Vukovaru s ljubavlju
Indeks Članka
Kata Šoljić doživjela je 85 godina. Umrla je 2008. godine s četiri velika ožiljka na srcu. Ožiljcima je bilo ime Niko, Mijo, Ivo i Mato. Iako shrvana smrću četvorice sinova bila je uvijek ponosna na djelo i snagu svojih sinova.
- Koliko majka pati i kako majku boli, samo majka može znati - kazala je svojedobno Kata koja je godinama tragala za posmrtnim ostacima svojih sinova. Tek nakon 12 godina uspjela je pronaći i prikupiti njihove ostatke svojih te ih dostojanstveno sahraniti.
Tragedija za tragedijom
Najstariji sin Niko imao je 49 godina kad je zarobljen u borbama prije pada Vukovara. Odveden je u koncentracijski logor Srijemska Mitrovica. Tamo je zvjerski mučen i ubijen udarcem u glavu u prosincu 1991. Za njim su ostala tri sina.
Drugi sin Mijo, tri godine mlađi od Nike uspio je skloniti svoju obitelj u Zadar, a on se vratio u Srijemske Čakovce vidjeti što mu je s kućom. Njegovi susjedi Srbi su ga zarobili, a zatim i ubili u kukuruzištu na dan pada Vukovara 18. studenoga.
Treći Katin sin Ivo, zapovjednik na Mitnici poznatiji kao "Veliki Joe" imao je 43 godine kad je poginuo. Krenuo je u proboj iz Vukovara, upao u zasjedu četnika te je pokušavajući izvući se iz zasjede. Skočio je u Dunav te se utopio u hladnoj i nabujaloj rijeci. Iza sebe je ostavio troje malodobne djece.
Četvrti sin Mato poginuo je još na početku rata pri pokušaju zauzimanja vojarne JNA u Vukovaru 19. rujna 1991.
Tugovala je Kata i sa svojom kćeri Anom čiji je muž Ivan Vukojević poginuo, a borio se u Vukovaru od prvog dana. I Katina starija kći Marija i njezin suprug Stjepan Barišić, zajedno sa sinovima Tonijem i Zoranom, branili su Vukovar. Nakon njegova pada bili su zarobljeni i odvedeni u logor u Srijemsku Mitrovici, gdje su prošli pravi pakao.
Unatoč boli uvijek je pozivala na mir
Posmrtne ostatke svojih sinova tražila je 12 godina. Posljednje tijelo, najstarijeg Nike, pronađeno je 2003. godine u neoznačenoj grobnici na groblju u Srijemskoj Mitrovici. Njegova smrt bila je strašna, a Kata nije mogla zadržati suze gledajući fotografije posmrtnih ostataka. Njegovo tijelo pronađeno je gotovo slučajno jer nije položeno u masovnu grobnicu već je nakon mučenja pokopan u zabačenoj, neoznačenoj grobnici.
Sin Mijo izvađen je iz bunara bez glave dok su Ivu izvukli iz Dunava nakon četiri godine.
- Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala. No, moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi - govorila je Kata prije nego ih je pronašla. Te njene riječi ostati će zauvijek upamćene. Niku je pokopala pored braće u Vukovaru.
Iako je ostala bez sva četiri sina, Kata Šoljić nikad nije klonula duhom već je naprotiv u javnosti pozivala na mir i staloženo objašnjavala kako njezini sinovi nisu poginuli uzalud. Kata Šoljić postala je živući simbol stradanja u Domovinskom ratu i dobila nadimak "vukovarska Majka hrabrost"
Teško djetinjstvo i smrt braće
Ipak Katina kalvarija počela je puno ranije. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Katina majka proživljavala je tako istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije.
Kata Šoljić, djevojačko prezime Tikvić, rođena je 1923. u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosni i Hercegovini. Oca je izgubila kad joj je bilo 13 godina. Ni majka joj nije dugo živjela. A kako i bi kad je četiri sina pokopala.
- Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Kata je izgubila četiri brata – Ivu, Martina, Ivana i Petra – koji su bili pripadnici vojske NDH. Dvojica braće ubijena su 1945. na Bleiburgu u Austriji, a dvojica su se iz rata uspjela živi vratiti kući. Prvi je bio odmah strijeljan od nove partizanske vlasti, a drugi je nešto kasnije ubijen kod Našica. Obitelj nikada nije saznala točno tko ih je ubio i gdje su im grobovi, niti je o tome smjela govoriti i pitati tadašnju vlast - navodi Mladen Pavković u svojoj knjizi "Kata Šoljić - Junakinja hrvatskog Domovinskog rata".
U komunizmu maltretirani i proganjani
Kata se 1941. godine udala se za Antu Šoljića u selo Vulice, gdje je obitelj živjela do 1956. Rodila je šestero djece koju je teškom mukom podizala i odgajala u hrvatskom nacionalnom i vjerskom duhu.
- Njezin suprug koji je također prošao pakao Bleiburga i Križni put, ostao je srećom živ, ali je nakon rata stalno bio maltretiran, saslušavan, zatvaran i proganjan. Državni posao nikako nije mogao dobiti pa je živio teško kao seljak-nadničar. Da bi izbjegli česta maltretiranja, obitelj Ante Šoljića napušta selo Vulice u rodnom kraju i 1956. seli se u Srijemske Čakovce. Međutim, ni tu nisu imali mira, iako su živjeli bolje, i tu su bili proganjani i maltretirani - navodi u svojoj knjizi Pavković. Suprug joj umire 1981. godine a nakon toga Kata selu u Vukovar gdje živi s najmlađom kćerkom Anom i zetom Ivanom Vukojevićem. Tu ostaje do početka Domovinskog rata, a zatim se privremeno sklanja u Mađarsku, pa tako majka svoje sinove nije mogla ni ispratiti u posljednju životnu borbu. U progonstvu je bila po mnogim mjestima u Hrvatskoj.
Od države je dobila mali jednosobni stan u Zagrebu, gdje je živjela svojim teškim uspomenama i bolešću, uz pomoć i brigu svojih kćeri te mnogih unuka i praunuka. Smrt ju je zatekla u umirovljeničkom domu u Gajnicama. Umrla je 8. srpnja u bolnici Sv. Duh u Zagrebu, a pokopana na vukovarskom Novom groblju.
Škola ljubavi i žrtve za bližnje
Majka Hrabrost za života je kazivala ovako:
“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj”.
Prigodom Dana državnosti 1995. godine Franjo Tuđman odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota. Također, 2004. je od Udruge branitelja a na poticaj Mladena Pavkovića dobila je nagradu "Junakinja hrvatskog Domovinskog rata." Prije dvije godine na Majčin dan park na zagrebačkoj Trešnjevci dobio je ime po hrabroj majci.
Izvor: //www.24sata.hr/