Mato Marčinko: Smrt je čekala u Bleiburgu
Indeks Članka
I.
A smrt je čekala u Bleiburgu
Zatvarahu se prozori nakon našega odlaska. Zasjede na izlaznim putovima. Posljednja naša noć u pregaženoj domovini. Selidba u nepoznato. Pune odhodne ceste vojnika i staraca, majki i žena i djece. Smrt nas je slijedila danima, na šajkači joj trorogoj zvijezda petokraka, na rukavu mrtvačka lubanja s ukriženim kostima. Iz crne kutije krugovalne glas pjevauži za ostavljenim domom, koji mu je napustiti napustiti i ne vratiti se. Bila je noć gluha i nijema, nakazni šumski noćuljci nagrnuvši odasvud plesali su oko nas i smijali se smijali iz preklana grla. Bježali smo od noža s kojega je škropila zemlju krv nevinih, a divlji urlik goniča razlijegao se zapaljenim selima i gradovima, sibirski vjetar zaleđivao je lisnate šume u kojima smo tražili spas od zrakoplova ubojica.
Ona zvijezda usudnica a da to nismo ni znali vodila nas je u hadski bezdan nabujale Drave, Kočevskoga roga, Maceljskoga gorja, jame Jazovke, Dubovca i bezbroj drugih jama jazovki širom porobljene Hrvatske. Nismo to tada znali. Prekasno smo spoznali da na zapadu ne izlazi sunce nego zapada, krvareći nebo i zemlju. I da za Hrvate nema slobode svim narodima obećane. Samo zator i pomor roda našega. Bila je olujna noć bez zakloništa.
Noć dječjega plača, krikova i molitava. Noć samoubojstava da se goničima ne padne u ruke. Noć slomljenih snova. Od smrti s Istoka bježali smo k bijelim anđelima Zapada, s pouzdanjem nevinih vjerujući džentlemenskoj riječi. Bježali smo od smrti, a smrt nas je čekala u Bleiburgu. U Dvorcu na brdu visoku. Obučena u englesku odoru, o vratu joj ogrlica viteškoga Reda podvezice. Honny soit qui mal y pense! Stid neka bude onoga tko nešto nepristojno je pomislio. Bila je noć, gavranolika bleiburška noć. Sijevanje noževa u mraku, Štektanje strojnica. Kao pokošeno snoplje na polju mrtvi redovi poklane vojske. Plaču majke za ubijenom djecom i djeca za ubijenim majkama. Glas one smrti iz bleiburškoga Dvorca, obučene u englesku odoru Albiona ohologa, odjekuje nad stratištem: Očistite palubu! Očistite palubu! Očistite palubu! Na mostu dravogradskomu zaori se urlik divljih goniča sa zvijezdom petokrakom na trorogoj šajkači i četničkim znakom smrti na rukavu i u srdcu: Padaj kišo, krv operi, kud prolaze proleteri! Bijaše to noć bez mjeseca i zvijezda u kojoj je smrt plesala svoj paklenski ples nad poklanim Hrvatima.