Dr. Ante Ljubičić: Naših prvih 50 godina

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Srijeda, 10 Kolovoz 2022 Napisao/la Administrator
50. 1
Prije 50 ljeta: Moja Jedina i ja

Ovoga kolovoza moja Jedina i ja brojimo 50. obljetnicu zajedništva, neki kažu zlatnu. U ovo naše zanimljivo i pomalo čudno vrijeme kada baš i nije uputno hvaliti se ovakvim „uspjesima“ jer ne spadaju među kategorije koje slavi taj naš „vrli novi svijet“, mi to ipak činimo (ja i moja Jedina - Ljubica), jer mislimo da godine nisu grijeh i da ih se ne treba sramiti. I da jedino vrijednosti koje baštinimo od svojih predaka – obitelj, vjera, ljubav, prijateljstvo, odanost, poštivanje, razumijevanje, strpljivost...daju smisao našim životima. Ne bi bilo baš iskreno kad bismo se hvalili kako nam je uvijek bilo bajno - bilo je svega što život donosi (svima!): i povuci i potegni, i smijeha i suza, i ljutnje i pomirenja, ali na kraju ipak: Vrijedilo je!

I nekoliko fotkica koje ilustriraju plodove tog našeg polustoljetnog zajedništva: najbolja djeca (ljudi) na svijetu kojima se ponosimo (svatko ima pravo za svoje isto misliti), i Ona, Jedina, jednako lijepa sada kao i prije 50. Vrijedilo je i vrijedi i dalje, i unatoč ponečemu što bi najbolje bilo zaboraviti, imalo smisla. Jedino je pomalo tužno što mnogih s kojima smo toliko toga kroz život dijelili i s kojima bismo i ovo rado podijelili, nisu više s nama. Ali život je takav i s time se moramo pomiriti. Ako bi netko poželio malo poviriti u to naše vrijeme evo jedne stranice iz zapisa: Bilo pa prošlo.

U bračne vode

...Isto tako ekspresno kako je krenuo moj radni staž, dogodilo se i ono što nam svima, htjeli mi to priznati ili ne, u bitnome odredi cijeli život: zaplovio sam u bračne vode. Nikada ranije o tome nisam ozbiljnije razmišljao – ni na pamet mi nije padalo, niti sam sa svojom budućom životnom partnericom o tome ikada razgovarao. Mislio sam da je to samo za ozbiljne ljude, a ja se takvim nisam osjećao. Jednostavno, iz Zagreba smo došli zajedno; ona uzela godišnji odmor jer je tamo već bila zaposlena i trebala se vratiti nazad, a ja ovdje dobio prvi posao. I što sada? Nagovarao sam je da ostane iako mi nije padalo na pamet ništa drugo, osim uvjeravanja da stvarno ne želim da ode. Onda nam je netko natuknuo:
- Pa zašto se vi ne oženite? Što imate čekati? Niste premladi, punoljetni ste. Oboje radite.
I upalilo je. Nakon kraćeg promišljanja: - Hm! Kako? Što? - sve je bilo gotovo za koji tjedan. Tko zna što bi bilo da je otišla? Bi li to bio rastanak zauvijek? Ili ipak...?
Kad je pala odluka da se vjenčamo, ni na kraj pameti nam nije bilo da priređujemo svadbu s mnogo uzvanika. Jednostavno, ni jedno ni drugo nismo osjećali nikakvu potrebu za tim. Sama ideja svadbe nije nam se dopadala. Zamislili smo pozvati samo kumove i još pokojeg prijatelja i nikog više.Osim toga ni novaca nismo imali za taj luksuz. I za odjelo za promociju na fakultetu morao sam posuditi od prijatelja. Kad sam izložio taj naš plan majci ona se zgrozila:
„Moj sinko, nemoj nas sramotiti! Što će svit reći! Nismo mi baš najjadniji na svitu! Ripa bez korjena!“ Još se nije čulo da je to itko kod nas tako napravio“.
Kako sam ja ostao pri svom, ona je bez mog znanja pozvala brata da dođe kući. A kada je on odgovorio da ne može dobiti dopust (bio je na radu u Njemačkoj), majka i sestra su smislile plan kako da ga ipak privedu: poslale su mu telegram u kojem ga pozivaju da hitno dođe jer je mater na umoru.
To je bio dovljno jak razlog da ga moraju pustiti iz firme. Brat je došao, ali je bio ljut kako zbog telegrama koji ga je šokirao, iako je slutio da bi moga biti fiktivan, tako i zbog samog razloga zbog kojega je poslan. Nije mi ništa drugo preostalo nego samo da se pokušavam opravdavati za nešto za što nisam bio ni kriv ni dužan. Zbog svega toga cijelo vrijeme atmosfera u kući je bila više komorna nego svečarska, što će se posebno i na duže vrijeme dojmiti moje Jedine.
Od svega jedino vrijedno pamćenja bilo je vjenčanje u crkvi. Bilo je to na velikoj pučkoj misi „prid cilim svitom“ , i prvi put po novom pravilu po kojm mladenci izgovaraju cijeli tekst zakletve o doživotnoj vjernosti i ljubavi, i u dobru i u zlu. Najljepši kompliment o kojemu se pričalo dobili smo od Bajkine kćeri Mile, mlade djevojke, koje se vjenčanje tako dojmilo da je izjavila da bi se i ona, iako muslimanka, rado vjenčala u našoj crkvi.
Sve ostalo - zaboraviti što prije. Tijesna zagušljiva birtija, nešto rodbine i prijatelja, hrpe hrane i pića, i ništa više. Bez pjesme, bez plesa, bez nazdravica, gotovo kao za karmine. Jedva smo čekali da sve završi. Kod moje (roditeljske) kuće po običaju skupilo se nešto susjeda – došli „u kolo“. Vjerojatno su bili razočarani što nas je bilo tako malo i što nije bilo nikakvih atrakcija. Htjeli su bar vidjeti mladenku kako (neuspješno) prebacuje jabuku preko kuće i ljubi kućni prag, kako je prenosim preko istog i slične stvarčice prema prastarim običajima, ali ni ona ni ja nismo bili raspoloženi za taj folklor, pa smo sve to jednostavno ignorirali.
„Medeni mjesec“ proveli smo u zavičaju u majčinoj kući, a kako je upravo bilo vrijeme vršidbe žita, ispalo je tako da svojoj mladenki, najboljoj i jedinoj umjesto da je odvedem na romantično putovanje, već prvog dana zajedničkog života otkrijem čari težačkih zanimacija i iskustvo žuljeva na rukama koje je zaradila u nastojanju da se iskaže kao vrijedna radnica. Nikad mi to nije oprostila.

Mala galerija:

50. 4
Jedina na mojoj promociji

50. vjenčanje
Nakon onog sudbonosnog "Da"

50 Barbara
 Baš nas briga, sad imamo svoju pravnicu - naša Barbara nakon promocije
 
 
50.Brane diploma
    Sa svojim inženjerom - diploma FER-a u Branimirovim rukama!

 

50. Zajednička Iva krizma
 Na Ivinoj krizmi. 

50. Iva
Slika sve govori

 50.IvaKoncert
 Ivine "Glazbene staze"- Koncert u Lisinskom

 50 Brane i majka
 Majka i njen sinčić Branimir

 Ja i LjJPG
 Usred korone

50 djeca u igri
Naša radost
 
 
 50 jezeromi
 Samo dvije godine ranije (Na plaži Marinovac na Buškom jezeru. Odjednom je zapuhalo jako jugo i podigli se valovi...)
 
50. sami ne usamljeni
Danas: Sami, ne usamljeni

Hitovi: 322