Vukovar - hrvatski Alamo
Indeks Članka
Vukovar – hrvatski Alamo
Kod velikog križa na obali Dunava
Branitelji su uništili ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više. Nakon devedeset dana nadljudskog otpora Vukovar je 18. studenoga 1991. okupiran.
Više od 90 posto zgrada porušeno je do temelja. Devedeset dana cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, 56 dana nisu imali struje; samo uz veliku opasnost i rizik za život dolazilo se do vode i hrane, veze sa svijetom bile su prekinute.
Vukovarske rane
Nakon okupacije počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci - major Šljivančanin i Miroslav Radić - odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.
Vozimo se polako Trpinjskom cestom na kojoj su zauvijek zaustavljene mnoge velike i ružne gusjenice srpskog oklopa, i koja je bila posljednje što je vidio mnogi njihov vojnik, za kojim je zakukala mnoga majka Jugovića. Ali, tko im je kriv što su išli na tuđe, na hrvatsko i što su ih s cvijetnim buketima ispraćale, nadajući se sigurnoj i lakoj pobjedi, slavi, a možda ponajviše plijenu.
Mjesto sjećanja,Vukovarska bolnica, 1991.
Krećemo se podrumom Bolnice, koji je u vrijeme okupacije bio mjesto spasa za mnoge; mlada, simpatična žena s prezimenom Soldo, koje ju odmah legitimira, s ponosom ali i nekom sjetom, priča ne samo dobro naučenu, nego i proživljenu lekciju.
U bolnici - vidi se dr. Boris Kratofil, kolega s godine
...Unatoč jasno vidljivim oznakama Crvenog križa na krovu i dvorištu, na vukovarsku je bolnicu tijekom opsade prosječno padalo oko 70 do 80 granata dnevno; kadkad i više od 700 granata....Na temelju dostupnih podataka, može se reći da je tijekom opsade Vukovara u Medicinski centar Vukovar primljeno i obrađeno oko 2500 pacijenata. Pri tome je izvršeno oko 1000 većih operacijskih zahvata. Najmlađi ranjenik je imao 6 mjeseci, a najstariji 88 godina. Tijekom opsade u bolnici se rodilo 16-ero djece, od kojih jedno nedonošče teško samo 700 grama, umrlo trećega dana nakon rođenja. Svi ranjenici su jednako zbrinuti bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i ozloglašeni pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.
Ovako je izgledalo
Nakon što su okupirale Vukovar i ušle u bolnicu, snage JNA i paravojnih postrojbi su 20. studenoga 1991. iz bolnice izvele oko 400 ranjenika, djelatnika, te članova njihovih obitelji i drugih civila. Najmanje 267 osoba izvedenih iz bolnice ubijeno je ili se vode kao nestale. Samo na Ovčari je ubijeno 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika bolnice. (Ante Nazor, MS Vukovarska bolnica 1991...)
Nakon obilaska Bolnice vozimo se prema Memorijalnom groblju, gdje su posljednje počivalište našli iz različitih masovnih stratišta ekshumirani zemni ostaci poginulih branitelja i civila. Dostojno i lijepo. Mladić vrlo uljudan i dobro obaviješten priča nam do u detalje o stradanjima tijekom devedeset dana opsade i razaranja Vukovara, o broju poginulih, sahranjenih, odvedenih i nestalih.
Na Memorijalnom groblju
Ova najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata nalazi se na istočnom prilazu Vukovaru. Kažu da slika govori više od tisuću riječi, ali jedno je ovo mjesto vidjeti na slici ili televiziji, a nešto sasvim drugo biti ovdje fizički nazočan. Tada riječi ostaju u zraku i samo želite sliku koja se pruža pred vama upiti u sebe i nikad je ne zaboraviti, ponijeti sa sobom u svoj grad sliku 938 bijelih križeva od kojih svaki simbolizira jednu žrtvu, ekshumiranu ovdje. Ovdje su pokopane cijele generacije, mladost Vukovara i svih krajeva Hrvatske. Ovdje postajemo bespomoćni. Priča o tehničkim karakteristikama, veličini spomenika čini se besmislena i jedino što možemo je pokloniti im se i zahvaliti. Kažu da je ovo jedno od najljepših groblja. Oni takvo i zaslužuju. Bilo bi bolje da nikad nije ni moralo nastati.
Obilazimo groblje, molimo se, s pijetetom ponešto fotografiramo. U prvom planu dva heroja - Blago Zadro i Nikola Babić. Prvi poginuo tijekom akcije u obrani grada, a drugome, koji je od šale uništavao po desetak neprijateljskih tenkova u jednom danu, nakon rata, tko zna zbog kakvih rana, možda za to što je drugčijom zamišljao slobodnu Hrvatsku, izmučeno srce više nije moglo dalje. Čitamo prezimena - gotovo svako drugu upućuje na južno porijeklo. Eto razloga za sotonizaciju od strane svih onih kojima slobodna Hrvatska nikad nije bila san ni ideal, od strane „čuvara Jugoslavije“.
Vukovarsko groblje
Ovčara
Sljedeća postaja – Ovčara. Mjesto egzekucije dvjesto ranjenika odvezenih iz bolnice, među kojima je bio i heroj Siniša Glavašević, duša i glas Vukovara u najtežim trenucima. Blaga uzvisina, na kojoj se odmah uz cestu zeleni malo četvrtasto polje, otprilike 7 x 5 kvadratnih metara, zasađeno niskim zimzelenim žbunovima, njih 200, u spomen 200 ranjenika, tu dovedenih, ubijenih i zatrpanih. Samo zahvaljujući pukom slučaju i sreći da je jedan zarobljenik uspio uteći iz kamiona i skrenuti pozornost na to mjesto, to strašno masovno stratište je otkriveno. U protivnom, možda ne bi nikada. Jer, slučajno, u toj nepreglednoj ravnici, pronaći jedno takvo malo mjesto bez ikakve informacije, u pravom smislu je isto kao pronaći iglu u plastu sijena.
Vukovarski heroj Petar Janjić Tromblon
Vukovarski heroj Petar Janjić Tromblon
Na blagoj uzvisini široke ravnice, tik uz put, ispred polja niskih tuja, a iza mramorne ploče na kojoj piše da je tu 20. studenoga 1991. surovo likvidirano 200 ranjenika doveženih iz vukovarske bolnice, dočeka nas čovjek mlađe dobi, ne stariji od četrdeset godina, vitka stasa, mršav, mišićav, kratko ošišan, s krunicom oko vrata, u ratničkoj odori i tenisicama na nogama.
Odmah sam ga prepoznao - jedan od vukovarskoh heroja, Petar Janjić, ratnog imena Trmblon, vukovarska legenda. Sam nadimak govori o njegovoj specijalnosti tijekom rata. On ne samo da je uspio uništiti preko dvadesetak neprijateljskih tenkova, izvući se bezbroj puta iz nemogućih situacija, preživjeti smrtonosno srpsko zarobljeništvo i višestruko ranjavanje, nego i napisati odličnu knjigu „Žedni krvi gladni izdaje“ u kojoj opisuje kako su on i njegovi suborci branili svoj grad i kroz kakve su patnje i stradanja prošli.
Kao da se upravo vratio iz ratne akcije s Trpinjske ceste, ili Hercegovačke ulice, ili Borova naselja, ili bilo kojega drugog dijela Vukovara kamo je sa svojim udarnim vodom jurio kad je bilo najteže i gdje je izgubio najbolje prijatelje; onako mršav, gotovo beztjelesan, grozničava pogleda, poput duha koji bdije bez prestanka iznad ovih zelenih žbunova i ove ravnice, iznad sjena pobijenih suboraca, koje jedino on vidi; kazuje nam što je bilo, što se događalo; o patnjama i neizrecivim stradanjima za vrijeme devedest dana opsade. „Da se zna. Da se ne zaboravi.“
Ogorčen je na odnos vlasti prema braniteljima. „Ovo mjesto zaslužuje više pijeteta. Onaj je spomenik predaleko, kome je postavljen, mogli su ga staviti i u kukuruze. Ovdje je moj najbolji prijatelj. Ovdje je i moja krv“. Netko ga pokušava malo umiriti: „Bit će bolje, dobro je“. „Nije dobro“ uzvraća žestoko i nema više razgovora.
Pitam se je li moglo biti drugačije ovo s braniteljima. Toliko udruga, toliko podjela, toliko nezadovljstva i toliko frustracija. Toliko negativne energije koja svako malo eksplodira. Kao destrukcija ili kao autodestrukcija. Ja mislim da je moglo biti drukčije. I bolje.
Nitko od branitelja, onih pravih, nije išao u rat radi privilegija. Niti rente, niti priznanja ni nagrada. Oni su išli braniti svoju domovinu, svoju Hrvatsku; željeli ju, sanjali, mislili, nadali joj se, očekivali ju kao zemlju pravde, demokracije, zemlju jednakih šansi za sve; zemlju u kojoj će se cijenti poštenje, rad, čestitost, pa i njihov doprinos domovini.
A što je od toga ostvareno? Oni najbolje znaju. Ali, ništa nije izgubljeno, sve se može ispraviti, treba sačuvati vjeru i nadu. Ako smo pobijedili u ratu, zašto ne bi i u miru. I teža vremena je ovaj naš narod preživio. Kakva bila bila, Hrvatska je sada činjenica na karti svijeta.
Majka heroja - baka Mila Zadro
Potreseni svime viđenim u Bolnici, nastavili smo obilazak povijesnih mjesta ne izlazeći iz autobusa. Profesor do u detalje opisuje gdje su bile najjače borbe, gdje su bile utvrđene točke, gdje je poginuo Blago Zadru, gdje je uništeno najviše tenkova, koje je mjesto prvo palo, koje posljednje, koji su bili pravci proboja prema slobodnoj teritoriji.
Najednom stajemo pred Trpinjskom 65. Otvara se prozor i pojavi se nasmiješeno lice starice. Trenutak kasnije već je na terasi ispred ulaza u kuću. Smiješak ne silazi s lica. Pozdravit će je samo profesor, njen nećak; mi ne ćemo ni izlaziti iz autobusa, da je ne bi opterećivali. Jer, nije njoj lako s devedeset godina na leđima i dvije štake, bez kojih ne može.
Baka Mila
Ali, nakon pozdrava s nećakom, ona se okreće prema nama i sa širokim, toplim osmjehom na licu poziva da dođemo svi. Nema nam druge. Pozdravljamo se, rukujemo, razgovaramo. Na stolu obavezno piće dobrodošlice, zna se koje – ono sa smokvama i košćunom. „Pa vi bi prošli isprid kuće a da ne svraite baki !?“ kori nas blagim glasom.
Pokušavam u tom neizrecivo toplom biću, na njenom licu, u njenoj krhkoj, pogurenoj pojavi, otkriti što je to ona mogla dati svome djetetu, čime ga je hranila, kako ga je odgajala, da se u njemu rodi neustrašivi heroj koji ne ustuknu ni pred daleko nadmoćnijom silom ni po cijenu vlastite smrti.
Sjetih se i svoje majke koja je je bila istih godina kao i baka Mila. Ista pojava, blagi pogled, osmjeh, crnina kao "modni stil"... i samo jedna mala razlika: baka Mila je rodila heroja.
(Ante Lj.: Slavonijo zemljo plemenita - iz putopisa)
Izvor: /www.klincek.
18. studenoga 1991.
Siniša Glavašević: Posljednje javljanje iz Vukovara
Iz knjige: S. Glavašević: Priče iz Vukovara, MH
Godina je 2018., dva dana uoči obilježavanja dvadesetsedme obljetnice pada Vukovara nakon herojske obrane 82 dana od daleko nadmoćnijeg agresora - grada mučenika, hrvatske Hirošime. Koliko se još sjećamo Siniše Glavaševića, legendarnog novinara Hrvatskog radio Vukovara, mučki ubijenog na Ovčari zajedno s drugim ranjenicima vukovarske bolnice?
Tjedan dana prije pada već razrušenog grada uspio je nekako poslati faksom prijatelju Mladenu Kušecu svoje priče napisane tijekom opsade, koje mu je Matica hrvatska objavila u ožujku 1992. god. u knjzi Priče iz Vukovara. Ovdje donosio tri priče „zaista do Boga djetinje i iskrene i lijepe i tužne, ali su ujedno i teška optužba zla, rata i vremena, i ljudi bez ljubavi i poštenja“ (M. Kušec). One su i poziv i vapaj i prijekor i molba - svima nama, koji živimo u slobodnoj Hrvatskoj, da ne zaboravimo ideale zbog kojih su i on i toliki drugi dali ono najvažnije - svoju mladost, svoje živote.
Priča o gradu
Priča za roditelje
...On je, tako, teme vlastitih priča, njihove poante, njihovu vrijednost, plaćao onim životom kakav je živio u Vukovaru jeseni devedeset i prve. Još više, on je svaku priču pripovijedao kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja. Zato je u svaku od njih ulagao svu svoju snagu, govorio je istinito, s punim ulogom...
Sinišu Glavaševića susreo sam samo jednom u životu. Bilo je to u listopadu 1990: imao sam u Vukovaru književnu večer, a Glavašević je došao napraviti sa mnom razgovor za lokalnu radio-stanicu, pa smo poslije toga još neko vrijeme posjedili. Nismo govorili o politici (u Vukovaru do rata nitko nikada nije pričao o politici), a ni o daljnjem razvoju situacije. Razgovarali smo o književnosti, o tome kako u naše vrijeme treba pisati, o tome što ljudi žele čitati.
Nisam tada mogao ni slutiti da će čovjek s kojim sjedim za stolom za manje od godinu dana postati legendom. I zato sam u posljednjih deset godina bezbroj puta sebe prekorio što ga nisam pažljivije slušao, što mu nisam bolje promotrio lice i gestikulaciju, što mu nisam postavio neka pitanja. Jer, uvijek mi se čini da se Glavaševićeva buduća sudbina morala već tada nekako vidjeti u njegovim očima, čuti u glasu, osjećati u smislu njegovih riječi. A ja je tada nisam prepoznao. Zato sam, još od pada Vukovara, bezbroj puta sebi postavio pitanje što je to Glavaševića, među svim autorima koji su svjedočili o ratu, učinilo najpoznatijim, što ga je učinilo simboličnim, što je učinilo da na spomen njegova imena tako mnogo ljudi osjeti knedlu u grlu i suze u očima. I, evo što sam smislio.
Prvo, i najvažnije, Glavašević je činio ono što bi svaki pisac i inače morao činiti: on je za svoje tekstove jamčio vlastitim životom. Ne samo zato što je dobro znao da će ga oni o čijoj agresiji izvještava smjesta ubiti ako ga se domognu (kao što su ga i ubili), nego i iz drugih, važnijih razloga. On je bio u isto vrijeme i pisac i novinar. Kao novinar, javljao je o ratnim zbivanjima, o opsadi Vukovara. Kao pisac, nastojao je ono što mu se tih dana događalo sažeti u priče, dakle, u općenitije, literarno iskustvo. On je, tako, teme vlastitih priča, njihove poante, njihovu vrijednost, plaćao onim životom kakav je živio u Vukovaru jeseni devedeset i prve. Još više, on je svaku priču pripovijedao kao da mu je posljednja, jer svaka je doista mogla biti posljednja. Zato je u svaku od njih ulagao svu svoju snagu, govorio je istinito, s punim ulogom. Napokon, on je pisanjem priča na neki način zavaravao vlastitu smrt: kvalitetom tih tekstova, nastojanjem da oni budu dobri i mimo rata i mimo Vukovara, Siniša je stvarao nešto što će ga nadživjeti, i na taj je način svoju smrt — kojoj se možda i nadao — učinio sporednom činjenicom, koja njegovu djelu ne može nauditi. Pišući, on je ispunjavao svoj sudbinski zadatak, pa zato njegovi tekstovi i djeluju tako mirno, blago i spokojno.
I, to je drugi razlog njegova odlaska u legendu. Jer, on je u nekom smislu bio utjelovljenje čovjeka u ratu, bio je slika i prilika svih ljudi koji su se ikad našli u toj situaciji. Lako je sjetiti se toga: kad je pucalo, kad su sirene zavijale, kad su dolijetale rakete, svi su ljudi nastojali obavIjati svoje svakodnevne poslove kao da se ništa ne događa. Nekako se činilo: ako uspijemo posvršavati te svoje banalne posliće (zaliti cvijeće, iznijeti stari papir, održati sastanak, ukiseliti paprike, poslati pismo), bit će sačuvana i naša svakodnevica kojoj ti poslovi pripadaju; naš život — a njega čine upravo ti obični poslovi — neće nestati pod bombama. A Siniša Glavašević je, zajedno sa svojim kolegama s vukovarskoga radija, taj stav razvio do savršenstva. Oni su izvještavali do posljednje sekunde, i na taj su način održavali na životu i sebe i druge.
Nije pri tome važno što je Siniša Glavašević nešto javljao nama, koji smo bili izvan opsade. Važno je što je informirao Vukovarce, ljude koji su i sami znali što se zbiva, ali im je bilo sudbinski dragocjeno što se lokalni radio oglašava, što emitira, što ih uvjerava kako su još uvijek tu, kako su živi. I, važno je to informiranje bilo za Sinišu samoga i za njegove kolege: dotle dok su emitirali, dotle su bili živi, dotle su obavljali svoju dužnost prema životu i vlastitoj sudbini. Drukčije nisu mogli. Izravni prijenos vlastite propasti bio je njihov doprinos modernom novinarstvu. Svaki od njih, a Glavašević možda najviše, slika je i prilika čovjeka u ratu.
Ali, također i čovjeka uopće. To je, mislim, treći razlog što je Glavašević postao legendom. Jer, s njim se svatko može identificirati, budući da je on bio običan čovjek suočen s teškom nevoljom: onako kako je njega zadesio rat, tako je nekoga drugog zadesila bolest, nekoga trećeg smrt bližnjega, nekoga četvrtog nesretna ljubav. Glavašević je bio alegorija čovjeka koji se nosi s vlastitom sudbinom, i čovjeka koji toj sudbini uzvraća sredstvima koja mu stoje na raspolaganju: običnom, ljudskom ljubavlju za obične, ljudske stvari. Njegov odgovor na izazov sudbine jasno nas poučava: kad naiđe velika nesreća, čovjek protiv nje nema ni velikih ni moćnih oružja, pa mora uzeti mala: vlastiti osjećaj za pravdu, vlastiti zdravi razum, vlastite blage i svakodnevne emocije koje ga i inače održavaju na životu. I, ta su slaba oružja — tako pokazuje Glavaševićev slučaj — zapravo najefikasnija od svih, jedino se njima može pobijediti veliko zlo.
Ta pobjeda, dakako, ne znači da će onaj tko zlu odolijeva ostati živ, kao što ni Siniša nije ostao živ. Ostala su, medutim, živa oružja uz pomoć kojih se borio, ostale su vrijednosti za koje se u svojim tekstovima zalagao, a to bi valjda i njemu bilo najvažnije: ostala je odanost rodnom gradu, ostalo je jednostavno i samorazumljivo shvaćanje pravde i istine što ga njegove priče sadržavaju, ostala je ljubav prema svijetu i životu koju ni najteže bombe nisu mogle ugasiti. Sačuvavši vrijednosti koje su mu bile važne, Glavašević je sam mogao mirno nestati.
Pa ako ga onda, prilikom jedinog našeg susreta, nisam dobro pogledao i poslušao, time možda nije sve izgubljeno: sve što je važno — sve što je Glavašević mislio da je doista važno — sačuvano je u onome što je izgovorio i napisao. Iz toga se može vidjeti zašto je postao legendom.
Pavao Pavličić
Iz knjige: Žedni krvi gladni izdaje, Petar Janjić Tromblon
Vukovarski heroj Petar Janjić Tromblon
...Virimo mi kao dva miša iz malog rova i čekamo zlotvore da priđu bliže. Bosanac vadi osu, stavlja je na rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu na tatu svih tenkova i Bosanac poviče glasno: „Obojica u osamdesetčetvorku, njega moramo prvo uništiti“. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti nišan. „Još ne. Još ne. Sada!“...
...Odjednom Bosanac zove „Tromblon“ i maše rukom da dođem na početak ulice. Za mnom odmah kreće Samuraj i još nekoliko ljudi. „Idemo u rov sada će krenuti tenkovi“ , kaže Bosanac i mi pretrčimo travnjak i uskočimo u rov koji je bio iskopan pored same ceste.
Čuje se tutnjava nadolazećih tenkova i brujanje njihovih motora koje je paralo uši. Čučimo stisnuti u rovu koji se nalaazio desetak metara od najbliže kuće potpuno izloženi svim mogućim vrstama oružja. Namještamo svoju opremu i rezervne granate kako bi bili što brži za reakciju u trenutku napada. Bosanac se isceri i pita: „Oćemo ih a, Tromblon?“ „Pa naravno“, odgovorio sam smješkajući se. „Samo nemoj žuriti i pusti ih da priđu bliže kako bi ih i ja mogao precizno gađati“, izgovorio sam glasnije jer je buka od tenkova bila zaglušujuća. Znao sam da on neće imati problema jer je imao Osu s ratificiranom nišanskom spravom dok sam ja imao Papovku s kumulativnim granatama iz koje je mnogo teže pogoditi pokretnu metu, a pogotovo iz ovakve pozicije i stojećeg stava.
Iza male krivine prvo se pojavljuje cijev pa gusjenica, a onda i cijeli prvi tenk. I tada prepoznajem i imam čast upoznati veliku mrcinu o kojoj svi pričaju, T84, u svoj svojoj veličini i strahoti. Iza osamdesetčetvorke kotrljaju se jedna sedamdesetdvojka i tri pedesetpetice. Niz se nastavlja s nekoliko transportera gusjeničara i točkaša. Svi su se rasporedili u borbenu formaciju klina kako bi imali pregled i mogli u isto vrijeme upotrijebiti sve raspoloživo naoružanje koje su imali. Cijelu sliku je uokvirivala srpska vojska koja je išla duž jedne i druge strane ulice i iza svih tih borbenih vozila.
„Jebote, koliko ih ima“ uspio sam glasno viknuti. „Neka, neka, samo neka dođu, uzvratio je Bosanac. Dolaze na udaljenost od dvije stotine i pedeset metara i otvaraju topovsku vatru, iz tenkova u kretnji gađajući već prije isplanirane ciljeve. Granate pogađaju kuće i ruše njihove zidove i krovove. Njihovi mitraljezi tuku po lijevoj i desnoj strani ulice parajući asfalt i zidove kuća. Tada počinje vatra s naše strane i zaglušuje njihovu do tada neviđenu buku. Jedino se još dobro čuje brujanjeenje njihovih tenkova i moje srce.
Virimo mi kao dva miša iz malog rova i čekamo zlotvore da priđu bliže. Bosanac vadi osu, stavlja je na rame i počinje nišaniti. Ja stišćem papovku usmjerenu na tatu svih tenkova i Bosanac poviče glasno: „Obojica u u osamdesetčetvorku, njega moramo prvo uništiti“. Klimnem glavom ne prestajući pratiti tenk kroz podignuti nišan. „Još ne. Još ne. Sada!“Uzviknuo sam i kada je mrcina došla do udaljenosti od 170 metara ispalili smo projektile. Bosančeva osa prva pogađa cilj ispod kupole i odbija veliki dio zaštitnih ploča. Moj tromblon pogađa gornji dio kupole tenka. I mrcina se naglo zaustavlja uz opadajući zvuk motora. Za njim se zaustavljaju i ostali tenkovi koji su neprekidno pucali. Okrećem se u rovu i prvo uzimam punjenje za osu i stavljam ga u lanser na Bosančevu ramenu, zatim brzo nabijam kumulativni tromblon na cijev papovke. „Isti, isti“ – viče Bosanac. Brzo nišanimo i ponovo gađamo isti tenk s namjerom da ga potpuno uništimo. I druga dva projektila pogađaju cilj, osa u gusjenicu a moj kumulativni tromblon u lijevu prednju stranu.
Pogodci su bili prekrasni i iz tenka se počelo pušiti. Ja sam htio vikati, skakati i istrčati iz rova od sreće jer upravo smo uništili mrcinu koju sam gledao samo na TV-u i o kojoj sam se toliko toga naslušao. Tenk stoji nepomično na sredini ceste, a iz njegove kupole prodire dim, podižući se u visinu i oglašavajući poraz. Tako ulijevamo strah u kosti ostalim posadama tenkova koje su ga pratile, ujedno ih zaustavljamo u daljem prodoru jer je sigurno glavni njihov zapovjednik u tom tenku.
Kako smo ponijeli savaki po dva punjenja morali smo otići po nova a i svakako smo morali promijeniti mjesto za gađanje jer ovo na kojem smo bili nije više sigurno. Mitraljeska je vatra nemilosrdno zasipala cijeli teren oko nas i sve je praštalo i zviždalo od metaka koji su dolijetali sa četničke strane. Čekamo zgureni u rovu da neprijateljska vatra popusti pa da krenemo u sigurnost. I nakon nekoliko sekundi procijenimo da možemo uspjeti pretrčati tih desetak metara i zajedno krenemo. Metci lete oko nas i mi ulijećemo iza prve kuće odakle su svi pucali kako bi nam pokušali osigurati lakše prebacivanje u zaklon.
„Ala krvariš kao prase“- izgovorio je Samuraj.“Gdje krvarim“ odgovorio sam pipajući se i zagledajući po tijelu misleći da se zafrkava jer nisam osjećao nikakvu bol. „Pa na ustima i vilici“. I stvarno krv je curila kao luda iz ranjene vilice, a ja je nisam ni osjetio. I tada odlazim u bolnicu da me kirurški obrade. Doktor Njavro to lijepo krpa, u bolnici ostajem sat vremena i vraćam se natrag u borbu.
Tog dana uništeno je ukupno dvanaest tenkova i transportera.
Kata Šoljić doživjela je 85 godina. Umrla je 2008. godine s četiri velika ožiljka na srcu. Ožiljcima je bilo ime Niko, Mijo, Ivo i Mato. Iako shrvana smrću četvorice sinova bila je uvijek ponosna na djelo i snagu svojih sinova.
- Koliko majka pati i kako majku boli, samo majka može znati - kazala je svojedobno Kata koja je godinama tragala za posmrtnim ostacima svojih sinova. Tek nakon 12 godina uspjela je pronaći i prikupiti njihove ostatke svojih te ih dostojanstveno sahraniti.
Tragedija za tragedijom
Najstariji sin Niko imao je 49 godina kad je zarobljen u borbama prije pada Vukovara. Odveden je u koncentracijski logor Srijemska Mitrovica. Tamo je zvjerski mučen i ubijen udarcem u glavu u prosincu 1991. Za njim su ostala tri sina.
Drugi sin Mijo, tri godine mlađi od Nike uspio je skloniti svoju obitelj u Zadar, a on se vratio u Srijemske Čakovce vidjeti što mu je s kućom. Njegovi susjedi Srbi su ga zarobili, a zatim i ubili u kukuruzištu na dan pada Vukovara 18. studenoga.
Treći Katin sin Ivo, zapovjednik na Mitnici poznatiji kao "Veliki Joe" imao je 43 godine kad je poginuo. Krenuo je u proboj iz Vukovara, upao u zasjedu četnika te je pokušavajući izvući se iz zasjede. Skočio je u Dunav te se utopio u hladnoj i nabujaloj rijeci. Iza sebe je ostavio troje malodobne djece.
Četvrti sin Mato poginuo je još na početku rata pri pokušaju zauzimanja vojarne JNA u Vukovaru 19. rujna 1991.
Tugovala je Kata i sa svojom kćeri Anom čiji je muž Ivan Vukojević poginuo, a borio se u Vukovaru od prvog dana. I Katina starija kći Marija i njezin suprug Stjepan Barišić, zajedno sa sinovima Tonijem i Zoranom, branili su Vukovar. Nakon njegova pada bili su zarobljeni i odvedeni u logor u Srijemsku Mitrovici, gdje su prošli pravi pakao.
Unatoč boli uvijek je pozivala na mir
Posmrtne ostatke svojih sinova tražila je 12 godina. Posljednje tijelo, najstarijeg Nike, pronađeno je 2003. godine u neoznačenoj grobnici na groblju u Srijemskoj Mitrovici. Njegova smrt bila je strašna, a Kata nije mogla zadržati suze gledajući fotografije posmrtnih ostataka. Njegovo tijelo pronađeno je gotovo slučajno jer nije položeno u masovnu grobnicu već je nakon mučenja pokopan u zabačenoj, neoznačenoj grobnici.
Sin Mijo izvađen je iz bunara bez glave dok su Ivu izvukli iz Dunava nakon četiri godine.
- Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala. No, moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi - govorila je Kata prije nego ih je pronašla. Te njene riječi ostati će zauvijek upamćene. Niku je pokopala pored braće u Vukovaru.
Iako je ostala bez sva četiri sina, Kata Šoljić nikad nije klonula duhom već je naprotiv u javnosti pozivala na mir i staloženo objašnjavala kako njezini sinovi nisu poginuli uzalud. Kata Šoljić postala je živući simbol stradanja u Domovinskom ratu i dobila nadimak "vukovarska Majka hrabrost"
Teško djetinjstvo i smrt braće
Ipak Katina kalvarija počela je puno ranije. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. komunisti su joj ubili četiri brata. Katina majka proživljavala je tako istu sudbinu kao i Kata 45 godina poslije.
Kata Šoljić, djevojačko prezime Tikvić, rođena je 1923. u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosni i Hercegovini. Oca je izgubila kad joj je bilo 13 godina. Ni majka joj nije dugo živjela. A kako i bi kad je četiri sina pokopala.
- Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Kata je izgubila četiri brata – Ivu, Martina, Ivana i Petra – koji su bili pripadnici vojske NDH. Dvojica braće ubijena su 1945. na Bleiburgu u Austriji, a dvojica su se iz rata uspjela živi vratiti kući. Prvi je bio odmah strijeljan od nove partizanske vlasti, a drugi je nešto kasnije ubijen kod Našica. Obitelj nikada nije saznala točno tko ih je ubio i gdje su im grobovi, niti je o tome smjela govoriti i pitati tadašnju vlast - navodi Mladen Pavković u svojoj knjizi "Kata Šoljić - Junakinja hrvatskog Domovinskog rata".
U komunizmu maltretirani i proganjani
Kata se 1941. godine udala se za Antu Šoljića u selo Vulice, gdje je obitelj živjela do 1956. Rodila je šestero djece koju je teškom mukom podizala i odgajala u hrvatskom nacionalnom i vjerskom duhu.
- Njezin suprug koji je također prošao pakao Bleiburga i Križni put, ostao je srećom živ, ali je nakon rata stalno bio maltretiran, saslušavan, zatvaran i proganjan. Državni posao nikako nije mogao dobiti pa je živio teško kao seljak-nadničar. Da bi izbjegli česta maltretiranja, obitelj Ante Šoljića napušta selo Vulice u rodnom kraju i 1956. seli se u Srijemske Čakovce. Međutim, ni tu nisu imali mira, iako su živjeli bolje, i tu su bili proganjani i maltretirani - navodi u svojoj knjizi Pavković. Suprug joj umire 1981. godine a nakon toga Kata selu u Vukovar gdje živi s najmlađom kćerkom Anom i zetom Ivanom Vukojevićem. Tu ostaje do početka Domovinskog rata, a zatim se privremeno sklanja u Mađarsku, pa tako majka svoje sinove nije mogla ni ispratiti u posljednju životnu borbu. U progonstvu je bila po mnogim mjestima u Hrvatskoj.
Od države je dobila mali jednosobni stan u Zagrebu, gdje je živjela svojim teškim uspomenama i bolešću, uz pomoć i brigu svojih kćeri te mnogih unuka i praunuka. Smrt ju je zatekla u umirovljeničkom domu u Gajnicama. Umrla je 8. srpnja u bolnici Sv. Duh u Zagrebu, a pokopana na vukovarskom Novom groblju.
Škola ljubavi i žrtve za bližnje
Majka Hrabrost za života je kazivala ovako:
“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj”.
Prigodom Dana državnosti 1995. godine Franjo Tuđman odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota. Također, 2004. je od Udruge branitelja a na poticaj Mladena Pavkovića dobila je nagradu "Junakinja hrvatskog Domovinskog rata." Prije dvije godine na Majčin dan park na zagrebačkoj Trešnjevci dobio je ime po hrabroj majci.
Izvor: //www.24sata.hr/
Iako je osvojila Vukovar, srpska je vojska materijalno, politički i psihološki bitno oslabljena. Tromjesečno vezivanje golemih vojnih snaga agresora na Vukovar stvorilo je vrijeme i prostor za organiziranje Hrvatske vojske. Branitelji Vukovara kojih je bilo iz svih krajeva Hrvatske, BiH i dijaspore;nisu imali ratničkih znanja, nisu razrađivali taktiku i strategiju prije bitke, nego u bitci samoj. Prema procjenama međunarodnih vojnih stručnjaka nisu imali šanse izdržati više od tri dana a vidimo koliko su se borili. Protiv sebe su imali i omjer snaga koji je iznosio 30:1 u korist neprijatelja. Nisu bili ni neki nadljudi kakve gledamo u ratnim filmovima ali su branili svoju domovinu i svoju slobodu.
Grad heroj 28 godina: Kronologija herojskog otpora, stradalo je 2717 hrvatskih branitelja i civila; U koncentracijske logore u Srbiji odvedeno je oko 7 tisuća branitelja i civila, iz Vukovara je prognano oko 22.000 ljudi
Hrvatska danas 18. studenoga 2019.
Tri mjeseca trajala je bitka za Vukovar. Grad je od desetaka tisuća pripadnika srpskih paravojnih postrojbi i tzv. JNA branilo samo 1800 hrvatskih branitelja. Višestruko brojniji agresori – na grad su dnevno bacali i više od 10.000 granata, bombi i raketa.
Tijekom herojskog otpora stradalo je 2717 hrvatskih branitelja i civila, grad je praktički sravnjen sa zemljom. U koncentracijske logore u Srbiji odvedeno je oko 7 tisuća branitelja i civila, iz Vukovara je prognano oko 22.000 ljudi.
Krajem kolovoza 91. Vukovar dobiva prve udarce. Izložen je teškom bombardiranju sa zemlje i iz zraka.Grad je razoren i pust. Branitelji daju sve za slobodu. Samo na Trpinjskoj cesti uništeno je na desetke neprijateljskih tenkova. A bolnica, utočište ranjenicima i civilima – glavni je cilj napada i ubrzo ruševina.
Glas koji probija opsadu, glas hrabrosti i nade onaj je Siniše Glavaševića s Hrvatskog radija Vukovar. Među 2000 branitelja je i Jean Michel Nicolier – dao je život za obranu dotad mu nepoznate Hrvatske.
Agresor nije imao milosti. Stanovnici u koloni napuštaju rođeni grad, u nadi da će se jednoga dana vratiti. Drugi pak završavaju u masovnim grobnicama i logorima smrti. Vukovar je razrušen, ali nikada neće biti zaboravljen, piše HRT.
JNA je uoči Domovinskog rata raspolagala s 489 borbenih zrakoplova, 214 naoružanih helikoptera, oko 230 različitih ratnih brodova, 1863 tenka, oko 3760 oklopnih transportera i BVP, 19.029 topničkih cijevi – od toga 1799 protutenkovskih topova, 4200 netrzajnih topova, 64 minobacača, 1934 oruđa “teškog” topništva, 250 samohodnih topova, 4286 protuavionskih topova, 160 dalekometnih višecjevnih bacača (Oganj, Plamen i Orkan) te velikim brojem osobnoga naoružanja. Hrvatska je bila razoružana.
Kronologija 1991. godina
(2.V.) Nakon što su prethodnog dana zarobili 2 hrvatska policajca, srpski teroristi su u Borovu Selu kod Vukovara ubili 12 i ranili dvadeset i jednog hrvatskog policajca; istodobno kod Polače pokraj Zadra srpski teroristi su iz zasjede ubili hrvatskog policajca Franka Lisicu.
(VI.) U selima istočne Slavonije (Mirkovci, Markušica, Tenja, Bijelo Brdo, Borovo Selo, Bršadin, Pačetin, Trpinja, Bobota, Vera, Negoslavci) uspostavljene su terorističke baze srpskih ekstremista za napade na Osijek, Vinkovce i Vukovar te okolna sela.
(3.VII.) Tenkovi JNA ušli su u Baranju i istočnu Slavoniju; druga kolona od oko 380 vozila JNA rasporedila se oko Šida, spremna za napad na Hrvatsku. Nakon što su dobili izravnu pomoć od JNA, srpski teroristi započeli su razarati hrvatske gradove i sela (osobito vjerske i kulturne spomenike u njima); pojedinačni incidenti i napadi prerasli su u otvoreni rat Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba iz Hrvatske (i BiH) protiv Republike Hrvatske.
(4.VII.) Topničko-pješački napad srpskih snaga iz Borova Sela i Srbije na Borovo Naselje; hrvatski branitelji protjerali su srpske teroriste i četnike iz Borova Naselja
(VIII.) Srpske postrojbe okupirale su Dalj, Aljmaš i Erdut (1.-3.VIII.), mjesta su uglavnom su razrušena i spaljena, a prilikom okupacije srpske postrojbe protjerale su Hrvate i nesrpsko stanovništvo te počinile brojne zločine.
(3.VIII.) Hrvatske postrojbe protjerale su srpske teroriste iz vukovarskoga naselja Lužac.
(25.-26.VIII.) Žestok napad JNA i srpskih postrojba na Vukovar i Borovo Naselje
(4.-10.X.) Napadi hrvatskih postrojbi na Marince, radi deblokade Vukovara nisu uspjeli. U teškim borbama hrvatske postrojbe zadržale su selo Nuštar (5./6.X.).
(5.X.) Srpske postrojbe (JNA i četnici) krenule su u opći napad na svim hrvatskim bojištima, s ciljem da za 20 dana slome obranu Republike Hrvatske; NATO je procijenio da hrvatski branitelji neće uspjeti izdržati više od dva tjedna
(5.IX.) Četnici i JNA okupirali Sotin kraj Vukovara
(10.X.) Četnici i JNA okupirali su sela u okolici Iloka – Lovas (10.X.), te Šarengrad, Mohovo, Opatovac i Bapska (14.X.), Ilok (17.X.)
(11.X.) U namjeri da dovede pomoć zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković – Jastreb probio se s manjom skupinom branitelja iz opkoljenoga Vukovara u Vinkovce.
(13.X.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru nije uspio; hrvatske postrojbe zaustavljene su, uz gubitke, na ulasku u Marince. EZ je zatražila prekid akcije zbog slanja konvoja humanitarne organizacije Liječnici bez granica u Vukovar; konvoj je tek u drugom pokušaju (19.X.) izvukao dio ranjenika (113) iz vukovarske bolnice, a njegov ulazak u Vukovar srpske postrojbe iskoristile su da poprave i učvrste svoje položaje i poziciju na
vukovarskom bojištu.
(16.X.) U borbama za obranu Vukovara poginuli su Blago Zadro, legendarni zapovjednik obrane Borovog Naselja (posmrtno promoviran u general bojnika) i bojnik Alfred Hill, zapovjednik satnije Vojne policije 204. vukovarske brigade.
Njihovim imenima nazvana su visoka učilišta HV-a: Zapovjedno-stožerna škola Blago Zadro i Nastavno središte za obuku vojne policije Bojnik Alfred Hill. Zapovjednik obrane Vukovara M. Dedaković postao je zapovjednik Operativne skupine Vukovar – Vinkovci – Županja, sa zadatkom razbijanja opsade Vukovara, a vodstvo obrane Vukovara preuzeo je Branko Borković – Mladi Jastreb.
(17.X.) Iz Iloka i okolice Srbi su, uz nazočnost predstavnika EZ-a, protjerali između 8000 i 10.000 Hrvata i ostalih stanovnika
(20.IX) Hrvatski branitelji nanijeli su znatne gubitke jugovojsci kod Tovarnika, a zatim (21./22. – 23.IX.) kod Ilače. Hrvatske postrojbe deblokirale su Vukovar (15.IX. odsječen od Vinkovaca) pravcem Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar.
(23.X.) Srpske postrojbe raketirale su i zapalile bolnicu u Vukovaru.
(25.IX.) Vijeće sigurnosti (VS) UN-a prihvatilo je Rezoluciju (713) o uvođenju potpunog embarga na isporuku oružja i vojne opreme na područje Jugoslavije; time je srpskom agresoru omogućeno lakše osvajanje teritorija u Hrvatskoj, a kasnije i u BiH. Embargo je predložio Budimir Lončar.
(25./26.X.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Tordinci nije uspjela.
(2.XI.) Akcija hrvatskih postrojbi za oslobađanje sela Cerić i stvaranje uvjeta za deblokadu Vukovara, nije uspjela.
(9.XI.) Radi rasterećenja linije bojišta oko Vukovara, pripadnici ZNG-a i policije krenuli su u oslobađanje jakog četničkog uporišta Karadžićevo (istočno slavonsko bojište, nedaleko od Vinkovaca); nakon početnog uspjeha, hrvatske postrojbe povukle su se uz gubitke.
(10.XI.) Srpske postrojbe okupirale su i razrušile Bogdanovce, čime je obruč oko Vukovara još čvršće stegnut;
(12.-13.XI.) Pokušaj proboja HV-a prema Vukovaru i otvaranje koridora Nuštar – Marinci – Bogdanovci – Vukovar nije uspio; velika snaga neprijateljske vatre prouzročila je gubitke u ljudstvu i tehnici HV-a
(18.XI.) U Vukovaru je prestao organizirani otpor hrvatskih branitelja (u Borovu Naselju organizirani otpor prestao je dan kasnije); jedna bojna hrvatskih branitelja nastavila je pružati otpor neprijatelju do ranih jutarnjih sati 20.XI., a neki branitelji povukli su se iz Borova Naselja tek 23.XI.
Bitka za Vukovar
(24.VIII. – 18.XI. 1991.) bila je presudna za obranu Hrvatske, a Vukovar je postao simbol hrvatskoga otpora srpskoj agresiji.
Iako su i u općini i u gradu Vukovaru Hrvati bili najbrojniji narod, zbog velikog postotka Srba u ukupnom broju stanovništva i zbog ogromnog nesrazmjera u naoružanju i vojnoj opremi u korist JNA, velikosrpski stratezi su na vukovarskom području očekivali laganu i brzu pobjedu. Branitelji Vukovara bili su organizirani po mjesnim zajednicama, a obrana se temeljila na otpornim točkama – “punktovima” – uspostavljenima na liniji dodira s neprijateljem. Mnogi će posebno istaknuti Sajmište kao ključ obrane grada te selo Bogdanovce kao “najistureniju tvrđavu” obrane Vukovara, a njihove branitelje, među kojima su bili hosovci iz svih hrvatskih krajeva, opisat će kao nevjerojatno smione borce.
Najveći dio branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebnu vojnu naobrazbu ni ratno iskustvo. Obrana grada ovisila je o njihovoj domišljatosti i hrabrosti.
Neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske.
Činjenica da su u velikom broju, uz borce ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek – „Sokol“, Ivan Poljak – „Sokol“ te Petar Kačić – „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić – „veliki Joe“ na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković – „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti ljudi koji su predvodili vukovarske branitelje.
Prema nekim podacima, koji uključuju cjelokupnu logistiku te liječnike i medicinsko osoblje vukovarske bolnice, tijekom srpske opsade u neprijateljskom okruženju grad Vukovar (uključujući i selo Bogdanovce) branilo je oko 4020 branitelja. Snage branitelja s oružjem u samom gradu ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 do 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. brigadu HV-a, razvučenu na više od 10 kilometara dugoj fronti.
Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj – Srbi, Mađari, Rusini, Slovaci, Nijemci i druge narodnosti. Dakako, obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada: Medicinskog centra Vukovar, Vodovoda grada Vukovara, Kombinata
Borovo, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Komunalca, Hrvatske elektroprivrede, Pošte.
Sve spomenute organizacije bile su pod koordinacijom Kriznog štaba koji je vodio povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić – Bili. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković, a potom Branko Borković te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.
Istodobno, GS HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. U tom cilju, 16. listopada ustrojena je i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, koja je prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama nije bilo moguće obraniti grad od napada višestruko brojnijeg i bolje naoružanog agresora.
Prema nepotpunim podacima, u borbama za Vukovar srpski agresor koristio je više od 1000 borbenih oklopnih vozila, zrakoplove i brodove, više stotina cijevi svih vrsta topničko-raketnoga oružja iz kojih je sustavno i bez izbora ciljeva ispalio na grad na stotine tisuća projektila (prema nekim procjenama i više od milijun, pa čak i milijun i pol projektila). Grad je u početku neprestano napadalo više od 27.000, potom, prema nekim procjenama, i više od 60.000, pa čak i 80.000 vojnika.
Drži se da su vukovarski branitelji pogodili oko 300 do 400 oklopnih vozila, prema nekim izvorima čak 500 – od toga oko 200 tenkova, te da su srušili više od 20 zrakoplova (neki navode broj 25).
S obzirom na to da se navedene brojke čine preuveličane, treba ih uzeti s rezervom sve dok se ne provede znanstvena raščlamba
gubitaka, utemeljena na izvorima s obje strane.
Agresor je, u odnosu na branitelje, raspolagao i s više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni ratne zrakoplove. S obzirom na navedene podatke, fascinantan je i sam podatak da je obrana Vukovara gotovo puna tri mjeseca odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljenog neprijatelja.
Tako ogroman nesrazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da niti jedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika.
U najkritičnijim trenucima obrane Vukovara, logistička pomoć, ponajviše lijekovi i sanitetski materijal za bolnicu u nekoliko je navrata dostavljan zračnim putem, manjim zrakoplovima tipa Cessna-172 i UTVA-75 te većim dvokrilnim poljoprivrednim zrakoplovima An-2. Njima su upravljali neizmjerno
hrabri hrvatski piloti Samostalnog zrakoplovnog voda, utemeljenog početkom listopada 1991. pri Operativnoj zoni Osijek.
Dakako, bila je to samo kap u moru potreba branitelja i djelatnika bolnice, no noćni letovi četveročlanih posada hrvatskih zrakoplova u moralnom su smislu značili više od same pomoći. Njihova hrabrost, domišljatost, sposobnost improvizacije i vještina letenja te odlučnost da se, usprkos snažnoj protuzrakoplovnoj vatri neprijatelja, braniteljima Vukovara pomogne zastarjelim i sporim, za ratne uvjete svakako neprimjerenim zrakoplovima, zaslužuje jednako divljenje kao i nadljudski napori branitelja Vukovara, djelatnika bolnice, vatrogasaca i ostalih službi koje su se brinule
za održavanje barem minimalnih uvjeta za život u opkoljenom i razrušenom gradu.
Prema podacima Ministarstva zdravstva, 19. studenoga 1991. na području Vukovara bilo je oko 14.100 civila: oko 10.000 u Vukovaru, oko 4000 u Borovu Naselju i oko 100 u Lušcu, a hrvatskih branitelja bilo je oko 900: oko 450 u Vukovaru i oko 450 u Borovu Naselju. U vukovarskoj bolnici je na dan okupacije bilo oko 420 ranjenika i bolesnika, a u skloništu – stacionaru “Borovo Commercea” bilo je oko 250 ranjenika.
Prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti RH iz studenoga 2007., tijekom srpske agresije 1991. u Vukovaru je poginulo najmanje 1739 osoba, među kojima nekoliko desetaka djece, a prognano je oko 22.000 građana, uglavnom
nesrpskog podrijetla, ali i Srba koji nisu željeli ostati pod okupacijskom vlašću. U Vukovarskosrijemskoj županiji pronađene su 52 masovne i više stotina pojedinačnih grobnica iz kojih su do 22. studenoga 2007. ekshumirani posmrtni ostaci 1982 žrtve srpskih zločina.
Od ukupnog broja ekshumiranih do tada su identificirani posmrtni ostaci 1717 hrvatskih branitelja i civila. Pri Upravi za zatočene i nestale u studenom 2007. još se vodio postupak traženja za 486 nestalih i nasilno odvedenih osoba na području Vukovarsko-srijemske županije; od toga je u općini Vukovar (uključujući Lipovaču, Sotin i Grabovo) evidentirano 315 nestalih i nasilno odvedenih osoba. U srpskim logorima i zatvorima u
Srbiji i Jugoslaviji, pod kontrolom JNA bilo je zatočeno te zlostavljano i podvrgnuto strašnim mučenjima najmanje 2796 osoba zarobljenih 1991. na području Vukovara, a više od 4000 osoba iz Hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno na područje Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije,
odakle su deportirane na tada neokupirane dijelove Republike Hrvatske.
Najmlađi zatočenik imao je nepunih 15 godina, a najstariji 81 godinu. Prema podacima koje su 1996. prikupili vukovarski branitelji, 204. brigada HV-a je u bitci za Vukovar imala 879 poginulih i nestalih te 777 ranjenih branitelja. Procjene hrvatske strane o neprijateljskim gubicima na vukovarskom bojištu kreću se od oko 5000 do 6500, pa čak do oko 15.000 poginulih vojnika.
Nasuprot tome su podaci iz srpske literature “da je u borbama za Vukovar iz redova jedinica JNA i dobrovoljaca poginulo nešto manje od 1200 vojnika i starešina”. S obzirom na ogroman nesrazmjer u procjenama i ovi podaci zahtijevaju znanstvenu raščlambu, temeljenu na izvorima s obje strane.
Tijekom napada na grad, JNA i srpske paravojne postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pri tome ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte. Upravo primjer namjernoga razaranja Vukovara, a posebice vukovarske bolnice, svjedoči o bešćutnosti agresora i zapovjedništva JNA, koje je iracionalnom, rušilačkom taktikom nastojalo ostvariti cilj velikosrpskih ideologa – etnički čistu, veliku srpsku državu, tzv. Veliku Srbiju.
Zbog neočekivano jakoga i uspješnoga otpora vukovarskih branitelja znatno nadmoćnijem srpskom agresoru te zbog razaranja kakva u Europi nisu zabilježena od Drugog svjetskog rata, Vukovar je tijekom kolovoza, rujna, listopada i studenoga 1991. postao simbolom hrvatskoga otpora srpskoj agresiji u Domovinskom ratu, a njegovi stanovnici, posebice branitelji, primjer nevjerojatne požrtvovnosti, domišljatosti i hrabrosti. Uz glasovitu prapovijesnu Vučedolsku golubicu, kuću nobelovca Lavoslava Ružičke, stari vodotoranj, Bećarski križ, crkvu Sv. Filipa i Jakova, dvorac Eltz i druge građevine, simboli Vukovara u tom razdoblju zauvijek su postali granatama razoreni i izrešetani veliki vodotoranj s hrvatskom zastavom i razrušena bolnica.
Dakako, i masovno stratiše Ovčara, kao simbol patnje i žrtve koju su stanovnici i branitelji Vukovara podnijeli za slobodu i neovisnost Republike Hrvatske. Ovčara je poljoprivredno dobro, udaljeno pet kilometara jugoistočno od Vukovara. Njegova skladišta JNA i srpske paravojne formacije pretvorili su u koncentracijski logor za vukovarske branitelje, civile, ranjenike i medicinsko osoblje odvedeno iz vukovarske bolnice. U logoru su razulareni i pijani, uniformirani pripadnici Jugoslavenske narodne armije i paravojnih, četničkih skupina, ali i srpski gradonačelnik Vukovara S. Dokmanović osobno, premlaćivali zatočenike palicama za bejzbol, motkama, lancima, kundacima i drugim predmetima.
Zlostavljanju su odmah podlegla četiri zatočenika, a ostali zatočenici su u skupinama od 10 do 20 osoba odvoženi do jaruge, udaljene otprilike oko 900 metara od puta Ovčara – Grabovo. Tu su 20. studenoga 1991. ubijeni i bačeni u masovnu grobnicu. U rujnu i listopadu 1996. iz grobnice je ekshumirano 200 tijela, a do studenoga 2008. identificirane su 193 osobe, ubijene u dobi od 16 do 72 godine.
Zločin na Ovčari samo je jedan u nizu masovnih zločina koje je srpski agresor počinio u napadu na Vukovar. Tijekom vremena, Ovčara je postala simbol sjećanja na sva stratišta i grobnice koje su JNA i srpske paravojne postrojbe ostavile za sobom na širem vukovarskom području: Antin, Berak,
Bogdanovci, Borovo Selo, Bršadin, Ćelije, Čakovci, Dalj, Daljski Atar – Globovac, Ilok, Lovas, Marinci, Mikluševci, Mohovo, Negoslavci, Novi Jankovci, Petrovci, Slakovci, Stari Jankovci, Svinjarevci, Sotin, Tordinci, Tovarnik, Vukovar – Novo groblje, Nova ulica, skladište Veleprometa i
brojna druga mjesta masovnih ili pojedinačnih srpskih zločina, piše HMDCDR.
Izvor: https://hrvatska-danas.com/
Hitovi: 15423