Od prijatelja: Nada nikad ne umire

Kategorija: Od prijatelja Objavljeno: Petak, 04 Svibanj 2018 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Pouke i misli velikoga Ratzingera

Iz knjige Naučiti vjerovati, Verbum, Split, 2013.

Politika, znanost, tehnologija, ekonomija i sva druga materijalna sredstva po sebi nisu dostatna da pruže veliku nadu kojoj svi težimo (str. 18). Bez boli ljubav nije moguća jer ljubav uvijek uključuje određeno odricanje od sebe (str. 21).

Cijeli je svoj život čovjek u stalnu iščekivanju (str. 22).

Ravnodušnost u odnosu na istinu srž je krize Zapada i Europe(str. 24). Na žalost, istinom se često smatra ono što je korisno.

Čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još je manje sposoban razumjeti tko je on sam (str. 25). Mnoge danas ne zanima nijedno od ova dva pitanja. Sve svode na profit, slavu, moć, društveni ugled. Možda i nisu svjesni da tako čovjeka srozavaju na nižu vrstu.

Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam (str. 26). I komunizam se pozivao na humanizam, a znamo kako je to izgledalo. U našemu društvu trebamo ponovno uprisutniti Boga. To mi se čini prvotna potreba: da u našemu životu Bog bude ponovno prisutan, da ne živimo kao da smo neovisni, ovlašteni izmišljati što su sloboda i život (str. 33).

Postoje mnoge krive predodžbe o Bogu (str. 33).

Ne smijemo misliti kako ćemo odmah živjeti sto posto kršćanski, bez sumnja i bez grijeha. Moramo shvatiti da smo na putu, da trebamo i možemo učiti, da se malo-pomalo trebamo i obraćati (str. 37).

U društvu i kulturi koji su relativizam prečesto uzimali kao vlastiti credo – relativizam je postao neka vrsta dogme – u takvu društvu nedostaje svjetla istine, štoviše, govoriti o istini smatra se opasnim (str. 38).

Uvelike se teži obrazovanje svesti na prenošenje određenih vještina ili sposobnosti dok se želju za srećom novih naraštaja nastoji ispuniti zasipajući ih potrošačkim stvarima i prolaznim zadovoljstvima. Tako se i roditelje i učitelje lako navodi da se odreknu svojih odgojnih dužnosti i da uopće ne razumiju što je njihova uloga, odnosno što je njima povjereno poslanje (str. 38).

Katkada imamo bojazan od tišine, od sabranosti, od razmišljanja o vlastitim djelovanjima, o duboku smislu vlastitoga života i često radije živimo tek prolazni trenutak, zavaravajući se da donosi trajnu sreću; budući da izgleda lakše, radije živimo površno, bez razmišljanja; bojimo se tragati za Istinom ili se možda bojimo da Istina ne bi nas pronašla, zahvatila i promijenila nam život (str. 41-42).

Ne pije se na izvoru, nego nam se nudi od onoga što je već upakirano u boce (str. 45). Kako sve više ljudi vodu pije iz boce, a ne iz tradicionalnih izvora vode, tako je i s ostalim životnim datostima. Kroz medije nudi nam se laž kao istina, zlo kao dobro, tama kao svjetlo… Sve nam se pokušava upakirano servirati, a mi to samo trebamo “progutati. Odvratne nam se stvari nude kao nešto najpoželjnije.

Sve se svodi na to kako sebe ili svoju tvrtku prezentirati i kako druge uvjeriti da je dobro to što nam se nudi. Od ovoga “mazanja očiju” sačinili su “znanost” koju nazivaju odnosi s javnošću”. U tom procesu istina uopće nije bitna.

Zapad danas snažno zahvaćaju druge kulture (str. 45).

Zapad se prepustio u zagrljaj smrti. Papa Benedikt XVI. citira Pismo Diognetu: “Ne ubija drvo spoznanja, nego ubija neposluh. Zapravo, niti ima života bez spoznanja niti sigurna spoznanja bez pravoga života” (XII, 2.4) (str. 47). Znači, Adama nije ubila jabuka, nego neposluh. Spoznati istinu i slijediti je, to je tek pravi život.

Znanost nije u stanju izraditi etička načela; ona ih samo može usvojiti i priznati kao potrebna da bi iskorijenila svoje moguće patologije (str. 48). Štoviše, znanost ponekada ruši etička načela, te tako zapravo niječe samu sebe.

Veliko otajstvo Isusa, Sina koji je postao čovjekom, svodi se na povijesnoga Isusa: tragičan lik, utvaru bez mesa i kostiju, čovjeka koji je ostao u grobu, izložen propadljivosti i uistinu mrtav (str. 48-49).

Humanizam bez Boga prihvaća povijesnoga Isusa, dobrotvora, čovjeka ljubavi i praštanja. Pokušavaju Isusa prikazati kao nekakva rušitelja okoštalih društvenih struktura. Za kršćane je Isus Sin Božji, pravi Bog pa se sva kristologija svodi na ovu činjenicu. Sve ostalo (ljubav, pomaganje, praštanje…) upravo proizlazi iz činjenice da je Isus istobitan Ocu nebeskome. 

Priredio Božo Goluža  https://www.cnak.ba/kolumne/crkva-i-drustvo/postoje-mnoge-krive-predodzbe-bogu/

 

"Eh, kad bi ljudi znali da pruže ruku kao što podmeću nogu."

 
Hitovi: 1369