Ante Damjanović: Hommage heroju

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Petak, 26 Travanj 2019 Napisao/la Administrator
Pierre
        Heroj Domovinskog rata Francuz Laurent Metral Pierre

(...) Da je nas petnaest netko silio da napravimo listu ljudi koji moraju poginuti, naš Pierre ne bi nikad bio na njoj. Svi bismo na tu listu dospjeli prije njega. On je bio naš andjeo. Njegovom dobrotom, poniznošću, skromnošču bili smo svi opčinjeni. Bili smo njegova sljedba. On je bio naše vezivno tkivo. Naša duša. Ali taj dan, očito, listu poginulih nismo sastavljali mi. Od znanih poginula su još dva Varaždinca - Josip Magaš i Tomo Šilec, koji su došli sa nama dva dana prije napada, istim autobusom (...) Ovako o svom poginulom ratnom sudrugu i prijatelju Francuzu Pierreu piše Ante Damjanović, jedan od junaka Domovinskog rata, čijih se rečenica ne bi postidio ni sam Hemingway. Svakako pročitajte.

 


Učimo Hrvatsku s Laurentom Metralom Pierreom

Ante D
                          Pierre i Ante s "Majkom"

Ovaj rat nisu iznijeli najspremniji i najpozvaniji. Odazvali su se oni koji su imali uši i mogli čuti i oni koji su imali oči i mogli vidjeti. U ovom ratu sudjelovali su oni koji su imali ono malo srca i malo duše. Svi oni koji nisu mogli zatvarati oči. Bilo je tu Hrvata sa svih strana svijeta, ali u neko doba su se pojavili i Nehrvati sa svih strana svijeta. Ovo je priča o nekim od njih.

Mi smo, kao ne pretjerano uvezana dragovoljačka skupina iz Sesvetskog Kraljevca, imali praktično odriješene ruke na "svom" teritoriju, na potezu od tzv. Radićevog bloka, preko vinkovačke "žile kucavice" – ulice bana Jelačića, do gradskog smetljišta ispred bolnice. Stalno smo "špartali na tom području do srpskih prvih položaja u Mirkovcima. Na tom prostoru nam ništa nije moglo promaknuti pa tako niti dvojica čudnih, nezainteresiranih svatova, neobazirućih na kišu izmješanu sa granatama koje su nesmiljeno curile iz nebesa posvuda, pa i oko njih dok su išli u pravcu Cerića, koji je bio u fazi nezadrživog padanja.

Bili smo iznenadjeni kad smo spoznali da se radi o jednom šutljivom škotu koji je paul newmanovskim ledono hladnim pogledom skenirao svaki detalj žive ili mrtve prirode oko sebe. Ličio je na divlju zvjer koja ne vjeruje ni kome oko sebe, spreman za prvi udar, pa makar mu bio i posljednji.

Drugi je bio Francuz koji je uz francuski odlično govorio i engleski i njemački. Kasnije smo doznali da i swahili govori kao materinji. Sušta suprotnost Škotu. Imao je toplinu i dječački osmjeh nesigurnog plišanog mede koji vas u startu priječi da ga svrstavate u kategoriju "war dogs".

Doznajemo da su obojica sudjelovali u Pustinjskoj oluji na "savezničkoj strani". Da su profesionalni vojnici, da se francuski plišani medo zove Pierre, a škotski Paul Newmen - Martin. Pierre je francuski legionar koji poznaje mnoga, već tada poznata hrvatska legionarska grla Antu Gotovinu, Antu Rosu, Miljenka Filipovića, Zvonimira Skendera.. Škot je padobranac. Svaka riječ mu je dragocjena.

Naši momci, mladi, lijepi, puni snage, puni sebe, nisu posebno impresionirani gostima, ponašaju se opušteno, kao da nam svaku večer dolazi nekoliko Pentagonovih generala na savjetovanje. Gosti se s vremenom otkravljuju. Svidja im se opuštenost, vedrina. Imamo dosta studenata. Puno ljudi govori engleski ili njemački. Pierre izražava želju da ostanu sa nama.

Dolazak dvojice profesionalaca dodatno nas uozbiljuje. Pierrre postaje prava brižna patronažna sestra. Brine se o svemu i svima. Pokazuje da uživa u ljubavi i ljubaznosti kojom mu uzvraćaju momci. Stalno hoda i pjeva. Obožava ljubavne ili junačke ratne pjesme poput Lil Marlen, Erike, Polja crvenih makova... Njegov osmijeh je ljubav, toplina, prijateljstvo, sunce u zavjetrini. Škot (odmah je prozvan Scotchman) je sretan što se prisnost iscrpljuje na Pierreu, iako je već drugi dan prestao ličiti na geparda spremnog za skok. Njima treba naša prisnost i sposobnost da se svuda osjećamo kao kod kuće.

Vrlo ozbiljno provode obuku. Piere nas tjera na sitne ljubaznosti koje nam se kao vojnicima čine daleke i gotovo neprilične. Postajemo bolji ljudi i vojnici. Osjećaj homogenosti i pripadnosti postaje još snažniji. Ne bojimo se niti zaziremo od ulazaka u Mirkovce.

I izvan svoje zone odgovornosti izazivamo pozor. Dobro smo opremljeni, svaki od nas je pri polasku iz Zagreba kupio novu američku uniformu, imamo automatske puške, ručne bacače,vladamo se pristojno i uspješno prikrivamo svoje neiskustvo i strah. Vole nas i vjeruju nam civili koji žive sa nama.

Pokušavamo strance ne učiti prostaklucima. Zadovoljavamo se da ih učimo govoriti u infinitivu. Da bi to izgledalo još vjerodostojnije cijeli vod počinje govoriti u infinitivu. I civili koji žive oko nas i s nama, takodjer. Nedugo potom i gotovo cijeli vojnički Vinkovci (Vinkovski! Naglašavao bi Pierre) govore u infinitivu. Ponosni smo na svoju sposobnost da mijenjamo makar što u svojoj okolini.

Vidim da Pierre iz neke srpske gramatike koju smo našli kraj zapaljene gradske knjižnice pokušava učiti hrvatski. Javnu promociju naučenog smo dobili nekoliko dana kasnije. Dolazi Pierre u spavaonicu i s vrata kaže autoritativno: Dečki idemo. Ručak! Što ima Pierre za ručak? Prtljaga sa torbom odgovara sspremno. Dolazimo za stol da otkrijemo Pierreove rebuse, ne vjerujuć da nas čeka išta jestivo, tamo je neko odvratno masno kuhanje (srpski : čorba) s prilogom (srpski : s prtljagom). Škot Martin je zadovoljan količinom smjeha kojeg je Pierre polučio svojim inauguralnim govorom.

Puno vremena provodim sa Pierreom. Kao pravi prijatelji razgovaramo o svemu. Doznajem da je studirao geologiju, da voli planinariti, da ga jako zanimaju onodobna računala, da mu je majka korzikanka, daje mi njenu sliku da je sačuvam ako mu se štogod dogodi. Otac mu je bivši legionar. Kaže mi da će mi pričati puno više ako me zanima. Kažem mu: Ti si naš Pierre, volimo te sad i ovdje. Ako i kad osjetiš potrebu sve ćeš ispričati... A ako i ne ispričaš ostavio si ovdje dovljno traga da te imamo po čemu pamtiti. Drago mu je što ne inzistiram na nastavku priče.

Pitam ga: Pierre, znaš li tko su ustaše? Znam, kaže. To su jako zločesti ljudi! Jesi li ih već sretao u Hrvatskoj? Nisam, ali ću ti reći kad ih sretnem.

U nekoliko dana se netragom gubi. Pitam, gdje je? Našao je iscrpljenu kuju koja je okotila šestoro mladih. Kako se zove ona koja je na svijet donijela šestoro kučića, pita. Majka, kažem. Odbija poći sa nama u Zagreb. Želi se brinuti o Majci i njenom potomstvu.

Kad smo se vratili iz Zagreba bio je uznevjeren. Pitam ga što se dogodilo. Vidio sam, kaže, ustaše. Gdje? Bili su zločesti prema Majci i njenim psićima. Sada znaš da u Hrvatskoj postoje ustaše. Srećem neke policijace i pitam ih da li znaju gdje je Majka (svi smo je počeli tako zvati)? Odvode me tamo i pričaju da je naša francuska zapovjednik lud i opasan čovjek. Tjerali su Majku koja im je krala hranu i gadjali je grudama snijega kad je naišao Pierre i repetirajući pušku natjerao ih da legnu na pod. Nema sumnje da je za Majku i njeno potomstvo bio u stanju poginuti.

Inače, Majka je bila ružnjikava, neugledna i nevjerojatno blagorodna kuja. Svako malo proizvodila je novo leglo.

Pitam ga zašto Hrvataska Pierre? Kaže, zato što su male šanse da se obranimo. Ako se ipak desi čudo i obranite se imat ćete sjajnu priliku da iznova gradite sreću. Da svi iznova dobijete priliku za jedan potpuno novi život. I mi stranci takodjer. Novi život će biti i naša nagrada, kaže. Izgleda kao netko tko žudi da čim prije napravi svlak i ostavi svoj stari život.

Postat ćeš hrvatski državljanin? O, da! Rado. I oženit ću tvoju sestru! Vaše žene se ne boje djece! Pita me za moju djevojku. Kažem da je opasna kao francuskinja. Pravi zmaj. Tako moja supruga potpuno zasluženo i apsolutno opravdano postaje Dragon.

Pierre, ali moraš popraviti svoj hrvatski jezik. Tvoj hrvatski je krajnje običan. Priprost. Ti moraš govoriti puno otmjenijim hrvatskim jezikom. Kad progovoriš, kažem mu, svi moraju znati da je govorio gospodin Pierre. Tu nema više nema mjesta dvojbi.

Hajde uči me, kaže Pierre. Daj mi primjer! U redu, rekoh. Ti običavaš reći "ja ići u grad, ili u najboljem slučaju: ja biti ići u grad. " Ispravno bi bilo reći: Ja biti, moći htjeti, ići u grad!
Vidim da Pierre već procesuira dubinski zahvat i potpuni redizajn svega što je naučio i znao o hrvatskom jeziku.

A ime? Koje bi hrvatsko ime bilo najbolje za njega? Smislit ćemo nešto, kažem, kao da je to najlakša zadaća na svijetu.

Odlazimo u policiju kod davno izgubljenog livanjskog rođaka Ivana Rimaca, koji nam s velikim strpljenjem i serioznošću prezentira proces stjecanja hrvatskog državljanstva. Obećava svaku pomoć jer je čuo sjajne priče o Pierreu ali i nama. Pierre je dječački ushićen. Povremeno poskakuje po cesti.

Pred ulazom u zgradu u kojoj živimo i spavamo, provjerava je li savladao prvu rečenicu otmjenog hrvatskog. Bez greške izgovara jednu tako bogatu i zahtjevnu rečenicu otmjenog hrvatskog jezika. Kaže: Ja biti htjeti moći ići u grad, naglašavajući ispravno svaku riječ kako bi se mogla iščitati njena ukupna višeslojnost. Naravno da ga hvalim preko svake mjere. Odlučujem ga nagraditi i njegovim imenom koja će takodjer vrlo nenametljivo ukazivati na njegovu otmjenost.

Pierre, razmišljao sam: zvat ćeš se, kažem mu, Petit Beure, izgovarajući mu ime upravo kako se i piše. Ne komentira ime, ionako će ga kao i otmjeni hrvatski provjeriti s momcima.
Svi se zainteresirano okupljaju oko nas. Ispituju Pierrea. Obznanjuje da će za mjesec dana postati hrvatski državljanin, da je naučio svoju prvu rečenicu otmjenog hrvatskog jezika (ja biti htjeti moći ići u grad), a upoznaje ih sa svojim novim otmjenim hrvatskim imenom Petit Beurre. Razuzdani smjeh je ispočetka smračio Pierreovo lice, ali nakon što sam mu objasnio da je upravo u maloj jezičnoj zavrzlami postao naš mali kolačić, zagrlio me i prihvatio šalu malu.

Bosna i Hercegovina kipti od krvi i ne razumije naše sitne prijateljske nježnosti koje u vremenu relativnog mira na hrvatskoj bojišnici razmjenjujemo. Znamo da nam je poći tamo. Osjećam jasno i znam da je to nekima put bez povratka. Pierre inzistira da idemo čim prije, dok nekolicina nas koji znademo u što odlazimo želi Uskrs provesti kod kuće.

Na Uskršnji ponedjeljak odlazimo u moje Livno. Nas dvadesetčetvorica. I Majka, naravno. Moj otac peče janjca. Mikić donosi ogroman pršut. Netko se poziva na nepisano pravilo i izriče ga na glas: nikad nismo imali feštu a da nečija majka nije sutradan zakukala.

Prekrasnog jutra 23. Travnja 1993. napali su nas u mom rodnom selu tenkovima i tko zna čime sve ne. Pierre je bio zapovjednik naših protuoklopa. Sve je rasporedio a sam je izšao na čistinu. Imao je savršen pregled ali je bio i savršena meta. Ubio je transportera a tenk je ubio njega. Ubili su najplemenitije i najpožrtvovanije biće koje sam u životu sreo. Ubili su našeg divljeg,neobuzdanog korzikanskog vepra, kako je volio da ga zovemo. Ubili su naša Francuska zapovjednik

U drvenom sanduku na mom tavanu Pierre je čuvao svoje stvari. Tamo je bila i jedna bilježnica, očito zamišljena da bude dnevnik. Ali u njoj je imao zapisan samo slijedeći stih

Sva tvoja vlasništva će umrijeti.
I tvoji roditelji će umrijeti.
A ti? I ti ćeš umrijeti!
Nešto ipak nikad neće umrijeti:
To je način na koji ćeš ti umrijeti

Pierre je umro na način koji mu jamči vječni život. Njegov brat, nakon što je pregledao video materijale koje smo mu dali, je rekao da Pierrea nije vidio nikad sretnijeg. Da je Pierre napokon našao svoje ljude.

P.S.,
ovo je prvo javno prikazivanje tenkova ubijenih u Čelebiću 23.04. 2018. Snimak napravljen izmedju dva napada,a sa naših položaja ispod tzv. Šiškine kuće.
Desno je portret Laurenta Metrala Pierrea, našeg dozapovjednika protuoklopa .Pierre je poginuo uništivši transporter. Pierov portret je naslikao g. Branko Banko.

FB Ante Damjanović


Ptice umiru pjevajući

AnteD2
                   Oni su zaustavili srpsko željezo

Provalu uspomena iz djetinjstva, pomješanih sa zebnjom dana tadašnjih, tek je povremeno prekidao kakav udaljeni, neobvezujući, nekako usputni i nujni hitac kojem ni ptice nisu pridavale važnost. Koliko god lijepo bilo želio sam da se čim prije razdani, jer došao sam sa svojim Kraljevčanima i legendarnim kobiljačkim Nerastima, branit selo u kojem sam rodjen i u kojem se u svim ratovima dobro ginulo na svim stranama. Htio sam svojim suborcima i prijateljima pokazati svo bogatstvo svojih, i tko zna čijih još uspomena, vrijednim njhovog dolaska.

Naš dolazak sa vinkovačkog ratišta smo dogovarali sa generalom Rosom. Lako je pristao da odemo u Čelebić jer smo bili protuoklopi, a iz pravca Grahova se ionako očekivao napad oklopa za koje nisu imali dovoljno protuoklopa.
Ptice su zabezeknuto ušutkane već oko devet sati. Razletjele su se na sve stran sviieta, jer nijedno gnijezdo niti streha nisu više bili sigurni. Crveno nebo s početka priče, već je u devet sati počelo dobivati jedan potpuno novi smisao. U priču ulaze tenkovi, transporteri, haubice, minobacači.... Ne znam kako će ubuduće izgledati materino odgonetavanje nebeskih mjena. Dosad je u njenim tumačenjima snova, samo kopanje krumpira na njivi Kajguši nagovještalo, uz odredjene ograde, nečiju smrt. U tenkove, transportere, haubice... se nije razumijela, niti petljala. A oni su od devet sati počeli rigati vatru i smrt.

Majka je imala još jedan razlog da bude povrijeđena. Prva haubička granta je pogodila našu kuću. Ravno u mličak. Tamo gdje je majka ostavila petnaestak svojih poznati sireva, da se nama i putniku namjerniku nadu pri ruci. Kao u kakvom nadrealističkom filmu, pogodjen je mličak a sirevi su naprosto poletjeli zrakom, dajući pogibelji nove dimenzije.

Dalje je sve trans. Početak napada me zatekao u Livnu. Po načinu kako se slijevaju ljudi u Livno shvatio sam da nije dobro. Čujem da govore da sve pada, da je poginuo neki Francuz Roy. Moja utroba se opire, ali istog trenutka znade da je poginuo naš Pierre. Naš Francuz, ponosni Korzikanski vepar, kako je volio da ga zovemo. Da je nas petnaest netko silio da napravimo listu ljudi koji moraju poginuti, naš Pierre ne bi nikad bio na njoj. Svi bismo na tu listu dospjeli prije njega. On je bio naš andjeo. Njegovom dobrotom, poniznošću, skromnošču bili smo svi opčinjeni. Bili smo njegova sljedba. On je bio naše vezivno tkivo. Naša duša. Ali taj dan, očito, listu poginulih nismo sastavljali mi. Od znanih poginula su još dva Varaždinca - Josip Magaš i Tomo Šilec, kojI su došlI sa nama dva dana prije napada, istim autobusom. Jednom puljaninu su raskolili glavu. U sumrak smo iz donjih rovova na nosilima iznijeli livanjsku vojničku i, kažu, ljudsku legendu Ferdu Sučića. Je li to bio dan kada su ginuli samo dobri ljudi? 

Srbi nikad nisu ušli u selo. Danas ih nema praktično do Grahova, a i tamo slabo. Pedest kilometara pustog prostora u kojem se i vukovi osjećaju loše. Bi li ipak bilo bolje da su nam oni, a ne vukovi susjedi? Bi li i vukovima bilo bolje?
Jesu li i medju njima takodjer ginuli samo dobri ljudi? Ili tamo nije bilo dobrih? Zašto su napali sanjivo selo koje je ionako odumiralo, a morali su znati da se u njem uvijek dobro ginulo. Na svim stranama. Je li sada gotovo? Može li se sada na njivi Kajguši bez straha kopat krumpire? Ima li uopće koga da kopa krumpire? Je li jedina razlika izmedju ljudi i krumpira što se jedni kopaju a drugi ukopavaju? Je li nepristojno govoriti o krumpirima u ovom času?

U ukupnom saldiranju valja istaknuti da su Srbi osim vojnika taj dan u Čelebiću izgubili i pet tenkova. I transporter. Mi smo gubili samo ljude. Tenkova i transportera nismo niti imali. Topništva izuzev minobača takodjer nismo imali. Da li smo mi pobjedili samo zato što nismo imali tenkove, haubice, topove, višecjevne raketne bacače.... A imali smo samo srce. I branili smo svoje.
Jesu li nas oni možda napali upravo zato što smo imali samo srce, a nismo imali tenkove, transportere.... Bismo li i mi bili potučeni do nogu da smo imali i tenkove, transportere..., a da nismo imali srca? Jesmo li imali srca samo braniti svoje ili bismo, u drukčijim okolnostima, imali srca i napasti njihovo? Kako tu figurira naš Mikić Dolić koji je iz Rujana a došao je braniti Čelebić? Već tada je uz srce imao ugradjenih nekoliko stentova! Uz svu njegovu muku sa srcem, geler granate mu je na kraju dana bezdušno odsjekao i nožni palac. Da ga je netko prije ranjavanja pitao – bi li ponudio koji drugi prst da mu geler odsječe ? I jesu li mu svi prsti jednako vrijedni, ako mu već nisu svi na broju?

Da je Mariju netko rekao da će taj dan biti dva puta ranjen bi li pristao doći u Čelebić? Na bar jedno ranjavanje?
Da li se u ratu uistinu samo mrtvi broje? I jesu li mrtvi zadovoljni brojem živih? I što danas živima znače mrtvi?
Kako god, pitanja je mnogo. A ista ili čak još veća drama je bila u Rujanima. Mi smo svoje tenkove zarana ukrotili. Njihovi su se ipak raskrotili po selu. Time su samo odgodili kobni i nemilosrdni ugriz Crnih Mambi. Teška drama jednočinka u dva obamrla sela. Kobna greška opijenih napadača.

Da li je tada iskomadana Hrvatska, a naročito Split, ikad spoznao u dovoljnoj mjeri da je Čelebiću i Rujanima obranjeno zaledje Sinja i Splita, a možda i Split sam. Ili su to za njih samo "mala mjesta srca mog?"

Ante Damjanovic
23. travnja 2018.

Izvor: https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=623251458146716&id=100013856010118

Hitovi: 420