Mato Marčinko: Smrt je čekala u Bleiburgu

Kategorija: Uncategorised Objavljeno: Utorak, 08 Svibanj 2018 Napisao/la Administrator
Kr2
Hrvatski zarobljenici na križnim putevima (www.hkv.hr)

U ove svibanjske dane kada se obilježava završetak Drugoga svjetskog rata, pobjeda nad fašizmom i Dan Europe (9. svibnja), Hrvati se sijećaju najveće tragedije u svojoj povjesti – Bleiburga i Križnih puteva. Kako u svojoj knjizi Sudbonosci piše Josip Jović, za Vinka Nikolića,koji je preživio te teške dane, to je tragedija koja je potresla milijun ljudi, razorila na tisuće obitelji, uništila jednu mladu državu, osudila nekoliko generacija na doživotno progonstvo, na nestanak u tuđim zemljama bez traga. Ovdje donosimo nekoliko dijelova poeme Smrt je čekala u Bleiburgu Mate Marčinka, još jednog preživjelog stradalnika sa Bleiburške Kalvarije, koji je tada imao dvadeset godina.


I.

A smrt je čekala u Bleiburgu

Dok smo odlazili smrt je išla za nama s istoka, odak­le je nekada dolazilo svijetlo.
Ex oriente lux! Smrt je išla za nama a crni pijetli pje­vahu posmrtnicu: Ex oriente mors! Bila je noć neprija­teljska i podmukla. Na daleku nebu umjesto Danice samo zvijezda usudnica. Bezsnena noć.

Zatvarahu se prozori nakon našega odlaska. Zasjede na izlaznim putovima. Posljednja naša noć u pregaženoj domovini. Selidba u nepoznato. Pune odhodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece. Smrt nas je slije­dila danima, na šajkači joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu mrtvačka lubanja s ukriženim kostima. Iz crne kutije krugovalne glas pjevauži za ostavljenim domom, koji mu je napustiti napustiti i ne vratiti se. Bila je noć gluha i nijema, nakazni šumski noćuljci nagrnuvši odasvud plesali su oko nas i smijali se smijali iz prekla­na grla. Bježali smo od noža s kojega je škropila zemlju krv nevinih, a divlji urlik goniča razlijegao se zapaljenim selima i gradovima, sibirski vjetar zaleđivao je lisnate šume u kojima smo tražili spas od zrakoplova ubojica.

Ona zvijezda usudnica a da to nismo ni znali vodila nas je u hadski bezdan nabujale Drave, Kočevskoga ro­ga, Maceljskoga gorja, jame Jazovke, Dubovca i bezbroj drugih jama jazovki širom porobljene Hrvatske. Nismo to tada znali. Prekasno smo spoznali da na zapadu ne izlazi sunce nego zapada, krvareći nebo i zemlju. I da za Hrvate nema slobode svim narodima obećane. Samo zator i pomor roda našega. Bila je olujna noć bez zakloništa.

Noć dječjega plača, krikova i molitava. Noć samou­bojstava da se goničima ne padne u ruke. Noć slomljenih snova. Od smrti s Istoka bježali smo k bijelim anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih vjerujući džentlemenskoj riječi. Bježali smo od smrti, a smrt nas je čekala u Blei­burgu. U Dvorcu na brdu visoku. Obučena u englesku odoru, o vratu joj ogrlica viteškoga Reda podvezice. Ho­nny soit qui mal y pense! Stid neka bude onoga tko nešto nepristojno je pomislio. Bila je noć, gavranolika bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, Štektanje strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom i djeca za ubi­jenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga Dvorca, obučene u englesku odoru Albiona ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite palubu! Očistite palubu! Očistite palubu! Na mostu dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča sa zvijezdom petokrakom na trorogoj šajkači i četničkim znakom smrti na rukavu i u srdcu: Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri! Bijaše to noć bez mjeseca i zvijezda u kojoj je smrt plesala svoj paklenski ples nad poklanim Hrvatima.


II:

Dravogradski mrtvograd

Kad digosmo bijele zastave, Englezi nam rekoše:
Vodimo vas u slobodu!

Umjesto slobode, kod dravogradskoga mosta
ugledasmo crvenoga komesara, jaši on
na bijelu konju, sav u blistavu crnu remenju,
opasač mu oteščao od kolta i bombi kragujevki.
Za repom komesarova konja pješice gazi
četa odrpanih proletera, puške im mlataraju,
pokisli pjevaju o klanju i krvi:
"Padaj kišo, krv operi
kud prolaze proleteri."

Čim počesmo prelaziti na drugu obalu, nožem
i metkom prebrojavahu šutljive zarobljenike.
Ubijene s mosta bacahu u Dravu,
da ih izjedu ribe i otplavi voda.

Duboka je Drava ali preplitka,
da ugrobi sve ubijene. Pred očima preživjelih
iz rijeke izroni vrh piramide mrtvih,
uskoro nadvisivši most. Krv gusta iz nje curi,
slapovi bujične kiše isprat je ne mogu.
 

V.

Mariborska skretnica

Križnoputna postaja Maribor.
Izmoren vrućicom, skljokah se ko proštac
u kut logorski podno trošna zida,
izmučeno tijelo klonulo je posve.
Dobrotvorna nesvijest uljulja me u san,
umuknulo je režanje goniča.
Groznica me vrati u pakao zemni,
drhturim dok se ne rasplamti žar,
u klonulu što tinja mi tijelu.
Mutne oči polako se bistre,
opustio je prostor gdje zanoćih.
Smrt skretničarka moje sudrugove
skrenula je put stratišta šumskog,
preskočila me smatrajući me mrtvim.


VI.

Smrt me mimoišla

Silazimo s vlaka.
Nova skretnica. Prečko.
Pješice demo dalje.
Oko logora ograda žičana.
Izgladnjeli, pohlepno gutamo
sirove krumpirove kore.
Oni prije nas
sve zeleno pojeli su lišće
Uskoro trka do otvorena zahoda,
od dasaka sklepana nad jamom.
Dolaze majke. Sinove traže.
Stražar ih grubo od ograde tjera.
Na odlasku majke nam
preko ograde bacaju hranu.
Poletjesmo za njom. Stražar nas
strojniečkom zaustavlja paljbom.
Pogođeni mrtvi padoše na tlo.
Tjelesna slabost
zaustavila me u trku.
Umakoh smrti do susreta idućega.
 

XIV.

Hrvat nema pravo na svoj grob

Svaki čovjek ima pravo na svoj grob,
samo Hrvat nema.
Ubijenima bleiburškim zarobljenicima
uskraćeno je pravo na grob
s njihovim
imenima i prezimenima.
Oni su bačeni u protutenkovske rovove,
jame bezdane u vučjim gorama,
rijeke i močvare.
Na njihovim bezbrojnim bezimenim grobovima
nema
ni imena
ni prezimena.
Do njih je izbrisan
svaki trag.


XV.

Uskrsna molitva Majci Božjoj
 
Majko svih ljudi,
Odvjetnice Hrvata, izvedi moj narod
iz noći Velikoga Petka
i uvedi ga u svjetlostno ozračje
svoga uskrsloga Sina.
Golema je njegova patnja,
kraj joj se ne vidi.
Progonjen, tetura
po trnju i kamenju
s preteškim križem svoga usuda,
pod njim kleca i pada
na postajama smrtoputnim
od bleiburške Golgote
do vukovarske Kalvarije.
Gospo od Sedam žalosti,
narodu mom obriši suze,
s Tvojom se krunicom oko vrata
on bori za slobodni prostor
pod sjajem neugaslih zvijezda.
 
O pjesniku:  https://www.slobodnadalmacija.hr/
                        http://www.hrsvijet.net/
 
MatoM

Hitovi: 30865