Vukovaru s ljubavlju

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Ponedjeljak, 13 Studeni 2017 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Siniša G

Godina je 2018., dva dana uoči obilježavanja dvadesetsedme obljetnice pada Vukovara  nakon herojske obrane 82 dana od daleko nadmoćnijeg agresora - grada mučenika, hrvatske Hirošime. Koliko se još sjećamo Siniše Glavaševića, legendarnog novinara Hrvatskog radio Vukovara,  mučki ubijenog na Ovčari zajedno s drugim ranjenicima vukovarske bolnice?

Tjedan dana prije pada već razrušenog grada uspio je nekako poslati faksom prijatelju Mladenu Kušecu svoje priče napisane tijekom opsade, koje mu je Matica hrvatska objavila u ožujku 1992. god. u knjzi Priče iz Vukovara. Ovdje donosio tri priče „zaista do Boga djetinje i iskrene i lijepe i tužne, ali su ujedno i teška optužba zla, rata i vremena, i ljudi bez ljubavi i poštenja“ (M. Kušec). One su i poziv i vapaj i prijekor i molba - svima nama, koji živimo u slobodnoj Hrvatskoj, da ne zaboravimo ideale zbog kojih su i on i toliki drugi dali ono najvažnije - svoju mladost, svoje živote.

 Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka ?
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac — netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad — to ste vi.

Priča za roditelje
 
Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca.
Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastoiati da tome i sami pridonesete. Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube. Jer tko ljubiti zna, toga ljube. Ljube njegova nastojanja, toplinu njegove dobre ruke, njegove poglede.
Oni drugi, oni čije su misli crnje od najcrnje noći, oni čiji se obrazi ne žare ljubeći i čija se riječ kida na paučinaste niti kada krenu u neuhvat, oni drugi mogu istezati svoje vratove iznad površine životnog tijeka, mogu se vješati o ramena hrabrih plivača, ali ih struja ipak vuče dalje od obale, i dublje u mrak. Ti kojima noć ne služi za zagrljaje, ti kojima mjesečina ne zatvara noći i koji truju ljepotu svojom nazočnošću, tonu i prije nego što zaplivaju.
Ako imate djecu, pogledajte ponekad u plavi satenski svod pa ako među zvjezdastim krijesnicama spazite makar jednu kojoj biste željeli biti bliže, sjetite se djece, jer čak ako vi u tome i ne uspijete, umjesto vas sve će to učiniti vaša djeca.
Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar poslije morali čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njegova radost veća u uzimanju negoli u davanju.
Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada dogada, nisu kriva djeca.
Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi — od Boga.

Priča o velikim i malim ljudima
 
Iz knjige: Priče iz Vukovara, Siniša Glavašević, MH
Slušate li pažljivo o čemu djeca pričaju, iznenadit će vas njihova neskrivena želja da narastu. Da budu kao tate i mame. Veliki do zvijezda. Djeca misle da će njihov rast biti dovoljan da nadvisi sve oblake i nedaće koje im prijete. Ali to su djeca.
Međutim, zagledate li se u zrcalo i potom potražite oko sebe ljude koji vas okružuju, mogla bi vas zateći nevjerojatna sličnost.
Nije li to čudno?!
Kao da godine i iskustvo ljudima ničemu nisu poslužili. Oni doista misle da je dovoljno udisati zrak i naći se u pravo vrijeme u restoranu s prikladnim društvom i problem ljudske veličine je riješen. A život voli takve, za igru i primjer, šale. U traženju dobrovoljnih ljudskih promašaja čini i mnoge ustupke. Dopušta im ulazak na pozornicu pod svijetlom svih reflektora, predstavlja ih na TV ekranima, nudi im položaje, obećava budućnost.A oni nasrću na vrata vječnosti, ne sluteći da će publika napustiti njihovu prestavu prije negoli uopće počne, jer se svijet nagledao takvih jadnika koji ne mogu dodirnuti dubinu vlastite nesreće.
Ako se i nađe netko da im dovikne njihovu tugu, pitanje je hoće li se uvrijediti?! A tu je još jedina mogućnost spasenja. Tko nije u stanju podnijeti težinu istine, kako bi podnio težinu slave? Jer slava je privid, ona je tek sjena koja vas prati. Ako se previše osvrćete za njom, mogli biste izgubiti put kojim ste krenuli, zaboravit ćete razloge svoga puta, izgubit ćete sve što ste dosad imali. A kako i ne bi, kad živite da biste vidjeli sjenu.
Onaj tko uspravno hoda podnoseći sebe cijela, rast će i više. Bit će veći dajući se i gledajući naprijed. Oni drugi manji su i od djece, od onih koji će tek to biti, bez njih svijet može i takvi mu ne trebaju.
A to nitko ne želi.
Biti nepotreban.
 
Iz knjige: S. Glavašević: Priče iz Vukovara, MH
 
Hitovi: 1727