu obrnut proces »kao da su građani u službi države«.
Nisu li na primjer svi hrvatski građani plaćatelji i pridonositelji poreza (Hrvatska je rekorder po broju različitih nameta), a kad oni traže da im npr. država omogući da izaberu bolje osobe za upravljanje državom, onda im to vladajući u sprezi s najvažnijim oporbenima svim sredstvima priječe?
Dobronamjerna upozorenja
Progovarajući o pravnoj sigurnosti za hrvatske građene, u izjavi se upozorava: »Trodioba vlasti, kao isključivo jamstvo različitih oblika sigurnosti građana, u Republici Hrvatskoj još nije na razini na kojoj bi trebala biti.« Da je to stajalište i te kako istinito potvrđuje činjenica da je u izvješću Svjetskoga gospodarskoga foruma (WEF) Hrvatska glede neovisnosti sudstva zauzela 120. mjesto, a po učinkovitosti pravnoga sustava u rješavanju sporova je 139. od 140 zemalja.
Ti pokazatelji nameću pitanje ne želi li netko moćan i utjecajan, a u tome mu servis pružaju sve vlade od 2000. godine, da Hrvatska bude što je moguće gora država? Doda li se tomu nepoštivanje načela razmjernosti, tj. da se za mala ogrješenja o zakone dobivaju velike kazne, a krupna ogrješenja ili se ne procesuiraju ili su kazne blage, selektivnost u procesuiranju, odavanje tajnih informacija tijekom izviđa u kaznenim predmetima, a koji traju već godinama, te olako mijenjanje zakonskih odredaba, što stvara pravnu nestabilnost, očito je da u Hrvatskoj treba veoma hitno i veoma temeljito poraditi na izgradnji zadovoljavajućega stupnja uvjeta pravne sigurnosti.
Glede radne i socijalne sigurnosti izjava konstatira: »Stopa nezaposlenosti izrazito je visoka, a i oni koji rade u najvećem broju slučajeva imaju primanja nedostatna za životni standard dostojan čovjeka.
Sigurnost radnih mjesta, ponajprije u privatnom i tzv. realnom sektoru, ugrožena je zbog neodgovornosti poslodavaca, raširenoga mentaliteta grabežljivoga (predatorskoga) kapitalizma i neodgovarajuće zaštite prava radnika«, a k tomu – kaže se u izjavi – »i porezni sustav demotivira rad – proizvodni, administrativni, kreativni«.
Tako je postupio i sadašnji predsjednik Vlade u svom nedavnom obraćanju Hrvatskomu saboru o drugoj obljetnici njegove garniture na vlasti, no nije on ni prvi ni posljednji koji je retoričkim i drugim akrobacijama pokušao uvjeriti javnost, osobito birače, da je gospodarsko stanje u zemlji bolje nego što jest.
Budući da suvremeni svijet sve više djeluje poput spojenih posuda, takva friziranja i uljepšavanja nemaju nikakve težine (osim ako se pojedini birači žele sami dati zavarati) jer postoje međunarodni i općeprihvaćeni kriteriji po kojima se mogu mjeriti gotovo svi aspekti gospodarskoga života u nekoj državi.
Dok je predsjednik Vlade pokušao hrvatsku javnost uvjeriti da se u Hrvatskoj provode reforme i da one daju rezultate, osobno iskustvo hrvatskih građana, ali i realni pokazatelji otkrivaju da reforme, ako i postoje, ne donose očekivane rezultate niti Hrvatska napreduje po tim reformama po međunarodnim kriterijima za procjenu kretanja u gospodarstvu.
Konkretno Svjetska banka objavila je posljednjega dana listopada izvješće o regulativi poslovanja u ukupno 190 zemalja i na toj ljestvici Hrvatska je, umjesto napredovala, nazadovala za sedam mjesta.
Prošle godine bila je 51., a ove je godine 58. To znači da je baš glede regulative poslovanja premalo učinila, a vjerojatno znači I to da resu druge zemlje, koje su Hrvatsku pretekle, na tom planu učinile više nego Hrvatska.
Prema izvješću »Doing Business 2019.: Training for Reform« od zemalja u hrvatskom okruženju bolje su Srbija na 48. mjestu, Crna Gora na 50. mjestu, Rumunjska na 52. mjestu te Mađarska na 53. mjestu, a Bugarska je odmah iza Hrvatske na 59. mjestu. Ako je išta posao Vlade i politike glede gospodarstva, onda je na prvom mjestu upravo uređenje regulative poslovanja.
Agrokor
To Izvješće Svjetske banke analizira više područja djelatnosti. Tako je Hrvatska u kategoriji prekogranične trgovine, kao i prošle godine, ostvarila maksimalnih 100 bodova te je u rangu najuspješnijih (vjerojatno je to potvrda trajnoga rasta uvoza!).
Napredak na toj ljestvici zabilježila je i u kategoriji plaćanja poreza, gdje je na 89., a 2017. bila je na 95. mjestu. Na svim ostalim područjima Hrvatska je, prema tom izvješću, zabilježila lošije rezultate u usporedbi s prošlom godinom.
Tako je u kategoriji izdavanja građevinskih dozvola sa 126. mjesta pala na 159.; u kategoriji pokretanja poslovanja sa 87. mjesta pala je na 123.; u kategoriji dostupnosti kredita sa 77. mjesta pala je na 85., a u kategoriji zaštite prava manjinskih dioničara pala je sa 29. na 38. mjesto, i slično.
Očito je da napori vladajućih nisu dostatni, učinkoviti ni obećavajući te da upozorenja Vladi oporbe, sindikata i poslodavaca nisu bez stvarnoga uporišta.
Kad je riječ o gospodarstvu u Hrvatskoj, ništa tako oštro ne dijeli i političku scenu i hrvatsku javnost kao zbivanja oko koncerna »Agrokora«, a novi poticaj za tu nepomirljivu podjelu dalo je predstavljanje knjige »Agrokor: Slom ortačkog kapitalizma«, koju potpisuje bivša potpredsjednica Vlade koja je upravo zbog zbivanja oko »Agrokora« bila prisiljena podnijeti ostavku.
Svaki čovjek ima neotuđivo pravo braniti svoje dostojanstvo i svoje viđenje istine, pa tako i bivša potpredsjednica Vlade, no vjerodostojnost se ipak ne može steći pisanjem knjige ili medijskim istupanjem.
Pojedini društveni analitičari, kao i političari koji su uvjereni da se problem »Agrokora« morao riješiti na bolji način, predstavljanje te knjige doživjeli su upravo kao skup zagovornika ortačkoga kapitalizma.
Npr. predsjednik vodeće opozicijske političke stranke doslovno je izjavio: »Jučer je na proslavi grupe Borg koju su javno organizirali bila cijela ekipa zbog koje Hrvatska trpi već 27 godina, zbog čega ljudi iseljavaju, zbog čega umirovljenici žive teško, zbog kojih su plaće u Hrvatskoj i dalje izrazito niske.
Dok su oni slavili kako su se obogatili, radnice u Konzumu i dalje rade za 2900 kuna, i u tome je suština cijele priče. Najapsurdnije je da su o slomu ortačkog kapitalizma govorili ortaci.«
I mediji su dio ortačke mreže
Naime, više su puta mediji objavili da je rad na spašavanju »Agrokora« stajao ni manje ni više nego pola milijarde kuna, a činjenica je da nikada nije objavljeno što je to točno tako skupo stajalo i tko je dobio koliki komad toga doista golemoga kolača. Ta se svota, golema i stvarna, prelila u razne džepove, ali ona je nekomu pripadala; nije li dakle zapravo nekomu oteta, i to organizirano, upravo ortački?!
Po ocjeni nekih analitičara spašavanjem radnih mjesta pred očima javnosti zapravo su spašavane strukture koje su podigle »Agrokor«, i zaštitom proračuna spašen je zapravo veći dio ortačke mreže poduzetnika te su uključeni i novi ortaci iz inozemstva, a koncern »Agrokor« predan je u većinsko vlasništvo strancima koji ni sjedište uprave ne žele u Zagrebu, nego su ga smjestili u Nizozemsku.
Ne ulazeći ovdje u meritum spora oko »Agrokora« niti u meritum sadržaja knjige, podatak da je besplatno podijeljeno 45 tisuća primjeraka te knjige jasno očituje da je riječ o propagandi, jer sve drugo ima svoju cijenu i tko želi nešto vrijedno i vjerodostojno, mora za to i platiti.
Vrlo konkretan angažman »Hanza medije« d.o.o. i činjenica da je predstavljanje vodila glavna urednica programa Hrvatskoga radija, kao i brojne minute dane toj knjizi na javnoj televiziji, očit su primjer kako se u ortačku mrežu uvezuju i mediji, a javnosti se tako rado predstavljaju da su neovisni.