Vukovaru s ljubavlju

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Ponedjeljak, 13 Studeni 2017 Napisao/la Administrator

Indeks Članka

Vukovar1
 
Svake godine u ove jesenske dane, a posebno osamnaestog studenog sjećamo se drame i agonije Vukovara. Nakon tri mjeseca herojske obrane  od daleko nadmoćnijeg neprijatelja obrana je skršena, Grad je pao. Slijedila je Kalvarija masovnih stratišta, neljudskih logora i godine progonstva. Zapalit ćemo svijeće, šutjeti i pomoliti se. Za sve one koji su dali svoje živote, koji su podnijeli neizrecive patnje da bismo mi danas mogli u miru živjeti naše dane. Zaboravimo na trenutak naše  svakodnevne brige, ljutnje, traume, frustracije, na sve ono što nas dijeli po bilo kakvim osnovama. Radi onih koji nisu mislili na sebe nego samo na druge, na Hrvatsku. Oni to zaslužuju. Možda će se onda i u našim srcima, osobito onih koji upravljaju hrvatskom lađom upaliti iskra istinskog domoljublja i hrabrosti, kao što je to bilo u branitelja Vukovara...  U nastavku je zapis o posjeti Vukovaru u ljeto godine...

Vukovar – hrvatski Alamo

Image here:

 Kod velikog križa na obali Dunava

Galerija Vukovar (poveznica)  

S hodočašća u Vukovar
 
Vukovar, Vukovar, dok protječu vode dunavske,
Vukovar, Vukovar, stoji na braniku naše Hrvatske...
 
Vukovar - glavni cilj našeg putovanja. Bolje reći hodočašće. Idemo se pokloniti tom Gradu i u duhu zagrliti njegove ljude koji su toliko zadužili Hrvatsku, pokazali  „..herojstvo kakvo možda ne poznaje europska ratna povijest, herojstvo u kojem dvije ili tri tisuće samoniklih vojnika i deset tisuća civila stotinu dana odolijevaju napadima tisuću tenkova, topova, haubica, raketnih bacača, stotina zrakoplova i stotine tisuća pješaka“  (S. Letica 1991.) i podnijeli teško zamislivu žrtvu i stradanje; idemo pomoliti se i zapaliti svijeću pred velikim križem na Spomen groblju i na mjestu masovne egzekucije dvjesto ranjenih i nemoćnih. „ Jer ono što se dogodilo u Vukovaru premašuje, svojom moralnom vrijednošću, važnost sigetskog mita (za Hrvate), ili kosovskog mita (za Srbe), ili Alama (za Amerikance....“ (S.L.)

Profesor Anđelko Mijatović opet niže podatke o vukovarskoj epopeji. Grad je bio opkoljen i napadnut od strane najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske s oko 600 tenkova i oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vojni analitičari su pretpostavljali kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, međutim, održao se tri mjeseca a jugo-četničke snage su pretrpjele neviđene gubitke.

Branitelji su uništili ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više. Nakon devedeset dana nadljudskog otpora Vukovar je 18. studenoga 1991. okupiran.

Više od 90 posto zgrada porušeno je do temelja. Devedeset dana cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, 56 dana nisu imali struje; samo uz veliku opasnost i rizik za život dolazilo se do vode i hrane, veze sa svijetom bile su prekinute.

Vuk.rane Vukovarske rane

Nakon okupacije počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci - major Šljivančanin i Miroslav Radić - odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Vozimo se polako Trpinjskom cestom na kojoj su zauvijek zaustavljene mnoge velike i ružne gusjenice srpskog oklopa, i koja je bila  posljednje što je vidio mnogi njihov vojnik, za kojim je zakukala mnoga majka Jugovića. Ali, tko im je kriv što su išli na tuđe, na hrvatsko i što su ih s cvijetnim buketima ispraćale, nadajući se sigurnoj i lakoj pobjedi, slavi, a možda ponajviše plijenu.

Mjesto sjećanja,Vukovarska bolnica, 1991.

MatošI2

 Heroji vukovarske bolnice - trenutak opuštanja

Najprije dvoumljenje hoću li se javiti prijateljima koji rade ovdje. Nešto su nam oslabile veze u posljednje vrijeme, ne mogu se domisliti razlozima. Odustajem. Ipak šaljem SMS pozdrav, koji ostaje neuzvraćen. Ali što se može, život teče dalje.

Krećemo se podrumom Bolnice, koji je u vrijeme okupacije bio mjesto spasa za mnoge; mlada, simpatična žena s prezimenom Soldo, koje ju odmah legitimira, s ponosom ali i nekom sjetom, priča ne samo dobro naučenu, nego i proživljenu lekciju. 

U bolnici

U bolnici - vidi se dr. Boris Kratofil, kolega s godine

...Unatoč jasno vidljivim oznakama Crvenog križa na krovu i dvorištu, na vukovarsku je bolnicu  tijekom opsade  prosječno padalo oko 70 do 80 granata dnevno; kadkad  i više od 700  granata....Na temelju dostupnih podataka, može se reći da je tijekom  opsade Vukovara u Medicinski centar Vukovar primljeno i obrađeno oko 2500 pacijenata. Pri tome je  izvršeno oko 1000 većih operacijskih zahvata. Najmlađi ranjenik je imao 6 mjeseci, a najstariji 88 godina. Tijekom opsade u bolnici se rodilo 16-ero djece, od kojih jedno nedonošče teško samo 700 grama, umrlo trećega dana nakon rođenja. Svi ranjenici su jednako zbrinuti bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i ozloglašeni pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. 

U bolnici2

Ovako je izgledalo

Nakon što su okupirale Vukovar i ušle u bolnicu, snage JNA i paravojnih postrojbi su 20. studenoga 1991. iz bolnice izvele oko 400 ranjenika, djelatnika, te članova njihovih obitelji i drugih civila. Najmanje 267 osoba izvedenih iz bolnice ubijeno je ili se vode kao nestale. Samo na Ovčari je ubijeno 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika bolnice. (Ante Nazor, MS Vukovarska bolnica 1991...)

Nakon obilaska  Bolnice vozimo se prema  Memorijalnom groblju, gdje su posljednje počivalište našli iz različitih masovnih stratišta ekshumirani zemni ostaci poginulih branitelja i civila. Dostojno i lijepo. Mladić vrlo uljudan i dobro obaviješten priča nam do u detalje o stradanjima tijekom devedeset dana opsade i razaranja Vukovara, o broju poginulih, sahranjenih, odvedenih i nestalih. 

VukovarKr

Na Memorijalnom groblju

Ova najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata nalazi se na istočnom prilazu Vukovaru. Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali jedno je ovo mjesto vidjeti na slici ili televiziji, a nešto sasvim drugo biti ovdje fizički nazočan. Tada riječi ostaju u zraku i samo želite sliku koja se pruža pred vama upiti u sebe i nikad je ne zaboraviti, ponijeti sa sobom u svoj grad sliku 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu žrtvu, ekshumiranu ovdje. Ovdje su pokopane cijele generacije, mladost Vukovara i svih krajeva Hrvatske. Ovdje postajemo bespomoćni. Priča o tehničkim karakteristikama, veličini spomenika čini se besmislena i jedino što možemo je pokloniti im se i zahvaliti. Kažu da je ovo jedno od najljepših groblja. Oni takvo i zaslužuju. Bilo bi bolje da nikad nije ni moralo nastati.

Obilazimo groblje, molimo se, s pijetetom ponešto fotografiramo. U prvom planu dva heroja - Blago Zadro i Nikola Babić. Prvi poginuo tijekom akcije u obrani grada, a drugome, koji je od šale uništavao po desetak neprijateljskih  tenkova u jednom danu, nakon rata, tko zna zbog kakvih rana, možda za to što je drugčijom zamišljao slobodnu Hrvatsku, izmučeno srce više nije moglo dalje. Čitamo prezimena -  gotovo svako drugu upućuje na južno porijeklo. Eto razloga za sotonizaciju od strane svih onih kojima slobodna Hrvatska nikad nije bila san ni ideal, od strane „čuvara Jugoslavije“.  

Vukgr

Vukovarsko groblje

Ovčara

Sljedeća postaja – Ovčara. Mjesto egzekucije dvjesto ranjenika odvezenih iz bolnice, među kojima je bio i heroj Siniša Glavašević, duša i glas Vukovara u najtežim trenucima. Blaga uzvisina, na kojoj se odmah uz cestu zeleni  malo četvrtasto polje, otprilike 7 x  5  kvadratnih metara, zasađeno niskim zimzelenim žbunovima, njih 200, u spomen  200 ranjenika, tu dovedenih, ubijenih i zatrpanih. Samo zahvaljujući pukom slučaju i sreći da je jedan zarobljenik uspio uteći iz kamiona i skrenuti pozornost na to mjesto, to strašno masovno stratište je otkriveno. U protivnom, možda ne bi nikada. Jer, slučajno, u toj nepreglednoj ravnici, pronaći jedno takvo malo mjesto bez ikakve informacije, u pravom smislu je isto kao pronaći iglu u plastu sijena.

Tromblon

Vukovarski heroj Petar Janjić Tromblon

Vukovarski heroj Petar Janjić Tromblon

Na blagoj uzvisini široke ravnice, tik uz put, ispred polja niskih tuja, a iza mramorne ploče na kojoj  piše da je tu 20. studenoga 1991. surovo likvidirano 200 ranjenika doveženih iz vukovarske bolnice, dočeka nas čovjek  mlađe dobi, ne stariji  od četrdeset godina, vitka stasa, mršav, mišićav, kratko ošišan, s krunicom oko vrata, u ratničkoj odori i tenisicama na nogama.

Odmah sam ga prepoznao -  jedan od vukovarskoh heroja, Petar Janjić, ratnog imena  Trmblon, vukovarska legenda. Sam nadimak govori o njegovoj specijalnosti tijekom rata. On ne samo da je uspio uništiti preko dvadesetak neprijateljskih tenkova, izvući se bezbroj puta iz nemogućih situacija, preživjeti smrtonosno srpsko zarobljeništvo i višestruko ranjavanje, nego i napisati odličnu knjigu „Žedni krvi gladni izdaje“ u kojoj opisuje kako su on i njegovi suborci branili svoj grad i kroz kakve su patnje i stradanja prošli.

Kao da se upravo  vratio iz ratne akcije s Trpinjske ceste,  ili Hercegovačke ulice, ili Borova naselja, ili bilo kojega drugog dijela Vukovara kamo je sa svojim udarnim vodom jurio kad je bilo najteže i gdje je izgubio najbolje prijatelje; onako mršav, gotovo beztjelesan, grozničava pogleda, poput duha koji bdije bez prestanka iznad ovih zelenih žbunova i ove ravnice, iznad sjena pobijenih suboraca, koje jedino on vidi; kazuje nam što je bilo, što se događalo; o patnjama i neizrecivim stradanjima za vrijeme devedest dana opsade. „Da se zna. Da se  ne zaboravi.“

Ogorčen je na odnos vlasti prema braniteljima. „Ovo mjesto zaslužuje više pijeteta. Onaj je spomenik predaleko, kome je postavljen, mogli su ga staviti i u kukuruze. Ovdje je moj najbolji prijatelj. Ovdje je i moja krv“. Netko ga pokušava malo umiriti: „Bit će bolje, dobro je“. „Nije dobro“ uzvraća žestoko i nema više razgovora.

Pitam se je li moglo biti drugačije ovo s braniteljima. Toliko udruga, toliko podjela, toliko nezadovljstva i toliko frustracija. Toliko negativne energije koja svako malo eksplodira. Kao destrukcija ili kao autodestrukcija. Ja mislim da je moglo biti drukčije. I bolje.

Nitko od branitelja, onih pravih, nije išao u rat radi privilegija. Niti rente, niti priznanja ni nagrada. Oni su išli braniti svoju domovinu, svoju Hrvatsku; željeli ju, sanjali, mislili, nadali joj se, očekivali ju kao zemlju pravde, demokracije, zemlju jednakih šansi za sve; zemlju u kojoj će se cijenti poštenje, rad, čestitost, pa i njihov doprinos domovini.

BlagoZadro

A što je od toga ostvareno? Oni najbolje znaju. Ali, ništa nije izgubljeno, sve se može ispraviti, treba sačuvati vjeru i nadu. Ako smo pobijedili u ratu, zašto ne bi i u miru. I teža vremena  je ovaj naš narod preživio. Kakva bila bila, Hrvatska je sada  činjenica na karti svijeta.

Majka heroja - baka Mila Zadro

Potreseni svime viđenim u Bolnici, nastavili smo obilazak  povijesnih mjesta ne izlazeći iz autobusa. Profesor do u detalje opisuje gdje su bile najjače borbe, gdje su bile utvrđene točke, gdje je poginuo Blago Zadru, gdje je uništeno najviše tenkova, koje je mjesto prvo palo, koje posljednje, koji su bili pravci proboja prema slobodnoj teritoriji.

Najednom stajemo pred Trpinjskom 65. Otvara se prozor i pojavi se nasmiješeno lice starice. Trenutak kasnije već je na terasi ispred ulaza u kuću. Smiješak ne silazi s lica. Pozdravit će je samo profesor, njen nećak; mi ne ćemo ni izlaziti iz autobusa, da je ne bi opterećivali. Jer, nije njoj lako s devedeset godina na leđima i dvije štake, bez kojih ne može.

BakaMilaBaka Mila

Ali, nakon pozdrava s nećakom, ona se okreće prema nama i sa širokim, toplim osmjehom na licu poziva da dođemo svi. Nema nam druge. Pozdravljamo se, rukujemo, razgovaramo. Na stolu obavezno piće dobrodošlice, zna se koje – ono sa smokvama i košćunom. „Pa vi bi prošli isprid kuće a da ne svraite baki !?“ kori nas blagim glasom. 

Pokušavam u tom neizrecivo toplom biću, na njenom licu, u njenoj krhkoj, pogurenoj pojavi, otkriti što je to ona mogla dati svome djetetu, čime ga je hranila, kako ga je odgajala, da se u njemu rodi neustrašivi heroj koji ne ustuknu ni pred daleko nadmoćnijom silom ni po cijenu vlastite smrti.

Sjetih se i svoje majke koja je je bila istih godina kao i baka Mila. Ista pojava, blagi pogled, osmjeh, crnina kao "modni stil"... i samo jedna mala razlika: baka Mila je rodila heroja. 

(Ante Lj.: Slavonijo zemljo plemenita - iz putopisa)


Siniša 2

Izvor: /www.klincek.

18. studenoga 1991.

Siniša Glavašević: Posljednje javljanje iz Vukovara

Hrvatski radio Vukovar, posljednji put za Kroniku dana - Siniša Glavašević,
...Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris palje­vine...
Nema razloga za čekanje s evakuacijom, jer su u Vu­kovaru ostali samo civili po skloništima.
Maratonski pregovori, koji su počeli još jučer i imali svoje uspone i padove, na radost petnaest tisuća preživjelih­ odraslih osoba i dvije tisuće djece, polako ulaze u svoju završnicu.
Europska mirovna misija nije ušla u grad, iako se to očekivalo, kivalo, ali sudeći po posljednjim telefonskim razgovorima s gospodinom Budišom, Granićem i Tu­som postoje realne mogućnosti da evakuacija uz pri sustvo mirovnjaka počne već sutra.
No, ne treba zaboraviti i na ranije pokušaje realiza­cije nekih dogovora, koji su nužno bili komplicirani­ji. Svi stoga sa strepnjom očekuju daljnji razvoj do­gađaja i nadaju se da će uskoro vidjeti konvoj.
Slika Vukovara u 22. satu 87. dana ostat će svjedocima ovog vremena zauvijek u sjećanju. Avetinjski prizori nižu se do beskraja, miris palje­vine. Pod nogama se osjećaju ostaci trupovlja, gradevin­skog materijala, stakla, ruševine i jeziva tišina.
Istovremeno, liječnici u vukovarskoj bolnici bore se s mnogim nedaćama. Od velikog broja ranjenika, od kojih je tri stotine težih i oko četiristo nešto pokret­nijlh, mnogih civila, koji su ovdje našli utočište, do strašnih rana kakve su snašle pet i pol mjesečnu bebu, koju je danas u poslijepodnevnim satima ope­rirao doktor Tomislav Vlahović. Od ostataka grana­te tom djetetu je veoma stradalo bedro i natkoljeni­ca. Slično se dogodilo i četiri i pol godišnjoj djevočici, kojoj je granata smrskala rame.
Još nedavno smo javljali o stradanju jedne buduće majke i njena nerođena djeteta. Breme takvih sluča­jeva civilizacija nije u stanju podnijeti. Plinska gan­grena, svi se ovdje nadaju, neće više nikad carevati medicinom.
A ovoga trenutka dobivam i podatke o završenim pregovorima. Konvoj kreće sutra u 10,00 sati, imat će kapacitet 600 pacijenata. Ići će relacijom: Vuko­varska bolnica, Priljevo, Lužac, Bogdanovci, Marin­ci, Zidine, Nuštar.
U civilnim skloništima naselja Borovo sutra će tako­der biti uspostavljen kontakt, gdje ima negdje oko dvije stotine ranjenika i također će biti priključeni evakuaciji stanovništva u sljedećim danima.
Nadamo se da je mukama po Vukovaru kraj.

Iz knjige: S. Glavašević: Priče iz Vukovara, MH


Siniša G

Godina je 2018., dva dana uoči obilježavanja dvadesetsedme obljetnice pada Vukovara  nakon herojske obrane 82 dana od daleko nadmoćnijeg agresora - grada mučenika, hrvatske Hirošime. Koliko se još sjećamo Siniše Glavaševića, legendarnog novinara Hrvatskog radio Vukovara,  mučki ubijenog na Ovčari zajedno s drugim ranjenicima vukovarske bolnice?

Tjedan dana prije pada već razrušenog grada uspio je nekako poslati faksom prijatelju Mladenu Kušecu svoje priče napisane tijekom opsade, koje mu je Matica hrvatska objavila u ožujku 1992. god. u knjzi Priče iz Vukovara. Ovdje donosio tri priče „zaista do Boga djetinje i iskrene i lijepe i tužne, ali su ujedno i teška optužba zla, rata i vremena, i ljudi bez ljubavi i poštenja“ (M. Kušec). One su i poziv i vapaj i prijekor i molba - svima nama, koji živimo u slobodnoj Hrvatskoj, da ne zaboravimo ideale zbog kojih su i on i toliki drugi dali ono najvažnije - svoju mladost, svoje živote.

 Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka ?
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac — netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa.
Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad — to ste vi.

Priča za roditelje
 
Najljepše je imati djecu, jer djeca su budućnost, ona su nada u bolje sutra, vjera da će ono što slijedi zaštititi starost. Kad čovjek ima djecu, onda je sve bolje, jer kada vas svi napuste, opet vam ostaju vaša djeca.
Sve to pak povećava vašu odgovornost jer, ako želite bolju budućnost, onda morate svim silama nastoiati da tome i sami pridonesete. Naučiti djecu da se smiju, da misle lijepo, da ih upozorite da njihova htijenja ne budu veća od nebeskog svoda, da njihove ruke ne prljaju ničija djetinjstva, i ničije želje, morate ih jednostavno naučiti da ljube. Jer tko ljubiti zna, toga ljube. Ljube njegova nastojanja, toplinu njegove dobre ruke, njegove poglede.
Oni drugi, oni čije su misli crnje od najcrnje noći, oni čiji se obrazi ne žare ljubeći i čija se riječ kida na paučinaste niti kada krenu u neuhvat, oni drugi mogu istezati svoje vratove iznad površine životnog tijeka, mogu se vješati o ramena hrabrih plivača, ali ih struja ipak vuče dalje od obale, i dublje u mrak. Ti kojima noć ne služi za zagrljaje, ti kojima mjesečina ne zatvara noći i koji truju ljepotu svojom nazočnošću, tonu i prije nego što zaplivaju.
Ako imate djecu, pogledajte ponekad u plavi satenski svod pa ako među zvjezdastim krijesnicama spazite makar jednu kojoj biste željeli biti bliže, sjetite se djece, jer čak ako vi u tome i ne uspijete, umjesto vas sve će to učiniti vaša djeca.
Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar poslije morali čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njegova radost veća u uzimanju negoli u davanju.
Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada dogada, nisu kriva djeca.
Kad čovjek bolje razmisli, djeca su još jedino dobro koje je čovječanstvu ostalo. Sve drugo uništeno je u nastojanju da sitni ljudski stvor bude veći od misli, od riječi — od Boga.

Priča o velikim i malim ljudima
 
Iz knjige: Priče iz Vukovara, Siniša Glavašević, MH
Slušate li pažljivo o čemu djeca pričaju, iznenadit će vas njihova neskrivena želja da narastu. Da budu kao tate i mame. Veliki do zvijezda. Djeca misle da će njihov rast biti dovoljan da nadvisi sve oblake i nedaće koje im prijete. Ali to su djeca.
Međutim, zagledate li se u zrcalo i potom potražite oko sebe ljude koji vas okružuju, mogla bi vas zateći nevjerojatna sličnost.
Nije li to čudno?!
Kao da godine i iskustvo ljudima ničemu nisu poslužili. Oni doista misle da je dovoljno udisati zrak i naći se u pravo vrijeme u restoranu s prikladnim društvom i problem ljudske veličine je riješen. A život voli takve, za igru i primjer, šale. U traženju dobrovoljnih ljudskih promašaja čini i mnoge ustupke. Dopušta im ulazak na pozornicu pod svijetlom svih reflektora, predstavlja ih na TV ekranima, nudi im položaje, obećava budućnost.A oni nasrću na vrata vječnosti, ne sluteći da će publika napustiti njihovu prestavu prije negoli uopće počne, jer se svijet nagledao takvih jadnika koji ne mogu dodirnuti dubinu vlastite nesreće.
Ako se i nađe netko da im dovikne njihovu tugu, pitanje je hoće li se uvrijediti?! A tu je još jedina mogućnost spasenja. Tko nije u stanju podnijeti težinu istine, kako bi podnio težinu slave? Jer slava je privid, ona je tek sjena koja vas prati. Ako se previše osvrćete za njom, mogli biste izgubiti put kojim ste krenuli, zaboravit ćete razloge svoga puta, izgubit ćete sve što ste dosad imali. A kako i ne bi, kad živite da biste vidjeli sjenu.
Onaj tko uspravno hoda podnoseći sebe cijela, rast će i više. Bit će veći dajući se i gledajući naprijed. Oni drugi manji su i od djece, od onih koji će tek to biti, bez njih svijet može i takvi mu ne trebaju.
A to nitko ne želi.
Biti nepotreban.
 
Iz knjige: S. Glavašević: Priče iz Vukovara, MH
 

Pavao Pavličić: O Siniši Glavaševiću
 
ROĐENJE LEGENDE
Iz knjige: Priče iz Vukovara, MH

...On je, tako, teme vlastitih priča, njihove poante, njihovu vrijed­nost, plaćao onim životom kakav je živio u Vukovaru je­seni devedeset i prve. Još više, on je svaku priču pripovi­jedao kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja. Zato je u svaku od njih ulagao svu svoju snagu, govorio je istinito, s punim ulogom...

Sinišu Glavaševića susreo sam samo jednom u životu. Bilo je to u listopadu 1990: imao sam u Vukovaru knji­ževnu večer, a Glavašević je došao napraviti sa mnom razgovor za lokalnu radio-stanicu, pa smo poslije toga još neko vrijeme posjedili. Nismo govorili o politici (u Vuko­varu do rata nitko nikada nije pričao o politici), a ni o daljnjem razvoju situacije. Razgovarali smo o književno­sti, o tome kako u naše vrijeme treba pisati, o tome što ljudi žele čitati.

Nisam tada mogao ni slutiti da će čovjek s kojim sjedim za stolom za manje od godinu dana postati legendom. I zato sam u posljednjih deset godina bezbroj puta sebe prekorio što ga nisam pažljivije slušao, što mu nisam bo­lje promotrio lice i gestikulaciju, što mu nisam postavio neka pitanja. Jer, uvijek mi se čini da se Glavaševićeva buduća sudbina morala već tada nekako vidjeti u njegovim očima, čuti u glasu, osjećati u smislu njegovih riječi. A ja je tada nisam prepoznao. Zato sam, još od pada Vukova­ra, bezbroj puta sebi postavio pitanje što je to Glavaševi­ća, među svim autorima koji su svjedočili o ratu, učinilo najpoznatijim, što ga je učinilo simboličnim, što je učini­lo da na spomen njegova imena tako mnogo ljudi osjeti knedlu u grlu i suze u očima. I, evo što sam smislio.

Prvo, i najvažnije, Glavašević je činio ono što bi svaki pi­sac i inače morao činiti: on je za svoje tekstove jamčio vla­stitim životom. Ne samo zato što je dobro znao da će ga oni o čijoj agresiji izvještava smjesta ubiti ako ga se domognu (kao što su ga i ubili), nego i iz drugih, važnijih ra­zloga. On je bio u isto vrijeme i pisac i novinar. Kao novi­nar, javljao je o ratnim zbivanjima, o opsadi Vukovara. Kao pisac, nastojao je ono što mu se tih dana događalo sa­žeti u priče, dakle, u općenitije, literarno iskustvo. On je, tako, teme vlastitih priča, njihove poante, njihovu vrijed­nost, plaćao onim životom kakav je živio u Vukovaru je­seni devedeset i prve. Još više, on je svaku priču pripovi­jedao kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja. Zato je u svaku od njih ulagao svu svoju snagu, govorio je istinito, s punim ulogom. Napokon, on je pisanjem priča na neki način zavaravao vlastitu smrt: kvalitetom tih tekstova, nastojanjem da oni budu dobri i mimo rata i mimo Vukovara, Siniša je stvarao nešto što će ga nadživjeti, i na taj je način svoju smrt — kojoj se možda i nadao — učinio sporednom činjenicom, koja njegovu djelu ne može nauditi. Pišući, on je ispunjavao svoj sudbinski zadatak, pa zato njegovi tekstovi i djeluju tako mirno, blago i spokojno.

I, to je drugi razlog njegova odlaska u legendu. Jer, on je u nekom smislu bio utjelovljenje čovjeka u ratu, bio je sli­ka i prilika svih ljudi koji su se ikad našli u toj situaciji. Lako je sjetiti se toga: kad je pucalo, kad su sirene zavi­jale, kad su dolijetale rakete, svi su ljudi nastojali obav­Ijati svoje svakodnevne poslove kao da se ništa ne događa. Nekako se činilo: ako uspijemo posvršavati te svoje banalne posliće (zaliti cvijeće, iznijeti stari papir, održati sastanak, ukiseliti paprike, poslati pismo), bit će sačuva­na i naša svakodnevica kojoj ti poslovi pripadaju; naš ži­vot — a njega čine upravo ti obični poslovi — neće nestati pod bombama. A Siniša Glavašević je, zajedno sa svo­jim kolegama s vukovarskoga radija, taj stav razvio do sa­vršenstva. Oni su izvještavali do posljednje sekunde, i na taj su način održavali na životu i sebe i druge.

Nije pri tome važno što je Siniša Glavašević nešto javljao nama, koji smo bili izvan opsade. Važno je što je informirao Vu­kovarce, ljude koji su i sami znali što se zbiva, ali im je bilo sudbinski dragocjeno što se lokalni radio oglašava, što emitira, što ih uvjerava kako su još uvijek tu, kako su živi. I, važno je to informiranje bilo za Sinišu samoga i za njegove kolege: dotle dok su emitirali, dotle su bili živi, dotle su obavljali svoju dužnost prema životu i vlastitoj sudbini. Drukčije nisu mogli. Izravni prijenos vlastite propasti bio je njihov doprinos modernom novinarstvu. Svaki od njih, a Glavašević možda najviše, slika je i prili­ka čovjeka u ratu.

Ali, također i čovjeka uopće. To je, mislim, treći razlog što je Glavašević postao legendom. Jer, s njim se svatko može identificirati, budući da je on bio običan čovjek su­očen s teškom nevoljom: onako kako je njega zadesio rat, tako je nekoga drugog zadesila bolest, nekoga trećeg smrt bližnjega, nekoga četvrtog nesretna ljubav. Glava­šević je bio alegorija čovjeka koji se nosi s vlastitom sud­binom, i čovjeka koji toj sudbini uzvraća sredstvima koja mu stoje na raspolaganju: običnom, ljudskom ljubavlju za obične, ljudske stvari. Njegov odgovor na izazov sudbine jasno nas poučava: kad naiđe velika nesreća, čovjek pro­tiv nje nema ni velikih ni moćnih oružja, pa mora uzeti mala: vlastiti osjećaj za pravdu, vlastiti zdravi razum, vlastite blage i svakodnevne emocije koje ga i inače održavaju na životu. I, ta su slaba oružja — tako pokazuje Glavaševićev slučaj — zapravo najefikasnija od svih, jedi­no se njima može pobijediti veliko zlo.

Ta pobjeda, dakako, ne znači da će onaj tko zlu odolijeva ostati živ, kao što ni Siniša nije ostao živ. Ostala su, me­dutim, živa oružja uz pomoć kojih se borio, ostale su vri­jednosti za koje se u svojim tekstovima zalagao, a to bi valjda i njemu bilo najvažnije: ostala je odanost rodnom gradu, ostalo je jednostavno i samorazumljivo shvaćanje pravde i istine što ga njegove priče sadržavaju, ostala je ljubav prema svijetu i životu koju ni najteže bombe nisu mogle ugasiti. Sačuvavši vrijednosti koje su mu bile važne, Glavašević je sam mogao mirno nestati.

Pa ako ga onda, prilikom jedinog našeg susreta, nisam dobro pogledao i poslušao, time možda nije sve izgublje­no: sve što je važno — sve što je Glavašević mislio da je doista važno — sačuvano je u onome što je izgovorio i na­pisao. Iz toga se može vidjeti zašto je postao legendom.

Pavao Pavličić


 Iz knjige: Žedni krvi gladni izdaje, Petar Janjić Tromblon

Tromblon

Vukovarski heroj Petar Janjić Tromblon

...Virimo mi kao dva miša iz malog rova i čekamo zlotvore da priđu bliže. Bosanac vadi osu, stavlja je na rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu na tatu svih tenkova i Bosanac poviče glasno: „Obojica u osamdesetčetvorku, njega moramo prvo uništiti“. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti nišan. „Još ne. Još ne. Sada!“...

...Odjednom Bosanac zove „Tromblon“ i maše rukom da dođem na početak ulice. Za mnom odmah kreće Samuraj i još nekoliko ljudi. „Idemo u rov sada će krenuti tenkovi“ , kaže Bosanac i mi pretrčimo travnjak i uskočimo u rov koji je bio iskopan pored same ceste.

Čuje se tutnjava nadolazećih tenkova i brujanje njihovih motora koje je paralo uši. Čučimo stisnuti u rovu koji se nalaazio desetak metara od najbliže kuće potpuno izloženi svim mogućim vrstama oružja. Namještamo svoju opremu i rezervne granate kako bi bili što brži za reakciju u trenutku napada. Bosanac se isceri i pita: „Oćemo ih a, Tromblon?“ „Pa naravno“, odgovorio sam smješkajući se. „Samo nemoj žuriti i pusti ih da priđu bliže kako bi ih i ja mogao precizno gađati“, izgovorio sam glasnije jer je buka od tenkova bila zaglušujuća. Znao sam da on neće imati problema jer je imao Osu s ratificiranom nišanskom spravom dok sam ja imao Papovku s kumulativnim granatama iz koje je mnogo teže pogoditi pokretnu metu, a pogotovo iz ovakve pozicije i stojećeg stava.

Iza male krivine prvo se pojavljuje cijev pa gusjenica, a onda i cijeli prvi tenk. I tada prepoznajem i imam čast upoznati veliku mrcinu o kojoj svi pričaju, T84, u svoj svojoj veličini i strahoti. Iza osamdesetčetvorke kotrljaju se jedna sedamdesetdvojka i tri pedesetpetice. Niz se nastavlja s nekoliko transportera gusjeničara i točkaša. Svi su se rasporedili u borbenu formaciju klina kako bi imali pregled i mogli u isto vrijeme upotrijebiti sve raspoloživo naoružanje koje su imali. Cijelu sliku je uokvirivala srpska vojska koja je išla duž jedne i druge strane ulice i iza svih tih borbenih vozila.

„Jebote, koliko ih ima“ uspio sam glasno viknuti. „Neka, neka, samo neka dođu, uzvratio je Bosanac. Dolaze na udaljenost od dvije stotine i pedeset metara i otvaraju topovsku vatru, iz tenkova u kretnji gađajući već prije isplanirane ciljeve. Granate pogađaju kuće i ruše njihove zidove i krovove. Njihovi mitraljezi tuku po lijevoj i desnoj strani ulice parajući asfalt i zidove kuća. Tada počinje vatra s naše strane i zaglušuje njihovu do tada neviđenu buku. Jedino se još dobro čuje brujanjeenje njihovih tenkova i moje srce.

Virimo mi kao dva miša iz malog rova i čekamo zlotvore da priđu bliže. Bosanac vadi osu, stavlja je na rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu na tatu svih tenkova i Bosanac poviče glasno: „Obojica u u osamdesetčetvorku, njega moramo prvo uništiti“. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti nišan. „Još ne. Još ne. Sada!“Uzviknuo sam i kada je mrcina došla do udaljenosti od 170 metara ispalili smo projektile. Bosančeva osa prva pogađa cilj ispod kupole i odbija veliki dio zaštitnih ploča. Moj tromblon pogađa gornji dio kupole tenka. I mrcina se naglo zaustavlja uz opadajući zvuk motora. Za njim se zaustavljaju i ostali tenkovi koji su neprekidno pucali. Okrećem se u rovu i prvo uzimam punjenje za osu i stavljam ga u lanser na Bosančevu ramenu, zatim brzo nabijam kumulativni tromblon na cijev papovke. „Isti, isti“ – viče Bosanac. Brzo nišanimo i ponovo gađamo isti tenk s namjerom da ga potpuno uništimo. I druga dva projektila pogađaju cilj, osa u gusjenicu a moj kumulativni tromblon u lijevu prednju stranu.

Pogodci su bili prekrasni i iz tenka se počelo pušiti. Ja sam htio vikati, skakati i istrčati iz rova od sreće jer upravo smo uništili mrcinu koju sam gledao samo na TV-u i o kojoj sam se toliko toga naslušao. Tenk stoji nepomično na sredini ceste, a iz njegove kupole prodire dim, podižući se u visinu i oglašavajući poraz. Tako ulijevamo strah u kosti ostalim posadama tenkova koje su ga pratile, ujedno ih zaustavljamo u daljem prodoru jer je sigurno glavni njihov zapovjednik u tom tenku.

Kako smo ponijeli savaki po dva punjenja morali smo otići po nova a i svakako smo morali promijeniti mjesto za gađanje jer ovo na kojem smo bili nije više sigurno. Mitraljeska je vatra nemilosrdno zasipala cijeli teren oko nas i sve je praštalo i zviždalo od metaka koji su dolijetali sa četničke strane. Čekamo zgureni u rovu da neprijateljska vatra popusti pa da krenemo u sigurnost. I nakon nekoliko sekundi procijenimo da možemo uspjeti pretrčati tih desetak metara i zajedno krenemo. Metci lete oko nas i mi ulijećemo iza prve kuće odakle su svi pucali kako bi nam pokušali osigurati lakše prebacivanje u zaklon.

„Ala krvariš kao prase“- izgovorio je Samuraj.“Gdje krvarim“ odgovorio sam pipajući se i zagledajući po tijelu misleći da se zafrkava jer nisam osjećao nikakvu bol. „Pa na ustima i vilici“. I stvarno krv je curila kao luda iz ranjene vilice, a ja je nisam ni osjetio. I tada odlazim u bolnicu da me kirurški obrade. Doktor Njavro to lijepo krpa, u bolnici ostajem sat vremena i vraćam se natrag u borbu.

Tog dana uništeno je ukupno dvanaest tenkova i transportera.


Kata Šoljić - majka hrabrost
 
Kata Šoljić
Kata Šoljić - simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke
 
Trebalo je to izdržati: Pokopala je četiri sina, zeta i četiri brata Kata Šoljić, simbol patnje i hrabrosti hrvatske majke rođena je na današnji dan 1923.U Domovinskom ratu izgubila je četiri sina. A nakon II. svjetskog rata partizanske vlasti ubile su joj četiri brata.. (Iva Rebac,)
 
- Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi. A od rata se ne može očekivati nešto drugo nego smrt - kazala je jednom prilikom Kata Šoljić, majka koja je za Hrvatsku dala sve - sve ono najviše što jedna majka može dati. Dala je četvoricu svojih sinova.

Kata Šoljić doživjela je 85 godina. Umrla je 2008. godine s četiri velika ožiljka na srcu. Ožiljcima je bilo ime Niko, Mijo, Ivo i Mato. Iako shrvana smrću četvorice sinova bila je uvijek ponosna na djelo i snagu svojih sinova.

- Koliko majka pati i kako majku boli, samo majka može znati - kazala je svojedobno Kata koja je godinama tragala za posmrtnim ostacima svojih sinova. Tek nakon 12 godina uspjela je pronaći i prikupiti njihove ostatke svojih te ih dostojanstveno sahraniti. 

Tragedija za tragedijom

Najstariji sin Niko imao je 49 godina kad je zarobljen u borbama prije pada Vukovara. Odveden je u koncentracijski logor Srijemska Mitrovica. Tamo je zvjerski mučen i ubijen udarcem u glavu u prosincu 1991. Za njim su ostala tri sina. 
Drugi sin Mijo, tri godine mlađi od Nike uspio je skloniti svoju obitelj u Zadar, a on se vratio u Srijemske Čakovce vidjeti što mu je s kućom. Njegovi susjedi Srbi su ga zarobili, a zatim i ubili u kukuruzištu na dan pada Vukovara 18. studenoga.

Treći Katin sin Ivo, zapovjednik na Mitnici poznatiji kao "Veliki Joe" imao je 43 godine kad je poginuo. Krenuo je u proboj iz Vukovara, upao u zasjedu četnika te je pokušavajući izvući se iz zasjede. Skočio je u Dunav te se utopio u hladnoj i nabujaloj rijeci. Iza sebe je ostavio troje malodobne djece.

Četvrti sin Mato poginuo je još na početku rata pri pokušaju zauzimanja vojarne JNA u Vukovaru 19. rujna 1991.

Tugovala je Kata i sa svojom kćeri Anom čiji je muž Ivan Vukojević poginuo, a borio se u Vukovaru od prvog dana. I Katina starija kći Marija i njezin suprug Stjepan Barišić, zajedno sa sinovima Tonijem i Zoranom, branili su Vukovar. Nakon njegova pada bili su zarobljeni i odvedeni u logor u Srijemsku Mitrovici, gdje su prošli pravi pakao.

Unatoč boli uvijek je pozivala na mir

Posmrtne ostatke svojih sinova tražila je 12 godina. Posljednje tijelo, najstarijeg Nike, pronađeno je 2003. godine u neoznačenoj grobnici na groblju u Srijemskoj Mitrovici. Njegova smrt bila je strašna, a Kata nije mogla zadržati suze gledajući fotografije posmrtnih ostataka. Njegovo tijelo pronađeno je gotovo slučajno jer nije položeno u masovnu grobnicu već je nakon mučenja pokopan u zabačenoj, neoznačenoj grobnici.
Sin Mijo izvađen je iz bunara bez glave dok su Ivu izvukli iz Dunava nakon četiri godine.
- Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala. No, moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi - govorila je Kata prije nego ih je pronašla. Te njene riječi ostati će zauvijek upamćene. Niku je pokopala pored braće u Vukovaru. 

Iako je ostala bez sva četiri sina, Kata Šoljić nikad nije klonula duhom već je naprotiv u javnosti pozivala na mir i staloženo objašnjavala kako njezini sinovi nisu poginuli uzalud. Kata Šoljić postala je živući simbol stradanja u Domovinskom ratu i dobila nadimak "vukovarska Majka hrabrost"

Teško djetinjstvo i smrt braće

Ipak Katina kalvarija počela je puno ranije. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Katina majka proživljavala je tako istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije.

Kata Šoljić, djevojačko prezime Tikvić, rođena je 1923. u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosni i Hercegovini. Oca je izgubila kad joj je bilo 13 godina. Ni majka joj nije dugo živjela. A kako i bi kad je četiri sina pokopala.

- Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Kata je izgubila četiri brata – Ivu, Martina, Ivana i Petra – koji su bili pripadnici vojske NDH. Dvojica braće ubijena su 1945. na Bleiburgu u Austriji, a dvojica su se iz rata uspjela živi vratiti kući. Prvi je bio odmah strijeljan od nove partizanske vlasti, a drugi je nešto kasnije ubijen kod Našica. Obitelj nikada nije saznala točno tko ih je ubio i gdje su im grobovi, niti je o tome smjela govoriti i pitati tadašnju vlast - navodi Mladen Pavković  u svojoj knjizi "Kata Šoljić - Junakinja hrvatskog Domovinskog rata".

U komunizmu maltretirani i proganjani

Kata se 1941. godine udala se za Antu Šoljića u selo Vulice, gdje je obitelj živjela do 1956. Rodila je šestero djece koju je teškom mukom podizala i odgajala u hrvatskom nacionalnom i vjerskom duhu. 
- Njezin suprug koji je također prošao pakao Bleiburga i Križni put, ostao je srećom živ, ali je nakon rata stalno bio maltretiran, saslušavan, zatvaran i proganjan. Državni posao nikako nije mogao dobiti pa je živio teško kao seljak-nadničar. Da bi izbjegli česta maltretiranja, obitelj Ante Šoljića napušta selo Vulice u rodnom kraju i 1956. seli se u Srijemske Čakovce. Međutim, ni tu nisu imali mira, iako su živjeli bolje, i tu su bili proganjani i maltretirani - navodi u svojoj knjizi Pavković. Suprug joj umire 1981. godine a nakon toga Kata selu u Vukovar gdje živi s najmlađom kćerkom Anom i zetom Ivanom Vukojevićem. Tu ostaje do početka Domovinskog rata, a zatim se privremeno sklanja u Mađarsku, pa tako majka svoje sinove nije mogla ni ispratiti u posljednju životnu borbu. U progonstvu je bila po mnogim mjestima u Hrvatskoj.
Od države je dobila mali jednosobni stan u Zagrebu, gdje je živjela svojim teškim uspomenama i bolešću, uz pomoć i brigu svojih kćeri te mnogih unuka i praunuka. Smrt ju je zatekla u umirovljeničkom domu u Gajnicama. Umrla je 8. srpnja u bolnici Sv. Duh u Zagrebu, a pokopana na vukovarskom Novom groblju.

Škola ljubavi i žrtve za bližnje

Majka Hrabrost za života je kazivala ovako:

“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj”.

Prigodom Dana državnosti 1995. godine Franjo Tuđman odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota. Također, 2004. je od Udruge branitelja a na poticaj Mladena Pavkovića dobila je nagradu "Junakinja hrvatskog Domovinskog rata." Prije dvije godine na Majčin dan park na zagrebačkoj Trešnjevci dobio je ime po hrabroj majci.

Izvor:  //www.24sata.hr/

Davor Ivanković: Spašavanje vojnika Šoljića
Večernji list
 
Nije bilo moguće spasiti po­sljednjeg vojnika Šoljića, jednog od četvorice sinova majke Kate, koji su poginuli u samo nekoliko dana vukovarske drame. Trebalo je proći pedesetak godi­na od završetka Drugoga svjet­skog rata da bi Amerikanci priču o spašavanju posljednjeg preži­vjelog brata iz obitelji Ryan pretočili u svjetski blockbuster. Film je vidio cije­li svijet, a Spielberg je na njemu uknji­žio pola milijarde dolara.
 
Mala anketa, napravljena osobno pred studentskim domom "Cvjetno" u Zagrebu, otkri­va da je većini studenata poznat film "Spašavanje vojnika Ryana". Čuli su, mogu ponoviti srž priče. A tko je Kata Šoljić", pitanje je na koje je tek manje od polovice dalo kakavtakav točan odgovor. Premalo je njih čulo za vukovarsku "maj­ku hrabrost", koja je u Domovinskom ratu izgubila četiri sina, a u utorak preminula u 87. godini.
 
U Spielbergovu filmu američka država uspi­jeva, pod najdrama­ti6nijim okolnostima i uz masovnu pogibiju posebne grupe vojnika spasilaca, ipak živog vratiti roditeljima u SAD zadnjeg od četvorice vojnika i braće Ryan. Film­ska je priča djelomično istinita, temelje­na na slučaju braće Niland.
Nije bilo moguće spasiti posljednjeg voj­nika Šoljića, jednog od četvorice sinova majke Kate, koji su poginuli u samo nekoliko dana vukovarske tragedije. Da je rat u Vukovaru barem donekle sličio onom u Europi '45., a nije, da su Kati­ni sinovi bili vojnici SAD-a, a nisu, da je RH tada mogla voditi evidenciju o tome koliko je sinova iz iste obitelji već pogi­nulo, a nije, te da se iz opkoljenogVuko­vara mogao evakuirati barem jedan od sinova Kate Šoljić, a nije - starica bi, uz barem jednog preživjelog sina, zacijelo mnogo lakše podnijela strašan teret koji ju je pratio cijelog života.
 
Naime, priča o vojnicima Šoljić puno je jača od one o "Ryanima". Kata je imala i četvoricu braće - svi su pobijeni na kraju rata'45. U nekoliko dana, kao i njezini sinovi 46 godina poslije - Mijo (izvađen iz buna­ra, bez glave), Mate (razbacali mu kosti), Ivo (zapovjednik obrane Mitnice, gine u proboju), te Niko, kojega su nogama ubili u Srijemskoj Mitrovici. Istinu o Niki majka Kata doznala je tek 2003.
PokojniTudman odlikovao ju je, a Kata je imala svu potrebnu pažnju. Potkraj živo­ta bila se angažirala na obrani optuže­nih hrvatskih branitelja i generala, što su neki iskoristili da bi je vrijeđali, sprdaju­ći se da je "prečesto na TV-u". To je izja­vio jedan ugledni komentator, dodajući "a ja i ne znam za tu njezinu djecu".
Je li bila njezina osobna tragedija iskorišta­vana u političke svrhe, to sada više nije važno. No, važno je da se pamte njezi­ne riječi, koje pronose kćeri Marija i Ana: "Veliki je zločin počinjen nad Hrvatima, mi nismo ni na čije išli, branili smo svo­je." Klasična hrvatska istina koju tre­ba pamtiti, kao i Katu, koja je nakon 12 godina barem postigla da sinovi leže u zajedničkoj grobnici.
 

 
Uz Dan sjećanja na Vukovar
 
 Vuk2
 

Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromjesečno vezivanje golemih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vrijeme i prostor za organiziranje Hrvatske vojske. Branitelji Vukovara kojih je bilo iz svih krajeva Hrvatske, BiH i dijaspore;nisu imali ratničkih znanja, nisu razrađivali taktiku i strategiju prije bitke, nego u bitci samoj. Prema procjenama međunarodnih vojnih stručnjaka nisu imali šanse izdržati više od tri dana a vidimo koliko su se borili. Protiv sebe su imali i omjer snaga koji je iznosio 30:1 u korist neprijatelja. Nisu bili ni neki nadljudi kakve gledamo u ratnim filmovima ali su branili svoju domovinu i svoju slobodu.

 
Svakako dotaknite poveznice:
 
(Ovo zadnje uz lijepu pjesmu Hrvoja Hegedušića....)

 

 

Hitovi: 1726