Iz zapisa jednog liječnika

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Petak, 05 Studeni 2021 Napisao/la Administrator
JaMedPNG
              Dr. Ante Ljubičić
Ako ste koji put bili u društvu s liječnicima (ne mislim na ono u ulozi pacijenta), vjerojatno vam je bilo preko glave priča o bolesnicima i bolestima, lijekovima, operacijama, njihovim uspjesima i neuspjesima (ovo posljednje manje), i kojekakvim dogodovštinama u tom njihovu svijetu bijelih mantila. Ovdje bih vam ipak pokušao približiti nešto od takvih sadržaja, a vi kako vam volja: ako vam se ne sviđa u svakom trenutku lako odustanete.  
 

Uvjeren sam da je malo onih koji i sami kojiput nisu iskusili kako je to biti bolestan i koji su baš posve ravnodušni prema ovakvim temama. Konačno, što bi moglo biti dramatičnije od onih situacija u kojima se radi o pitanju zdravlja ili bolesti, života i smrti. Ovo, naravno, vrijedi samo onda kad se odnosi na nas osobno ili naše najbliže. U svim ostalim prilikama to nam baš i nisu privlačne teme (volimo ono što je ugodno i lijepo, a bolest to sigurno nije), kojih se klonimo ako je to ikako moguće. Kao i svih onih koji su bili svjedoci takvih trenutaka, pa makar u ulozi naših spasioca; kad nam je dobro i kad nam nisu potrebni, nerijetko nam postaju predmetom podsmjeha i ogovaranja. Nije fer, ali što se može, takvi smo mi ljudi. Unatoč svemu idemo kako je najavljeno, jer: Verba volant, scripta manent  - zapisano ostaje, riječi odlijeću, zaborave se. A možda bi ipak moglo biti zanimljivo. Pa i poučno.

Dr. Ante Ljubičić

Kad vidiš „kuma“
Često bih se tijekom svoje liječničke prakse sjetio priče koju sam kao dijete tko zna koliko puta čuo od starog strica Ivana. Obično bi to bilo tijekom ljeta kad bi se odmarali od kakvog posla, ili za vrijeme dugih zimskih sijela. Ponajviše kad bi se netko požalio na kakve tegobe i pitao ima li tko lijeka za njegovu bolest. Čulo bi se tada svakojakih savjeta, koje bi obično stric Ivan začinio svojom pričom. Najprije bi dopunio lulu, pripalio i potegao dim dva, onda se nakašljao da pročisti grlo, i započeo od riječi do riječi uvijek istu priču.
Bio jednom siromašan čovjek koji je imao devetero djece. Kad mu se rodilo deseto pođe on u selo potražiti koga tko bi mu bio kum djetetu. Komu se god obratio našao bi neki razlog da ga odbije. Te zbog ovoga, te zbog onoga. Nitko nije želio imati vezu sa sirotinjom. Dok se tužan i razočaran vraćao kući, a već se bilo sunoćalo, odjednom se ispred njega odnekud stvori nepoznat čovjek. Bio je visok, vitak, sav u crnom, sa crnim cilindrom na glavi.
-Zašto si tako tužan prijatelju?- upita nepoznati siromaha.
-Kako ne bih bio – odgovori mu siromašak i ispriča svoju nevolju.
Na to će njemu Nepoznati:
-Ništa se ti ne brini, prijatelju. Evo ja ću biti kum djetetu.
Tako je i bilo. Dijete su krstili i lijepo proslavili krštenje. Sve troškove podmirio je kum i k tomu sve obilato darovao. I kumče i ostalu djecu. I roditelje.
Kad su bili pri kraju slavlja upita kum siromaha čime se bavi i od čega živi.
-Imamo malo zemlje, i to vrlo škrte, i nešto blaga. Kravicu i desetak ovaca- odgovori mu siromah.
-Pa kako izlazite na kraj? Može li se živjeti od toga? – opet će kum.
-Teško, kume moj. Mučimo se. Često pomažem drugima u selu i tako nešto priskrbim ovoj svojoj sirotnji. A ima i dobrih ljudi koji nam pomognu hranom i odjećom.
Nakon nekog vremena šutnje kum će siromahu:
-Znaš što kume, ja bih tebi kazao što bi ti mogao raditi i kako se obogatiti. Lijepo ti kreni po svijetu i liječi ljude. Nemoj se brinuti što ništa ne znaš o tome. Kad te zovu nekom bolesniku samo gledaj jesam li ja negdje u blizini. Ako mene vidiš reci da tu nema lijeka ni pomoći, i ne prihvaćaj se liječenja. A ako me nema onda slobodno jamči da ćeš ga izliječiti. Bez obzira o kakvoj je bolesti riječ. Pa i najtežoj. Možeš mu davati ljekovite kakve hoćeš, ljekovite trave, čajeve, bilo što.

Posluša siromah kuma i pođe po svijetu liječiti ljude, držeći se savjeta koje je od njega dobio. Ubrzo se proslavio kao najbolji doktor i postao jedan od najuglednijih i najbogatijih ljudi u cijelom carstvu.
Vrijeme je prolazilo i nekadašnji siromašak već je odavno zaboravio da je to ikad bio, kad li jednog dana evo kuma k njemu. U istom onom crnom odjelu, s cilindrom na glavi, jednako visok i mršav.
-Evo mene, kume, došlo i tvoje vrijeme!
-Kakvo vrijeme, kume moj? - nekadašnji siromašak, sada bogataš će njemu.
-Pa, da se pripremiš poći sa mnom. Sutra dolazim po tebe – reče kum. I kako se iznenada pojavio tako je i nestao.
Uzalud je liječnik pojurio za kumom ne bi li ga namolio da mu da još malo vremena; ovaj se već bio izgubio. Bio je očajan, sve se oko njega počelo okretati. Tek je sad počeo živjeti kao čovjek. Sve ono prije bilo je samo muka i jad. Patnja! Ne, ne može tako biti! Nikako! Nije pošteno!
I odluči pobjeći . Što dalje od kuma! Grozničavo je razmišljao kamo bi bilo najbolje. U neki veliki grad i izgubiti se u milijunskom mnoštvu, ili u džunglu? Pridružiti se nekom od divljih plemena amazonije ili Afrike? U svakom slučaju preko oceana na drugi kontinent. I dok je plovio brodom sjedeći u luksuznoj kabini za bogato postavljenim stolom, vjerujući da je već dosta daleko, da ga više nitko ne može naći, odjednom se odnekud pojavi kum i sjede naspram njemu.
U nevjerici i strahu ostao je bez riječi. Na svjećnjaku ispred njih jedna svijeća je upravo dogorijevala. Posljednje što je čuo bilo je:
- Kume moj, ova svijeća je tvoja!

*      *      *

Dosta godina kasnije pokazat će se da je stric Ivan doista vjerovao u ovu priču. Da je čovjeku sve unaprijed predodređeno, pa i ona posljednja ura. I da je sve ono što liječnici čine sasvim suvišno. Bit će kako ti je suđeno. Kad mu je zbog bolesti prostate nastao zastoj mokraće (retencija), nije pristao na operaciju. Samo su on i njegovi najbliži znali u kakvim je mukama završio svoj ovozemaljski put.

Svaki je početak težak
Svaki početak je težak – kaže stara narodna uzrečica pa tako ni meni nije bilo drugačije. Na fakultetu te nauče svemu i svačemu, ali te ne pripreme za praksu, za život. Pa prvih dana samo gledaš što rade stariji kolege, pokušavš uhvatiti svaku njihovu riječ, zbilježiti svaki postupak, preporuku, savjet i misliš kako bi to primjenio kad ostaneš sam s bolesnikom. U mislima listaš one svoje debele knjižurine iz kojih si učio za ispite i zamišljaš što bi učiniti ako dođe ovo, ako dođe ono..., ili... sto drugih stvari. Što ako se pacijent žali na srce? Ili na trbuh,...pluća, bubrege, živce...? Glava puna, a sve izmješano, zbrčkano. I čini ti se da ništa ne znaš. Pa odgađaš taj trenutak da ostaneš sam unedogled. Još jedan dan, još jedan... I tko zna dokle bi to išlo da me jednog dana kolega mentor, kao slučajno, nije ostavio samog u ambulanti.
-Evo, ti nastavi, ja ću se brzo vratiti. Ako ti što bude trebalo, samo zovi – rekao je i izašao.
Bilo je kao kad te gurnu u duboku vodu, a tek si proplivao. Panika! Strah! Što sad? Što ako ovo, ako ono? Kako ovo, kako ono? Bože pomozi! Onda uz takvu strepnju i iščekivanje ulazi starica koja bi da joj se provjeri tlak. Prihvaćaš se posla, objašnjavaš kako stoje stvari i što joj je činiti; kažeš koju riječ ohrabrenja i ona odlazi zadovoljna: Bog te blagoslovio, sinko. Pa druga kojoj treba samo recept za mast za oči. Napišeš to i problem rješen. Onda dovode dijete koje ima grlobolju. Pogledaš grlo, poslušaš pluća, izmjeriš temperaturu i dijagnoza je tu. I terapija. Antibiotik tjedan dana pa kontrola. Ako se pogorša, i ranije. I sve tako, čista laganica. Bez ikakvih problema. Ništa od onog o čemu si razmišljao i čega si se pribojavao. I tako prođe prvi dan, vatreno krštenje. Preživio! Sutradan: opet isto. Kao i sljedećih dana. Već se pomalo praviš važnim: Pa ja sam pravi doktor! Čovječe! Tko je kao ja!? Narode, navali!
Tih sam se početničkih dana obilato koristio šalabahterima u kojima sam pospremio sve ono što sam „pohvatao“ od prakse starijih kolega. Ubrzo sam uvidio da tu ima i nekih stvari koje baš i nisu u skladu s onim što smo učili tijekom studija. I počeo to pomalo sređivati, dopunjavati, produbljivati. Bio je to početak pravog studiranja, onog ne za ispite, nego za život. Dosta vremena kasnije, kad su me i drugi smatrali „pravim“ (iskusnim) liječnikom vidio sam kod nekih od tih kolega da su do kraja ostali „vjerni“ tim svojim početničkim shemama u pristupu liječenju pojedinih bolesti.

Prva intervencija
Prvi ozbiljniji slučaj na kojemu se baš i nisam proslavio, ali koji je, kako će se vidjeti, bio vrlo poučan, imao sam u svom rodnom P. Dok sam radio u ambulanti odjednom se začula vika u čekaonici:
-Umire čovjek! Umire čovjek! Doktore, hitno! Požurite!.
-Što je bilo? Gdje, kako? - pitam čovjeka koji mi je upao u ambulantu i doznajem da je pozlilo prodavaču u obližnju trgovini. Srušio se i leži nepomično. Zgrabio sam svoju torbu i za koji trenutak bio kod bolesnika. Bio je to moj susjed Stipe K., prodavač u trgovini kojega sam dobro poznavao. Ležao je na podu zatvorenih očiju, lica siva poput pepela i modrih usnica. Na prvi pogled činilo se da ne diše i pomislio sam da je mrtav. Nakon pažljivijeg pregleda vidjelo se da ipak diše, pa nije bilo potrebe za reanimacijom. Srčani tonovi su bili tiši ali pravilni i lagano usporeni, tlak nešto niži i puls slabiji. Prvo što sam pomislio bilo je: srce, infarkt. Palo mi je na pamet ono iz mojih šalabahtera o praksi starijih kolega, i bez previše razmišljanja, a i zbog imperativa pred brojnom publikom da bar nešto učinim, odlučim se dati mu injekciju - lijek za srce (kardiotonik). Nakon koje minute bolesnik je počeo dolaziti k sebi, ali se ja u strahu da mu se stanje ne bi opet pogoršalo više nisam usudio čekati, nego sam ga u pratnji bolničara poslao u obližni medicinski centar.
Kad sam se poslijepodne toga dana raspitao što je bilo s mojim bolesnikom, doznao sam da je vraćen kući i da je posve dobro. Još tijekom puta prema bolnici njegovo se stanje sasvim popravilo. U bolnici su mu napravili EKG i rekli da mu nije ništa.Tek kasnije kad sam malo dublje ušao u tajne medicinske struke uvidio sam da je prvo na što je trebalo pomisliti bila padavica (epilepsija).
Bolesnika sam, naime, zatekao u stanju nakon velikog napada, kad je bio potpuno miran i bez svijesti. Znao sam da je sklon alkoholu, a takvima ovakva stanja nisu rijetkost. Trebalo je samo raspitati se kod onih koji su vidjeli kako je sve počelo; oni bi vjerojatno spomenuli epileptičke grčeve i pad, i dijagnoza bi bila odmah jasna kao na dlanu. Osobito ako bi se još provjerilo je li imao pjenicu na ustima, je li se ugrizao za jezik, nije li se možda pomokrio u hlače, je li se ičega sijeća itd

Na greškama se uči
Ubrzo nakon početničke nesigurnosti uslijedilo je razdoblje posve suprotno ovom prvom. Gotovo da sam priželjkivao što teže pacijente kako bih se mogao iskazati svojim znanjem i umijećem. Katkad bi mi to izletjelo i u društvu ravnatelja, čemu bi se on, već iskusan lisac, samo nasmijao. Ne bez malo ironije.
Već sam se ranije jadao kako su me u to vrijeme pacijenti zaobilazili u širokom luku. Radije su išli sarijim kolegama, jer im ja baš i nisam ulijevao osobito povjerenje. Ipak, katkad je bilo posla i preko glave, osobito tijekom sezonskih epidemija gripe kad bi se broj pacijenata jako povećao a broj liječnika smanjio. U takvim razdobljima radili bismo gotovo bez prestanka, dan i noć. Najprije redovita prva „šihta“ s prepunim čekaonicama, onda odlazak u terenske ambulante, a nakon povratka noćno dežustvo. Sutradan isto, bez stanke.
U takvim okolnostima brzo uvidiš da je nemoguće baš uvijek držati se striktno svih propedeutičkih pravila o pristupu bolesniku. Maksimalno pojednostavljuješ i skraćuješ i anamnezu i status, samo da bi koliko je moguće ubrzao protok pacijenata. Često to ostane i bez skidanja bolesnika i bez svih onih detalja koji čine pregled bolesnika – inspekcije, palpacije, perkusije, auskultacij, pa i bez pisanja nalaza. Ubrzo se i navikneš na takvu praksu i stekneš dojam da to i nije loše, dapače da je dobro, da si uspješan. I onda se još hvališ velikim brojevima „pregledanih“ bolesnika, i s vremenom se navikavaš na pohvale drugih kako si dobar, brz, spretan.
A onda, kako to obično biva kad se ne ide pravim putem, kad najmanje očekuješ, dolazi kazna i otriježnjenje. U jednom takvom „udarničkom“ danu u terenskoj ambulanti, među brojnim pacijentima koje sam pregledao na opisani način, bolje rečeno koji su prodefilirali kroz ordinaciju, bila je i jedna beba. Ništa osobito kod nje nisam zapazio, tek blage simptome respiratornog infekta, odnosno banalne prehlade, i preporučio samo opće mjere i simptomatsku terapiju. Vratio sam se kući zadovoljan uspješno obavljenim poslom.
Nakon nekoliko dana javili su mi da je jedno dijete koje sam tada pregledao završilo u bolnici zbog meningitisa. Kada sam nazvao pedijatra da se raspitam o stanju djeteta odgovorio mi je, ne bez blage doze ljutnje i ukora, da je dijete dobro. I poučio me: „Kolega, da ste samo stavili prst na fontanelu vidjeli biste o čemu se radi“.
Nije bilo nimalo ugodno, ali sam pouku zapamtio za cijeli život. Da se, kad je u pitanju briga o ljudskom zdravlju nipošto ne smiju zanemariti stručni uzusi, da za propuste i greške ne mogu biti opravdanja bilo kakve okolnosti, i da se onaj komu se pacijent, odnosno bolesnik povjeri ne može nikako distancirati od odgovornosti za rezultate ili posljedice, bez obzira na okolnosti.
Od liječnika se očekuje da u konkretnim uvjetima učini najbolje što može. Osnovno je postaviti dijagnozu, što je pretpostavka za bilo kakve dalje korake. Bez sigurne dijagnoze ne može se i ne smije upuštati ni u kakvu terapiju. Ako nisi siguran jedino je rješenje poslati pacijenta tamo gdje je to moguće učiniti. Upuštanje u liječenje bolesnika znači preuzimanje pune odgovornosti za njegovo zdravlje i život. Pridržavanje toga principa nema alternative ako se želi izbjeći rizik i za bolesnika i za liječnika. I to uvijek i bez iznimke, iz dana u dan, od bolesnika do bolesnika, jer svaki od njih je druga priča, drugi izazov i druga sudbina.
Jedan dobri stari profesor bi rekao:
- To ti je kao vožnja autom: popusti li pažnja makar samo na trenutak – eto katastrofe. I nikad do cilja.
Čini mi se da sam to usvojio odmah na početku svoga puta, na čemu sam zahvalan svima onima od kojih sam učio, a osobito Onomu koji ravna i brine o svemu što postoji. 

*      *      *

Nedugo nakon što sam jedva preživio onaj „strašni“ prvi samostalni radni dan u ambulanti rasporedili su me u dežurstva u hitnoj službi. Danima prije nastupa raspitivao sam se kod starijih kolega kako to izgleda, što se najčešće događa, kakvi su najčešći slučajevi, kako se rješavaju, što ako ovo, ako ono, i tako redom.
-Ma nije to ništa – hrabrili su me oni. – Nećeš imati nikoga. Ako i dođe nešto teže pošalješ ga dalje i miran si. Samo ćeš se dobro naspavati. Ne će te dijete ni žena buditi.
Ipak, ja sam marljivo i detaljno ponavljao sve lekcije iz hitne medicine, naoružao se priručnicima i svojim šalabahterima s preciznim uputama. Što ako dođe netko sa srčanim tegobama, visokom temperaturom, bolovima u trbuhu, s povraćanjem; ako nekog dovezu u besvjesnom stanju ili s ozljedama zadobivenim u prometnoj nesreći. Ili ako nešto pođe loše u rodilištu – kakvo krvarenje, poprečni položaj, porod na zadak i slično. Bože dragi pomozi!
Prvih nekoliko dežurstava prošlo je baš onako kako su mi govorili: mirno i bez ikakvih ozbiljnijih slučajeva. Kako je bilo uobičajeno dežurati od kuće sve do večeri, ja se nisam odmicao od telefona. Svako malo zvao bih dežurnog bolničara i pitao je li sve u redu. Sve dok tim svojim zivkanjem nisam prevršio svaku mjeru i dok mi on nije odbrusio:
- Daj prestani više d.... s tim telefonom (neću navoditi izgovorenu prostotu)!. Zavat ću te kad bude trebalo.
Bilo mi je krivo, uzvratio bih ja njemu mnogo ozbiljnije, ali sam odustao jer je moja pozicija u tom trenutku bila krajnje ranjiva. Kasnije će se pokazati da je taj grubijan naizgled sirovih manira jedan od boljih i odgovornijih suradnika.
A onda se tijekom jednog takvog dežurstva poziv iz Doma zdravlja:
- Doktore, hitno. Imamo saobraćajku!
Za nekoliko minuta bio sam u ambulanti za hitna stanja. Ozlijeđeni, mladić od kojih dvadesetak godina, ležao je na nosilima; bio je blijed s graškama znoja na licu, pri svijesti.
-Prijelom podkoljenice – raportirao je bolničar i opisao detalje prometne nesreće: gdje se dogodila, kako, kada, u kakvim okolnostima. Sve to ponovio mi je i ozlijeđeni mladić. Svega se sjećao. Na upit je li imao gubitak svijesti, odgovorio je da nije. Osim bolova u nozi nije navodio nikakve druge tegobe. Imao je samo jasne znakove zatvorenog prijeloma podkoljenice, drugih ozljeda nije bilo.
Nije bilo dvojbi što činiti: ublažiti bolove, imobilizirati nogu i hitno poslati na kirurgiju u najbliži MC.
-Dajte mu analgetik i donesite udlage . I pozovite vozača! Ide na Kirurgiju.
Sve je išlo kako treba jedino udlagama ni traga ni glasa. Ni onih najmanjih!. Što sad? Ima li barem kakva zgodna daska, štapovi ili bilo što čime bismo imobilizirali nogu. Ništa! -Jedino držak od metle – našalio se bolničar. To ipak ne bi imalo smisla, bila bi prava sramotata i ruglo. Kao jedino rješenje imprvizirali smo kakvu takvu imobilizaciju uz sama nosila.
Uglavom naš pacijent je stigao na cilj bez problema, jedino ga je boljelo kad su ga skidali s nosila. Povratna informacija je bila porazna i za našu ustanovu i za mene osobno.
-Kakav je to način poslati čovjeka s frakturom bez imobilizacije. Ni na divljem zapadu se tako nije radilo.
Bilo mi je teško, osjećao sam se posramljeno, ali tu se više nije moglo ništa popraviti. Ono što je najgore – bili su u pravu. Preostalo mi je samo to da se maksimalno zauzmem da se hitna služba opremi svime što je potrebno kako se ne bi ponovila slična situacija.
Homo hominis lupus?
Ubrzo nakon početne nesigurnosti rad u hitnoj službi ili dežurstva postala su i meni kao i starijim kolegama ne smo svakodnevna rutina, nego i prilika za stjecanje iskustva i za samopotvrđivanje. Jednog takvog dežurstva, pred samu zoru, doveli su mladog pacijenta koji se tek vratio s maturalnog putovanja iz inozemstva. Žalio se na bolove u trbuhu, mučninu, proljev i opću malaksalost. I zimicu. Nakon uvida u tegobe, njihov početak i razvoj te nakon pažljivog pregleda, shvatio sam to kao obično trovanje hranom, ili afekciju sluznice probavnog trakta. Dvoumeći se bih li ga odmah poslao u bolnicu ili sačekao malo (koji sat vremena) do početka rada laboratorija da provjerim osnovne laboratorijske nalaze, odlučio sam se za ovo drugo. Savjetovao sam da ništa ne uzima na usta osim tekućine. Kako se stanje bolesnika nije smirivalo a tegobe bile sve jače, odustao sam od čekanja laboratorija i hitno ga poslao u bolnicu zbog sumnje na moguće ozbiljnije zbivanje (krvarenje) u trbuhu.
Bolesnik je primljen na kirurški odjel a detaljnija obrada je pokazala da je uz upalu sluzbice crijeva razvio i krvarenje iz oštećene želučane stijenke i vrijedi na dvanaesniku. Tijekom boravka u bolnici uz terapiju dijetom i lijekovima brzo se i potpuno oporavio. Povratne informacije koje sam dobio, ne od pacijenta jer mi se nikad više nije javio, bile su više nego porazne na moj račun. Onaj liječnik, šef kirurškog odjela, kojeg sam već ranije spominjao, navodno je rodbini koja je bila u pratnji, rekao da sam opasno ugrozio život bolesnika zbog toga što ga nisam poslao istog trenutka kad mi se javio na pregled. I da je puka sreća što je živ stigao.
Jako me se teško to dojmilo, bio sam zgrožen, jer sam bio siguran da to nisam zaslužio. Da nisam pogriješio. Barem ne u tolikoj mjeri da bih doveo u opasnost život mladića, jer su svi njegovi vitalni parametri (krvni tlak, puls, disanje, stanje svijesti, opće stanje) cijelo vrijeme bili sasvim uredni. Konačno, takvoj mojoj procjeni išlo je u prilog i to što se brzo oporavio. Ništa mi to, međutim, nije pomoglo; dugo, dugo nakon tog mučnog iskustva morao sam se pomiriti s dosta teškim objedama i ružnim komentarima, pa i prijetnjama od rodbine i prijatelja pacijenta.
Vrijeme liječi sve, kaže poznata narodna uzrečica, pa i ovakve nevolje. Tako se i meni dogodilo da su i oni koji su se osobito isticali kao moji kritičari, koji su mi prijetilii, nakon izvjesnog vremena kad im je bilo najteže, u izboru mene za svog liječnika vidjeli najbolje rješenje. Moram priznati da mi i to nije bilo mrsko iako sam se uvijek trudio da ne dam maha vlastitoj taštini.
A onom kolegi koji se prema meni ponio onako „korektno“ nisam ostao dužan. Kako ga u prvi mah nisam nikako uspio dobiti telefonski smislio sam mu pravi odgovor, da ne kažem ružnu riječ „osvetu“. Znao sam za njegovu strast prema božanstvu ovoga vremena što se novcem zove. Osobito ako je riječ o onom pravom, konvertibilnom. On se nije ni trudio skrivati da u svojim pacijentima vidi prije svega donatore pa tek onda osobe kojima treba pomoć. Bio sam svjedokom kad je jednog mog znanca, siromašnog mladića sa teškim prijelomom noge pustio da čeka na operaciju sve dok za njega susjedi nisu prikupili dovoljnu količinu onih njemačkih banknota sa slikom orla. Znajući to svim svojim pacijentima koji su trebali kirurga davao sam striktne naputke da ni slučajno ne idu k njemu nego bilo kojem drugom kirurgu. Moram priznati (makar sam svjestan da mi ne služi na čast) da sam se posebno trudio, i uglavnom u tome uspjevao, prikazati ga u takvom svjetlu, da su od njega bježali kao od crnog vraga.
– Ni slučajno kod onog debelog, brkatog. Ni za živu glavu. Traži onog mladog, finog. On ti je najbolji.
Kako sam u međuvremenu već bio stekao nekakav ugled među svojim kolegama, osobito mlađima, i njih sam animirao da postupaju na jednak način. Rezultat je bio više nego dobar za nas i naše pacijente, a zasigurno porazan za kolegu koji se prema meni ponio nekorektno. Shvatio je to on vrlo brzo i više puta pokušavao na sve načine da stvar izgladi. Bio sam neumoljiv; nisam reagirao na njegove poruke i srdačne pozdrave. Tako je to ostalo do kraja; on je otišao svojim putem, kao i svi njegovi, a ja svojim. „Osveta“ je bila surova i nemilosrdna. Kirurška. Pogodili smo ga tamo gdje je bio najranjiviji. Ostavili smo ga bez pacijenata iz cijelog jednog kraja koji bi mu bili najsigurniji izvor prihoda. Šalili smo se na tu temu i preračunavali za koliki smo ga iznos oštetili. S obzirom na njegovu uobičajenu praksu („tarifu“) vjerojatno popriličan. (Baš sam zlopamtilo. Još se zbog ovog nisam ispovjedio, nadam se da će mi Bog oprostiti.)

Neshvaćenost ili...
Već po samom dolasku u novu ustanovu (Dom zdravlja) bilo mi je malo čudno što na našim jutarnjim stručnim sastancima nikad nema riječi o stručnim pitanjima. Obično bismo popili svoju prvu kavu uz nevezane razgovare, bolje rečeno ćakulanje. O bilo čemu što bi komu palo na pamet. Samo bi se iznimno i uzgred katkad spomenulo nešto vezano za struku i naš rad što bi posebno odudaralo od uobičajene svakodnevnice, i to bez ulaženja u ozbiljniju raspravu.
O osobito problematičnim slučajevima najčešće bismo doznali iz onih uličnih „rekla – kazala“ izvora. Baš kao i o onomu kada je čovjeku pozlilo na pola puta do kuće nakon što je bio na pregledu u našoj hitnoj službi. Nitko nikad nije postavljao pitanje zašto je umro. Koja mu je bila dijagnoza, tko je bio u službi, kako je pregledan, je li sve učinjeno kako treba, je li moglo biti drugačije itd. Pokušavao sam sugerirati takve prijedloge ali nisu nailazili na plodno tlo. Kao da nikomu nisu odgovarali – ni ravnatelju ni ostalim kolegama. Nitko se nije obazirao na to što sam isticao da je takva praksa uobičajena i redovita u svim ozbiljnijim medicinskim ustanovama.
Bilo je više sličnih primjera, ali o tome nitko nije vodio ni brigu niti posebnu evidenciju. Kada mi se jednom prigodom kolega pojadao da ga roditelji optužuju za smrt svog sedmogodišnjeg djeteta kojega je pregledao nekoliko dana ranije upitao sam ga:
-A, o čemu se radilo? Kakva je bila dijagnoza? Što si mu davao?
Kolega je samo slegnuo ramenima i promucao:
-Imao je povišenu temperaturu. Dao sam mu penicilin injekije.
Ništa više nije znao reći o slučaju - o djetetu koje mu je bilo povjereno. Ne sjećam se da je bilo ikakve rasprave o tome, one stručne. Rasprave koja bi mogla pomoći da iz nje svi nešto naučima i da naši postupci i naše usluge budu bolji i sigurniji. Vjerojatno je sve završilo samo tugom roditelja za svojim djetetom i gnjevom prema svima nama u struci koji, zacijelo, nismo bili na razini povjerene nam uloge. 

*      *      *

Po povratku sa specijalizacije zatekao sam stanje koje se ni najmanje nije promijenilo u odnosu na ono kakvo sam ostavio. Sve je bilo isto – organizacija, odnos prema struci i sve ostalo, unatoč činjenici da se brojno stanje bitno povećalo i da se sa specijalizacije već vratilo nekoliko liječnika.
Već sam ranije spomenuo kako sam u to vrijeme bio posve zanesen strukom. Ništa me drugo nije zanimalo izvan nje. Činilo mi se normalnim, pa i da je moj dug i obveza prema Kući, da to što sam naučio i čime sam ovladao tijekom specijalizacije podijelim sa svim kolegama. Samo s jednim ciljem da koliko je moguće više podignemo razinu struke a na dobrobit naših pacijenata. Ponovio sam ravnatelju prijedloge za unaprijeđenje struke i dopunu organizacije posla, uključujući i evaluaciju rezultata , ali ništa od toga nije naišlo na plodno tlo. Nije im se svidjelo. Stekao sam dojam da su im ti prijedlozi bili čak i sumnjivi, podrivački. Ostao sam usamljen. Niti kolege koji su inače bili sličnog mišljenja nisu se željeli o tome javno izjašnjavati kako se komu ne bi zamjerili.
Bilo je to na neki način isto kao i pri onom prvom dolasku u Kuću. Moja nova kvalifikacija specijalista internista za koju sam se bio prilično pomučio tijekom četiri godine, nije baš ništa značila. Sve moje ideje i prijedlozi bili su kategorički ignorirani. Dok je pripravnost nekih drugih specijalista bila razumljiva i uredno regulirana, moja (internistička) nije dolazila u obzir. Smatralo se da nije potrebna. Međutim, to nije bila zapreka da me zovu kad god nešto „zagusti“. Nije im odgovaralo ni da vodim odjel (stacionar) koji je po definiciji predviđen za najteže, mahom internističke bolesnike, nego je to prepušteno najmlađem kolegi i to pripravniku. Bilo je očito da je u svemu ovomu ključno bilo osobno stajalište ravnatelja i onih koji su ga na to poticali. Razloge tomu ni tada ni kasnije nisam mogao dokučiti. Milio sam: najviše zbog neznanja, a možda i malo jala.
Što mi je drugo preostalo nego pomiriti se sa svime i okrenuti se sebi, poslu, struci i svojim pacijentima. Unaprijed sam odustao od borbe za status koji bi mi po svakoj zdravoj logici trebao pripadati, jer mi se činilo da bi to u datim okolnostima bilo bez izgleda. Nitko to ne bi razumio niti bi moglo proći bez dubljeg konflikta s ravnateljem, k tomu i prijateljem. A potom i vlastite kompromitacije, što, naravno, nisam ni htio niti želio. To će se dosta kasnije pokazati jedino ispravnom odlukom.

*      *      *

Vrijeme je prolazilo, a stanje se ništa bitno nije mijenjalo. Ni prijedlozi o nekim minimalnim promjenama u vezi s mojom službom nisu prolazili. Tako je bilo i s prijedlogom da kolege iz opće medicine, prije nego što upute internističkog bolesnika u neku vanjsku ustanovu, konzultiraju internista u svojoj Kući (dakle mene). Barem kad je riječ o pacijentima pod mojom kontrolom. To mi se činilo logičnim, jer su mi bili dobro poznati i većinu sam mogao sam rješiti. I poštedjet ih putovanja i nepotrebnog maltretiranjao, pa i troškova. Ravnatelju se činilo da to nije dobro, da kolegama ne treba ograničavati prava.
-A i tebi je bolje – govorio bi - što bi se mučio i dolazio kad možeš biti u miru. Ako smatraju da im treba neka te zovu.
Onda bi se događalo da se takve bolesnike nepotrebno vozi i do stotinjak km udaljenene bolnice, odakle bi ih često vraćali nazad s komentarom:
-Nema indikacija za hitni prijem. Nastaviti uzimati dosadašnju terapiju i redovite kontrole kod svog internista. Usput bi još često znali upitati:
-Zašto ste uopće dovozili pacijenta kad imate svog internista. Pa on je sve to mogao rješiti.
Bilo je i drugih situacija koje bi se teško mogle prihvatiti kao normalne, logične. Kad bi u hitnoj službi bilo nešto osobito dramatično, pa i kad nije bila riječ o internističkom slučaju (jednom se radilo o udaru groma), onda bi me ipak zvali i izvan mog radnog vremena. Bilo kada – noću, blagdanima. Bez obzira što to nije bilo uređeno kao moja radna obveza. Jedne takve prilike kad su me pozvali zatekao sam bolesnicu koja je umirala pod kliničkom slikom srčanog zastoja. Prema svemu gotovo je bilo sigurno da se uz zatajivanje srca radilo i o intoksikaciji (trovanju) digitalisom - odnosno pretjeranom uzimanju lijeka za srce. Neposredno prije nego što sam došao bolesnici su dali dodatnu dozu upravo tog lijeka. Indicirala ga je kolegica koja se osobito isticala stavom da njoj nije potrebna nikakva pomoč u službi pa ni internistička. Je li joj trebalo reći kako je svojom intervencijom pomogla bolesnici da „otputuje“ što prije? Je li to pitanje trebalo postaviti na stručnom sastanku? Kolika je njena odgovornost za to, a kolika onih koji upravljaju ustanovom. Odustao sam od svih tih pitanja, ne zbog kukavičluka ili oportunizma, nego naprosta za to što sam bio siguran da bi to bilo ništa drugo nego donkihotsko jurišanje na vjetrenjače.

*      *      *

Vjerojatno više baš nikomu nije potrebno dokazivati da za postavljanje dijagnoze nije dovoljan samo pregled nego i dodatna dijagnostika, koja već spada u rutinu. Najčešće su to laboratorijske pretrage, rtg, EKG, a danas i uzv pretrage pojedinih organa. Nama je rtg snimke očitavao ravnatelj, koji je po specijalizaciji bio pneumoftiziolog. Mi bismo poslali pacijenta na snimanje pluća i dobili očitanu snimku, odnosno njegov nalaz. Bilo je malo nezgodno kad bi on bio odsutan, što je u jednom dužem razdoblju kad je preuzeo važnu političku funkciju bilo dosta često, pa bismo taj nalaz dobili tek nakon više dana. Kako se ta pretraga obično radi kad postoji sumnja na ozbiljnije stnje, primjerice upalu pluća ili sl., jasno je da nije imalo nikakva smisla čekati na nalaz dva, tri ili više dana. Nalaz je trebao isti dan, još bolje isti čas kako bi se što prije došlo do dijagnoze i započelo odgovarajuću terapija.
Svaki liječnik tijekom studija polaže ispit iz radiologije i nauči očitati snimak pluća, a osobito se to odnosi na specijaliste interne medicine. Zbog toga bih u takvim situacijama tražio da mi donesu rtg. snimak bolesnika, ili bih sam otišao na odjel radiologije da ga tamo pogledam. To se baš nije sviđalo ravnatelju, jer mu je remetilo plan o načinu funkcioniranja njegove službe. Kad sam jedne prilike, ne znajući da je tog dana i on u službi, došao na taj njegov odjel da pogledam snimak pacijenta kojega sam poslao na rtg zbog sumnje na upalu pluća i naišao na njega, očitao mi je takvu lekciju da mu miniram službu i to na takav način i takvim tonom da su naši odnosi poslije toga ostali zaleđeni za duže razdoblje. Ni danas kad zavrzim taj film unazadnisam uspio dokučiti zašto je sve to tako moralo biti. 

Svrab
(Ovdje se doznaje kako ni pojava svraba u obitelji ne mora nužno biti najgora stvar.)

Bio sam na odsluženju vojnog roka u glavnom gradu bivše propale države kad me supruga nazvala i kazala kako je naša kćerkica dobila nekakav čudan osip. Odvela ju je dermatologu koji je slovio za najboljega u širem okruženju, koji je preporučio Pronizon tablete i mast za lokalnu primjenu.
Jako sam se zabrinuo za svoju desetomjesečnu miljenicu. I začudio. Jer, mora biti da je nešto ozbiljnije kad joj je dao kortikosteroide. I to kao sustavnu terapiju, na usta (peroralno) i lokalno. Ovo posljednje bih još nekako shvatio kao kratkotrajni pristup, ali ono prvo nikako. Što bi to moglo biti – pitao sam se, i padale su mi na pamet samo najozbiljnije kožne bolesti. Pemfigus? Neki teži oblik dermatitisa? Alergija?
-Kako se osjeća naša curica? – pitao sam suprugu. Kako izgleda? Boli li ju nešto? Plače li? Kako je s hranom, kakav joj je apetit?
-Ma sve je dobro osim tog osipa i što ju svrbi? Ništa drugo ja ne primjećujem. Jede normalno, izgleda normalo.
-Znaš što – rekao sam supruzi – ne daj ti njoj ništa. Pa ćemo vidjeti kako će se to razvijati. Ja ću pokušati doći čim prije, kad uspijem dobiti koji dan odsustva.
Ispalo je tako da je za desetak dana bio neki državni praznik i da su nas sve pustili kući. Putovanje vlakom od Bg do St zbog zastoja potrajalo je dvadesetak sati umjesto deset (jer se nisam ohrabrio za let zrakoplovom; uspjelo mi je to sljedeće prilike).
Bio sam tada mladi liječnik s nekoliko godina prakse i bez većeg iskustva, ali ipak odmah mi je palo na pamet, pa čak i onda kad mi je to supruga prvi put priopćila, da bi to mogao biti svrab. Na djetetu se nisu mogli uočiti nikakvi znakovi bolesti osim neznatnog osipa po rukama i trupu i ogrebotina od češanja.
– Što je bilo onom kolegi da joj je dao kortikosteroide? – pitao sam se. To je posljednje na što bih se odlučio, jer nikako se ne uklapa u ono što smo slušali na predavanjima iz pedijatrije. Pa, ipak... kolega je iskusan, valjda zna svoj posao...Je li u redu da ne poštujemo njegove preporuke?
I padne mi na pamet jednostavno rješenje: metoda vlastite kože. Od istog sam trenutka grlio i privijao k sebi svoju miljenicu kao nikad ranije. I spavala je s nama u istom krevetu. Nitko sretniji nije bio od mene kada sam i ja nakon nekoliko dana osjetio svrab po rukama, najviše među prstima. Osobito noću i na toplom. Sad sam bio siguran u svoju dijagnozu, i vjerojatno sam jedan od rijetkih čudaka koji se hvalio kolegama kako se osvrabao.
Dalje je sve bilo jednostavno. Svih troje smo primjenili tretman: Scabitox otopina po cijelom tijelu nekoliko dana, temeljito pranje i peglanje rublja i problem je bio rješen. Konačno sam mogao odahnuti i prestati razmišljati o mogućim opasnim bolestima koje sam u svojoj brizi povezivao s našom curicom.
Kako stvari nikad nisu jednostavne i ovaj će se problem pokazati malo složenijim nego što se činilo na prvi pogled. Već koji mjesec dana po povratku u vojsku supruga mi javlja da se problem ponovio. Ovoga puta uhvatilo je i nju koja je bila u blaženom stanju. Prva sumnja da bi donosilac svraba mogla biti djevojka koja je čuvala našu curicu. Često ju je, zapravo svakodnevno, vodila u kuću svojih roditelja s brojnim ukućanima.
Ne govoreći im ništa, jer smo znali da bi se mogli osjetiti uvrijeđenima, izmislili smo razlog da ju jedan mjesec dana poštedimo od dolazaka k nama. Kao i prvi put radikalna terapija je uspjela i sve je bilo dobro dok se nije vratila naša „bebisiterica“ . Kao što smo se i pribojavali ubrzo se sve ponovilo kao i ranijih puta. Počelo opet sa svrbežom. Sada više nismo imali izbora nego otvoreno reći da mislimo kako vjerojatno sve polazi iz njihove kuće. Jako su se uvrijedili odbijajući s ljutnjom takvu mogućnost. Nije nam preostalo ništa drugo nego zahvaliti im se na suradnji i potražiti drugo rješenje za čuvanje naše djevojčice.
Tako smo se, eto, konačno rješili jedne nevolje, koja je, istini za volju, katkad znala biti i razlogom za malo smijeha i pošalica. Nisam istraživao kako je bilo kasnije s našom bebisitericom i njenima, ali kod mene se to bilo malo zakompliciralo u vidu nešto produžene furunkuloze jedne nezgodne regije što me potaknulo da se malo ozbiljnije pozabavim tom problematikom i postanem pravi ekspert za svrab.

Akutni abdomen
(Što se to dogodi u čovjeku kad između „biti ili ne biti“ izabere ovo drugo?)
Svog starog pacijenta i dobrog znanca Marka P. poslao sam na Kirurgiju zbog sumnje na zapetljaj crijeva. Jaka neprolazna bol u trbuhu, povraćanje te trbušna stijenka tvrda kao daska bili su sigurni znaci akutnog bolnog stanja koje je moguće rješiti samo hitnom operacijom. U protivnom najlošiji svršetak je neizbježan.

Bolesnika su primili u bolnicu i već sljedećeg dana pustili kući, jer navodno nije pristao na operaciju. Kako mu je stanje bilo sve lošije pozvali su me u kućnu posjetu nadajući se da bih mu ja mogao barem malo ublažiti tegobe. U to vrijeme bio sam već liječnik sa solidnom reputacijom kome se vjerovalo. Nisam mogao odbiti poziv iako sam znao da baš ništa ne mogu učiniti, jer tu nema pomoći bez operacije.
Patničkog izgleda, blijedosive boje lica, upalih očiju, zgrčen od neizdrživih bolova bolesnik je ležao u krevetu okružen zabrinutim ukućanima. Teško suzbijajući bolne jauke i stenjući jedva je prošaptao kad sam mu stavio ruku na rame i upitao kako mu je.
-Slabo, slabo, moj doktore. Gotov sam ti. Imaš li ti štogod da prekine ovu moju muku?
-Ajmo mi, dide, u bolnicu! Jedino operacija može pomoći. Nema druge pomoći. Zapetljala se crijeva – pokušao sam mu koliko sam mogao pažljivije i obzirnije objasniti o čemu je riječ i zašto svakako mora na operaciju.
-Ne bih u bolnicu! Ni za živu glavu. Ako ti štogod možeš pomoći – pomozi. Glas mu je bio sve slabiji te je šapćući i s krajnjim naporom nastavio:
-Ako ne možeš, hvala Bogu. Radije neka ovdje umrem nego da idem u bolnicu.
Što mu se toliko zmjerila bolnica – pitao sam se. Zacijelo je za to zaslužan i onaj kirurg što je nekoliko godina kasnije, nakon Oluje, otišao tragom svojih voždova. Uzalud je bilo sve moje uvjeravanje, nisam ga uspio nagovoriti. Ni mala ucjena nije pomogla. Znao sam da je pravi vjernik i da kao takav mora slijedit crkvene i Božje zakone. A prema tim istim zakonima smrtni je grijeh činiti bilo što protiv sebe. Nepristajanje na odlazak u bolnicu i operaciju ravno je samoubojstvu.
Kao da ga je to malo kosnulo nevoljko je pristao. Nakon što su ga uredili, podigli su ga iz kreveta i ponijeli prema vani gdje su čekala sanitetska kola. A onda, baš u trenutku dok su ga iznosili kroz vrata - naglo pogoršanje: tjelo mu klonulo, udovi se opustili, oblio ga hladan znoj.
-Umire, umire – povikali su panično svi u kući i stog trena vratili ga u postelju. Čim se našao u krevetu odmah je došao k sebi. Puls mu je bio malo ubrzan, a krvni tlak nešto niži.
-Ništa se nije dogodilo. Samo mu je tlak pao. Kolabirao zbog jakog uzbuđenja - nastojao sam smiriti ukućane. Uistinu nikad nisam vidio da netko toliko zazire od pomisli na bolnicu. Teško bi bilo reći je li mu teže to ili bolovi koje je trpio. Bio je doista u stanju jakog više emocionalnog nego toksičkog šoka.
Dalje nagovaranje više nije imalo nikakva smisla, bilo je beznadno. Ponovio sam što se dalje može očekivati, kakav će biti tijek bolesti. Upozorio sam ih na izvjesnost brzog kraja i velike patnje. Jedino što se još moglo učiniti bilo je dati plan za ublažavanje tegoba umirućem bolesniku injekcijama analgetika uz nadoknadu tekućine i elektrolita infuzijskim otopinama.
Kasnije su me obavijestili da je umro sljedećeg dana i da se dosta napatio. Bila je to jedna od mojih intervencija koja unatoč najboljoj volji i zalaganju nije urodila pozitivnim ishodom. Jedna od onih situacija u kojoj se svaki liječnik katkad nađe, koja osvjetljava svu dramatiku ljudskog postojanja, kao i liječničke struke, i navodi na propitivanje smisla i jednog i drugog. Pitao sam se jesu li dobrom čovjeku Marku bile teže muke Križnog puta kojeg je prošao, ili ove koje je morao podnijeti na kraju svoga života.

Slijepo crijevo
(Ovdje se kazuje kako se ne smije olako shvatiti bolove u trbuhu, a u isto vrijeme kako se za „ostati svoj“ moraš nečega i odreći!)

Jednoga dana pred sam kraj radnog vremena u ambulantu mi uđe ugledni mjesni bankar. Njegov liječnik s kojim baš nisam bio u najboljim odnosima nekamo otišao pa on svratio k meni. U zdravstvenom kartonu bila je navedena samo šifrirana dijagnoza bolesti koja se odnosi na nedefiniranu bol u trbuhu i preporuka za terapiju injekcijama penicilina.
- Hm, bol u trbuhu, penicilin, pa baš i nema nekog smisla – mislio sam u sebi. Na moja pitanja kako mu je sada, kakve tegobe ima, je li mu išta bolje otkad prima injekcije odgovorio je:
- Malo je lakše, ali stalno osjećam bol evo ovdje. Osobito kod pipanja i pritiska. Pri tom je rukom pokazivao na donji dio trbuha.
Onda sam se malo detaljnije raspitao kada je to počelo i kako se razvijalo i dobio odgovore koji su upućivali na tipičnu anamnezu za upalu slijepog crijeva. Najprije je imao bolove u gornjem dijelu trbuha, u području želuca uz mučninu i povraćanje, a onda su se bolovi spustili u donji dio trbuha. I palpatorni nalaz je bi tipičan: bolnost na pritisak u projekciji slijepog crijeva koja se pojačavala nakon popuštanja pritiska.
Nisam nimalo dvojio o dijagnozi niti gubio vrijeme na pretrage, nego sam ga odmah uputio sanitetskim kolima na kirurgiju gdje je istog dana i operiran. Malo mi je bilo neugodno što ga nisam mogao prepustiti kolegi koji ga je liječio da on sam to učini, jer je bio odsutan. Htio sam biti korektan, što je njemu bilo strano. A mislio sam kako bi mu to, možda, pomoglo da uvidi svoju grešku i da je više ne ponavlja. I da se malo spusti na zemlju, jer je imao previsoko mišljenje o sebi i često s visine gledati na druge.
Propusti kao što je ovaj mogu biti kobni za bolesnika. Prema osnovnom pravilu medicinske struke preduvjet za primjenu bilo kakve terapije bolesniku je sigurna dijagnoza, odnosno jasna predstava o čemu se radi. Ako to nije moguće onda je potrebno poduzeti dodatne dijagnostičke postupke, ili poslati bolesnika tamo gdje je to moguće do kraja razriješiti.
Poslije nekog vremena od tog događaja javlja se spomenuti gospodin i nakon što me obavijestio o svom zdravstvenom stanju – da je operiran, da je sve proteklo u redu, i da se osjeća dobro, i nakon što se zahvalio što sam ga uputio kirurgu, upita me bi li jednu večer mogao navratiti kod mene doma.
-Zašto ne – pomislio sam, i isto mu odgovorio. Neka dođe, naša su vrata uvjek otvorena. Vjerojatno se želi zahvaliti što sam ga poslao u bolnicu. Inače, čovjeka sam poznavao, ali površno. Samo: Dobar dan, dobar dan i to je bilo sve.
Večer je tekla uz ugodan razgovor, najviše o tome kako mu je bilo u bolnici, o liječniku koji ga je operirao, ali i o mnogim drugim temama. U jednom trenutku gost je kao uzgred nabacio kako me pozdravlja njegova sestra.
-Evo, poslala ti je ovo – i pružio mi kovertu. Rekla je – iz zahvalnosti za sve ono što si učinio za njenu obitelj. Što si bi susretljiv i što si je izliječio.
Bio sam zatečen i nisam znao što bih rekao. Pretpostavio sam da u koverti ne može biti ništa drugo nego novci.
-Ne dolazi u obzir- odgovorio sam energično. Ne treba. Hvala najljepša – nekako sam se ispetljao i vratio kovertu. Pokušavao sam se sjetiti sestre i što sam ja to učinio za nju, ali mi ništa nije dolazilo do pameti.
-Ma, nije to ništa posebno, sitnica jedna – inzistirao je on gurajući kovertu prema meni. Ona se samo želi zahvaliti. Mala joj je završila medicinsku školu i voljela bi raditi u Domu zdravlja. A dobra je djevojka, odlična učenica, vrijedna... Ma ne traži ona ništa..., eto tako...ako se može malo pomoći...
To je, dakle, pravi razlog zašto je došao - konačno mi je bilo jasno. Posao! Došao je kupiti uslugu od mene kao ravnatelja (zaboravio sam to prije spomenuti). Sad sam bio još odlučniji da odbijem uzeti ponuđenu kovertu.
-Ne dolazi uobzir! Hvala vam lijepo. Uzmite vi ovo nazad i odite s mirom svojoj kući.
Kako je on inzistirao i uporno vraćao kovertu k meni, sve uz riječi da je to samo iz zahvalnosti, da je to sitnica i sl., sve valjda misleći da se ja samo onako nećkam, da glumim, morao sam reagirati sasvim grubo. Uzeo sam kovertu, prišao prozoru i odlučno rekao:
-Ako ovo ne uzmete natrag, baciti ću kroz prozor! A vas ću zamoliti da idete iz moje kuće.
Vidjevši da nema šale, zbunjen i u nevjerici, jer se takvom nečemu nije nadao, bankar je uzeo kovertu ispričavajući se:
-Oprostite, oprostite, morao sam....sestra....
-Dobro...dobro,... sve u redu . Pozdravite sestru. A mala neka se javi na natječaj kad bude raspisan.
Uslijedila je nugodna tišina i dalje druženje više nije bilo moguće. Niti je imalo smisla. Dok je odlazio ponavljao je riječi isprike. Još sam ga na kraju morao umirivat.
Tek kad izašao iz kuće vidio sam u hodniku oveću plastičnu vreću – dar kojeg je ostavio. Bila je to u papir zamotana povelika šunka. Htio sam i nju odmah vratiti, ali nije bilo zgodno nakon svega još trčati za njim s vrećom. Učinio sam to idućeg jutra kad sam išao na posao. Bilo mi je usput. Vrata je otvorila bankarova supruga. Bila je toliko iznenađena da ni na pozdrav nije odgovorila.
-Evo vraćam ovo i najljepša hvala. Pozdravite supruga.
Spustio sam poklon pred nju, okrenuo se i ostavio je zbunjenu i začuđenu. Tek kad sam bio nekoliko koraka od nje učinilo mi se da čujem:
-Pa zašto?
Samo sam mahnuo rukom i produžio svojim putom.
Prijatelj kojemu sam sve ovo ispričao rekao mi je da sam bedast. I da sam mogao bar pršut zadržati i pozvati njega da on procijeni je li dobar. A onda, ako hoću - i cijelo društvo.

Iščašenje vilice
(Kako se nekada i bez osobitih zasluga može ostaviti dojam „čudotvorca“)

Bilo je nekako iza božićnih blagdana; sniježilo je, i puhao je hladan vjetar kad sam se uputio prema Šujici. Pušanija, reklo bi se u tim našim krajevima. Pozvali su me moji dobri prijatelji da pogledam jednu mlađu ženu. Naglo joj pozlilo – kazali su mi, zanijemila i ništa ne može sobom. Samo leži, ukočeno zuri u strop i ništa ne govori. I kao da ne može zatvoriti usta.

-Što li je to Bože dragi – pitao sam se dok sam se vozio po snijegom zametenom putu.
Kad sam došao kuća je bila puna domaće čeljadi i susjeda; iščekivali su moj dolazak. Srdačno su me pozdravljali, jer sam većinu dobro poznavao kao svoje pacijente. Bolesnice je ležala na postelji uza zid sobe bliže peći u kojoj je gorjela vatra, a društvo kod kojeg nisam zapazio neku posebnu nervozu zbog nje, najvećim dijelom oko velikog stola prepunog hrane i pića.

Prišao sam bolesnici, pozdravio je i upitako kako joj je. Ona je pokušavala odgovoriti, ali joj je iz grla dopiralo samo muklo krkljanje. Usta su joj bila široko otvorena, bolje reći razjapljena dok je očima kolutala pokušavajući nešto reći. Činilo se da je svjesna i prisebna. Disala je mirno. Površnim pregledom nisam uočio nikakvih znakova neuroloških ispada.

-Nije moždani udar, nije srce, nije infekt. Nastalo naglo! Pa, što je onda? Nikad nešto slično nisam vidio. A onda se odjednom sjetih prijatelja stomatologa Ante L. i razgovora s njime o iščašenju čeljusti. A ha, to je to! I primim bolesnicu s obje ruke za donju vilicu i povučem prema naprijed. U istom momentu, kao da je oslobođena od nekakve zapreke vilica se vrati u svoj prirodni požaj i bolesnici se zatvoriše usta. Odmah potom iz njih se pojavi slabašan glas:

-O, hvala ti Bože! I tebi moj dobri doktore!
Suvišno bi bilo govoriti koliko su svi u sobi bili iznenađeni i začuđeni viđenim. Za njih je bolesnica već bila otpisana. Samo su kraj čekali. Bio je to još jedan plus za moju reputaciju i sladak zalogaj za nikad dovoljno siti ego (ili taštinu). I da ne duljim, za one koji već sami nisu postavili dijagnozu bilo je to iščašenje vilice. Da, jednostavna stvar, ali onomu komu se dogodi baš i nije.

Vani je bura pojačavala i slutilo je na pravu vijavicu pa se nisam usudio odazvati pozivu domaćina da se pridružim društvu za stolom. Kod kuće me je čekala druga poruka i poziv...

Srčana aritmija
-Mare moja, što je opet? Srce se zaigralo?- pokušao sam šalom ohrabriti bolesnicu koja je sjedila na krevetu hitne ambulante loveći zrak poput ribe na suhom. Vidno se obradovala kad me ugledala i jedva uspjela uzvratiti:
-Lupa kao ludo, doktore moj. Kao da će iskočiti. Uduši, brate! Spašavaj ako Boga znaš.
S mukom je izgovorila ovih nekoliko riječi. Glas joj je drhtao, a lice tamnocrveno s kapljicama znoja i uplašen pogled odavali su paniku i strah od neposredne ugroze i smrti.
-Ne boj se Mare, smiri se. Ajde pokušaj mirno disati. Evo, sad ćeš dobiti injekciju i bit će odmah bolje.
Bila je to bolesnica Mara K. kojoj je ovo već tko zna koji put da je dovoze u hitnu službu zbog napadaja aritmije i gušenja. Iako je to uvijek bilo izvan mog radnog vremena, uglavnomo u noćnim satima, nikako se nisam mogao oglušiti na pozive dežurnog liječnika iz doma zdravlja da mu dođem u pomoć.
Kao i pri ranijim dolascima pokazalo se da su tegobe posljedica ubrzanog i nepravilnog rada srca, preko 250 otkucaja u minuti. Učinjena EKG snimka potvrdila je da je riječ treperenju pretklijetki (fibrilaciji atrija) sa brzim odgovorom klijetki. Pri ovako brzom i nepravilnom radu funkcija srca kao pumpe postaje neučinkovita, što za posljedicu ima tegobe koje smo spomenuli kod bolesnice: gušenje, paniku, slabost.
Bilo je to u vrijeme kad sam se tek vratio sa specijalizacije interne medicine dok mi je još bilo sasvim svježe iskustvo iz koronarne jedinice kada sam se gotovo svakodnevno nosio sa sličnim izazovima. Kao i ranije primjenio sam postupak koji je u to vrijeme bio uobičajen (kisik, sedativa, digitalis, kinidin), koji je rezultirao povratkom u normalni sinusni ritam. Jedino je bilo malo nezgodno što sam morao provesti cijelu noć s bolesnicom. Unatoč tome bio sam sretan, ništa manje od bolesnice, što je sve završilo sretno i uspješno.
Bolesnica je godinama bila pod kontrolom vodećih specijalista kardiologa u dvije velike medicinske ustanove i redovito je uzimala preporučenu terapiju koja se sastojala od četiri lijeka istovremeno usmjerena na protuaritmički učinak. Uvažavajući autoritete i kompetencije spomenutih stručnjaka nisam se upuštao u modifikaciju njihove terapije, nego bih svaki put nakon napadaja aritmije i cjelonoćnog bavljenja njome preporučio da nastavi terapiju i javi se njima na kontrolu.
Nakon posljednjeg dolaska odlučio sam preuzeti odgovornost i postupiti prema svojoj zamisli. Isključio sam svu dotadašnju terapiju i uveo novi antiaritmik (amiodaron). Umjesto četiri lijeka svaki dan sada je nastavila uzimati samo jednu tabletu. Uz to je trebalo malo ozbiljnije poučiti bolesnicu da se rješi viška kilograma, da pripazi na unos kalorija i soli, da se dovoljno kreće, izbjegava stresne situacije i da ne pretjeruje s kofeinskim napitcima.
Napadaji aritmije su posve prestali pa sam i ja bio pošteđen od novih hitnih intervencija. Bila je to ujedno i moja nagrada za uloženi trud i hrana za dušu kroz duže razdoblje. A u znak zahvalnosti bolesnica je spjevala pjesmu o svojoj bolesti u koju je uključila i mene kao svog spasioca. Ma, tko to može platiti!? Spominjanje da je sve ovo bilo izvan radnog vremena, volonterski, jer ravnateljstvo nije smatralo da to zavrjeđuje drugačiji pristup, kao kod nekih drugih službi, samo bi pokvarilo priču.

*      *      *

Već sam se nešto ranije pohvalio kako mi je provincijska epizoda moga stručnog rada vjerojatno bila najsadržajnija u cijelom radnom vijeku. Možda i najvrjednija. Ponajprije se to odnosi na vrijeme nakon povratka sa specijalizacije. Nije pretjerano reći da me osim struke ništa drugo tada nije zanimalo. Bio sam gotovo opsesivno okupiran njome. Nisam bježao niti od najtežih ni najkompliciranijih slučajeva ako je bilo ikakvih izgleda da ih rješim s obzirom na uvjete koje sam imao. Značilo je to izlagati se riziku da nešto krene loše. A u maloj ustanovi kad si sam i kad nitko ne stoji iza tebe, to i nije baš najpametnije. Zapravo to je ludost. Značilo je to ulagati dosta vremena, bdjeti nad bolesnikom iz sata u sat, katkad danima i noćima, sve dok se stanje ne bi sasvim stabiliziralo. Dosta godina kasnije, kad je takva vrsta entuzijazma ostala daleko iza mene, takvi bi mi slučajevi bili najlakši za rješavanje. Jednostavno bi ih odmah proslijedio u najbližu ustanovu i bio bez ikakve brige.
Jednoga dana dovezli su nam u DZ mlađeg muškarca kojiemu je već ranije bila dijagnosticirana ozbiljna srčana bolest- primarna hipertrofična kardiomiopatija. EKG snimak je pokazivao vrlo ozbiljnu srčanu aritmiju – ventrikularnu tahikardiju. Takvo stanje u pravilu zahtjeva hitnu hospitalizaciju i smještaj u koronarnu jedinicu radi tretiranja aritmije koja može u trenutku prijeći u još ozbiljniji oblik i završiti smrću.
Bolesnik je bio malo uznemiren, ali je mirno disao i u tim trenutcima nije bio životno ugrožen. Što da radim – pitao sam se. Znao sam dobro što bi mu trebalo dati, jer sam imao dobro iskustvo u bavljenju s takvim bolesnicima; imao sam i sve pripremljeno, ali sam u zadnji trenutak odustao od takve intervencije. Već pripremljenu brizgalicu i bocu za infuziju s antiaritmikom (lidokainom) odložio sam ustranu. Što ako se nakon injekcije stanje pogorša? Ako dođe fibrilacije ventrikla? Ili asistolie? Kako bih se opravdao što je bolesnik umro nakon moje injekcije? Tko bi mi vjerovao? Nitko!
S obzirom da bolesnik u tim trenutcima nije bio vitalno ugrožen, lijepo sam ga smjestio u naša bolnička kola, dao mu kisik, i s njim – pravac u najbližu ustanovu s koronarnom jedinicom (u St). Tijekom puta nije bilo poteškoća niti razloga za nekom posebnom intervencijom. Bolesnika sam ostavio na Klinici u nepromijenjenom stanju. Prema kasnijim povratnim informacijama pokušaj vraćanja u normalni sinus ritam pomoću antiaritmika nije uspio, pa je trebalo primijeniti tzv elektrošok (DC kardioverziju). Bolesnik je nakon uspješnog liječenja otpušen kući. Nažalost, nekoliko mjeseci nakon toga, kako sam saznao, naglo mu je pozlilo tijekom jednog putovanja: pri ulasku u vlak srušio se i umro. Vjerojatno zbog najtežeg oblika srčane aritmije – treperenja klijetki, kao posljedica teške bolesti srca.

Infarkt
(Čim se posumnja na srčani udar: mirovanje i hitno u bolnicu)

Kad je I. Š., moj prijatelj i stari pacijent koji je prebolio srčani infarkt došao na redovitu kontrolu nije ni slutio da bi se s njim moglo nešto zakomplicirati. Na pitanje kako se osjeća odgovorio je da je dobro i da nema nikakvih tegoba. Redovito uzima terapiju, pazi na prehranu, već se navikao bez cigareta. Jedino ga malo „zaduši“ kod većeg napora. Tlak mu je „kao u djeteta“, nalaz na srcu i plućima uredan, sve ostalo, kako se to obično veli, primjereno dobi. Imao je oko 70 godina. Međutim, nalaz EKG-a nije bio dobar; promjene koje su se vidjele upućivale su na moguće akutno koronarno zbivanje (stručno: imao je značajnu denivelaciju ST spojnice u većini odvoda).
Što s njim? – pitao sam se. Nije bilo mogućnosti provjeriti nalaze srčanih enzima, koji bi mogli dodatno pojasniti stanje. Vratiti ga kući nije dolazilo u obzir. Značilo bi to izložiti ga riziku. Kad sam mu rekao da bi morao u bolnicu on se samo nasmijao.
-Što ću u bolnici, pobogu doktore, pa nije mi ništa. Ništa me ne boli, vidiš i sam.
-Ali ovaj nalaz EKG-a mi je sumnjiv. Samo ti otiđi, što je sigurno – sigurno. Ako sve bude u redu vratit ćeš se odmah.
Nikako mu se nije svidjelo što ga šaljem u bolnicu i na sve je načine pokušavao da me odvrati od te namjere. Obećavao je da će se paziti, da će mirovati, da će uzimati sve što preporučim i doći na kontrolu kad god mu to preporučim, samo da ne ide u bolnicu. Ipak, kad je vidio da ne popuštam pomirio se sa sudbinom i pristao.
Kako nije imao nikakvih smetnji poslao sam ga bolničkim kolima bez posebne pratnje. Još sam pripomenuo da se što manje kreće da se ne bi opterećivao. Njemu je to bilo smiješno, kao i vozaču, pa se i nisu, kako sam kasnije doznao, baš pridržavali mojih uputa. Još su lijepo svratili u gostionicu poznatu po najboljoj janjetini i lijepo se počastili.
U bolnici su se najprije čudili zašto je upućen kao hitan slučaj, i zamalo ga vratili nazad iz prijemne ambulante. Srećom, pojavio se stariji kolega koji me je poznavao iz vremena specijalizacije i rekao ekipi:
-Poznam ja kolegu koji ga je poslao. Primite vi pacijenta, sigurno ga on nije poslao bez razloga.
Primili su ga na kardiologiju u običnu bolesničku subu. Međutim, tijekom noći mome je pacijentu naglo pozlilo. Srušio se kraj kreveta, počeo krkljati i ostao bez svijesti, i samo ga je hitna reanimacija i defibrilacija spasila. Nakon toga su mu učinili kateterizaciju srca s koronarnom intervencijom i postavljanjem stenta.
Desetak dana potom je došao na kontrolu i bio sasvim dobro. Kad sam ga upitao kakva je bila ona janjetina na Klisu, samo se nasmijao. Shvatio je da je to kritika zbog neposluha i nediscipline i obećao da će se ubuduće bolje čuvati. Ipak, na odlasku ozbiljno je dodao:
-Doktore, kad ćemo ja i ti na Klis?

Kad dođe onaj čas
Strah od smrti je prirodan osjećaj ugrađen u sve što živi. Vjerojatno nema nikoga tko je se ne boji. Sama pomisao na nju toliko je neugodna da je ne želimo ni spominjati. Niti razmišljati o njoj, iako je ona stvarnost neodvojiva od života. Osobito je to tako dok smo mladi, mada nije drugačije ni u zrelijoj dobi. Ako i razmišljamo katkad o njoj uglavnom je to kao o apstrakciji koja se odnosi samo na druge, ne i na nas same. A dovoljno je samo da nas makar na trenutak, nas ili naše bližnje, okrzne kakva ugroza – bolećica ili opasnost, stvarna ili prividna, pa da osjetimo strah i pri samoj pomisli na nju. Iako bi se na prvu moglo činiti da su pripadnici nekih profesija, kao npr. mi medicinari i sl. imuni od toga jer se često u svom poslu srećemo s prizorima umiranja, to nije tako. Kad je riječ o vlastitoj koži, svi smo isti. Ipak, kao i u svemu drugom, i ovdje, u načinu na koji ljudi reagiraju u ovim krajnjim trenutcima, mogu se zapaziti značajne razlike. 

*      *      *

U bolesničkoj sobi među sedam - osam postarijih muškaraca bila su i dvojica koja su imala vrlo uznapredovali oblik bronhoopstruktivne bolesti pluća. Prevedeno: oba su patila od teške zaduhe. Unatoč svim terapijskim mjerama njihovo stanje je bilo sve teže, i bilo je jasno da je kraj samo pitanje trenutka. I dok je jedan teško dišući bez prekida kukao i tražio pomoć, iako je uvijek netko od nas osbolja bio uz njega, drugi je sve to stoički podnosio. Čak se u svom smrtnom hropcu uspjevao malo i našaliti.
-Ti si meni kriv za ovo, doktore. Da nije tebe odavno bih ja bio u miru- prošaptao je isprekidano uz izraz lica koji je podsjećao na patnički osmijeh. I u svojoj najvećoj muci zadržao je smisao za humor i smogao snage da na svoj način pohvali neke moje ranije zasluge u njegovu liječenju. To su bile njegove posljednje riječi. Drugi je završio na isti način ali uz neprekidnu kuknjavu i zazivanje pomoći.

*      *      *

Nije lako biti liječnikom bliskih osoba, teško oboljelih, bez izgleda za ozdravljenje. Takvih je primjera i tijekom mog radnog vijeka bilo više, od prijatelja iz djetinstva do najbližih susjeda. Često se sjetim njihovih patničkih lica i posljednjih riječi. Svi su oni bili svjesni svog bezizlaznog stanja, ali je nada u njima tinjala sve do posljednjeg daha.
Posebno mi je u sjećanju ostao Tomislav Š., susjed od kojih 55 godina koji se razbolio od raka želuca. Zakasnio s operacijom, bolest se proširila i ostalo mu samo čekati onaj čas nakon kojega slijedi: „U raj poveli te anđeli...“ Do samog kraja bio je potpuno svjestan da su dani njegovi odbrojani i da nema nikakvih izgleda za izliječenje. Trpio je velike bolove, ali je duh njegov bio nesalomnjiv.
Kad god bih mu došao u posjetu u njegovoj kući je vladalo neko posebno ozračje, gotovo blagdansko, a blag osmjeh, unatoč očitoj patnji nije mu silazio s lica. Najnormalnije i najmirnije, bez traga tuge ili straha govorio je kako je potpuno spreman za susrt sa svojim Gospodinom. Takvo je raspoloženje prenosio i na sve članove svoje obitelji. Možda sam baš kod njega najbolje shvatio snagu vjere.

Bio je absces
(Kad je o trbuhu riječ nikad nisi posve siguran)

-Nikad ne podcijeni drugoga – lijepo su nam govorili naši dobri roditelji i učitelji. – Uvijek ti se to vrati istom mjerom. Na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije. Upravo se tako nešto omaklo kolegi koji je slovio kao uzoran liječnik i jedan od najboljih. Bilo je to u vezi sa zbrinjavanjem pacijenta, inače mog prijatelja, koji je zatražio pomoć u našem Domu zdravlja. Kad se prijatelj pojavio u ambulanti djelovao je krajnje iscrpljeno i loše. Oronula izgleda, lica pepeljastosive boje, koje je djelovalo patnički, jedva je stajao na nogama. Bio je to moj učitelj iz osnovne škole M. V., najbolji nastavnik hrvatskog jezika i legenda mog rodnog mjesta, kojega već dugo nisam vidio.
-Gotov sam ti. Došao vrag po svoje! – rekao je uz usiljeni osmjeh kad sam ga upitao što ga dovodi k nama.
-Već desetak dana temperatura, osjećam se loše. Sve gore i gore. Bio sam kod doktora; rekao je da imam nekakvu upalu pluća. Trošim lijekove, ali nikakve koristi od njih.
Provjeravajući što je uzimao saznao sam da su mu davali injekcije penicilina i tablete protiv kašlja i temperature.
-Pa, je li išta bolje – upitao sam.
-Baš ništa, sve lošije.
Još je dodao kako je izgubio tek i kako ga malo pecka pri mokrenju, ali da je od svega najgora opća slabost. Na upit ima li kakve bolove odgovorio je da baš i nema. Možda samo malo u trbuhu, i to dolje s desne strane, u području ožiljka nakon operacije slijepog crijeva prije koja tri mjeseca.
Nakon iscrpnog razgovora o tegobama, njihovu početku i razvoju, uslijedio je detaljan pregled, kako se to veli od glave do pete, koji nije otkrio ništa osobito. Osim povišene temperature, 38,9 st. C. Učinjena rtg. snimka pluća i srca bila je uredna kao i EKG. I osnovne laboratorijske pretrage su bile u granicama normalnih vrijednosti, osim tek lagano ubrzane sedimentacije eritrocita i neznatnog otklona od normale nalaza mokraće.
-Što bi ovo moglo biti? – pitao sam se. Nije upala pluća, nije urinarni infekt. Nešto jest, i to ozbiljnije, ali što? Nikakva konkretnog znaka za kojeg bi se mogao uhvatiti. Samo uporna temperatura i loše opće stanje. Ne može biti bez posebnog razloga.
Onda sam ga ponovno pregledao obraćajući posebnu pozornost na spomenutu bolnost i tek lagani otok u donjem dijelu trbuha, u području spomenutog ožiljka.
-Možda je obsces (gnojno žarište) nakon operacije – pomislio sam. Možda, to bi moglo objasniti ovakvu kliničku sliku. U svakom slučaju treba isključiti i tu mogućnost. Uostalom, nešto moram poduzeti, jer mu nije dobro. A ne mogu, niti smijem ništa davati dok nisam siguran u dijagnozu. To je osnovno pravilo medicinske struke.
Objasnim ja sve to svom dragom učitelju i uputim ga sanitetskim kolima na kirurgiju najbližeg MC. Primio ga je upravo kururg koji ga je i operirao prije dva – tri mjeseca. Bio je to kolega koji je slovio za jednog od najboljih stručnjaka u svojoj branši. Lijepo sam opisao sve ono što sam poduzeo i naglasio svoje sumnje.
Ovdje moram spomenuti da sam se baš nekako u to vrijeme vratio sa specijalizacije i da je, vjerojatno, po svim kriterijima – po znanju, ozbiljnosti, kritičnosti i odgovornosti, to bio vrhunac moje karijere.
Kirurga se očito nisu dojmile moje opservacije o bolesniku smatrajući da nije bilo pravog razloga za hitan pregled. Pogledao ga je, po svemu, prilično površno i olako, i uz zaključak da je riječ o postoperativnoj herniji (kili) vratio nazad.
Bilo mi je malo neugodno pred učiteljom, jer je ispalo da sam ga nepotrebno i neznalački poslao u bolnicu. Malo sam se i ljutio na kolegu, jer je takvo postupanje ipak nekorektno. I podcjenjivačko. Ali, kad si u takvoj situaciji, što ti drugo preostaje nego stisnuti zube, osjećaje zadržati za sebe i razmišljati kako dalje s bolesnikom.
Vratiti ga doma ne dolazi u obzir jer mu nije dobro. Zadržati ga pak na odjelu dok ne znaš dijagnozu i upuštati se u terapiju napamet (prema iskustvu, pretpostavci - ex iuvantibus), i pratiti kako će se stanje razvijati, nikada nije bilo moja opcija.
Onda sam ga opet pogledao i razmotrio sve mogućnosti. Neki akutni upalni proces sigurno je, ali nejasno kakav? I čega? Dobro, barem je isključena indikacija za hitnu operaciju, i imam uporište za dalje postupke i praćenje. Smjestit ću ja njega lijepo u krevet na našem odjelu (stacionaru), dati mu kombinaciju antibiotika (gentamicin i ampicilin) parenteralno i promatrati. Ako se u međuvremenu u kliničkoj slici bude nešto mijenjalo već ću poduzeti ono što je potrebno.
Tako sam i učinio. Međutim, prije nego što sam ga ostavio u bolesničkoj sobi htio sam još jedanput pogledati i opipati njegov trbuh. Palpirajući pažljivo u području postoperatvnog ožiljka učinilo mi se da osjećam laganu fluktuaciju (dojam da pipaš nešto ispunjeno tekućim sadržajem). Uzeo sam kirušku pincetu i sasvim oprezno počeo lagano „čačkati“ mjesto koje mi je bilo sumnjivo. Samo što sam načeo tanku kožicu pojavila se kapljica gnoja. Malo sam proširio otvor, a iz njega je odmah uslijedila obilata sekrecija gustog, gnojnog smrdljivog sadržaja. Više od dva litra tijekom pola sata! Postavio sam u otvor duboki dren kako bi se gnojni sadržaj mogao prazniti i tijekom noći.
Kao i svaki liječnik kad mu uspije rješiti neki problem koji mu je zadavao glavobolju i brige i ja sam bio sretan i zadovoljan. Našli smo uzrok bolesnikovih tegoba, i što je još važnije, njihovo rješenje. Odmah mi je palo napamet kako će se osjećati onaj kolega, koji mi je onako olako vratio bolesnika s tvrdnjom da mu nije ništa, kad mu ga ponovo pošaljem. A to je trebalo učiniti, jer ovakva stanja nisu primarno u internističkoj domeni, nego pripadaju kirurgiji. U prvi mah sam pomislio da bi ga odmah trebalo poslati, ali sam to ipak odgodio za slijedeći dan. Bilo bi previše za bolesnika, a nije neophodno, jer je sada u biti bio već u potpunosti zbrinut. Bio sam siguran da kolegi neće biti baš ugodno kad vidi kako je to završilo.
-Nije me mogao pogledati u oči“ – pričao mi je kasnije moj učitelj kad mi je došao na kontrlni pregled.
Nikada se više nije dogodilo da je ugledni kolega vratio bilo kojeg od mojih bolesnika koje sam mu slao, niti je olako shvaćao ni ignorirao ono što bih napisao u popratnim nalazima

Koma
Za vrijeme specijalizacije, nakon sedam osam mjeseci rada po različitim jedinicama internog odjela i čestih dežurstava u hitnoj službi, raspoređen sam u koronarnu jedinicu i intenzivnu njegu bolesnika. Bilo je to vrijeme intenzivnog rada s bolesnicima i učenja. Kroz službu hitnog prijema, u odnosu na one početne korake kad mi se kao i svim mladim liječnicima sve činilo suviše složenim i zamršenim, i kad sam zazirao od težih bolesnika, osobito onih akutnih, hitnih, sad sam se već osjećao prilično sigurnim. Pomalo me veselilo i bilo izazovno upuštati se u rješavanje i najtežih slučajeva. Okruženje u kojem sam radio bilo je dobro i poticajno, možda, među najboljima koje sam upoznao tijekom radnog vijeka.
U svakoj sredini pa i u ovoj u kojoj sam se našao brzo se uvidi kakav je tko, kakva je njegova stručnost, znanje, odgovornost, odnos prema poslu, prema bolesnicima, kolegama, osoblju. Meni se činilo da po svemu tomu dosta dobro stojim. I u redovitom radu na odjelima kao i tijekom dežurstava, kako na hitnom prijemu tako i u koronarnoj jedinici i intenzivnoj njezi, stariji kolege, odnosno šefovi službe su mi ukazivali puno povjerenje i praktički prepuštali punu autonomiju u radu. Godilo je to mom u provinciji izmaltretiranom egu i davalo krila samopouzdanju, pa sam se svojski trudio da to i opravdam. Tada sam se već dosta ozbiljno pripremao za specijalistički ispit i bio prilično siguran da to povjerenje nije bilo bez osnove.
Jednog takvog dežurstva u jedinici za intenzivnu skrb, uz ostale bolesnike, zatekao sam i bolesnicu u komatoznom stanju. Kolega koji mi je predao službu napomenuo je da je navjerojatnije riječ o metaboličkoj komi. Pregledao sam detaljno povijest bolesti bolesnice u kojoj je navedeno da je već drugi dan u takvom stanju koje je nastupilo naglo. Već su je pregledali, i tu su bili njihovi nalazi, neurolog, neurokirurg i infektolog. Rtg snimak glave je bio uredan. CT (kompjutorizirana tomografija) koja je bila tek uvedena u dijagnostiku planirana je za sljedeći dan. MR (magnetna rezonancija) još nije bila na pomolu. Njihova je preporuka bila da je najbolje da se opservira kod nas u jedinici za intenzivno liječenje uz infuzijske otopine za nadoknadu tekućine i smanjenje otoka mozga.
Od početka mi je slučaj bio problematičan. Nisam vidio ni jednog razloga s internističke strane s kojim bi se mogla povezati ovakva klinička slika. Zašto bi mlada žena koja nikada nije bila teže bolesna tako naglo upala u stanje duboke kome? – pitao sam se i nisam nalazio odgovora. Nije dijabetička koma, nije hipoglikemija, nije hepatalna, nisu ni bubrezi loši. Nema indicija ni za trovanje lijekovima ili nečim drugim. Pa što je onda? – pitao sam se. Što ona ovdje radi? Ne činimo ništa, samo je održavamo na životu. Ni stariji kolega u službi nije imao odgovor na ta pitanja niti kakav poseban prijedlog za dalje postupanje.
Nisam se mogao pomiriti s takvim stanjem ne poduzimajući ništa. Što ako umre tijekom moje službe? Što ću napisati u izvješću? I tko će biti odgovoran za to? Predložio sam šefu službe da ponovo pozovemo neurologa i da tražimo premještaj k njima, jer se kod nas baš ništa više ne može učiniti. Samo pogoršanje i smrt možemo očekivati. On se složio s prijedlogom. Neurolog je, nakon što je malo negodovao što ga opet zovemo, pogledao bolesnicu i ne našavši novih promjena ostao pri ranijoj preporuci da i dalje ostaje kod nas do idućeg dana kad bi je došao ponovo vidjeti. Uzalud smo ga uvjeravali da nije internistički slučaj i da može loše završiti ako se nešto odlučnije i konkretnije ne učini. Njegovi su argumenti bili da se tek sutra može napraviti CT glave i konzultirati neurokirurga.
Kako je bolesnica dovežena u bolnicu u besvjesnom stanju morali smo se osloniti samo na ono što je bilo zapisano u povjesti bolesti dobivenoj od pratnje, u kojoj nije bilo nikakva spomena o mogućoj traumi koja bi bila uzrok komatoznog stanja. Gledajući malo pažljivije našao sam na ruci bolesnice jedan mali hematome (modricu), kao jedini znak koji bi mogao biti posljedica mogućeg pada, što bi moglo značiti da ni udarac u glavu ne bi bio isključen, ali to nije bilo dovoljno da se promijeni plan skrbi o bolesnici. Tijeko noći ništa se bitno nije mijenjalo, činilo se da se stanje kome produbljuje, ali su vitalni parametri kao i metaboličko stanje organizma ostali pod kontrolom do kraja naše smjene kada smo je prepustili redovitoj službi.
Sledećeg dana doznao sam od šefa da je bolesnica umrla oko podneva, a da joj je prethodno CT glave otkrio subduralni hematom (intrakranijsko krvarenje), što je najčešće posljedica kontuzije glave (udarca u glavu zbog pada ili sl.). U opisu tijeka zbivanja (dekurzusu) napisao sam do u tančine kako je sve to bilo uključujući i razmišljanje o mogućoj traumi, na što je šef tražio da ovo posljednje uklonim jer bi to bilo isto što i „stavljanje omče na vrat“ kolegama u službi koji su bili odgovorni za postupak koji se pokazao kao promašen. Da je dijagnoza na vrijeme postavljena mlada žena bila bi operirana i možda ne bi umrla. Bio sam mlad, u poziciji u kojoj sam mogao ili poslušati starije u službi, ili otići. Poslušao sam, i nisam ponosan zbog toga. Zemlja se i dalje okreće oko Sunca, djeca se rađaju, stari umiru, svi igramo neku svoju zadanu ulugu (ili ipak, možda, izabranu?)

Taj leptir u vratu
(Mali organ, velika briga – štitnjača)

Bolesti štitnjače uz dijabetes spadaju među najčešće endokrinološke bolesti. Simptomatologija im je dugo vrlo oskudna, pa do dijagnoze mogu proći godine i godine, tijekom kojih se razvijaju neugodne i nepovratne posljedice. 

Emina
Među prvim pacijentima u mojoj specijalističkoj praksi bila je gospođa Emina. Imala je 30-tak godina. Već desetak godina liječena je od reumatskog karditisa i redovito se kontrolirala u dvjema velikim klinikama. Na prvi pregled donijela je popriličnu medicinsku dokumentaciju, među kojom i pet – šest otpusnih pisama. Imala je lagani otok nogu i lica, u EKG-u smetnje repolarizacije, a laboratorijski nalazi su pokazivali malokrvnost i ubrzanu sedimentaciju eritrocita.
Nisam se upuštao u detaljniju analizu, niti je ona to tražila, jer je već bila pod najboljom subspecijalističkom kontrolom. Od mene se očekivalo da joj dam preporuku za produženje bolovanja i dotadašnje terapije: ekstencilin injekcije mjesečno, kortikosteroid, digitalis i preparat željeza.
Na sljedećoj kontroli za mjesec dana stanje je bilo bez bitnih promjena. Iako je opet od mene tražila samo ranije spomenutu administrtivnu uslugu, ovoga sam se puta malo više pozabavio s njenom dokumentacijom. Malo joj je bilo čudno što je uopće pitam išta o njenoj bolesti i što sam zatražio da je pregledam kada je već obavila detaljnu kontrolu na klinici nekoliko dana ranije. Neke su mi stvari bile malo čudne i nelogične. I nedovoljno objašnjene.
Upitana za svoje tegobe nabrojila ih je cijeli niz - od osječaja stalnog umora i tromosti, zamaranja kod imalo većih napora, dobivanja na težini, podbuhlosti u licu i otjecanja nogu, do lijenih crijeva i suhoće kože. Sve mi je to bilo sumnjivo na usporeni metabolizam i smanjenu funkciju štitnjače. Potražio sam u dokumentaciji kakvi su joj bili testovi štitnjače, ali ih nisam mogao naći. Bilo je očito da nisu mislili na bolest te žlijezde, pa sam odmah zatražio pretrage hormona iste.
Nalazi su potvrdili da se radi o teškoj hipotirezi (smanjenju funkcije štitnjače) zbog autoimune bolesti. Dobila je nadomjesnu terapiju uz isključenje dotadašnje, i nakon par mjeseci stanje joj se potpuno normaliziralo, kao i svi nalazi – krvna slika, sedimentacija eritrocita, hormoni štitnjače i svi ostali.
Ne znam tko je bio sretniji: ona ili ja.

Milka
Ne možeš odbiti susjeda kad te zove da mu pogledaš majku na umoru.
-Već danima je loše-odgovorio mi je kad sam ga upitao što joj je.
- Ni živa ni mrtva. Već mjesec dana i više ne ustaje iz kreveta; posljednjih dana je potpuno nepokretna. Niti što jede niti pije, i stalno bi spavala. Katkad mi se čini da ne čuje ništa i da je u besvjesnom stanju.
Bolesnicu nikada ranije nisam vidio niti sam o njoj što znao, iako je bila pacijentica ustanove u kojoj sam radio. Zatekao sam je u krevetu u dubokom snu. Bila je sva podbuhla, natečena. Lice i usne su joj bili plavkaste boje, disala je plitko i lagano ubrzano. Koža joj je bila suha i gruba. Pokušao sam je probuditi, ali nije uspjelo. Nije reagirala ni na snažnije pokušaje.
Doznao sam da se godinama liječi od zatajivanja srca i da uzima hrpu lijekova. Posljednjih dana ne uzima ništa, osim nešto malo tekućine. Na temelju kliničke slike i osnovnih pretraga koje je bilo moguće učiniti u kućnim uvjetima, odmah sam posumnjao na miksedem, odnosno miksedemsku komu. Iako nikad prije osim tijekom studija na klinici nisam postavio takvu dijagnozu. Stanje je to koje nastaje zbog potpunog i dugotrajnog prestanka lučenja hormona štitnjače, tzv. hipotireoze, koje se razvijalo godinama, možda i decenijama.
Kako joj je život bio neposredno ugrožen, predložio sam da je hitno odvezu u najbližu bolnicu. Obitelj se s time najprije složila, a ja sam nazvao kolege i najavio dolazak bolesnice zbog sumnje na miksedemsku komu. A onda je obitelj ipak odustala od takvog plana.
„Doktore, ako možeš nešto učiniti ovdje – učini! I sam vidiš da je nema smisla više mučiti, da je mrtva.“
Unatoč tomu što nismo imali laboratorijski dokaz bolesti odmah smo započeli s nadomjesnom terapijom i opreznom nadoknadom tekućine infuzijskim otopinama.
Nekako smo joj uspjeli davati hormone štitnjače na usta, najprije u malim dozama uz postupno povećanje, što je pokazalo čudotvoran efekat. Nakon nekoliko dana bolesnica se počela pomalo buditi i reagirati na pozive. U međuvremenu je još „uhvatila“ respiratorni infekt što smo kupirali antibiotskom terapijom.
Kada sam ju nakon mjesec dana opet posjetio, baka Milka dočekala me sjedeći u svom naslonjaču šaleći se:
„Pa gdje si više, doktore“, mislila sam da si ti zaboravio na mene“.
Ne moram vam reći reći da su me nakon takvih slučajeva gledali kao pravoga doktora i da je moj autoritet bio osiguran za duže vrijeme; vjerovali su mi i na slijepo.

Dar za doktora
Nije baš uvijek sve tako ozbiljno u liječničkoj praksi kako se ponekad čini, ima katkad i zanimljivih situacija. Evo jedne takve zgode s početka “velike” karijere.
Čekaonica je bila puna. Za razliku od prvih godina, kad su me pacijenti zaobilazili u širokom luku već sam bio „pravi“doktor, k tomu i prilično tražen. Vjerojatno i stoga jer sam bio jedini internist u cijelom kraju. Neki su pacijenti mirno sjedili, drugi nestrpljivo "visili" na vratima. U jednom trenutku kad su se vrata otvorila, ugledao sam postarijeg gospodina sa šeširom na glavi kako mi daje znak da bi želio hitno k meni. U visoko podignutoj ruci držao je nekakav mali sjajni predmet i gestikulacijom pokazivao da je to za mene. Bio je to jedan od redovitih pacijenata - dida Marko, kojemu se, očito, nije dalo čekati da ga sestra pozove kad dođe na red.
Nisam reagirao na njegove znakove iz obzira prema drugim pacijentima, ali se starac, svejedno, unatoč negodovanju ostalih, u nekoliko koraka probio u ordinaciju. Nije se obazirao na to što je tu već bio drugi pacijent. Pravdao se kako ne ide na pregled, nego će samo dati nešto doktoru, pokazujući pri tom mali paketić u ruci.
- Ovo ti je poslala baba Luca” (*) - rekao je stavljajući na stol paketić veličine kutije šibica umotan u srebrnu foliju.
Pomalo zatečen, zahvalio sam mu i zamolio da isto prenese svojoj ženi. Uvidjevši i sam da nije prigoda za zadržavanje, uz pozdrav i zahvaljivanje, starac je odmah izašao vani.
Bilo mi je pomalo neugodno.- Što će misliti svi ovi ljudi? S darovima možeš gdje hoćeš, pa i preko reda. Bez darova - nigdje. Zar je baš morao ovako teatralno upasti? I to s darom!? I pred svima. Kao da nije mogao to izvesti i malo diskretnije. Ali, što je - tu je. Ubacio sam paketić u ladicu i nastavio s poslom.
Kad sam se spremao kući ugledao sam svoj dar u ladici; već sam bio posve zaboravio na njega. E, sad me već počelo pomalo golicati: - Što li mi je to poslala baka Luca? Neki dukat? Možda zlatnu kovanicu, lančić ili nešto slično? Samo nešto takvo stane u ovako mali paketić.
Otvorim paket: ispod srebrne folije bila je doista kutija šibica. A u njoj - ništa od zlata i svega onog na što sam pomišljao. Samo mala hrpica žućkastosmeđe tvari poput gline, „miomirisa“ zbog kojeg brzo zatvarate nos i okrećete glavu, i koji ne ostavlja nikakvu dvojbu o podrijetlu. Pogađate...
Više posramljen zbog svojih pretpostavki i, priznajem, pomalo razočaran, brzo sam ponovo upakirao “dar”, sjetivši se da sam prije desetak dana zbog nejasne anemije preporučio baki pregled stolice na skriveno krvarenje. Što sam tražio to sam dobio! Uostalom, dobro sam i prošao. Moj kolega koji je preporučio kontrolu za desetak dana s kolekcijom urina, dobio je punu demižonku....

Baba Znaoruša
Baba (*) Mara Znaoruša bila je jedna od onih pacijentica kojima bi rijetko kada prošao tjedan bez posjeta doktoru. Trebalo ne trebalo. Jednostavno, to joj je bilo i navika i potreba. Usput bi ona, naravno, obavila još koji svoj poslić, neku kupnju i sl. Najradije je išla doktorima Petru J. i Mati Š., svojim Imoćanima, i samo ako kojim slučajem nije bilo njih dvojice onda bih i ja nekako došao u obzir.
Kao i sve žene tog kraja kad bi prešle u neke ozbiljnije godine, a pod time se najčeće mislilo na pedesete, šezdesete, i baba Znaoruša je uvijek bila sva u crnu. Od glave do pete. Crna marama (šudar), crna bluza, duga široka suknja (modra), čarape, cipele - sve. Tako obučenima mogao si im vidjeti samo malo lica i oči, i ruke; i jedino po tome, ako imaš dosta iskustva, mogao si im pogoditi dob. Inače, teško bi uočio razliku između onih od pedeset i drugih sa sedamdeset ili više godina. Baba Znaoruša, zbog malo krupnije figure i pognutog držanja, prije bi pripala starijoj kategoriji. Ono što se kod nje nije moglo ne zapaziti bile su krupne zelene oči sa crnim šarama (mačkaraste), nekada zacijelo zavodničke, kojima bi vas netremice gledala dok bi kazivala svoje tegobe.
- Evo mene, moj doktore - obično bi bio početak razgovora.
- Što je Mare, kojim dobrom?
- Boli, doktore moj! Boli! Pomagaj ako Boga znaš!
- Što boli, Mare? – uslijedilo bi pitanje.
- A, što ne boli, dušo moja? Sve me boli!
- Možeš li to malo pobliže objasniti, Mare? – pokušavali bismo dokučiti suštinu problema.
- Evo ovako, doktore moj – otpočela bi baba Mara, nakon što bi duboko udahnula zrak.
- Najprije sijevne ovdje (pokaže rukom tjeme), onda odgovori tu, (premješta ruku na zatiljak), i ne prestaje; sve gore i gore. Onda počne svjetlucati pred očima, pa mučnina, kao da ću povratiti. Pa udari, doktore moj, evo ovdje, pa ovdje, onda tu, pa odgovori ovamo, pa onamo, onda gore, pa dolje... i ne popušta, sve mu njegovo...I sve to kazuje baba Mara pokazujući rukom najprije vrat otraga, pa prsa sprijeda, cijelu kralježnicu, područja rebranih lukova, pa trbuh – i gornji i donji dio, pa kukove, koljena, ne zaboravljajući ni ostale zglobove.
Kad vidiš da baba Mara ne misli stati, pokušavaš je ponešto priupitati kako bi dobio nešo konkretno za što bi se uhvatio. A to baš ne ide tako lako, ne da se ona. Osobito kad si mlad i bez iskustva. Tek ćeš kasnije naučiti kako provjeriti nije li ti možda nešto bitno prešutjela, neki bitan simtom. Namjerno ili nenamjerno; zbog srama, stida, ili tko zna čega. Npr. da je cijeli prošli dan imala proljev i da je povraćala. Ili da je već u više navrata imala napadaje nesvjestice koje nije spomenula. Ili nešto sasvim treće.
Nakon cijelog pregleda kod babe Mare bi obično sve završavalo zaključkom kojim ona nije bila najzadovoljnija:
- Sve ti je u redu, Mare! Dobro je, nije ti ništa! Malo pripazi na tlak i na kilograme. Nemoj jesti preslano i premasno.
- Zašto me onda boli kad mi nije ništa, đava ga odnija, doktore?- protestirala bi Mara.
- Reuma, Mare, reuma. Artroza. I malo godine. Ništa opasno. Malo strpljenja, proći će kad otopli... Ajde zbogom, vidimo se opet za koji dan. Ako treba i prije.
Tako je to najčešće išlo s babom Znaorušom sve dok se stanje nije malo zakompliciralo nakon što smo se nas trojica njenih izabranih liječnika vratili sa specijalizacije. Ona se nije obazirala na te nove činjenice pa bi najprije potražila svog najdražeg doktora Petra J.sada ginekologa. Mladi specijalist, koji je inače simpatizirao babu Maru, ali koja se više nije uklapala u njegov program, ljubazno bi joj objasnio kako je on više ne može primati nego se treba javiti kod kolege dr Mate Š., sada neuropsihijatra.
- Mare moja, ja sam ti sada ginekolog, specijalist, ne mogu te više primiti, osim kad te pošalju drugi doktori k meni zbog ženskih stvari.
- Kakvih stvari doktore moj, pa evo tu je sve. Sve su to samo moje ženske stvari.- čudila se Mara.
- Ma, znaš Mare, ja ti više nisam liječnik opće prakse, za to ne mogu primit. Ja sam ti sada doktor za donji kraj - pokušava objasniti situaciju dr Petar.
- Pa i ja sam iz donjeg kraja, đava ga odnija, kao da ti to ne znaš – Mara će njemu.
Na kraju, kako naš ginekolog ostaje nepopustljiv, evo Mare kod svog drugog izabranika dr Mate Š. mladog specijlista neuropsihijatra. Slijedi isto objašnjavanje kao i netom prije s malom razlikom.
- Mare moja, ne mogu te primiti, ja sam ti sada doktor samo za lude. Ajde ti kod našeg internista dr. Ante.
-Za lude!? Ajme meni da me tko ne vidi ovdje, što će pomisliti! A gdje je dr Ante?
- Najprije izađi kroz ova vrata, pa hodnikom naprijed, pa desno, pa lijevo, onda opet naprijed, pa lijevo kroz prolaz pa...na vrata – strpljivo će doktor Mate.
- Kako to, lipi moj, nisam te dobro čula. Hoćeš li ti meni to još jednom to ponovi – Mara će njemu.
Vidi doktor da nema koristi od objašnjavanja pa uzme list papira i krupnim slovima na njemu napiše:
NE ZNAM ČITATI, MOLIM VAS POKAŽITE MI GDJE JE INTERNISTIČKA ORDINACIJA
- Evo, Mare, ovo ti je uputnica. Drži je u rukama i pokazuj svakomu na koga naiđeš, svi će ti kazati kako ćeš naći dr Antu.
Malo je u čudu gledala baba list papira u svojim rukama, a kad je vidjela da joj nema druge, okrenula se i pošla prema vratima. Kad se pojavila kod mene, prvo što je rekla uz pokazivanje „uputnice“ bilo je:
-Jedva sam te našla doktore moj, zašto su te tako sakrili? – kazala je Mara nakon obaveznog Hvaljen Isus i Marija. I naša je priča počela kao i obično:
- Evo mene..., boli...., pomagaj ako Boga znadeš!
- Reci, Mare, šo te boli ...?
I ostala je baba Mara Znaoruša moja vjerna pacijentica sve do kraja. Znam da su mi kolege Petar i Mate ( i ostali) na tome zavidjeli, ali tu im ja nisam mogao pomoći; nešto treba u životu i zaslužiti, zar ne...?
(*) Naziv "baba" u južnim krajevima Hrvatske i Hercegovine je naziv od milja za starije žene.

Na vojnoj vježbi
Svašta čovjek u životu prebaci preko glave, i nikad ne zna što ga čeka iza ugla – dobro ili zlo. Jedna od obveza koju nikako nisam mogao izbjeći bilo je sudjelovanje na vojnim vježbama u okviru tzv. općenarodne obrane (ONO). Mene su doduše pozivali kao liječnika i nisam morao ići u stroj s vojskom niti vježbati strojevi korak, ali sam svejedno morao nositi vojnu odoru (ili kako se tada govorilo – uniformu). Dužnost mi je bila pregledati one koji su se na nešto žalili, ocijeniti jesu li sposobni za vježbu ili nisu i pružiti hitnu medicinsku pomoć ako bi komu zatrebalo.
Tijekom jedne takve vježbe koja se održavala neposredno nakon mog povratka sa specijalizacije javili su mi da je nekom čovjeku pozlilo i da traže hitno liječnička. Nije bilo druge nego sjesti u sanitetsko vozilo i na teren. Jedinica kojoj je pripadao bolesnik bila je pri vrhu brijega sa sjeverne strane obližnjeg Gaja, i nije bilo drugog načina da se do nje dođe osim pješice. Vozilo sam ostavio uz put u podnožju brijega, uprtio torbu o rame i krenuo prema cilju kojih petstotinjak metara protiv sile teže. Nije tada bilo mobitela kako bi im javio da spuste bolesnika do puta, a nisu razumjeli ni reagirali na moje vikanje i mahanje da to učine.
Kako je moja tjelesna kondicija u to vrijeme bila na minimumu, jer sam četiri posljednje godine živio gotovo kao isposnik – samo rad u bolničkim odjelim i hrvanje s knjigama, bez imalo kretanja, zapeo sam već nakon stotinjak metara. Zadušilo, srce lupa li lupa, pretjesno mu u prsima, ni maknuti se naprijed. Zaustavim se na trenutak da malo dođem do daha a s brijega čujem:
- Požuri! Požuri!
Krenem opet korak – dva, a ono još gore, ne možeš do daha. A srce tutnji poput starog dizelaša. Što je ovo? – pita se liječnik u meni. Nekakva opaka tahikardija. Bit će preko 200/min. Zbog slabe kondicije? Možda paroksizmalna fibrilacija (treperenje pretklijetki?) Ne bih smio dalje ovako. Ovo je ozbiljno. U očaju i nemoći gledam prema vrhu brijega i vidim ljude kako mi mašu i viču:
- Požuri! Požuri!
Udahnem duboko pa krenem naprijed i nakon desetak koraka stanem. Pa opet krenema, pa stanem, krenem, stanem, korak po korak, sve s dušom u nosu. Ni sam ne znam kako sam se do vrha dovukao i koliko mi je vremena za to trebalo. Jasno mi se u svijesti iskristaliziralo: ako danas na ovom brijegu dušu ne ispustim, niti neću još zadugo. Moj pacijent je bio u daleko boljem stanju nego ja. Prema opisu njegovih kolega on je bio dobio napadaj padavice koji je prošao dosta brzo bez posljedica, pa mu moja, kao niti bilo kakva druga pomoć više nije bila potrebna. Ali je za to sada cijelo njegovo društvo s velikom zabrinutošću gledalo u mene uspuhana, vjerojatno sivomodra i mokra od znoja, i pitalo se bi li meni trebalo zvati hitnu pomoć.
Na sreću, to nije bilo potrebno. Nakon dvadesetak minuta odmora na svježem planinskom zraku, moj respiratorni sustav kao i kardiovaskularni, koji su izdržali, valjda, najteži mogući test opterećenja, sada su opet radili kako treba. Obećao sam tada sebi da ću poraditi malo više na vlastitoj kondiciji i zdravlju kako mi se ne bi ponovilo ono što sam jedva preživio toga dana.
Sada nakon što je već dosta vremena proteklo od tih dana mogu reći da se baš i nisam pridržavo tih obećanja, i da je to što još uvijek mogu pratiti izlaske Sunčeve i zalaske, i baviti se ovakvim dangubljenjem što ga upravo pratite, više zasluga Onoga gore i Njegovih zapisa u onoj čudesnoj molekuli šifriranoj sa četiri slova AGTC (*), koje mi proslijedi preko jednog muža i jedne žene - mojih dragih pokojnika.
(*) Četiri aminokiseline: adenin, guanin, timin, citozin

Bojala se inzulina
Jednog dana dođe mi kolega iz susjedne ambulante i pita što bi s bolesnicom koja odbija inzulin.
-Dolazi iz Č., ima 21 godinu i već dva mjeseca joj nije dobro. Jako je smršavila, skoro desetak kg i kaže da se osjeća slabo. Tip jedan šećerne bolesti sigurno. I njeni su joj liječnici savjetovali inzulin, ali nije pristala. Još je dodao da je cijelo jutro nagovaraju, ali ne će, pa neće. Čak je i potpisala da ne pristaje. Ipak, prije nego što ju puste doma htio je da i ja za to znam, jer sam u to vrijeme obavljao dužnost voditelja dijabetološkog odjela.
-Ha, što mi tu možemo? – rekao sam mu. Ne možemo je prisiljavati, je li tako? Važno je da se mi ogradimo njenim potpisom. Doći će kad joj bude još lošije. Ipak, hito sam je i ja pogledati prije nego što napusti kliniku.
Kad sam ušao u ambulantu vidim mladu, slabašnu djevojku, gotovo djevojčicu. Mršava, ispijena lica i upalih očiju, podsjetila me na one slike djece iz konclogora. Poput djeteta koje se brani od krivnje, uplašeno se smješile, zacijelo očekujući nastavak nagovaranja i pritiska. Nakon pozdrava sjeo sam do nje, i kao da smo stari dobri prijatelji, potiho je upitao:
-A da mi ipak krenemo s tim inzulinom? Što kažeš? Vidiš da ovako nije dobro. Bolje sad nego kasnije. Nemaš se čega bojati. Takvih mladih kao ti mi ovdje imamo svakodnevno i nitko nema nikakvih problema s time. Svima je dobro. Normalno žive, idu u školu, studiraju, bave se sportom, svime što žele. Injekcija ne boli, vidiš kako je igla mala i tanka. Vidjet ćeš, ništa strašno. Evo, ti možeš sama to učiniti. Hoćemo li?
Gledala me je smješeći se istim onim dječjim pogledom i potvrdno kimnula glavom. Sestra je pripremila inzulinsku brizgalicu, pokazala joj kako se daje injekcija u potkožno tkivo trbuha, i ona je to uz malu pomoć sama učinila.
- Eto, preživjela si! Nije bilo strašno, zar ne? – upitao sam je.
-Nije, nije – odgovorila je uz smješak.
Zagrlio sam je i pozdravio, i prepustio kolegama da završe rutinski postupak predviđen za pacijente koji tek započinju s inzulinskom terapijom. Kolegama nije bilo jasno kako je odjednom promiijenila mišljenje, a ja sam glumeći maga u šali dodao:
-Treba znati s bolesnicima!
Malo sam se pravio važnim, jer sam znao da u Kući u kojoj vrijede i neka druga pravila po kojima bolesnik nije uvijek u prvom planu, nego neke druge stvari i drugi interesi, koje ovom prigodom ne bih spominjao. Ubrzo nakon toga napustio sam Kliniku, a našu mladu pacijenticu nikada više nisam vidio. 

Šećerna bolest
(Nije lako pomiriti s činjenicom doživotne bolesti osobito mladima)

Bilo je to početkom Domovinskog rata. Jednoga dana došao na pregled mladi vojnik, branitelj. U pratnji su mu bila dva prijatelja, također u vojničkim odorama. Našli mu nešto povišen šečer u krvi i poslali ga u našu Kliniku da to provjerimo.
Napravili smo uobičajene pretrage, koje su takođe ukazivale na metabolički poremećaj u smislu šećerne bolesti. Iako su mu nalazi bili tek nešto malo iznad normale, zbog svoje mlađe dobi prva pretpostavka je bila da je riječ o tipu jedan bolesti u razvoju kod koje je po pravilu indiciran inzulin od samog početka. Bez obzira što nalazi nisu bili izrazito loši. Kad sam mu izložio takvo stajalište on je skočio sa stolice kao oparen i uzviknuo:
-Što? Injekcije? Ni za živu glavu! Radije bih se ubio!
-Dobro, dobro, ne moramo to odmah. Polako, još ćemo provjeriti. Ne boj se.
Jedva sam ga smirio. Naručio sam ga za kontrolu sljedećih dana. Kako sam tog tjedna radio u poslijepodnevnoj smjeni primio ga je netko od mojih kolega. Dok je čekao nalaze u društvu sa svojim prijateljima suborcima, čulo se – tako mi je prenešeno – kako bi bombama digli Kliniku ako bi mu dali inzulin ili naškodili. Takve prijetnje su jako uplašile naše medicinske sestre na odjelu. Ponovljeni nalazi bili su isti. S obzirom na cjelokupnu situaciju, osobito na prijetnje za koje sam čuo, odustao sam od ideje da mu odmah idemo s inzulinom, što bi bilo u skladu s pravilima struke.
Razmišljajući što učiniti palo mi je na pamet da ga predvidim za kraći boravak na klinici. Bilo mi je jasno da ne će biti lako s njim. Bar ću podijeliti odgovornost s drugim kolegama. I pružiti im prilku da i oni u tome sudjeluju. A i sam boravak na klinici će mu pomoći da lakše shvati i prihvati svoju situaciju. Tako je i učinjeno.
Na dan kada je naš vojak trebao biti zaprimljen opet sam bio u popodnevnoj smjeni. Na putu prema klinici, upravo sam razmišljao kako sada postupiti s njim, kako ga dovesti do toga da shvati da smo na njegovoj strani, da mu želimo dobro, da je ono što smo mu predlagali u njegovom interesu. Zanešen takvim mislima gotovo sam se sudario s njim dok se vraćao od kliike.
-Otkud ti sada? Kamo? - upitao sam ga u čudu. Zar nisi u bolnici? Što je bilo?
-Doktore, sve njih treba...I onda je opet spomenuo bombe, ratište i slično. Čekao puno, nije bilo mjesta, nisu ljubazni... Pukao mu film, i nije više mogao... Ode on kući ....
-Ajmo mi zajedno nazad. Sad ćemo mi sve to lijepo srediti – kažem ja njemi i zagrlim ga onako prijateljski. Poslušao me je bez riječi. U klinici sam ga odveo glavnoj sestri i pred njim rekao:
-Sestro, ovom našem ratniku dajte onu najbolju sobu koja se čuva samo za najznačajnije osobe u državi. Predsjednički apartman! On je naš branitelj, dragovoljac! Tko je zaslužniji od njega!?
Kada ga je sestra smjestila u jednokrevetnu sobu za koju smo mu kazali da je u njoj prije njega boravio njegovo general (to sam ja izmislio), on se samo smješkao ne krijući ponos i zadovoljstvo. Na odjelu je ostao tjedan dana. Bilo je dosta povuci – potegni dok smo ga privoljeli da prihvati plan liječenja koji se sastojao u početku od primjene malih doza inzulina.
Ma, zašto sam ja ovo ispričao? Nije vljda samo radi hvalisanja. Uostalom, prosudite sami.

Embolija - kad cirkulacija prestane
(S dijabetesom nikad dovoljno opreza)

Kao i svakog dana čekaonica je bila prepuna pacijenata i svi su postali pomalo nestrpljivi i nervozni zbog dugog čekanja. Najprije nalaza iz labortorija, a potom pred vratima ordinacije. Dok sam bio zabavljen pregledom jednog bolesnika na vrata mi proviri mlađa žena, moja poznata pacijentica,.
-Doktore, molim vas, samo da vas nešto upitam. Bila sam kod vašeg vaskularca, ali me nije mogao primiti. Biste li me vi mogli pogledati.
Što sam drugo mogao nego joj reći da pričeka dok ne završim s ovima koji su tu cijelo prijepodne. Kad je konačno došla na red, na pitanje kakve su joj tegobe kazala je da joj nešto nije uredu s nogom. Da je malo boli, da joj se čini da je hladnija od druge, i ništa drugo osobito. Tegobe je osjetila koji sat ranije toga jutra. Inače o bolesnici sam znao da od djetinjstva ima šećernu bolest tipa jedan, da je na intenziviranoj inzulinskoj terapiji (prima inzulin četiri puta dnevno) i da ima više kroničnih dijabetičkih komplikacija.
Tijekom pregleda našao sam da joj je noga doista hladnija u odnosu na drugu, da je nešto obimnija i da se ne palpiraju pulzacije potkoljenične arterije, kao ni arterije stopala.
Nazvao sam kolegu angiologa, objasnio mu što sam našao kod bolesnice koja je trebala biti kod njega i zamolio ga da joj učini dopler arterija nogu. On je to učinio i našao da je u pitanju prekid cirkulacije u potkoljeničnoj arteriji. S obzirom da je ovakvo stanje nastalo naglo, iako klinička slika nije bila tipična (nije bilo jakih bolova koji obično prate takvo zbivanje) složili smo se da je najvjerojatnije riječ o začepljenju potkoljenične arterije krvnim ugruškom (embolusom) koji je tu dospio krvnom strujom, ili akutnim trombotičkim procesom arterije.
Bolesnicu smo proslijedili na vaskularnu kirurgiju gdje joj je hitnom operacijom uspješno uklonjen tromb iz spomenute artrije, nakon koje je tjedan dana poslije otpuštena kući bez cirkulacijskih smetnji u nozi.
Ovo je samo jedan od čestih ili sličnih primjera iz svakodnevne prakse u dijabetološkoj službi, tipičnih za bolesnike sa dijabetesom. Činilo mi se da bi dobro bilo takve spoznaje, odnosno ikustvo prenositi mlađim kolegama, kako do njih ne bi dolazili metodom vlastite kože i izlagali riziku i sebe i svoje bolesnike.
Jer, što bi bila da sam i ja pacijenticu odbio primiti? Da sam joj samo rekao, kako je predviđeno pravilima službe: - Oprostite, niste naručeni za danas. Javite se našoj administrativnoj službi da vam daju termin za pregled.
Ona bi zacijelo otišla kući. Ne bi tražila pomoć negdje drugdje, jer tegobe joj nisu bile osobito teške (kao što su po pravilu kod onih koji nemaju dijabetes). Pomirila bi se s time da dođe sutra, a tada bi već bilo prekasno za spas noge. Amputacija bi zbog odumiranja tkiva bila neizbježna.
Slično je i kod akutnog srčanog infarkta koji je kod dijabetičara često bezbolan pa se zna dogoditi da takvi bolesnici završe loše ni ne tražeći pomoć. Ili, pak, dolaze samo radi redovite kontrole svojih nalaza šećera u krvi ne signalizirajući da imaju bilo kakvih tegoba. Ne prepoznati takvo stanje značilo bi isto što i izložiti bolesnika životnoj ugrozi. A i samom liječniku ne bi bilo baš lako suočiti se sa činjenicom da je izgubio pacijenta kojega je vratio kući bez prave dijagnoze. 

Gangrena stopala
(Samo je trebalo pogledati...)

Bilo je to pri kraju radnog vremena kad mi je sestra kazala da su nam doveli još jednu bolesnicu. -Kako baš sada? Zašto je nisu dali poslijepodnovnoj smjeni? – protestirao sam u sebi.
-Neka uđe – rekao sam sestri i ponovo navukao na sebe svoj bijeli mantil kojeg sam već bio odložio u ormar. Računao sam da će to biti jedan od onih rutinskih pregleda kojeg ću brzo obaviti. Međutim, kad su u ordinaciju uveli postariju bolesnicu u kolicima u pratnji žene zrelije dobi i mlađeg muškarca, koji su mi se prestavili kao kćer i unuk, znao sam da ne će biti tako.
-Kako ste, gospođo? – upitao sam bolesnicu. - Kakve su vaše tegobe?
-Pa...dobro – odgovorila je ona tihim glasom. Djelovala je nekako odsutno, smeteno, gotovo nezainteresirano. Kao da joj je sve svejedno. Kao da je tu mimo svoje volje.
-Je li vas boli nešto? Imate li ikakvih tegoba?- nastavio sam pokušavajući doznati razlog dolaska i malo ubrzati postupak koji je pred nama.
-Pa..., ne znam. Ne boli - uzvratila je na isti način pogledavajući u kćer, valjda očekujući pomoć od nje.
Onda sam doznao da je bolesnica kod nas prvi put, da je prije godinu dana operirana od ginekološkog karcinoma u jednoj zagrebačkoj klinici za ginekologiju i da je danas tamo bila na kontroli. Otuda su je poslali k nama na pregled, valjda, jer su posumnjali na nešto u vezi s dijabetesom. U međuvremenu se kontrolirala kod svojih liječnika u Splitu.
Na pitanje ima li šećernu bolest odgovorila je niječno. Po našoj uobičajenoj proceduri napravili smo brzi test koji je pokazao da je nalaz šećera u krvi u granicama normale. –Zašto su je k nama poslali? - pitao sam sam se, jer je naša klinika uglavnom bila rezervirana za bolesnike s dijabetesom i drugim metaboličkim i endokrinološim poremećajima. Ali, ništa za to, kad je već tu, nema mi druge već pregledati ju kao i svakog drugog bolesnika. Po pravilima struke.
-Svucite bolesnicu da je pregledam - zamolio sam sestru.
-Skroz?- upitala je ona.
-Da, da. Do gola!
-I obuću?
-Svakako!
Kako je bolesnica bila malo teža i slabije pokretna, morao sam zamoliti i pratnju koja je cijelo vrijeme bila nezainteresirana da pomogne sestri oko njihove starice. Oni su to i poslušali, ali nekako preko volje.
A onda je uslijedio šok. Barem za mene, jer nikad do tada nisam vidio, a vidio sam dosta toga, tako zapušten slučaj. Ispred mene bila je starica čija su oba stopala bila do gležnjeva zahvaćena uznapredovalim gangrenoznim prcesom. Stopala su bila posve crna, gotovo katranasta, i od njih se širio nepodnošljiv smrad. U desnom koje je bilo vlažno vidjele su se gole kosti koje samo što nisu ispadale.
-Pa, za Boga miloga, što je ovo?
Bilo je to više pitanje samom sebi, onako potiho, u bradu. I prijekor. A moglo bi ih biti još dosta, i to ne neizgovorenih nego vrištećih. I pitanja i prijekora upućenih svima: i ovoj kćeri i unuku, i obiteljskom liječniku i svim službama od primarnih do tercijarnih, i cijelom društvu.
Kakvi smo to mi ljudi postali, kakvo je to naše društvo, naša struka? Sve je zatajilo! Hipokrat bi se i Štampar okretali u grobu da ovo vide. Ovo nije nastalo za desetak dana, ni za mjesec, ni dva, ovo se razvija već duže vrijeme. Nitko to nije pogledao! A vodili su je, kažu, na kontrole. I sada su ju poslali tako daleko, a da je baš nitko nije pogledao onako kako Bog zapovijeda, po pravilima struke. Pa ni njeni najbliži! Je su li se uopće brinuli o njoj? Jesu li je obilazili? Možda oprali koji put? Da jesu onda bi i vidjeli što se s jadnicom zbiva.
Nazvao sam kirurgiju i zamolio da prime bolesnicu. To se mora odmah operirati. Malo su negodovali, jer bi prema zadanim administrativnim uredbama to trebalo obaviti i u njenoj pripadajućoj zdravstvenoj ustanovi. Na moje inzistiranje ipak su je primili na odjel i obavili neophodnu kiruršku interveniju.
Zašto ovo zapisujem? Pa upravo zbog svega što je navedeno. Možda bi moglo biti poučno za sve. Ovoga puta zasigurno ne kako bih se hvlio svojim znanjm i nekom posebnom stručnošću. Bolesnicu je trebalo samo pogledati kako nas uči propedeutika. Zapravo, samo joj skinuti cipele!

Šećerna bolest i infekcija
(Gdje je pošlo krivo?)

Višnja je bila je jedna od onih djevojčica za koju bi se reklo da je pravi anđeo. Imala je šesnaest - sedamnaest godina. Bila je prava ljepotica. Imala je dugu smeđu kosu i krupne tamne oči, i bila je stalno u osmjehu iza koga se nije vidjelo da pati zbog činjenice da se svakodnevno mora "pikati" više puta dnevno radi davanja inzulina i kontrole šećera. Disciplinirano je prihvaćala sve što se od nje tražilo i redovito se kontrolirala.
Jednoga dana došla je zbog lagano povišene temperature u pratnji mame. Nije imala drugih smetnji, osjećala se dobro, a ni pregled nije otkrio ništa osobito -nikakve patološke promjene. Zaključak: vjerojatno viroza bez komplikacija - dijagnoza kakvu je tih dana dobivalo na desetke pacijenata. Dobila preporuku za mirovanje i uobičajenu simptomatsku terapiju, te kontrolu za dan dva, ili odmah ako bi se stanje u bilo kom smislu pogoršavalo.
Kako se nije javljala sljedećih par dana pretpostavka da je sve u redu bila je najlogičnija. Kad se pojavila nakon tri ili četiri dana skamenio sam se: izgledala je loše, teško je disala, jedva hodala. A nakon pregleda još veći šok: upala pluća, šum na srcu, perikardno trenje, dekompenzacija. Uzalud intenzivna skrb pod najboljim nadzorom, uzalud najsnažnija antibiotska artiljerija, infuzije, monitoriranje, svakovrsna potpora; unatoč svemu, nakon desetak dana - odustala je od dalje bitke. Bio je to jedan od onih dana koji nas je sve jako potresao. Jer nam je svima bila prirasla srcu, jer smo je voljeli. Jedan od dana zbog kojih bi rado rado promjenio posao za bilo koji drugi.
A gdje je pošlo krivo? I zašto? U onom prvom trenutku, možda, kad je trebalo uočiti ono što je tada bilo u začetku, još skriveno? Ili, možda, u drugom, kad je trebalo postupiti prema savjetu i doći odmah čim se vidjelo da se stanje pogoršava? Ili, možda, za to što je kritičnog dana bilo dva do tri puta više pacijenata nego što ih je trebalo biti? Ili za to što se radilo o ekstremno virulentnom infektu? Ili je, jednostavno, tako zapisano u zvijezdama...? 

Rekord (hipotireoza)
(Kad bolest ne boli treba je potražiti – probir, screening)

Mladi inženjer, tridesetih godina, došao na redoviti sistematski pregled kojega je za sve djelatnike ugovorila firma. Na uobičajeno pitanje kako se osjeća odgovorio je da je dobro i da nema nikakvih tegoba. Uobičajenim pregledom nađeno je uredno stanje, tek koji kilogram viška, a i sve standardne laboratorijske pretrage bile su uredne, osim umjereno povišenih masnoća u krvi. Zaključak: zdrav. Savjet: Malo pripaziti na prehranu i više kretnja. Ipak, zbog povišenog nalaza kolesterola zadnjih nekoliko godina, a možda i intuitivno, zatražena je dodatno pretraga TSH (tireostimulirajućeg hormona, indikatora funkcije štitnjače).
Kad je nalaz pristigao najprije smo pomislili da se potkrala gruba laboratorijska greška. Rezultat je bio gotovo nevjerojatan, rekordan, oko pedeset puta veći od normalnih vrijednosti. Zatražili smo provjeru i rezultat je bio isti, točno 207 umol/l što je govorilo za tešku i dugotrajnu hipotireozu. Dodatnim pretragama potvrđena je dijagnoza kronične autoimune upale štitnjače sa potpunim zatajivanjem njene funkcije. Odmah smo mu preporučili trajnu nadomjesnu terapiju hormonima štitnjače (Euthyrox). Nakon par mjeseci na kontrolnom pregledu nalazi su mu bili gotovo uredni. Dobro raspoložen i lakši nekoliko kilograma rekao je:
-Doktore, sada tek vidim što znači dobro se osjećati.
Rutinskim provjerama funkcije štitnjače kakvu smo primjenili kod našeg rekordera, detektirali smo u okviru preventivnih sistematskih bolesnika u ustanovi u kojoj sm radio posljednjih desetak godina svog radnog vijeka, na stotine istih blažih ili težih slučajeva. 

Buba u uhu
Bila je radna subota u Poliklinici S. na zagrebačkom Jarunu. Nakon što je i posljednji pacijent napustio polikliniku, kao i svi kolege i ostalo medicinsko ooblje, ostali smo samo ja, glavna sestra i činovnica na prijemnom odjelu. Baš u trenutku kad sam krenuo prema izlazu zazvoni telefon:
- Doktore, doktore, imamo hitni slučaj! – uzbuđenim glasom vikala je u slušalicu činovnica s prijema.
- O čemu se radi? - pitam ja, i odmah dodajem: - Jeste li im rekli da ne radimo više i da idu u pripadajuću bolnicu?
- Ma doktore, tu je mladi dečko koji je strašno nemiran i uplašen. Samo plače i viče, i traži pomoć. Kaže da je gotov, da mu nešto svrdla kroz uho i mozak, da će poludjeti. Meni izgleda kao da nije svoj.
- Što sada, mislim u sebi, kad je već tu moram ga pogledati i vidjeti o čemu je riječ. Ne možemo ga vratiti, pa da kasnije čitamo i slušamo kako smo odbili hitnog pacijenta.
-Dovedite ga gore u ambulantu – rekao sam činovnici.
Mladić je doista bio jako uplašen i nemiran. Gotovo unezvijeren. Hvatao se rukama za glavu, trčao po ordinaciji i govorio kako mu nešto „svrdla kroz uho i mozak“. Uspio sam nekako od njega izvući podatake da je član tv ekipe i da mu se čini kako mu je pri snimanju reportaže oko Jarunskog jezera nešto ušlo uho.
- Ajde da vidimo što je to - rekao sam glavnoj sestri i zatražio da mi donese otoskop. Pregledom uha pokazalo se da se u njemu zaglavila prilično velika crna buba dugih ticala, koja se i sama neuspješno pokušavala osloboditi iz zamke u koju je dospjela.
- Ispiranje uha ili da ga pošaljem na ORL kliniku? - važem u sebi. - Ma, zašto i sam ne bih pokušao i oslobodio dečka nevolje?. Ispiranje uha je jedina metoda koja dolazi u obzir, nikakve mehaničke intervencije pincetama. Ne mogu mu naškoditi. Ako ne uspije, onda ću ga poslati.
Ispiranje uha je uspjelo i već pri prvom pokušaju mlaz tople vode oslobodio je našeg tv snimatelja od insekta koji je zabunom dospio u tjesnac njegova uha iz kojega se sam nije mogao spasiti.
Nikad nismo vidjeli sretnijeg pacijenta od ovog našeg kad smo ga oslobodili od njegove nevolje. Sve nas je izgrlio i izljubio, i sto puta se zahvalio što smo ga spasili, tvrdeći da smo najbolja ekipa na svijetu. Zahvalio se na ponudi da za uspomenu ponese sobom svoju lijepu crnu, još uvijek živu uholožu i načas istrčao iz Poliklinike, da bi se ubrzo vratio s darovima za sve – cvijećem i velikom bombonjerom.
Eto, tako je to u medicini! Uostalom kao i u životu: katkad za malo dobiješ puno – ovdje iskrenu zahvalnost, a katkad za puno ništa.

Zapisi iz umobolnice
Psihijatrijska bolnica V. jedna je od najvećih i najpoznatijih bolnica takve vrste u našoj državi. Stjecajem okolnosti proveo sam u njoj nešto manje od godinu dana (ne kao pacijent nego kao liječnik), i nakon svega ostalo mi je to razdoblje u sjećanju kao jedno od najzanimljivijih u cijelom radnom vijeku. Nakon što se moj projekt privatne prakse pokazao neperspektivnim, jedini je izlaz bio vratiti se u državnu službu. Prva prilika koja se ukazala bila je internistička služba u toj bolnici u kojoj je ravnatelj bio moj dobar prijatelj pofesor Vlado Jukić, nažalost danas već pokojni.

Nije to bilo nešto što se prihvaća s oduševljenjem, i nije mi bilo baš svejedno, jer se katkad i danas ta bolnica u žargonu spominje kao umobolnica ili ludnica, ali u tom trenutku nisam imao boljeg izbora. Važno je bilo raditi pa makar bilo gdje, i zaraditi za kruh svagdašnji. Kad sam prijatelja upitao kako to izgleda raditi kod njega, on je kao vrsni psihijatar uočio moj strah od psihičkih bolesnika i ohrabrio me riječima:
-Ne trebaš se bojati. Opasnije ti je izvan bolnice nego u njoj.
Nisam mu baš odmah povjerovao, ali sam se u to i sam brzo uvjerio. Osim akutnih psihotičnih bolesnika, ili onih alkoholiziranih, i to samo kod dolaska u bolnicu, nikada u njoj nisam osjetio nikakvu ugrozu ni od koga. Niti čuo kakve ružne riječi, psovke ili prijetnje, kakve su gotovo redovita pojava svuda oko nas. Osobito u javnom prometu.
Bolnica se nalazi na zapadnom dijelu grada, u naselju po kojem je i dobila ime. Čine ju pet – šest zgrada najvećim dijelom izgrađenih koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, lijepo uklopljenih u znalački kultiviranom parku s nizovima stoljetnih stabala crno i bjelogorice i fino oblikovanog niskog žbunja. Idealno mjesto za nalaženje izgubljenog duševnog mira svih onih koji se tu nađu. Najveća i najljepša zgrada je ona uz glavnu prometnicu, pa ako vas put slučajno nanese pored nje moglo bi vam se dogoditi kao i meni prije nego što sam je upoznao iznutra, da pozavidite onima koji u njoj borave.
Uz kratki osvrt na jednogodišnji rad u ovoj bolnici, odnosno na iskustvo internista u radu s psihijatrijskim bolesnicima, neophodno je navesti barem nekoliko osnovnih podataka o njoj. U bolnici svakodnevno boravi oko 900 do 1000 bolesnika raspoređenih u 5 – 6 odjela smještenih po ranije spomenutim paviljonima. O svima njima brine se ekipa od 30 – tak liječnika, najvećim dijelom psihijatara, dva neurologa, nekoliko psihologa i samo jednog internista, kao i najbrojnija skupina ostalog medicinskog i pomoćnog osoblja.
Iako bi, možda, bilo zanimljivije baviti se problematikom psihijatrjskih bolesnika, ja ću se, kako sam već najavio zadržati samo u okviru koji se odnosi na njihovu tjelesnu problematiku. Kako je dobro poznato da je čovjek nedjeljivo biće, istovremeno i tjelesno i duševno, i duhovno, jasno je da će se među tisuću psihijatrijskih bolesnika u bolnici uvijek naći i veliki broj tjelesnih bolesti, koje se ne mogu zanemariti. Do mog dolaska to je područje pokrivala samo jedna kolegica internistica (dr. B.P.), što znači da je mogla zbrinjavati samo ono što je bilo najurgentnije.

Na gerijatriji
Odmah po mom dolasku kolegica i ja smo se dogovorili, zapravo ona predložila a ja prihvatio, da ja preuzmem brigu o gerijatrijskom odjelu i o hitnoj problematici u cijeloj bolnici, a ona ambulantu i ostalo po svojoj volji. Bila je to prilično velika obveza, ali mi nije teško pala jer sam navikao na visoke radne norme, a ranije stečeno iskustvo dobro mi je došlo da sve to odrađujem bez većih poteškoća.
Prva obveza u svakodnevnoj rutini bila mi je obići bolesnike na gerijatrijskom odjelu koje bi njihovi odjelni psihijatri predvidjeli za internistički pregled. Obično bi ih bilo dvadesetak od njih sto koliko ih boravi na odjelu. Sve su to bili stariji bolesnici, najvećim dijelom nepokretni i vezani uz krevet, s manje ili više izraženom demencijom, sve do potpune isključenosti iz svijeta stvarnosti. Svi su oni uz svoj psihički deficit imali i po nekoliko najozbiljnijih tjelesnih bolesti pa je za mene posla bilo i na pretek.
Zbog dugotrajnog ležanja kod gotovo svih bi se, prije ili kasnije, pojavile teške rane na nogama i leđima, tzv dekubitalni ulkusi. Ove rane bi se redovito inficirale, nakon čega bi slijedila upala pluća, nerijetko praćena septičkim stanjem, općom slabošću i zatajivanjem svih organskih sustava. Pokušavo sam ja sve što sam znao i umio, ali unatoč tome što sam bio prilično siguran da vladam potrebnim znanjem i umijećem, činilo se da radim Sizifov posao. Smrt je tu stalno bila prisutna. Katkad bi u samo jednom danu odnijela sobom i po desetak naših štićenika.
Bilo je zanimljivo i pomalo delikatno na ovom odjelu i zbog još jedne stvari. Šef odjela u kojem sam se našao nije se baš lijepo gledao s ravnateljem. Misleći, valjda, da mu od mene kao ravnateljeva prijatelja prijeti opasnost, takav je stav zauzeo i prema meni. Stav nepovjerenja, zazora, gotovo neprijateljski. Kako nije imao stalno dostupnu internističku službu, on se sam kao psihijatar morao nositi i sa somatskom (tjelesnom) problematikom svojih bolesnika. Pri tom je razvio svoj vlastiti pristup, koji često nije bio u skladu sa suvremenim stručnim smjernicama.
Kad bih ja preporučio nešto što nije bilo u skladu s njegovim shemama ne bi mu bilo baš pravo i nevoljko bi to prihvaćao. Kosa mu se dizala na glavi kad bi vidio da opet nekom preporučam uvođenje inzulina umjesto tableta. A razlog je bio jednostavan: jedno od osnovnih dijabetoloških pravila je da bilo kakvo upalno stanje u bolesnika predstavlja indikaciju za inzulin. Kako je većina imala ili upaljene dekubitalne ulkuse, upalu pluća, ili upalu mokranog sustava – eto inzulina. Takva praksa dovela je do toga da je potrošnja inzulina na odjelu već nakon mjesec dana povećana preko 1000%. Malo se šef smirio i udobrovoljio kad je vidio da mu se bolesnici bolje osjećaju i brže oporavljaju. A zacjelo se uvjerio da mu od mene ne prijeti nikakva opasnost i da samo ima korist od mene.
Slično je bilo i u pristupu nekih drugim kroničnim bolestima, npr. srčanim tegobama, hipertenziji, astmi i dr. Tako su do mog dolaska gotovo svi bolesnici primali preparat digitalisa (Lanitop ili Lanicor). „Za jačanje srca“- rekao bi šef. Uvjerio sam ga da kod većine to nije potrebno, da od njih može imati samo nuspojave, i nakon mjesec – dva samo su rijetki to nastavili trošiti. Jednako je bilo kad se radilo i o drugim bolestima.
Gotovo da nije bilo dana da se nije dogodilo nešto akutno, poput srčanog udara, aritmije, plućne embolije, moždanog udara, krvarenja i sl, što je i razumljivo s obzirom na brojnost i vremešnost štićenika. Kako na odjelu nije bilo odgovarajućih uvjeta za zbrinjavanje takvih bolesnika, u većini bih slučajeva preporučio premještaj u neku drugu bolnicu. U početku bi mi govorili da to nije njihova praksa, jer da te bolesnike ne će nitko primiti, na što bih im ja uzvratio:
-Ako se prema pravilima struke akutni infarkt liječi u koronarnoj jedinici, ako je kod našeg bolesnika riječ o takvoj dijagnozi, ako se i na njega odnose pravila koja vrijede za sve ljude, onda mi njega moramo tamo poslati. To su bili moji argumenti kad bi se radilo o takvim ili sličnim akutnim stanjima. A na njihova upozorenja da badava šaljemo i mučimo bolesnika, da ga ne će primiti, da će nam ga vratiti, ja bih odgovorio:
-Neka ga vrate! Onda je na njima odgovornost za život bolesnika.
Ja bih lijepo obrazložio razloge zbog kojih tražim premještaj, priložio svoj nalaz, i kad je god bilo moguće nazvao kolege u bolnici i usmeno objasnio o čemu je riječ. Kad se pokazalo da nitko od tako poslanih bolesnika nije vraćen šef je kao i svi ostali bio vrlo zadovoljan i to je onda postalo redovita praksa.
Katkad je stanje bolesnika, opet, bilo tako teško da ga nije imalo nikakva smisla slati bilo kamo. Kad su me tako doveli kod jedne postarije bolesnice ona je već bila u agonalnom stanju: bez mogućnosti kontakta, modra u licu, nepravilnog površnog disanja, bez tlaka i pulsa. EKG je pokazao potpuno nepravilan ritam (fibrilaciju pretklijeki) s brzim odgovorom klijetki. Ovakva stanja moguće je zbrinjavati samo u posebnim jedinicama za intenzivnu skrb ili u koronarnoj jedinici, ali s obzirom na opće stanje bolesnice zaključio sam da to ne bi imalo smisla, jer je već bila bez ikakvih izgleda za poboljšanje. Značilo bi to samo dodatno opterećenje za nju. Uključili smo joj odmah kisik i infuziju sa svom medikacijom za koju sam smatrao da je potrebna, preporučio stalni nadzor i krenuo dalje u obilazak drugih bolesnika.
Kad sam izlazio iz sobe i vidio da nikoga nema uz bolesnicu, morao sam skrenuti pozornost sestrama na to da ni medicinski ni ljudski nije u redu ostaviti je samu u takvom stanju. Na umoru. Nakon kojih pola sata bolesnica više nije pokazivala nikakvih znakova života, a učinjeni EKG je registrirao samo ravnu crtu. 

*      *      *

Uz ovaj rad na gerijatrijskom odjelu moja je dužnost bila obavljati konzilijarne preglede po svim odjelima bolnice, a ostatak vremena raditi u internističkoj ambulanti. Kolegica, koja je bila moja šefica u internističkoj službi, bila je presretna kad sam je oslobodio od prvih dviju obveza. Svakodnevni obilasci bolesnika po odjelima, koji su kako sam već na početku naveo, bili razmješteni po međusobno dosta udaljenim paviljonima, bili su razlog da sam vjerojatno bio jedan od rijetkih koji je imao uvid cjelokupno stanje bolnice. Naime, većina liječnika je bila vezana samo uz svoje odjele, a o drugima su mogli znati samo malo ili nimalo.
Svaki je od odjela bio, kao što je to vjerojatno i sada, specifičan na svoj način. Na gerijatriji o kojoj sam već ponešto rekao, vidite što svakoga od nas čeka na kraju životnog puta. I to ako imamo sreće pa nam nešto nepredviđeno ranije ne prekine taj put.
Pitanja života i smrti, kao, valjda, najdramatičnija pitanja u životu za svakog pojedinca, barem kad se odnose na njega samog, ili na njegove najbliže, nisu nikakva nepoznanca za svakog liječnika. Ali na ovom odjelu gdje se ljudski život iz dana u dan vidi u njegovoj posljednjoj, najdramatičnoj i najtužnijoj dionici, i to u takvim oblicima i kao isključivoj i zadanoj pojavi, ne mogu nikoga ostaviti ravnodušnim.
I nemoguće je ne upitati se ima li uopće smisla. Toliko se kroz život truditi, mučiti, planirati, brinuti se, strahovati, nadati se, i na koncu završiti u nekom sobičku ostavljen i zaboravljen od svih. Bez nade u bolje sutra, pa i u bilo kakvo, prepušten na milost ili nemilost često frustriranog osoblja, u iščekivanu one „crne prijateljice“ koja sve jednom odvodi na put bez povratka. Samo, valjda, prava, čvrsta vjera može donijeti malo olakšanja i zrnce nade, a gotovo je prava sreća u takvom stanju izgubiti svijest o samom sebi i svijetu oko sebe.
Ovdje mi se učinilo da eutanazija ili blaga smrt, kad od života ostane samo patnja, i to bez izgleda da ikad prestane, i da kao takav više nema smisla, i nije loša zamisao. I sam bih je za sebe, kad bih se našao u stanju kao štićenici ovog odjela, poželio. I ne samo poželio nego i izabrao, pa i drugima preporučio kad bi se moglo vjerovati ljudima.
Ali, kako nas uči iskustvo pa i cijela povijest, od njenih početaka pa do danas, nama ljudima se ne može vjerovati. Ne može zbog toga što smo grješni i slabi, i što uvijek, prije ili kasnije, iznevjerimo i najbolje zamisli i nakane. Za to ne preostaje nam ništa drugo nego takve stvari koje se tiču života i smrti ostaviti Onomu tko nas je stvorio. Jedino Njemu možemo bez rezerve vjerovati, jer on nas nikada ne će iznevjeriti i ostaviti.

Kronični muški i ženski
Odjel broj 5 - muški odjel za kronične duševne bolesnike, u kojemu neki ostaju sve do kraja života, bio je smješten u postarijoj zapuštenoj zgradi koja je očito već dugo vapila za obnovom. Kad su me prvi put pozvali da pogledam bolesnika kojemu je već danima bilo loše, bio sam šokiran ambijentom koji me podsjetio na priče kojima se strašilo malu djecu ili najmračnije scene iz filmova strave i užasa.
U povećoj sobi s rešetkama na prozorima boravilo je desetak bolesnika. Kreveti su im bili natiskani gotovo jedan do drugoga i djelovali prljavo i neuredno. Kao i bolesnici. Svi su bili zapuštenog izgleda, raščupane kose, zarasli u višetjedne brade i obučeni u ofucane prugaste pidžame. Neki su buljili kroz prozore, a većina poput zombija bauljala između kreveta. Kad sam s bolničarom ušao u sobu krenuli su prema meni pružajući ruke i mrmljajući nešto poput „Daj! Daj...!“.
-Traže cigaretu objasnio mi je bolničar i povikao na njih da se odmaknu. Začudo, poslušali su ga, ne prestajući pružati ruke uz ponavljanje: „Daj! Daj...!“
-Ovo je vaš pacijent- pokazao mi je bolničar na mršavo, blijedosivo lice zaraslo u neurednu prosijedu bradu i kosu, koje je virilo ispod pokrivača. Na moja pitanja: - Kako je? Kako se osjeća? – nije reagirao. Upalih očiju i prazna pogleda buljio je prema meni ne pokazujući nikakva znaka da išta razumije. Da shvaća da smo tu zbog njega.
Nekako sam ga uspio pregledati. Pokazalo se da je u takvom stanje već duže vrijeme, da puno kašlje i iskašljava, da je smršavio, ne jede ništa i da povremeno ima povišenu temperaturu. Auskultacijom pluća našao sam vrlo sumnjive znakove upale. Preporučio sam da mu se učine osnovne laboratorijske pretrage i rendgenska snimka pluća i sve je ukazivalo da je riječ o uznapredovaloj tuberkuloznoj upali pluća. Kako nije bio moguć premještaj na neki plućni odjel, u dogovoru s pulmolozima napravio sam plan dugoročnog liječenja tu gdje jest, koji je, da se malo i pohvalim, rezultirao dobrim ishodom. Temeljitim pregledom i ostalih bolesnika nađeno je još šest – sedam slučajeva tuberkuloze, koji su također zbrinuti na isti način.
Pitao sam se, onako sam za sebe, kako je moguće tako se neodgovorno odnositi prema bolesnicima koji su ti povjereni? Bez obzira na to što je riječ o onima koji su na neki način „otpisani“. Bez nade, bez perspektive. Oni su ipak ljudska bića. Pa i kakav je to odnos prema samoj struci? Mislim, ili je to bio samo moj dojam, da sam takvim svojim pristupom bar malo doprinijeo promjeni svakodnevne rutine na odjelu i odnosu prema bolesnicima. Upozorio sam ravnatelja na takve i slične stvari, ali on, kako sam brzo uvidio, zbog oporbe među kolegama i zbog toga što je bio relativno novi u bolnici, nije ni pokušao s malo ozbiljnijim zahvatima kojima bi se to moglo popravljati.
Slično je, ili gotovo isto bilo na ženskom odjelu za kronično hospitalizirane štićenice. Bilo je svakojakih slučajeva, a jedan od prvih i upečatljivijih je bio zanemareni absces (gnojna upala) u donjem dijelu trbuha i desnog bubrega u bolesnice od kojih šezdesetak godina. Nakon što sam ga incidirao (otvorio skalpelom), već u prvom satu isteklo je oko četiri - pet litara gustog, gnojnog, intenzivno smrdljivog sadržaja s komadićima nekrotičkog (raspadnutog) tkiva. Činilo se da će joj cijela utroba iscuriti. Postavio sam dren, uključio antibiotsku terapiju i preporučio pregled kirurga, koji se samo složio s onim što je učinjeno. Gnojna sekrecija se nastavila tijekom još nekoliko dana nakon čega je bolesnici bilo sve bolje i bolje. Opet sam se pitao (opet samo u sebi):
- Bože dragi, koliko se dugo ovako nešto moglo razvijati? Valjda mjesecima? Pa i duže? Kakav je to odnos prema bolesnicima, prema struci? Gdje je tu elementarna odgovornost, ljudskost, etika...?

*      *      *

Jednoga dana u internističku ambulantu dovezli mlađeg bolesnika, tridesetih godina, iz petog odjela. Bio je cijeli prekriven hematomima (modricama, masnicama). Bio je mentalno posve u zoni debiliteta ili idiotije, potpuno nepristupačan za bilo kakvu komunikaciju. Pratnja nije znala objasniti otkud i kako su nastali spomenuti hematomi. Nekih drugih znakova tjelesnog oštećenja i bolesti nije bilo. Pozvao sam kolegicu (šeficu službe) da i ona to vidi. Složili smo se:
-To je moglo nastati samo od udaraca! Ali tko? Zašto? Bolesnici iz sobe? Osoblje?
-Ovo su tjelesne ozljede! Za prijavu policiji! Ili barem ravnatelju– rekao sam.
Šefica je ustuknula i rezolutno uzvratila:
-Ja ne bih ni slučajno! A vi kako hoćete!
Poslušao sam je. Bio sam tek mjesec dana u bolnici, na određeno vrijeme, gotovo samo u prolazu. Kao gost. Činilo mi se neprimjerenim da joj oponiram. A ni ravnatelju koji se dobro morao potruditi da me primi na posao, i koji je imao dosta ozbiljnih problema s oporbom u bolnici, nisam želio stvarati nove neprilike. I, tako je to prošlo. Pomirili smo se s činjenicom da jedno očito nasilje nad nemoćnom osobom, posve nesvjesnom svoga postojanja, neka noćna drama pod krovom bolnice, prođe bez ikakvih posljedica za one koji su bili neposredno odgovorni. I sada se sramim zbog toga, ali više nema pomoći. 

Nitko nije imun
(Svakomu se može pomutiti u glavi)

Ni na drugim odjelima nije bilo ništa manje izazovno, bolje reći „delikatno“, a često i u punom smislu riječi dramatično. Osobito na onima za akutne slučajeve, poglavito tek po prijemu u bolnicu. Najčešće se to odnosi na psihotnična stanja u kojima se bolesnici zbog jakog psihomotornog nemira moraju i fizički sputati (obući u onu čuvenu košulju bez rukava) dok ne počne djelovati primijenjena farmakoterapija i dok se ne smire.
Bilo je dosta takvih slučajeva s kojima se baš i nije lako nositi. Najčešće se radilo o bolesnicima u kojih bi se uz svu nezgodnu simptomatologiju akutne psihičke bolesti (psihoze), pojavile i ozbiljnije srčane smetnje – bolovi u prsištu, kašalj, gušenje, koje bi uz specifičan EKG nalaz ukazivale na plućnu emboliju ili srčani infarkt. Ni najmanje nije lako u takvim slučajevima razlučiti je su li tegobe psihogene ili organske.
Kako takva stanja znače neposrednu ugrozu života bolesnika i zahtjevaju liječenje u koronarnoj jedinici, bilo je potrebno uložiti dosta truda da se organizira njihov premještaj, poprilično zahtjevna dijagnostika i kasnije povratak na psihijatriju. Među takvim bolesnicima bilo je i sasvim mladih, do dolaska u bolnicu posve zdravih ljudi. Nerijetko i onih poznatih iz javnog života koji su obavljali najodgovornije poslove u društvu.

*      *      *

Kod jednog bolesnika u delirantom stanju koji je primljen na odjel za alkoholizam i ovisnosti našli smo šećernu bolest, kao tek otkriveno stanje sa znacima zatajivanja bubrežne funkcije. Vrijednosti šećera u krvi bile su mu visoko iznad normale, preko 30 mmol/l, a kreatinina oko 900 umol/l. Značilo je to neposrednu životmu ugrozu te smo hitno zatražili premještaj na internu kliniku.Tamo, međutim, nije bilo slobodnog mjesta, te nam je preostalo čekati i u međuvremenu nositi se s problemom kako smo znali - primjeniti terapijsku proceduru koja je zahtjevna, katkad i rizična, čak i kad se primjenjuje i na specijaliziranim odjelima.
Bolesniku smo uveli intenziviranu inzulinsku terapiju ( 4 puta dnevno podkožno) i sve drugo s obzirom na oštećenu bubrežnu funkciju, uz praćenje i skrb koja je bila moguća na odjelu koji nije zamišljen za takvu vrstu bolesnika. Unatoč svemu, na sreću bolesnika i uz Božju pomoć, uz primjenjeno liječenje, nakon 4 – 5 dana njegovi su se nalazi šećera i kreatinina u krvu gotovo normalizirali, a opće stanje toliko poboljšalo da hitni premještaj više i nije bio neophodan.
Bolesnik je ostao kod nas sve dok se njegovo psihičko stanje nije posve stabiliziralo. Tek potom je otpušten kući s preporukom za nastavak započetog liječenja i za detljniju dijabetološko – nefrološku obradu u nekoj drugoj ustanovi. 

*      *      *

Zanimljiva je jedna anegdota koja se više godina kasnije dogodila na ovom istom odjelu. Kad sam nakon dugog nagovaranja privolio prijatelja da dođe na ovaj odjel radi liječenja od alkoholizma i pojavio se s njim kao pratnja, službujući nas je medicinar upitao:
-Tko je od vas dvojice pacijent? Prijatelj je brzo pokazao prstom na mene.
Samo se šalio. Ipak, lako se moglo dogoditi da umjesto njega ja ostanem u zatvorenom odjelu psihijatrije kao pacijent. Hm, s obzirom u što se ovdje upuštam, možda i ne bi bilo loše...He...he. 

Kao da gubimo dušu
Možda bi me, dragi čitatelju, nakon ovog što kanim pripovjedati, mogao proglasiti nostalgičarom za onom propalom državom, ali obećao sam da ću se držati istine pa makar kako gruba ona bila. Bilo bi toga dosta, ali ne bih baš previše testirao tvoje strpljenje; pokušat ću ti približiti nekoliko tipičnih situacija iz vlastite prakse, pa ti sam prosudi što je bilo dobro a što nije.
U ono vrijeme prije nego što smo dobili svoju državu, dok sam još bio mladi liječnik, kad bi za pacijenta trebalo dogovoriti kakvu posebnu pretragu, specijalistički pregled, ili pak termin za bolničko liječenje, operaciju ili slično, najčešće je bilo dovoljno telefonirati, predstaviti se, obrazložiti svoj zahtjev, i u pravilu odgovor je uvijek bio pozitivan i više nego korektan.
-Kolega, kada može doći vaš pacijent? Može li sutra? Ili: Kad vam odgovara?
Danas je to, nažalost, odavno zaboravljena priča. Gotovo se čini nepristojnim tako nešto i pokušati. Iznimno, ako kojom srećom imaš baš pravog prijatelja ili bliskog rođaka koji je na klinici, ili je na neki dovoljno kvalitetan način povezan s njome, možda bi mogao nešto pokušati. Pa i tada nemoj se iznenaditi ako ti se javi tek nakon trećeg – četvrtog poziva. Ili ti se uopće ne javi.
Bolesnicima, i onim najozbiljnijima, dakle, preostaje ili se osloniti na birokratizirani sustav sa svim njegovim manjkavostima, ili potražiti kakav kraći put, odnosno proskribiranu „vezu“. Je li to nemoralno? – pitanje je koje se samo po sebi nameće. Odgovor, zacijelo, ne bi mogao biti drugačiji od potvrdnog, ali samo u uvjetima urednog funkcioniranja zdravstvenog sustava. U ovakvima kakvi su u našoj stvarnosti, kad je u pitanju zdravlje naših najmilijih ili vlastita koža, takav se pristup nameće sam po sebi kao jedino logični izbor.

O kolegijalnosti
(Večera kod susjeda, hitni slučaj)

Kad mi je dobri i dragi susjed Ivo K. (već dugo pokojni) rekao da mu na večeru dolazi prof. Đ.V. izletjelo mi je da bih ga volio malo bolje upoznati i uspostaviti s njim neku vrstu kolegijalne suradnje. U to sam vrijeme, naime, pokušavao održati na životu svoju tek osnovanu privatnu praksu, a jedna od prednosti koja bi mi dobro došla bila bi mogućnost preporuke za lakši dolazak na pregled ili na odjel kod ovog uglednog kardiologa. Znao sam o njemu od ranije, osim da je dobar liječnik, da je dobar čovjek, domoljub i da je imao ozbiljnijih problema nakon Hrvatskog proljeća te da u velikoj bolnici uz ulogu šefa odjela obavlja dužnost zamjenika ravnatelja.
Susjed Ivo „ni te ni ve“ nego: - Baš fino, dođite i vi večeras kod nas. Mislio je na mene i moju Jedinu. Malo sam se nećkao, jer mi se činilo nepristojnim na takav se način nametnuti, ali je susjed bio kategoričan: - Dođite i gotovo!
Za večerom, koja je kao i obično kod susjeda bila bogata, za što bi se pošteno potrudila njegova supruga, razgovaralo se ležerno o svemu i svačemu, ponajviše o zdravstvenim i političkim temama. Ja sam se dosta suzdržavao od iznošenja svojih viđenja nekih problema, jer mi se činilo da se baš ne bi svidjlela kolegi kojeg sam trebao pridobiti za prijateljstvo i suradnju. On je, naime, bio visokopozicionirani član vladajuće političke stranke i nije ni pokušavao prikriti da ne prihvaća ni najblažu kritiku, bez obzira o čemu je bilo rječi.
A onda u jednom trenutku, kako se to meni gotovo redovito događa, nisam mogao ne reagirati na neke teze koje su bile u potpunoj suprotnosti s mojim poimanjanjem struke i medicinske etike.
-To je strašno kad ljudi s dna, klošari, obične pijandure, opterećuju službu i zauzimaju krevete normalnim ljudima – rekao je kolega.
-Ja bih rekao – uzvratio sam što je moguće blaže – da u našem poslu ne možemo govoriti o ljudima ovakvima ili onakvima, nego samo o bolesnicima. Ako je netko bolestan i ugrožen, naše je da mu pomognemo kao i svakom drugom, a onda neka se društvo pobrine kako se postaviti prema njemu; kako rješavati njegove socijalne probleme.
Na to je profesor reagirao vrlo žustro, pomalo i arogantno, izražavajući potpuno neslaganje s mojim stajalištem, nakon čega sam i ja zaboravio na suzdržanost i svrhu dolaska na večeru. Nakon nekoliko takvih verbalnih razmirica razgovor o bilo kakvoj suradnji činio mi se posve bezizglednim te sam od njega i odustao. Razišli smo se ipak uz ljubazne pozdrave kao da je sve bilo u najboljem redu, kako i dolikuje kolegama (kao da se ne može bez male doze farizejskog), a on mi je i bez mog traženja dao broj svog telefona i rekao da mu se slobodno javim ako mi što bude trebalo.

*      *      *

Nedugo nakon spomenute večere, evo meni bez najave u ordinaciju kolege (ne po struci) iz moje prve radne ustanove iz dalekog kraja. Čovjek dobio uputnicu za liječenje na KBC-u Rebro, a on došao desetak dana prije termina računajući da će ga ipak primiti jer mu nije bilo dobro. Nadao se također da će mu pomoći liječnici koje je upoznao dok su tijekom domovinskog rata radili u ratnoj bolnici koja je bila organizirana u njegovu domu zdravlja. Kako mu plan nije uspio i sve kombinacije propale on se sjetio mene.
-Pa što je moj J., koje te nevolje dovode k meni? – pitam bivšeg radnog kolegu.
I on mi ispriča kako ga srce muči: često nepravilno radi, katkad ubrzano lupa, zamara se pri imalo većim nporima, ponestaje mu zraka, i da mu je iz dana u dan sve lošije. Zaključio on da nije pametno čekati i došao ranije. Upitam ja njega želi li on da ga i ja pogledam, na što će on da je za to i došao.
Da ne dužim, neka mi ne zamjere nemedicinari zbog suviše stručnih pojmova koji slijede, za koje nemam prave zamjene, EKG snimka koju smo napravili pokaže učestale ventrikulske ekstrasistole s bigeminijom, trigeminijom, pa i salvama, uz vrlo sumnjive znakove koronarne insuficijencije. Ovakav nalaz, što zna svaki liječnik, je nešto što zahtjeva neodložnu dodatnu kardiološku obradu da se isključi akutno koronarno zbivanje – srčani infarkt i rizik od smrti zbog opasne aritmije (treperenja klijetki), odnosno srčanog zastoja.
Što sad – pitam se ja. Slati ga ponovno na KBC Rebro ili iskušati „velikodušno“ dati telefon uglednog profesora, k tomu šefa kardiološkog odjela u drugoj kliničkoj bolnici na drugom kraju grada. Odlučim se za ovo drugo, nazovem profesora i objasnim mu o čemu je riječ, a on će meni, kao da se nikada nismo čuli ni vidjeli, onako s visoka:
-Što vi, kolega sebi umišljate da me možete zvati kad se sjetite.Zašto bih ja primio vašeg pacijenta? Da je dr. G. koji je pacijenta uputio u bolnicu mislio da je to potrebno on bi mene nazvao. Zar vi mislite da ste vrjedniji od njega?
Još je nastaviio u istom tonu i rječima koje su me u pravom smislu riječi „ostavile bez teksta“. Kad sam i ja konačno došao k sebi uzvratio sam mu na sličan način.
-Poštovani gospodine profesore, ispričavam se zbog krive procjene da vas mogu nazvati i što sam vam uzeo nekoliko minuta vremena. Pacijent za kojeg sam tražio malo vaše pozornosti je slučajno došao k meni. Ja sam ga pogledao jer ga nisam mogao odbiti. I našao sam to što sam i obrazložio u svom nalazu. Smatram da je vitalno ugrožen i da ga u ovakom stanju ne mogu poslati kući. Zanemarite moj poziv. Ja ću pozvati hitnu pomoć da ga odveze na kliniku, pa neka se onda napravi ono što je potrebno po pravilima struke. Ako se pokaže da nema ništa akutnog, da nije ugrožen – nek se vrati kući. Još jednom isprika i spuštam slušalicu.
-Pa čekajte, kolega, čekajte... - još je nešto htio reći profesor, ali ga više nisam želio slušati. Bio sam krajnje povrijeđen i ogorčen. – E pa, ne može to tako – mislim u sebi. – Nije u redu. To je bio kraj našeg razgovara.
Bolesnika sam kako sam i najavio poslao na kliniku kolima HMP, gdje je opserviran nekoliko sati i zaprimljen na kardiološki odjel radi kompletne obrade. Nije mi se kasnije javljao zbog daljine, ali sam od drugih čuo da su mu koronarke malo promijenjene, ali da nije životno ugrožen, samo mora uzimati lijekove i redovito se kontrolirati.
A onog „dragog i dobrog“ profesora za kojeg sam mislio da mu nikad više ni „Dobar dan!“ ne bih rekao, sretnem na Dolcu već nekoliko dana nakon onog razgovora. I on i ja sa svojim boljim polovicama. Mislim se kako bih se sklonio da izbjegnem baš direktan susret, a ono već izdaleka uz širok osmjeh čujem dragog kolegu kako nas pozdravlja:
- Dobar vam dan! Kako ste? I vi po špeceraj kao i mi!. Kako nam je prijatelj I.? Uzvraćamo na isti način, srdačno, vedro, kao pravi prijatelji i kolege. I mislim u sebi: Bože dragi, kakvi smo mi licemjeri! Ili je to ipak sve normalno, ljudski?
(dovle)

Dvije sestre
U C., najudaljenijem selu na jugoistočnom rubu D. polja živjele su dvije sestre. Starija Agata bila je u kasnim sedamdesetima, a mlađa Zora tek uhvatila pedesetu. Nakon smrti roditelja ostale su same. Nisu se udavale. Živjele su ponajviše od socijalne pomoći i dobrote suseljana. Imale su i nešto zemlje koju su im dobri susjedi obrađivali, jer one zbog bolesti nisu bile sposobne ni za kakav rad. Od blaga nisu imale ništa osim svojih desetak koka.
Agata je u djetinjstvu preboljela dječju paralizu i gotovo cijeli život bila vezana uz kuću i krevet, a ni mlađa Zora nije bila najboljeg zdravlja. Negdje oko četrdesetpete godine Zori su našli nešto povišen šećer u krvi i tlak, a ubrzo je počela i na srcu pobolijevati. Često je sirota hodala bosa ili u lošoj obući pa je stalno imala žuljeve na nogama, koji bi nakon većih napora – povratka iz polja ili planine, prokrvarili i nerijetko se znali upaliti.
Kada su je napokon doveli na pregled, nakon što više nije mogla stati na nogu zbog rane na tabanu, dijagnoza je bila veliki upaljeni trofički ulkus s prednje strane tabana. Uz kiruršku obradu rane i antibiotsku terapiju te redovito čišćenje i previjanje upalne promjene su se polako smirile, ali je kožni defekt bio sve veći i veći. Nakon stanovitog vremena defekt je bio toliki da su se mogle vidjeti kosti stopala. Bilo je jasno da bez transplantacije kože rana nikada ne će zacijeliti. Liječnički konzilij je zaključio da bi to najbolje bilo obaviti na VMA u glavnom gradu tadašnje države.
Kako mi se posrećilo da od početka brinem o bolesnici, tako mi je pripala i obveza da organiziram sve što je potrebno da se ostvari ta ideja. Nakon što smo bez duljeg čekanja dobili termin za prijem bolesnice u spomenutu ustanovu, obavijestili smo socijalnu službu koja je organizirala prijevoz i u odlasku i u povratku sve u pratnji socijalne radnice (santitetskim kolima do Splita, zrakoplovom do Bg, pa kolima do bolnice te sve isto u povratku do kućnog praga).
Bilo mi je osobito drago zbog sirotice Zore što smo joj mogli upriličiti tretman kao i onima s vrha društvene ljestvice. Ishod liječenja nije bio bogzna kakav, ali barem smo pokušali sve što je bilo moguće. Bilo je to u „ono“ vrijeme. Nisam baš siguran što bi na sve to u „ovo“ naše novo vrijeme rekao onaj naš vrli kardiolog i prijatelj iz predhodnih redaka; vjerojatno ništa pohvalno. Ali za to i takve ja nikad nisam ni mario, jer sam uvijek vjerovao (ili barem tako želio) da se uređenost društva, njegova ljudskost, stabilnost pa i održivost, najviše očituju u odnosu prema najmanjima i najslabijima. A zar nam to ne govori i naš dobri i dragi Veliki Učitelj: Ono što učinite mojim najmanjima i najslabijima – meni ste učinili. 

Izgubljena bitka
(Nešto nam ne štima...)

Baš sam se obradovao kad me je znanac upitao bi li mi mogao poslati prijateljevu suprugu na pregled. Bila bi to prva pacijentica u tek otvorenoj privatnoj ordinaciji. Na pitanje zna li kakve tegobe ima odgovorio je da je nešto guši u prsima. – Srčane tegobe – pomislio sam, neka ona samo dođe pa ćemo vidjeti o čemu je riječ.
Sutradan, kako je i dogovoreno, evo pacijentice na vrata. Već na prvi pogled vidjelo se da teško diše - „ hvata zrak“ i da je jako uplašena i zabrinuta. Na upit otkad ima tegobe odgovorila je da joj nije dobro već neko vrijeme i da joj se stanje pogoršava zadnjih desetak dana. Misli da se malo jače prehladila. Dan ranije bila je kod svoje liječnice i dobila antibiotik (Sinersul) i neke pilule za kašalj.
Kad sam je nakon toga zamolio da se se razodjene do pojasa pokazat će se takva klinička slika koja me je u punom smislu riječi šokirala; nalaz kakva u cijelom svom radnom vijeku nisam vidio. Obje dojke u bolesnice su bile katranasto crne i u stanju raspadanja (gangrenozne), a nad oba plućna krila disanje je bilo posve nečujno dok je perkutorni zvuk je bio u znaku mukline.
Dijagnoza je, nažalost, bila jasna već na prvi pogled: potpuno zanemareni rak dojki s metastazama u prsištu s obostranim izljevom u prsište koji otežava plućnu funkciju. Slijedilo je ono što je svakom liječniku najteže i najmučnije: i tješiti, i objašnjavati i tražiti rješenje. Bilo je očito da je bolesnica u svakom pogledu vitalno ugrožena te je nakon malo „zahtjevnijih“ pregovora s kolegama iz Instituta za tumore i Klinike za pulmologiju nađeno solomunsko rješenje: da se najprije hospitalizira na pulmologiji dok se ne riješi problem akutne ugroze, a potom da ju presele na onkologiju radi konačnog liječenja osnovne bolesti.
Dugo mi je trebalo da se oslobodim slike koju sam toga dana vidio. Interesirao sam se kasnije kako se razvija stanje u bolesnice, i ono što sam čuo nije bilo dobro. Nije imala nikakvu šansu. A riječ je bila o mlađoj ženi – u kasnim četrdesetima, fakultetski obrazovanoj, na visokoj dužnost u velikom državnom poduzeću, supruzi, majci...I sve je to bilo u našoj hrvatskoj metropoli. Ne negdje na brdovitom Balkanu ili u Africi. Nešto nam ne valja u sustavu! 

Moj liječnik
(Pogrešan izbor)

Ima među nama liječnicima i nekih koji s vremenom postanu tako sigurni u sebe – svoje znanje i iskustvo pa im se čini da je njima rijetko kada potrebno dodatno mišljenje, ili ne daj Bože, provjeravanje svoje prakse praćenjem stručne literature. S druge strane ni sami pacijenti ne uviđaju da im je njihova dijagnoza primjerice dijabetesa, hipertenzije ili koje druge kronične bolesti neki osobit problem. Sve dok ih ne pogodi kakva komplikacija poput srčanog infarkta, moždanog udara i sl. Onda – kukaj i pomagaj!
Jednog dana dođe mi u ordinaciju pacijent koji se ranije dugo kontrolirao kod mene na Klinici.
- Evo mene k vama doktore. Ne mogu ja bez vas! - pozdravio je s vrata.
Nisam ga u prvi mah prepoznao; bio je vidno smršavio i djelovao umorno i iscrpljeno. Na pitanje što ga dovodi k meni otpočeo je svoju priču:
-Ja stalno idem svom doktoru, a nalazi sve lošiji. Govorim mu da mi nije dobro, da mršavim, a on ništa. Uvijek isto: - Samo nastavi terapiju i pazi na dijetu. A vidite na što sam spao, na što ličim. Još malo pa će samo kostur ostati od mene.
Već na temelju podatka o velikom gubitku tjelesne mase – imao je 20 – ak kg ispod optimalne, i uvida u dnevnik samokontrole u komu nije bilo nalaza šećera u krvi ispod 13,0 mmol/l, bilo je jasno da je riječ o izrazito nereguliranoj šećernoj bolesti. Unatoč maksimalnoj dozi lijeka za poticanje gušteračne (beta-stanične) sekrecije inzulina. Svakom liječniku, pa i početniku ovi bi podatci trebali biti dovoljni za odluku o uvođenju inzulinske terapije. Nažalost, njegovu izabranom obiteljskom liječniku, k tomu i ravnatelju ustanove u kojoj se kontrolirao, to nije bilo poznato. Jako se uvrijedio i naljutio na pacijenta što je išao drugom liječniku, k tomu još „nekom privatniku“, i nije prihvatio moju preporuku za uvođenjem inzulina nego je ostao pri svom stajalištu i nastavku dotadašnje terapije samo tabletama
Kad se pacijent ponovo javio k meni i kazao kako je prošao kod svog izabranog liječnika, nije mi preostalo ništa dugo nego mu savjetovati da potraži drugoga. Pomogao sam mu da što prije dođe na Kliniku za dijabetes gdje mu je uveden inzulin i gdje je dobio detaljne upute o svemu što je potrebno znati u vezi s takvom vrstom liječenja. Njegovo se stanje uz inzulinsku terapiju ubrzo popravilo.
A o onom kolegi koji je ranije liječio bolesnika, koji sigurno još uvijek ima visoko mišljenje o sebi, i radi i dalje po svome, razmišljao sam bi li imalo smisla prijaviti ga liječničkoj komori zbog ugrožavanja zdravlja pacijentu (vjerojatno i i u drugim sličnim slučajevima) potpuno neodgovarajućim liječenjem i zaključio da ipak ne bi imalo. Jer, bilo bi to isto što i donkihotsko jurišanje na vjetrenjače. On je samo produk sustava, a sustav se može popravljati samo sustavnim mjerama – pravom reformom. 

Tajanstvena operacija
-Kako je ono bilo s tvojom operacijom? – upitao sam tetu kad se naš telefonski razgovor produžio do gotovo punog sata vremena. Htio sam iz prve ruke provjeriti pomalo neobičnu priču o tome što joj se točno dogodilo kad je pred koju godinu bila na operaciji preponske hernije.
-Koje operacije? – teta će meni. Imala sam ja više operacija. Dva puta kuk, jedan put maternica, pa...
-Ma, onu kad su te krivo operirali.
-A da, misliš kad sam išla na operaciju bruha, a ono ispalo...
-Da, da, baš me to zanima. Reci mi kako je točno bilo?
Teta je nastavila do u detalje o neobičnoj operaciji koju je imala prije nekoliko godina u jednoj od naših većih bolnica. Ne u bilo kakvoj nego onoj koja se kiti i nazivom klinička. Termin dobila po „vezi“, i to ni od koga drugog nego od prvog čovjeka odjela.
Prije nego što nastavim s tetinom pričom samo riječ – dvije o njoj samoj kako bi ste lakše pratili sve ono što slijedi kasnije. Vitka, uvijek s urednom frizurom i u elegantnoj crnini otkad je ispratila na vječni počinak svog neprežaljenog životnog druga B., ne biste joj dali ni šezdeset, iako je prešla osamdesetu. A tek njene žustre kretnje, hod, komunikacija, sklonost podsjećanju na mladost i duhovite dosjetke! Kako živi sama, a djeca kao i svi mladi zaokupljena svojim brigama i obvezama pa je ne mogu često posjećivati, svaki joj razgovor pa i telefonski dođe kao lijek za dušu. Rjetko će kad zaboraviti spomenuti sve svoje dijagnoze kojih ima podosta i brojne tegobe, svoje lijekove i posjete liječnicima i sve peripetije s njima, pa ćete se sigurno naći u čudu i upitati je li to ona sve malo prenaglašava. Da nju stvarno boli ne bi tako dobro izgledala. Niti bi joj bilo do razgovora i pošalica. Ako joj tako nešto natuknete ona će se malo ljutnuti i reći da je to njen način obrane. Ne želi priznati da joj je teško, da trpi. Ne želi svojom patnjom opterećivati svoju djecu. Niti bilo koga drugog. Dok ide, ide. Neka bude po Božjoj volji.
-Ma, trpjela sam ja to (herniju) dvije – tri godine, ali kad mi je počelo sve više smetati, rekla sam djeci da bih se toga morala rješiti. Operirati. Dva – tri puta skoro mi se ukliještilo.
-I, onda?
-Onda je moj M. (sin) našao vezu sa šefom kirurgije, koji je baš specijalist za takve operacije.
Nastavila je teta kako je lijepo obavila sve potrebne pripreme i kako je bila na pregledu kod tog doktora.
-Ne sjećam mu se imena. Malo podeblji čovjek pedesetih godina, grubljeg izgleda. Nije mi se baš svidio na prvi pogled. Bio je nekako mrzovoljnim. Najradije ne bih k njemu, ali...kud sada? A opet, ako je šef, mora biti da je dobar. Da zna svoj posao.
-Da, da, to je hernija, to je za operaciju – promrmljao je sebi u bradu. Javite se u kancelariju da vam daju termin operacije. To je bilo sve što mi je rekao.
-Mislila sam ga pitati je li ta operacija teška, bi li moglo bez nje, ali se nisam usudila.
I nastavila je teta svoju priču. Na dan operacije, prije nego što su je uspavali vidjela je svog doktora s još nekoliko mladih liječnika oko njega. Nakon što joj je dao injekciju jedan ju je šaleći se upitao:
-A odakle ste vi ono gospođo?
-Nisam mu stigla odgovoriti, jer sam već bila utonula u san.
Kad sam se probudila iz anestezije već sam bila u svom krevetu u sobi. Još uvijek ošamućene pipam ja svoj trbuh, kad ono moj bruh na svom mjestu. Baš onakav kako je i prije bilo. A zavoj po sredini trbuha, preko pupka.
– Ajme meni, što je ovo? – mislim u sebi. Bože moj, šta su mi radili? Pitam sestru kad je ušla u sobu, ona odgovori da ne zna ništa i da mi ne može ništa reći. Nešto kasnije istog dana kad sam već bila došla malo k sebi zamolim sestru da mi pozove doktora.
-Kako je, gospođo Š., je li sve u redu? Boli li vas rana?- upitao je pipajući mi trbuh preko zavoja.
-Pa doktore, šta ste vi meni operirali? Ja sam došla radi operacije hernije, a ona kakva je i bila? Što ste vi mi radili?
-Ponovo je pogledao moj trbuh pa vidjevši da je točno što govorim, počeo je zamuckivati i izvrdavati tražeći suvisao odgovor.
-Gospođo Š., zznate ja, ja...to je radio... moj asistent...
-Kako asistent? Pa jeste li mi rekli da ćete me vi osobno operirati? – kažem ja njemu kroz plač.
-Ja,...ja..., znate,...nisam....program... On je specijalist kao i ja.
-Ali, gdje ste vi bili, ja sam se vama povjerila. Vi ste obećali...
- On je asistent...zna sve... kao i ja... Žao mi je. Evo ja ću...ovaj...ja ću to...popraviti... Ponovo operirati,... Ako želite...
- Ne znam sada ništa. Moram se najprije dogovoriti sa svojima – uspjela sam mu nekako odgovoriti kroz suze. -I vidjeti što ću i kako ću dalje.
Nisam mogla ni zamisliti da bih opet išla k njemu. I opet mu se povjerila da me operira. Ili da imam bilo kakve veze s njime. Kad sam nazvala svog P. (sina) i rekla mu kako je završila operacija, on je poludio.
-Eto me odmah. Ubit ću ga!
-Ma, što ti je sine moj, smiri se! Ne čini ludosti – pokušavala sam ga smiriti. Nemoj praviti još veću nevolju. I sebi zlo nanijeti. Što je bilo bilo je.
-Stvarno sam se bojala da bi mogao nešto loše učiniti. Sreća je što je kod Bolnice jedva našao parkirno mjesto i što je u tom traženju izgubi cijeli sat vremena, pa mu je ona prvotna ljutnja malo popustila. Kad je došao k meni već je bio malo smiren. A i mene je tješio da ne će praviti nikakvu ludost.
-Ali ću ga tužiti! – rekao je odlučno. Ne će proći olako zbog ovoga.
-A što ćemo postići time, sine moj? Hoće li se meni išta promijeniti? Neće! A ti dobro znaš da i ja i tvoj otac ne možemo bez ove bolnice. Pa svaki smo dan tu. A tužba ne može proći bez većih problema. Nego, pustimo to i zaboravimo sve.
-Ali, mama, on će to tako i drugima napraviti. I proći nekažnjeno, i bez posljedica. Sve misleći da radi dobro, da je najbolji.
Nekako sam ga smirila i odgovorila da taj dan ne traži doktora.
-Ali sutradan ću mu sve očitati u lice- rekao je na odlasku
-Kad smo se sutradan našli s doktorom u njegovoj sobi, ovaj nije znao što bi sa sobom. Bio je sav usplahireno. Na Petrovo pitanje što su to oni meni operirali pokušao je s nkakvim nemuštim objašnjenjima. Kao, da je to tako u medicini, da se događa, da je sve moguće i sl. Nesretni splet okolnosti.
Zamuckivao je i glas mu je podrhtavao dok je pokušavao naći nekakvu ispriku. Te da mu je žao što je tako ispalo, da se da popraviti i sl. I da će on osobno sve to učiniti ako želimo, da nam stoji na usluzi u svakom pogledu.
-Doktore, ostavit ćemo vas na miru, ali samo za to što tako hoće moja mama. Ali zapamtite ovo: to nije korektno ni profesionalno. Tako se ne radi s ljudima. To je krajnje nemarno i aljkavo. Zaslužili ste da ostanete bez posla i bez licence. I još mnogo više. Zahvalite mojoj mami što vas nećemo tužiti.
Nakon tih riječi moj Petar me uzeo pod ruku i izveo iz doktorove sobe. Još sam dva dana ostala u bolnici, a onda su me pustili kući. Kroz to vrijeme doktor je bio vrlo pažljiv i obziran prema meni, ali spornu operaciju više nije spominjao. Tih sam dana vidjela da dosta toga na odjelu nije baš u najboljem redu. Od higijene do njege bolesnika i odnosa prema njima.
-Pa, tete moja – upitao sam je na kraju našeg telefonskog razgovora - jesi li nakon svega doznala što su ti operirali kad nisu dirali herniju?
Odgovorila je da nije i da je više niti ne zanima. A na moje pitanje je li nakon toga ikad radila kakve pretrage trbuha - UZV ili CT odgovorila je potvrdno. Radila UZV, ali ni tada joj nitko ništa nije rekao ima li još sve svoje organe, ili joj možda koji nedostaje. Na ponovnu operaciju još se nije odlučila i misli da niti neće. Naučila je kako se nositi s hernijom i kako je povratiti kad se pojavi. Za sada joj je dosta problema s limfnim čvorovima (Non Hodgkin limfom – NHL)) i s bolovima u kukovima. Na kraju mi je još dodala kako je čula od nekih svojih supatnica da je još dobro prošla, jer je njima bilo još gore.

Putovanje
(Hipoglikemija, ili kad šećer padne)

Kao i svi studenti koji dolaze iz drugih mjesta i Anđela je jedva čekala ferije kako bi barem nakratko obišla rodni kraj i vidjela roditelje. Posebno ju je veselilo što ovog puta s njom ide i bratić Petar s kojim je od malih nogu bila vrlo bliska. Ona je studirala medicinu a on pravo. Roditelji su ih pred vjetrovima rata sklonili iz zavičaja u sigurnost Metropole.
Znala je da Petar ima dijabetes i da je na inzulinu. On je bio prilično zatvoren i šutljiv mladić. Osobito nakon što mu je otkrivena bolest. Nerado je govorio o tome. I općenito malo je govorio. Jedina osoba s kojom se rado družio i kojoj se malo više povjeravao bila je Anđela. Teško mu je padalo što ga je bolest odvojila od njegova društva i što se ne može pridružiti obrani kao i njegovi prijatelji. Nikako se nije mogao s time pomiriti.
Na put su krenuli rano ujutro. Dan je bio lijep, sunčan, na putu nije bilo gužve, uvjeti za vožnju bili su idealni. Petar je vozio očev auto, stari dobri mercedes dizelaš. Već je bio iskusan vozač. Kilometri su brzo promicali. Kao i obično bio je škrt na riječima. Uglavnom je govorila Anđela, nevezano, o svemu i svačemu, pokušavajući unijeti malo vedrine. Pričala je o fakultetu, ispitima koje je položila i koji ju još čekaju, o profesorima, prijateljima, prijateljicama i planovima za ljeto.
Osobito se veselila maminoj kuhinji i obilasku rodnog kraja s tatom, kojemu je kao veterinaru to svakodnevna obveza. A prostrano L. polje, s pitomim šumarcima i rijekom ljepoticom koja lijeno vijuga između nizova vrba, i okolne planine najljepši su u to doba godine. Pokušavala ga je malo isprovocirati pitanjima ima li djevojku, što je s onom M. koja mu dugo nije dala mira, što će raditi kad dođe kući i sl. Petar bi se samo koji put osmjehnuo, kratko odgovorio i nastavio ozbiljno gledati cestu ispred njih.
Prošli su slavonski dio autoceste, Bosansku posavinu, nisu se zaustavljali ni u nekad neodoljivoj Banja Luci i već su jurili uskim kanjonom Vrbasa. Veličanstvena i u isto vrijeme surova ljepota, koja oduzima i riječ i dah. Malo su usporili vozeći se vijugavom cestom usječenom u okomite hridine, koje visoko gore dodiruju nebo dok se duboko dolje u kanjonu, s lijeve strane ceste, tek mjestimice, kao da se želi skriti, nazirala tamno zelena boja rijeke Vrbasa. Dok je dizelov motor neumorno gutao kilometre, oni su pogledima, bez riječi upijali pejzaže koji su promicali.
U jednom trenutku Anđeli se učinilo da je Petar malo previše usporio. Upitala ga je šaleći se može li to malo brže, ali on nije reagirao. Ni na ponovljena pitanja nije odgovarao. Onda je primjetila da baš i ne drži pravac i da auto vrluda s jedne na drugu stranu puta. –Pazi! Kako to voziš!? – viknula je i povukla ga za ruku. Nije reagirao.
U strahu i panici shvatila je da Petar uopće ne kontrolira auto. Odmah joj je palo na pamet što bi to moglo biti. Hipoglikemija! Pad šećera u krvi. Već je nešto učila o tome na satovima interne medicine. Bila je studentica četvrte godine. Zgrabila je nekako volan nastojeći zadržati pravac vičući mu da pusti gasi i da stane. Na sreću, kao da mu je ipak nešto došlo do svijesti, uspjeli su nekako stati na proširenju ceste koje je došlo kao naručeno.
Odahnula je. Petar je bi blijed, oznojen, izgubljena, prazna pogleda; ruke su mu drhtale. Nesuvislo je mrmljao kad ga je pokušavala nešto pitati. Iz svoje torbe izvadila je slatki sok i dala mu piti. Nije mogao sam, morala mu je držati bocu na ustima. Nakon nekoliko minuta, počeo se zbunjeno osvrtati oko sebe pitajući:
„Što je? Što je? Gdje smo?“
Polako je dolazio k sebi. Kad se malo oporavio dala mu je i sendvič što ga je bila spremila sebi za put. On nije imao ništa. Nakon dvadesetak minuta već mu je bilo malo bolje. Upitao je:
„Gdje smo? U kom pravcu idemo?“
Anđela još nije bila položila vozački i nije bilo druge mogućnosti nego da Petar nastavi vožnju. Nije joj bilo baš svejedno, pazila je budno i ne bez straha na svaki njegov pokret, svaku reakciju. Međutim njemu se stanje ubrzo posve popravilo pa je mogla odahnuti. Ostatak puta prošli su bez problema i bez previše razgovora. Stigli su sretno. Pred kućom joj je tiho šapnuo:
“Molim te nemoj ništa reći mojoj mami.“

*      *      *

Bilo je to prema kazivanju mlade kolegice tek pristigle u našu ustanuvu. Priča mi se učinila poučnom i vrijednom da se zabilježi. Još smo kratko nastavli stručnu raspravu o tome zašto se to dogodilo. Mladiću se smanjila razina šećera u krvi, jer je sebi dao uobičajenu dozu inzulina a doručak je bio vrlo oskudan. Upravo je to najčešća greška koja dovodi do ovakvih situacija. Svejedno - iz neznanja ili nemara. Ovoga puta moglo je biti kobno. I za njega i za njegovu suputnicu. Gotovo su svi preduvjeti za tužan kraj bili tu. Ali, netko moćan, nevidljiv bio je s njima i štitio ih. Drugi bi rekli: spasila ih je pamet i spretnost jedne djevojke. Nismo previše dvojili oko toga.

Neobičan susret
(Danas jesi, sutra nisi)

- Bože, zašto je nema? - pitala se Tina pogledavajući svaki čas sad na jednu sad na drugu stranu. - Već sam cijelu vječnost tu, a nje nema i nema. I zašto ne odgovara na pozive? Zašto je mobitel isključila već dva dana? Mora do joj se nešto dogodilo.
Tako je razmišljala Tina čekajući prijateljicu Branku u dogovoreno vrijeme na Mažurancu. Dan je bio lijep, proljetni, krošnje stabala u obližnjem parku već posve u novom ruhu, ulice donjeg grada okupane suncem. Prekrasno zdanje HNK i svježe uređeni travnjak ispred njega, kao i cijeli Kazališni trg blistali su u svoj svojoj raskoši i ljepoti.
Tina, apslovnetica na Muzičkoj akademiji, znala je uživati u takvim trenucima; bila je prepuna radosti i optimizma, veselila se životu, voljela je ovaj dio grada, voljela je proljeće, šetnje, društvo, ali ovoga puta nije primjećivala ništa. Niti ljepotu proljetnog dana, ni užurbane ljude koji su pored nje prolazili. Bila je na mukama, jer već kasni na Akademiju, a prijateljice još nema. Morat će smisliti neku uvjerljivu ispriku.
-Nema je pa nema! – mrmljala je u sebi. - Nešto ju je očito spriječilo – tražila je opravdanje za prijateljicu. - Ali, mogla je barem nazvati. Ili poruku poslati.
S Brankom se upoznala nedavno na zajedničkom koncertu koji su priredile za štićenike staračkog doma „Sveta Helena“. Tina i kolegica s Akademije su izvele nekoliko lakših stvari iz klasične literature, a Branka ravnala pjevačkim zborom.
Branka, simpatična mlada djevojka, možda koju godinu starija od Tine, ne više od 23 do 24, s diplomom muzičke akademije, bila je zadužena za organizaciju društvenog života u Domu i vodila mješoviti zbor. Vedra i uvijek nasmijana, baš kao i Tina, uživala je u poslu kojega je radila. Odmah su se svidjele jedna drugoj i našle dosta podudarnih interesa. Bio je to njihov prvi susret i prvi zajednički nastup. Publici se prijepodnevna subotnja priredba svidjela, dobile su poneki aplauz i poziv da im opet dođu. Odmah su se dogovorile o daljoj suradnji.
Današnji je susret trebao biti njihov prvi poslovno-prijateljski sastanak, a Branke nema i nema. Tini su u međuvremenu ispale neke nepredviđene obveze na Akademij, pa je pokušala odgoditi sastanak. Zvala je više puta, ali nije bilo nikakva odgovora.
-Čudno- mislila je Tina - učinila mi se ozbiljnom i odgovornom. Ovo ne liči na nju. Ali, što je tu je. Uvijek se možeš prevariti u u životu. I u procjeni ljudi.
Još je koju minuta nervozno pogledavala na obje strane odakle je očekivala prijateljicu, nesvjesno prebacujući težinu tijela s jedne noge na drugu a onda je naglo odlučila:
-Idem. Dosta je.
U istom trenutku pogled joj zastane na poznatom licu koje ju je gledalo s plakata na zidu zgrade pred kojom je stajala. Pogledala je malo bolje i vidjela da je to osmrtnica, a poznato lice – lice prijateljice koju je čekala. Ispod slike pisalo je:
Branka B., iznenada, blago u Gospodinu preminula u dvadesetčetvrtoj godini života.
Sve se okrenulo oko nje. Nemoguće! Ne može biti! Pa još prekjuče smo zajedno... Bila je u šoku. Ne sijeća se kako je došla na Akademiju niti kako se vratila doma. Danima joj ta slika nije silazila ispred očiju.
I danas, dosta godina poslije, kad god prođe Mažurancem sjeti se tog tužnog dana i ne može a da ne potraži pogledom ono mjesto na zidu na kojemu je posljednji put vidjela sjetno lice prijateljice s porukom da je otišla zauvijek.

Hitovi: 200