Ante Bukovac: Moje školske godine

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Petak, 05 Studeni 2021 Napisao/la Administrator
Skolska Prisoje 2
                    Posuđeno iz: www.prisoje.net

...Tko bi više znao što je sve nama malim junačinama prolazilo kroz glavu u tim trenucima. Bauk učiteljice rastao je sve više i više. I kad se konačno pojavila, u meni kao da je nešto puklo: dao sam se u bijeg i nitko me živ na svijetu ne bi mogao uhvatiti. Trčao sam kao vjetar glavom bez obzira. Moji su prijatelji potrčali za mnom kako bi me zaustavili i vratili, ali su brzo odustali. Nisu imali nikakve šanse da me sustignu. Nisam se zaustavljao sve do Kesarova potoka - jednoga od tri potoka na putu do škole. Kad sam malo predahnuo vidio sam da nešto nije u redu...

Osnovna škola
U školu su me upisali malo prerano, još nisam bio uhvatio ni šestu godinu. Na svoju ruku i bez traženja suglasnosti od moje majke prijavili me nešto stariji pajdaši iz sela Blaškan i Pere, moji „zaštitnici“. Njihovo je školovanje malo usporio rat pa su ga nastavili s nama nešto mlađim naraštajima. Oni su već bili iskusni i lukavi mangupi, a ja nejak i beskrajno naivan. Volio sam biti s njima iako mi se baš nisu sviđale njihove šale i uncutarije na moj račun. Sve sam to podnosio samo da sam s njima u društvu. U svemu sam ih slijedio i slušao bezpogovorno.
Kad bi me tako nagovorili da prenesem kakvu poruku nekoj djevojci, nerijetko i pomalo prostu i neumjesnu, ja bih to jedva dočekao. Ili kad bi tražili da učinim kakvu glupariju, primjerice da imitiram glasom ili pokretima neku životinju, rado bi ih poslušao – kukurijekao, mijaukao, mukao, kreveljio se sve u pet, u šest, sve dok bi oni to htjeli. Ako bih katkad i pokušao odbiti takve nagovore, uslijedila bi prijetnja, ili ucjena:
-Ako ne poslušaš, skočit ću u vodu! Udušit ću se! Ili: - Sad ću se baciti u provaliju!
I to bi bilo dovoljno da ih poslušam u bilo čemu. Samo da se ne uduše (utope), ne bace u vodu, da ne umru. Jer, što bih ja bez njih. To bi njih jako zabavljalo, a ja sam se jadničak stvarno bojao da bi oni to mogli učiniti. Ljutila je ta moja naivnost sestru Maru, majku malo manje, jer nije ni znala što se sa mnom zbiva, ali se ja na sve to nisam previše obazirao. I išlo je to tako sve dok i ja nisam malo porastao i naučio ponešto od tih lukavština.
Jedva sam dočekao početak škole. Pomalo sam se i bojao, jer se pričalo kako je učiteljica stroga i da dijeli batine ako ne znaš sve dobro. Pričalo se i o školskom zatvoru u koji te strpaju ako nisi napisao zadaću ili si nešto pogriješio. Kad je konačno došao taj prvi dan, evo mene prvašića u školi s već spomenutim mojim patronima.
Nova torba (zobnica tkana, šarena) preko ramena i u njoj kompletan pribor: tablica za pisanje, spužva, pisaljka. I bočica s tintom! Nestrpljivo i sa strepnjom iščekivao sam s ostalom djecom dolazak učiteljica. Tko bi više znao što je sve nama malim junačinama prolazilo kroz glavu u tim trenucima. Bauk učiteljice rastao je sve više i više. I kad se konačno pojavila, u meni kao da je nešto puklo: dao sam se u bijeg i nitko me živ na svijetu ne bi mogao uhvatiti. Trčao sam kao vjetar glavom bez obzira.
Moji su prijatelji potrčali za mnom kako bi me zaustavili i vratili, ali su brzo odustali. Nisu imali nikakve šanse da me sustignu. Nisam se zaustavljao sve do Kesarova potoka - jednoga od tri potoka na putu do škole. Kad sam malo predahnuo vidio sam da nešto nije u redu s mojim hlačama. Od straha i panike, nisam ni primjetio da sam ih malo uneredio. Sakrio sam se u gustiš ispod vrbe, oprao hlače u potoku, malo ih ocijedio pa obukao i polako, skrivečki, krenuo kući. Ništa mi nije smetalo što je voda bila hladna, ali sam se rastužio i rasplakao kad sam otkrio da mi se pri bijegu razbila bočica s tintom u torbi. A tako je bila lijepa!
Kod kuće sam zatekao baku uz ognjište. Bila je zabavljena spremanjem ručka pa ništa nije primijetila. Ni da sam plakao niti da su mi hlače mokre. Samo je upitala, ne skidajući pogled s lonca koji je visio na komaštri nad ognjištem:
-Kako je bilo u školi? Kako to da si se vratio tako rano?
-Svi su ostali u zatvoru, samo ja nisam - pohvalio sam se i za nagradu dobio botu (grudvu) pure.
Sljedećeg dana, teška srca, ponovo u školu. Opet isto iščekivanje i isto uzbuđenje. I da nije bilo mojih „zaštitnika“, opet bih pobjegao. Nekako sam preživio taj prvi susret s učiteljicom. Nije bilo strašno – nije ni obraćala posebnu pažnju na mene. U razredu i stariji i mlađi, svi zajedno. I tako je krenulo.
Nastavio sam ići u školu, ali neredovito i bez nekog većeg interesa. Često mi se jednostavno nije dalo, pa je prvo što sam naučio bilo ono za što ću dosta kasnije saznati da se zove markiranje. Nakon što bismo krenuli u školu, ja i moj sudrug Mate, koji je imao jednak interes za znanjem kao i ja, došli bismo do našeg najbližeg potočića Vrbice i tu se lijepo zabavljali do mile volje. Najčešće bi pravili mala jezerca, promatrali sitne bubice i dlakave stonoge, tražili puževe kućice i natjecali se čija je veća i tvrđa. Trajalo bi to sve dok se iza brijega gdje je bilo Bulića groblje ne bi pojavila prva djeca iz škole. Onda bismo i mi, malo prije njih, krenuli kući, najčešće s istom pričom:
-Samo smo mi dobro znali! Drugi nisu, pa su ostali u „zatvoru“.
Kad je došla zima, ne možeš u školu bez cipela. Pokušao sam jednom i bos po snijegu, ali ne ide. Zebe, brate! Gore nego bos po trnju. Majka me nije pustila. Konačno sam odustao; ipak sam bio premlad i nezreo.
Iduće godine - ponavljanje prvog razreda. I, zamislite, bio najbolji: sve petice i pohvale. Za divno čudo, tako se nastavilo i dalje. Više mi nisu trebali stariji patroni, sad sam imao svoju družbu – Jakova, Matu, Niku, Antu, Mirka...Bili smo pravi prijatelji - pomagali jedni drugima kad je trebalo, igrali se zajedno, tješili se i hrabrili međusobno, odrastali skupa i pomalo otkrivali tajne tog čudesnog svijeta u kojemu smo se našli. I tako je to ostalo sve do danas.

*       *        *

Nakon onih „manjih“ problema na samom početku zbog kojih sam ponavljao prvi razred, u daljem tijeku školovanja sve je išlo u najboljem redu. Bio sam dobar učenik, zapravo odličan, najbolji u školi. Ali to je izazivalo drugu vrstu nevolja – zavist, osobito kod starijih kolega i ponekog od njihovih roditelja, pa mi se nije bilo lako nositi s njima. Gotovo da mi je to bio veći problem nego da sam imao loše ocjene. Nisu birali načine da mi se narugaju, izmišljali bi pogrdna imena, isključivali iz društva, ismijavali. Ja sam se branio manje ili više uspješno, uzvraćao na sličan način, mada nije bilo lako.
-To je zbog njegova ćaće. Vidjet ćemo kad pođe dalje, neće mu biti kao ovdje – govorili su.
I osnovna škola je prošla gotovo neopazice, gotovo da se nema što posebno spominjati. Obične, svakodnevne đačke brige i nevolje, ali i igre i nestašluci, radosti i veselja; galerija školskih kolega dobrih i manje dobrih. I učitelja od kojih se moglo naučiti dosta dobroga, ali i ponešto lošeg. Naposljetku, kad je sve prošlo:
– Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.

Gimnazija
Obično se za srednjoškolske godine kaže da su najljepše. Bez obzira na to što katkad znaju biti i najteže. Vrijeme je to kad nam se čini da je cijeli svijet naš, pa makar od njega imali samo mrvice; vrijeme maštanja, snova, nadanja, ideala. Za mene baš i nije bilo idilično, vjerojatno kao ni za većinu nas učenika – putnika. Truckanje i gužvanje u prenatrpanim autobusima do dvadesetak km udaljenog gradića Livna bilo je naša svakodnevna zabava. Nije bilo lako, ali ne i nezanimljivo. Tijekom svih tih putovanja bilo je svakojakih i zgoda i nezgoda, koje su ponajviše i obilježile to razdoblje.
Bilo nas je nekoliko učenika iz Prisoja; na svakoj od sljedećih pet –šest postaja pridružila bi se slična formacija, pa bi nas na kraju bilo već oko dvadesetak i više. Što je, mora se priznati, respektabilna skupina. Nevolje obično zbližavaju ljude, pa je tako bilo i s nama. Dobro smo se slagali i bili pravi prijatelji. Tu i tamo bi izbila među nama kakva sitna čarka, ali nikad ništa ozbiljnije. Ipak, bili smo dobra družina. Pomagali smo jedni drugima u nevolji, štitili jedni druge, družili se, i bez obzira na sve okolnosti koje nam nisu bile sklone, lijepo se zabavljali.
U gimnaziju sam se upisao neplanirano, jer sam zakasnio na upis u učiteljsku školu za koju sam bio dobio stipendiju. Nije pomoglo ni to što sam imao opravdan razlog - sudjelovanje u omladinskoj radnoj akciji izgradnje autoputa. Doduše, nisam zbog toga bio jako nesretan. Valjda mi nije bilo suđeno biti učiteljem. Tko zna što bi sa mnom bilo i gdje bih završio. U kakvoj Nigdini? A možda i ne bi bilo loše.
U početku sam imao male neprilike s malo starijim kolegama ponavljačima iz svog sela. Njima se nikako nije dalo dalje od prvog razreda i škola im je bila čista tlaka. Danima bi znali markirati nastavu. Kako im se nisam htio pridružit bili su ljuti na mene. Iz dana u dan morao sam se nositi s njihovim podbadanjima i trpjeti kojekakve psine koje su smišljali na moj račun. Na sreću, to nije potrajalo predugo, jer su ubrzo svi odustali od škole i razišli se na sve strane svijeta, sve do Amerike i Australije. Zanimljivo, uglavnom su svi postali uspješni poslovni ljudi.(Često sam se kasnije pitao jesam li pogriješio što i ja nisam krenuo istim putom.)

Na prvom satu
U novoj sredini sve mi se činilo pomalo strano i gotovo neprijateljsko. Prvoga dana pođem u školu u novim hlačama i majici što mi je mater kupila za tu priliku. Nisam se osjećao baš najbolje u toj novoj odjeći - majica potijesna, hlače povelike, ali, tko te pita: šuti i nosi. Nakon što sam uspješno pronašao svoj razred i prazno mjesto u predzadnjoj klupi čujem smijuljenje iza sebe. Nisam na to obraćao pozornost iako sam osjećao da se odnosi na mene. Sve dok me netko nije povukao za rukav. Okrenem se i vidim klipana koji mi se podrugljivo smije:
-Gdje si ovo kupio ljudino?- pita on mene. - Koja ti je ovo marka? Ooooo, što je dobro!
-Što te briga! Ostavi me na miru! – ljutito se otresem na njega.
Kako je on nastavio s podbadanjem ja mu još oštrije odgovorim:
-Ne diraj me! Samo me još jednom takni pa ćeš dobiti svoje!
On uzvrati i dalje se cerekajući:
-Šta je, bolan, ...šta se ljutiš? Vidi ti njega, on bi se tukao!
Izmijenili smo još pokoju „oštriju“ riječ a onda je sve završilo dogovorom za dvoboj nakon škole. Učenici do njega su se smijali i bodrili ga, a ostali radoznalo gledali. Na moje, a vjerojatno i njegovo zadovoljstvo, do okršaja ipak nije došlo. Malo smo se obojica ohladili, jer kako se pokazalo, ni jednom ni drugom baš i nije bilo do tuče. Kasnije smo postali dobri prijatelji. Nažalost, već je prošlo dosta ljeta kako je moj školski kolega i prijatelj Stanko J., poznatiji po nadimku Daka, nakon duge i teške bolesti, napustio ovaj svijet. 

*       *        *

Na satu prozivanje i upoznavanje. Profesor čita naše rezultate i uspjeh u osnovnoj školi; iza svojeg imena čujem - Odličan.
-A ti si prošao odličnim u osnovnoj...ha...ha - dobaci mi podrugljivo djevojka iz susjedne klupe. Lako ti je bilo tamo u tvom selu. Ako ovdje dobiješ i dvojku bit ćeš sretan.
I drugi su me zastrašivali da neće biti lako. Osobito su isticali kako su školske pismene zadaće iz hrvatskog jezika najveći problem.
-Ako dobiješ barem jednu dvojku prolaziš.
Šutio sam zabrinut i u sebi se pitao:
-Bože, kako li će sve ovo ići?
Uskoro smo pisali pismenu zadaću iz hrvatskog (tada se govorilo SH ili HS). Tema je bila nešto o tome što bih rekao strancu o svojoj domovini. Napisao sam jednostavan tekst, čuvajući se težih rečenica i dubokih misli, kako se ne bih „zapleo“ i u nečemu ozbiljnije pogriješio. Ili slučajno promašio temu.
Ovdje moram spomenuti kako smo u osnovnoj školi imali izvrsnog profesora hrvatskog jezika – Valentina M. - Valu od kojega smo mogli puno naučiti. Mislim da sam tu priliku dobro iskoristio. Nekoliko dana poslije, na satu istog profesora, prije nego što je otvorio dnevnik, prene me iz misli njegov glas:
-Tko je Ante LJ.?
Protrnem. Što li je sad? Bit će da sam nešto zabrljao - mislim u sebi, a izgovaram bojažljivo:
-Ja sam - i čekam smrtnu presudu.
-Odlično si napisao zadaću, čestitam - kaže profesor, a svi me gledaju u čudu iskreno iznenađeni. Tko bi to rekao – kao da su mislili. I tako je to krenulo i u gimnaziji jednako lako i bez problema kao i u osnovnoj školi. Naivan i bedast kakav sam bio više sam zazirao od boljih ocjena nego od lošijih, samo za to da ne bih dobio etiketu štrebera. 

Kad pijetli zapjevaju
Nekoliko sati truckanja i gužvanja u prenatrpanim autobusima na putu do škole, i to po najgoroj makadamskoj cesti, bila je naša svakodnevica. Da bismo uhvatili jutarnji autobus trebalo je ustati u, sad više nisam siguran, u četiri ili pet ujutro; u zimskom razdoblju to je pravo gluho doba noći. Nismo imali budilicu pa se majka orjentirala prema kukurijekanju pijetlova ili prema zvjezdama ako je bilo vedro nebo. Ipak, najčešće je to bilo prema svjetlima autobusa koji se spuštao niz Privalu - planinski prijevoj koji dijeli naš kraj od Duvanjskog polja.
Nerijetko bi mater ugledala neko svjetlo koje nije bilo od autobusa, nego kakvoga kamiona, pa bi me budila još ranije. Često bi se morala dobro pomučiti da me probudi i pokrene iz kreveta. A potom još više da me natjera da popijem šalicu toplog mlijeka. I tako neispavan, bunovan i mrzovoljan navukao bih na se svoje krpe i kakve stare pohabane bratove cipele i izašao u mrak. Ljeti kad je toplo i ne bi bilo tako loše, već se pomalo razdanjuje, ali zimi, po snijegu i hladnoći, i kad je oblačno, nije baš najveselije. Ni prsta pred očima ne vidiš. Samo mrkli mrak i studen koja prodire u kosti. Još kad je bura i snježna vijavica – Bože pomozi!
Sve to, međutim, nije ništa prema onome što tek predstoji: na putu do autobusne stanice prijeći preko Kesarova potoka gdje se, kako se pričalo, pojavljuju strašila. Nisam baš vjerovao u takve priče, niti sam ikada vidio strašila, ali svaki put kad bih noću u mraku tuda prolazio, pod dojmom priča o duhovima i vampirima, osjećaj da će se iznenada nešto pojaviti, skočiti za vrat i početi me daviti, bio je tako intenzivan da bi mi srce na svaki šum gotovo stalo. Kad bih konačno došao do autobusne stanice, tamo često ne bih zatekao nikoga; bilo je jasno da sam preuranio. Što mi je drugo preostalo nego čekati i cupkati. I drhturiti. Kad bi pristigao još koji učenik - putnik, odmah je bilo malo lakše. Znalo je to čekanje potrajati i sat – dva. A kad bi se pojavio još pospani i bunovni gostioničar Drago i otvorio vrata svoje i naše birtije - bio je to naš spas.
U međuvremenu bi se već stvorila manja ili veća skupina putnika. Kad bi se pristigao autobus, nastao bi pravi stampedo: svi bi nahrupili prema ulaznim vratima u jedan mah. Nije se samo jednom dogodilo da se nisam uspio progurati u autobus i da sam ga mogao samo pogledom ispratiti. Nekad bi mi opet pobjegao ispred nosa zbog mog kašnjenja. Kad se to ponovilo više puta zaredom, ohrabrio sam se i na svoju ruku u mjesnoj trgovini ZE-MI na dug (veresiju) kupio sat budilicu, tzv. vekericu. Da mater ne mora više čekati kukurijekanje pjetlova i gledati prema Privali kad će se pojaviti svjetla autobusa. Bojao sam se da bi mi mogla prigovoriti jer sam znao da nam je kućni budžet prazan, ali se pokazalo da je to bilo neopravdano; i ona je bila zadovoljna mojom investicijom. 

Nevolje s autobusom
Propuštanje nastave zbog problema s autobusom značilo je uvijek gubitak nekoliko školskih sati, rizik zaključivanja loših ocjena i mogućnost gubitka godine, što nikako nije bilo prihvatljivo. Zbog toga, kad bi se dogodilo da ne uspijemo uhvatiti autobus, nije bilo druge nego put pod noge. Pješice - makadamskom cestom ili preko brda i dolina četiri – pet sati. Olakotna je okolnost bila to što nas je uvijek bilo više pa se nevolja lakše podnosila.
Jedne takve prilike kad sam nakon četiri sata hoda stigao u školu, zakasnivši pritom na prva dva sata, onako umoran, oznojen i zajapuren, naletim u razredu na svog školskog kolegu Matu S. iz iz susjednog sela. On je kao i ja bio redoviti putnik, ali je toga dana uspio stići na vrijeme. Njemu je bilo smiješno to što sam zakasnio i potegao pješice toliku kilometražu i učinilo se zgodnim za malo zadirkivanja. Meni nije bilo do šale pa sam mu ljutito odbrusio da prestane. Kako se on na to nije obazirao već nastavio i dalje, onako srdit malo sam ga gurnuo rukom u prsa. Dobro, možda malo i udario, sigurno ne jako da bi to moglo izazvati bol, ali on se tako počeo derati i plakati kao da je dobio ubod iglom ili nožem. I nikako prestati!
Pravdao sam se da ga nisam htio udariti, da sam ga samo malo nehotice trknuo, molio ga da prestane, ali on ni da čuje. Što sam ga više tješio on je bio sve glasniji. Bojao sam da bi profesor svaki čas mogao ući u razred, a onda mi nema spasa: ne gine mi ukor ili što gore. Svi se oko nas sjatili, pitaju šta je bilo, a on dere li se dere. Ja se pravdam:
-Ma, samo sam ga se malo dodio - evo ovako, a on...
Na sreću, profesor se nije pojavio. Malo kasnije javili su nam da toga dan više nećemo imati nastavu. Sretan zbog toga, bez obzira što sam uzalud pregazio toliki put i trošio obuću, izišao sam iz škole među prvima, ne čekajući nikoga. Pitajući se što je bilo nakon mog izlaska iz škole i hoće li biti posljedica, jedva sam čekao da se pojavi ucviljeni kolega i da još jednom pokušam izgladiti stvar. Uskoro će se pokazati da je moje strahovanje bilo suvišno. Moj se prijatelj još malo ljutio, a onda ga je prošlo. Morao sam mu se iskupiti kremšnitom u slastičarnici. 

*       *        *

Svašta se događalo na tim našim putovanjima autobusom, katkad lijepo, katkad ružno, i nikad nije bilo dosadno i nezanimljivo. Često je bila takva gužva da smo bili spresani kao sardine. Nije tako ni loše kad se nađeš uz kolegicu koja ti se sviđa, ali kad je do tebe junačina koji se maloprije najeo špeka i češnjaka i napio rakije - ajme majko. Zemljo otvori se! Jedne prilike u takvoj gužvi moja se noga našla u nezgodnu položaju, ukliještena između sjedišta i robustne snaše koja se pokušavala probiti naprijed, pritišćući sve jače. Iz petnih sam se žila morao napregnuti i poduzeti pravi hrvački zahvat kako bih je malo pogurao natrag i spasio nogu od sigurnog prijeloma. Ona me namrgođeno i u čudu pogledala ne shvaćajući zašto je povlačim. Pokušao sam joj objasniti - nije htjela slušati: zasigurno je pomislila da sam običan napasnik.

*       *        *

Iako bi vam se ovo moglo činiti kao nešto beznačajno, ne mogu ne spomenuti kako sam cijeli jedan mjesec dana išao u školu biciklom. Pa što, reći ćete, zašto bi to bilo toliko važno? E pa jest! Ako ste i sami koji put morali tako nešto prakticirati – četrdesetak km biciklom po grbavom makadamu iz dana u dan, ne moram vam ništa više pojašnjavati. Evo kako je to bilo. Rođak P. posudio mi svoj rashodovani bicikl kojeg sam nekako uspio osposobiti za korištenje. Ne baš za natjecanja, jer nisam mogao pronaći odgovarajuće gume, nego nekakve slične, koje su za divno čudo ipak mogle poslužiti. Još i dosta drugih sitnica, jednako važnih i neophodnih, ali sve to nije bitno za ovo što sam nakanio kazati.
Ne mogu vam reći koliko sam bio sretan zbog toga! Imati bicikl u to vrijeme bilo je više nego danas auto. U prvo vrijeme bilo je super -lijepo i zanimljivo. Tijekom vožnje naišao bih i na druge učenike koji su koristili isto sredstvo pa bi nam bilo zabavno i veselo. Gotovo bismo se stalno natjecali – tko će brže do zamišljenog cilja – najprije jednog pa drugog i tako sve do kraja puta, i izvodili svakojake akrobacije na biciklu. Pritom je bilo padova koliko hoćeš, pa je malo tko od nas prošao bez ozljeda. Na sreću samo lakših, najčešće na koljenima i rukama.
Najgore bi bilo za lošeg vremena. Jedne prilike uhvatilo me nevrijeme pri vrhu tribanjskog brijega, gdje nije bilo ni jedne kuće u blizini niti kakvog skloništa. Oblak se prolomio, vjetar („šijun“) udario i za tren oka sam bio mokar do gole kože. Kao i torba s knjigama. Nije bilo druge nego nastaviti do prvih kuća u selu. Spasila me dobra žena Marica (tek mnogo kasnije sam saznao - majka Vlade Š.) čija je kuća bila uz sam put, u mjestu Lopatinac. Tu svoju kućicu ona je koristila i kao neku vrstu svratišta. Pustila me najprije da ocijedim svoje krpe sa sebe, onda pojačala vatru u peći i skuhala čaj. Čim sam se malo prisušio i okuražen čajem s dodatkom ruma došao k sebi, zahvalio sam dobroj ženi i nastavi svoj put. Da me ubijte ne bih sa sigurnošću mogao tvrditi – dalje prema školi ili nazad kući.
Potrajala je ova moja biciklističa epizoda oko mjesec dana. Završio sam je tako što sam na kraju i sam uvidio da je ipak malo lakše autobusom, uz sve njegove manjkavosti. A i mater je, vidjevši koliko sam bio oslabio i omršavio, bila jako protiv toga. Dogurao sam, naime, bio dotle da zbog umora nakon povratka kući, ja koji sam prije imao vučji apetit i komu nije bila dovoljna ni cijela tepsija pite, nisam imao volje ni pogledati hranu koju bi mi mater pripremila. 

Izgubljeni u noći
I u povratku iz škole znalo je biti problema jednako kao u odlasku. Najčešće se događalo da zbog gužve ne uspijemo ući u autobus. A onda, što drugo nego opet put pod noge. Nakon cijeloga dana u školi, najčešće bez ručka, ili samo uz komad kruha, u najboljem slučaju malo zaslađena nekom slasticom koju bi kupili ili dobili gratis u slastičarnici, nije bilo baš lako premjeriti korakom dvadesetak kilometara do kuće.
Jednog takvog dana nakon što smo neplanirano i ne baš veselim pogledom ispratili svoj autobus, krenemo ja i moj mlađi kolega Ante K. kući pješice. Drugo nam ništa nije preostalo. Već je bilo kasno poslijepodne. Išli smo cestom sve do otprilike pola puta, do sela Vidoši, a onda nam, samo dragi Bog zna kako i zašto, padne na pamet da nastavimo prečacem. Valjda nam se planina Tušnica učinila blizom, a onda, mislili smo, čim osvojimo ono malo niže zapadno krilo njenog ruba, ostaje nam samo spustiti se do našeg sela.
Ubrzo smo uvidjeli da smo se malo preračunali, ali više nije bilo povratka. Put se otegao a dan se već savim približio svome kraju. Kad smo napokon jedva jedvice izbili na planinski prijevoj Tušnice već je bila mrkla noć. Oko nas samo mrak, ni prsta se pred očima nije vidjelo. Dobro sam poznavao planinu, ali sada nam to ništa nije koristilo. Ni po čemu se nismo mogli orjentirati. Znali smo da je do sela još kojih sedam – osam km i u normalnim okolnostima, da se išta vidjelo, to bi za nas bila sitnica. Ali sada, u uvjetima potpunog mraka, bez mogućnosti ikakve orjentacije, nismo znali kamo sa sobom.
Nakon što smo se nekako oslobodili početne panike i malo priviknuli na mrak krenuli smo dalje držeći se jedan za drugoga poput dva slijepca. Nastojali smo da to stalno bude niz brijeg, računajući da nas to vodi u naše selo. Hrabreći se međusobno i pomažući se štapovima koje smo usput pokupili za slučaj da nam zatrebaju za obranu od divljih zvijeri, spuštali smo se kroz surovi kamenjar i šikaru slijedeći samo osjećaj za prostor i gravitaciju. Napredovali smo polako, stopu po stopu, čuvajući se drače i pazeći da ne upadnemo u kakvu škrapu i da se ne polomimo.
Trajalo je to spuštanje puževim korakom cijelu vječnost. Već smo izgubili svaku predodžbu o vremenu. Bilo je gluho doba noći. Neugodnu tišinu bi s vremena na vrijeme proparao krik kakve noćne ptice od kojega bi se stresli od straha. Iako već umorni i iscrpljeni nismo odustajali. Nakon nekog vremena učinilo nam se da je teren pod nama nešto ravniji. Čak se s malo mašte moglo nazrijeti nešto kao kolski put.
Slijedili smo taj put ne pitajući se kamo vodi, samo da se što prije izvučemo iz zagrljaja planine. Malo ohrabreni time mogli smo i ubrzati korak. Nakon nekog vremena ukazale su nam se prve seoske kuće. Ni po čemu se nije moglo razaznati gdje smo i koje bi to mjesto moglo biti, ali smo svejedno odahnuli: Spašeni smo!U selu je bilo tiho, nikakva svjetla nije se vidjelo, niti se što čulo osim psećeg laveža, koji nam se činio kao najljepši pozdrav.
Nastavili smo dalje istim putem koji nas je ubrzo doveo do glavne ceste, one iste kojom smo i krenuli i koju nismo ni trebali napuštati. Da to nismo učinili već bismo odavno bili u svom krevetu. Bilo nam je kao da smo već kod kuće, toliko nam je laknulo. Odjednom je nestalo svakog straha i panike.
S novom energijom i lakog koraka ni osjetili nismo još koji sat hodanja. U svoje selo stigli smo prije prvih pijetlova. Otpratio sam svoga suputnika do njegove kuće u susjednom zaseoku i onda se vratio k svojoj. Kroz prozor osvijetljen slabim svjetlom petrolejke vidio sam majku kako sjedi uz šparet sa krunicom u rukama. Cijelo vrijeme ona ni oka nije sklopila; čekala je s večerom. Kad sam joj ispričao zašto smo zakasnili i kuda smo išli, samo se prekrižila i po svom običaju uhvatila se za glavu i promrmljala:
-Ja ti jadna mogli ste stradati.
Nisam pošteno ni zagrijao krevet, a već je trebalo ustati; bilo je vrijeme za polazak u školu. I ja i moj kompić nekako smo uspjeli uhvatiti mjesto u autobusu. Cijeli put prespavali smo snom pravednika. Tek kasnije, kad smo došli k sebi pokušavali smo rekonstruirati našu avanturu i pravce kretanja. Spuštajući se naslijepo niz planinu naišli smo na jednu jedinu ravnu kosinu i šumski put koji nas je odveo do sela Golinjeva. Nije to bilo baš u našem pravcu, zapravo bilo je više u suprotnom, ali nas je za to doveo do ceste, što je bilo isto što i spas. Da smo kojim slučajem išli kud smo namjeravali, što znači direktno prema našem selu, tko zna što bi se dogodilo. Na tom pravcu gdje nas je čekao samo ljuti krš i škrape, teško bismo ostali čitavi.
Moglo bi se reći da smo imali dosta sreće, iako danas vjerujem, kao i nekada baka, da ni jednog trenutka nismo bili u opasnosti, jer nas je cijelo vrijeme vodila sigurna ruka zaštitnica zazvana krunicom moje majke. I naučili smo nešto: da je uvijek prijeko preče – naokolo bliže. 

Preko grma pa na nos
Bio sam gimnazijalac, šesnaest – sedamnaest godina. Ne sjećam se zašto smo tog predvečerja bili u „strani“ iznad sela. Gotovo sva mladež je bila tu, a i poneko od starijih. Možda zbog radova oko trafostanice; upravo smo tih dana trebali dobiti struju u selo. Bile su to godine kad nam igre i druženja nikad nije bilo dosta.
Već je bila kasna jesen, dani okraćali i nekako se brzo sunoćalo. Naglo je pao mrak i ni prsta pred očima se više nije vidjelo. „Strana“, koju smo još zvali „Kočići“ bila je strma neravna ledina ponad sela s rijetkim grmljem i pokojom grudinom stijenja. Siguran u svoje poznavanje terena bezbrižno sam skakutao niz brijeg dovikujući se s ostalima. U jednom trenutku osjetio sam da letim kroz zrak a već u sljedećem udario sam licem o tlo. Preko grma pa na nos. Osjetio sam jaku bol, ali i isti čas ustao na noge. U prvi tren nisam ni shvatio što mi se dogodilo. Opipao sam se po licu: bilo je vlažno. Znao sam da je to krv.
Kad sam došao kući zgrozio sam se videći u ogledalu oguljenu i krvavu cijelu lijevu stranu lica i nosa. Kuku i pomagaj. Što će biti s ovime? Hoće li proći? Hoće li ostati ožiljci? Srećom, mater nije bila u kući; umrla bi od straha i jada da me takvog vidjela. Umio sam se i dezinficirao rane rakijom - ajme kako me je peklo, i prekrio ozlijeđeno područje čistom krpom.
-Užas jedan! Kako ću ovakav u školu? – pitao sam se.
Bio je petak i sljedeća dva dana bio sam slobodan. U ponedjeljak već nije bilo tako strašno. Mogao sam ići u školu. Naravno da nisam mogao izbjeći pitanja šta mi je to bilo. Nakon pet – šest dana skinuo sam i posljednju krasticu s lica na kojem se nije vidio ni najmanji ožiljak.
Već sljedećeg dana nakon što mi se to dogodilo, a bilo je to da sam u mraku, naletio na poveći grm i preko njega jednostavno zaplivao licem prema tlu, otišao sam na mjesto događaja kako bih pobliže ispitao zašto i kako se sve to zbilo.
Ispod grma, na mjestu gdje sam licem zaorao tlo, bilo je samo jedno malo područje ledinice s mekom travom, gotovo okruglo, u promjeru oko pola metra, a svuda okolo gomilice svakojakog kamenja, razbijene cigle i drugog materijala od kojeg djeca grade svoje kućice. Da sam udario malo naprijed, malo nazad, ili na bilo koju stranu, ne znam što bi bilo od moga lica, a možda i od glave. Sigurno ništa dobro. Vratio sam se kući zamišljen i skrušen. Opet sam imao sreću. Opet me neka nevidljiva ruka sačuvala od zla. Sljedećih nekoliko dana bio sam posebno dobar i pažljiv prema svima. Nisam se svađao niti uzvraćao čak ni na ružne šale i zadirkivanja, što je u to vrijeme bilo uobičajena pojava. 

Kondukter Ibro
Moram vam ispričat jednu zgodu iz vremena naših autobusnih avantura u kojoj sam ispao gotovo kao pravi junak. Ne ću vam zamjeriti ako mi ne povjerujete, jer sam se više puta uvjerio da se ljudima, osobito kad uhvate malo „jače“ godine, zna dogoditi da izmisle priču koja im odgovara, obično o nekom svom junaštvu ili snalažljivosti, a onda je sveudilj ponavljaju u uvjerenju da je istinita. Ja mislim da ova nije takva i da bi se, možda, još uvijek moglo naći nekoga od svjedoka koji bi potvrdio njenu istinitost. Evo što se zgodilo.
Neko smo se vrijeme u povratku iz škole koristili mostarskim autobusom koji je polazio u tri sata poslije podne. To nam je bilo znatno povoljnije od druge linije dva sata kasnije. Značilo je to dva sata manje gladovanja i tumaranja po mjestu i dva sata ranije kući na ručak. Sve je bilo dobro dok se nije pojavio kondukter Ibro. Onižeg rasta, bliži srednjoj dobi nego starijoj i stalno mrzovoljan, od početka nije krio da mu nismo dragi i da mu idemo na živce. Jednako ili ništa manje nego i on nama. Bio je tamnije puti, podeblji, stalno podbuhla lica i izbuljenih očiju; odavao je dojam nekoga kome rakija nije mrska.
Od prvoga dana počeo nas je šikanirati. Bez obzira na to što smo imali uredne mjesečne karte nas učenike nije puštao u autobus sve dok svi ostali putnici ne bi ušli i zauzeli mjesta. Mi smo morali stajati cijelim putem. Katkad nas ne bi ni pustio pa smo se za povratak morali snalaziti kako smo znali. Ponekad je jedino rješenje bilo potegnuti pješice sviih dvadesetak kilometara, što baš i nije zgodno, osobito za ružna vremena i u zimskim mjesecima.
U autobusu se bez ikakva razloga vrlo grubo odnosio prema nama, vrijeđajući nas najvulgarnijim riječima. Mi smo to šutke podnosili kako ga još više ne bi izazvali i pogoršali situaciju. Imao je pri tom neki svoj sistem. Uvijek bi izabrao neku žrtvu, sad jednu sad drugu, na kojoj bi se iživljavao, dok bi mi ostali samo šutjeli i gledali. Jedne se takve prilike zakačio za mog već poznatog vam prvog susjeda Matu Lj. Bez ikakva povoda počeo je vikati na njega zašto je zauzeo jedno mjesto i naredio da se makne s njega. Jer da to nije za učenike, nego za "prave" putnike.
-Šta si se tu uvalio, stoko jedna primitivna!? Sram te bilo! Diži se odmah! Zar ne vidiš da ima starijih.
Mate se pokušavao braniti govoreći kako je samo sjeo na slobodno mjesto i ništa više, ali je srditi kondukter iz kojega je bazdila rakija nastavio još grubljim riječima. Još je zamahnuo rukom kao da će ga ošamariti, ali ipak to nije učinio. Samo ga je malo dotaknuo prstima po bradi. Sve se to događalo neposredno ispred mene; nasilnik mi je bio na dohvatu ruke. U meni je kuhalo: Šta da radim? – pitao sam se. Da ga raspalim šakom pa šta bude?
Srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Autobus je bio krcat putnicima, koji su nijemo gledali opakog konduktera. Nisam više mogao trpjeti; znajući šta me čeka glasno sam mu predbacio:
-Zašto maltretirate učenika? Šta vam je učinio? Ostavite ga na miru!
On se na to okrenuo prema meni, s prezirom me odmjerio od glave do pete, i uz pokret ruke kao da će me udariti, hrapavim glasom promumljao:
-A, vidi, vidi, tko se javlja! Šta ti hoćeš glavonjo jedan! Hoćeš da te sada izbacim van?! Hoćeš da te odalamim? Ha!
Ja sam se malo izmaknuo njegovoj ruci i oštro uzvratio:
-Ne dirajte me! Samo me taknite pa ćete vidjeti što će vam se dogoditi!
Nije bila prazna prijetnja; imao sam sedamnaest godina i pucao sam od snage. Svi smo mi mladići u selu tada preko ljeta radili najteže fizičke poslove pa smo bili u najboljoj formi. Uz to smo još kroz cijelu godinu usavršavali sve borilačke vještine za koje smo znali. Ona prva usplahirenost mi je već bila prošla, hladno sam ga motrio i bio spreman na sve. On je, čini se, shvatio da sa mnom nema šale pa je nastavio samo s vrijeđanjem:
-Vidi ga, kako izgleda – gledao je s prijezirom na moj zimski kaput. Nosiš to njemačko smeće! Vi ste sluge naših agresora! Onih koji su nas porobljavali i ubijali u ratu! Prije bih se ubio nego što njihovo nosio.
Imao sam na sebi lijep i posve novi mladenački kaput što mi je brat donio iz Njemačke, gdje je radio kao i većina ljudi iz našeg kraja. Isprsio sam se i prkosno uzvratio:
-Točno! Ovo je kupljeno u Njemačkoj, ali je zarađeno poštenim radom i trudom. Što se ne može reći za vas. Mislite da mi ne vidimo što vi radite. Vi potkradate svoje poduzeće. Uzimate novce, a ne izdajete karte. Stalno ste pijani, vrijeđate i maltretirate putnike. Trpjeli smo vas do sada, ali više nećemo. Prijavit ćemo vas poduzeću. Svi mi učenici koliko nas ima ići ćemo u Mostar i to prijaviti.
-Ako te uhvatim za taj vrat zadavit ću te! - zaprijetio je.
-Ajde, ajde, samo pokušajte! - gotovo da sam priželjkivao da krene na mene pa da mu uzvratim. Već mi ga je bilo dosta. Međutim, nasilnik je odustao od napada i polako se povukao prema prednjem dijelu autobusa uz guđanje i prijetnje. Nakon toga više nije dolazio do nas na zadnjem kraju autobusa i sve je bilo mirno. Vrijeme je neopazice prošlo i ubrzo smo stigli do moje posljednje postaje. Laknulo mi je kad sam se konačno našao vani i pogledom ispratio autobus kroz čija se zamagljena stakla nazirala siluteta spodobe s uzdignutom prijetećom rukom.
Slijedećeg dana nisam išao u školu zbog priprema za bratovu svadbu, a onda su došli dani vikenda. Tek sada sam počeo razmišljati o tome što me čeka kad se ponovo sretnem s ovim neugodnim čovjekom koji mi je opasno zaprijetio. Nije mi bilo baš svejedno, ali što drugo učiniti, osim suočiti se sa situacijom. Pa što bude. Napravio sam plan obrane za slučaj da stvarno pokuša ostvariti svoje prijetnje. Stavio sam među svoje knjige i lovački nož kojega sam svojedobno dobio na poklon od zeta F. (u njegovu kraju to je bio redoviti rekvizit), da se nađe pri ruci ako zatreba.
U ponedjeljak sam sa zebnjom krenuo u školu. Od kolega sam doznao da se moj opasni neprijatelj interesirao za mene, ali nisam mogao dokučiti u kakvom smislu - prijetećem, ili možda nekom drukčijem. Očekivao sam samo najgore.
Bilo je mnoštvo svijeta na stanici koje je čekalo isti autobus kao i nas desetak školaraca. Kad je konačno stigao i kad se iz njega pojavilo poznato lice zločestog konduktera svi su putnici, kao i obično, nahrupili prema vratima osim nas. Mi smo čekali jer smo znali da će nas pustiti tek kao posljednje, i to ako nam se smiluje. Međutim, ovoga puta, posve neočekivano, pozvao je najprije nas učenike:
-Molim učenike koji imaju mjesečne karte da uđu u autobus i zauzmu svoja mjesta.
Mi smo oklijevali misleći da je opet u pitanju neka njegova opačina, ali kad je on to ponovio nismo mogli ne poslušati. Ušli smo prije svih ostalih putnika i kako nam je rekao lijepo posjedali na prednja mjesta. Mene je usput ljubazno upitao kako mi je bilo u bratovoj svadbi i to je bila sva naša komunikacija toga dana.
Sljedećeg dana bilo je isto, kao i svaki put nadalje kad je na liniji bio kondukter Ibro. Mi učenici postali smo putnici prvoga reda, a meni je palo na pamet kako možda i nisam bio u pravu kad sam pomišljao kako sam ostao malo zakinut u pri raspodjeli onoga što se zove građanskom hrabrošću i da nema pretjeranih razloga za lažnu skromnost i samozatajnost. 

Kod Fatime
Sve četiri srednjoškolske godine bio sam putnik, osim nekoliko mjeseci na početku. Došla zima kakvu ni najstariji nisu zapamptili. Snijeg koji danima nije prestajao padati praćen orkanskom burom i vijavicom, kod nas zvanom pušanijom, zameo cijeli kraj pa se iz sela nije moglo maknuti više od tjedan dana. Nisam bio baš previše nesretan zbog izostanka iz škole, i ne bi mi bilo mrsko da je to još potrajalo, ali zbog vrlo izvjesne mogućnosti da bi to ugrozilo moj status redovitog učenika, morao sam napustiti svakodnevna putovanja i pronaći kakav stalni smještaj u Livnu. Barem tijekom zime.
Kad se vrijeme malo smirilo i promet napokon bio uspostavljen, putovanje autobusom do Livna, potrajalo je gotovo cijeli dan. Bilo je to mukotrpno probijanje kroz visoke sniježne nanose uz pomoć velikih zimskih strojeva. Sa mnom su bili Mirko i Jure, susjedi iz sela, oba učenici srednje ekonomske škole.
Na cilj smo stigli uvečer. Bili smo umorni, gladni, promrzli. Računali smo da ćemo stići na vrijeme i potražiti kakav sobičak, a sada, ovako kasno, bez igdje ikoga svoga - kamo se okrenuti, koga pitati? Na hotel nismo ni pomišljali, jer za to nismo imali novaca. I kad smo se već pomirili s tim da ćemo noć provesti na autobusnoj stanici ili tko zna gdje, netko nas je uputio da pokušamo potražiti sobu kod Durana. Imali smo sreću: videći nas onako jadne i zabrinute domaćini su se sažalili i primili nas da prenoćimo kod njih.
-Imamo jednu malu sobu na katu pa ako vam odgovara, mogli bismo vas primiti.
Prihvatili smo ponudu i na neviđeno. Bilo nam je važno samo da ne ostanemo vani, da se ne smrznemo u noći pred nama. Iskreno smo se zahvalili svojim domaćinima što su nam izišli u susret i spasili nas. Soba je doista bila omanja i za naše pojmove skromna, ali nam to nije ništa smetalo. Imala je mali prozor koji je gledao na ulicu prema mojoj školi, dva kreveta, mali stol s dvije stolice i starinsku peć po sredini. Bili smo zadovoljni smještajem, a i cijena koju su nam rekli bila je prihvatljiva.
Čim smo ostali sami u sobi, odmah smo se zakačili oko toga tko će biti sam u krevetu, a tko će ga dijeliti s drugim. Bacili smo kocku ("pokrili kure"), a ishod je bio takav da se Jure slavodobitno veselio što će se moći komodati sam, dok ćemo se ja i moj rođak Mirko morati malo stisnuti u svom krevetu. Bio je to početak naših stalnih svađa koje će potrajati sve dok se nismo razišli. 

*       *        *

Obitelj koja nas je primila bila je stara i ugledna muslimanska obitelj Avde i Fatime D. Avdo je bio umirovljeni službenik, Fatima domaćica. Imali su troje djece. Najstariji sin Teofik bio je gimnazijalac i naš vršnjak, prelijepa kći Nida učenica osnovne škole, a najmlađi sin Šefko, miljenik obitelji, još nije bio pošao u školu. Svi su bili dobri prema nama, osobito Fatima. Činilo mi se da je posebno blaga prema meni. Možda zbog toga što sam bio malo mirniji od mojih drugova.
Kad sam pošao od kuće ponio sam samo nešto malo novaca; više nije bilo, a i računao sam da ću dolaziti vikendom. Međutim, vremenske su prilike bile takve da to nije bilo moguće cijeli mjesec dana. Zbog toga sam morao pažljivo trošiti ono malo što sam imao, uglavnom za kruh. Malo slanine što sam ponio od kuće i komad kruha - to je bila sva moja hrana. Jedan kruh trajao je dva dana. U doslovnom smislu riječi gladovao sam. A koliko sam bio bedast, na neki način sam u tome i uživao. Kao da sam sam sebi a i drugima želio nešto dokazati - da to nije ništa za me, da sam čvrst karakter i slične gluposti.
Jednoga dana gazdarica Fatima kuhala je ručak u našoj sobi; pokoji put bi to radila, jer bi nam na taj način u isti mah grijala sobu.
-Moj Avdo voli grah sa suhim mesom - rekla je - a i neka vam se soba malo bolje ugrije.
Drva su u peći pucketala, iz lonca je zamamno mirisalo, a ja sam bezuspješno pokušavao učiti. Možete zamisliti kako mi je bilo u želucu gledajući na peć s loncem: kruljilo je, stezalo, svrdlalo, okretalo se; već danima nisam okusio pravi zalogaj. Kad je napokon došla po lonac s gotovim jelom, gazdarica je napunila tanjur za mene.
-Evo, Ante, oprobaj moj grah.
-Hvala vam, gazdarice, nisam gladan, upravo sam se vratio s ručka - slagao sam.
-Ma, možeš ti i nakon ručka Ante, ti si mlad, šta je to za tebe - rekla je Fatima i izišla iz sobe.
Ostao sam sam. Na stolu tanjur s gustim grahom koji se pušio i mirisao na suhu dimljenu kaštradinu (ovčetinu), moje omiljeno jelo. Nije moglo za mene u tom trenutku biti ništa izazovnije na svijetu od te zdjelice hrane. Ali, avaj, rekao sam da sam ručao, da nisam gladan. Kako ću sada; ako to pojedem vidjet će da izmišljam, da lažem. A to je sramota. Sramota je i priznati da sam gladan, da nisam ručao, da nemam što jesti. Na takvim sam mukama bio neko vrijeme dok se ponovo nije pojavila gazdarica da pokupi pribor za jelo. Jasno se vidjelo da je bila razočarana, možda čak i povrijeđena kad je našla netaknuto jelo na stolu. Bez riječi uzela je zdjelicu s jelom i izišla iz sobe.
Ostao sam u sobi sam, jadan i gladan, sada još i ljut na samoga sebe.
-Budalo jedna, glupane, idiote - grdio sam samog sebe i razmišljao - sad si još i uvrijedio dobru ženu. Možda je pomislila da ne želiš njeno jelo iz tko zna kakvih razloga. Nije sramota uzeti ponuđeno kad je dobre volje. I kad si gladan. Plakalo mi se, ali, tu se više ništa nije dalo promijeniti. Čvrsto sam obećao sebi:
-Nikada više ovako!

*       *        *

Jedna druga zgoda povezana s našom sobom i spremanjem ručka bila je ipak malo drugačija, veselija. Gazdarica je pekla pitu - tradicionalni bosanski specijalitet. U sobi smo bili sva trojica sustanara, nikad dovoljno sitih junačina. Naši su međusobni odnosi već bili poprilično zategnuti. Uvijek su dvojica bila u svađi, bez nekog posebnog razloga a onaj treći bi malo podgrijavao vatru, malo hladio. Kad je gazdarica došla po pitu ostavila je na tanjuru cijelo kolo - središni dio za nas.
-Od krompira je, malo je neslanija jer moj Avdo ima slabe bubrege; poslat ću vam po Nidi soli – rekla je izlazeći.
-Ma, ne treba, nismo gladni, hvala vam - u jedan glas smo rekli sva trojica.
Gazdarica se na to nije osvrtala, samo je izišla i rekla:
-Sad će Nida, odmah.
Čim su se vrata za njom zatvorila sva trojica smo skočili kao tri vuka prema tanjuru s pitom. Za tren oka tanjur je bio čist kao da je tek opran, ni mvice jedne na njemu više nije bilo. Nakon nekoliko minuta pojavila se Nida noseći sol. Mi smo se pokunjeno pogledali ne znajući šta bi joj rekli. Nida se samo nasmješila, uzela tanjur i vratila nazad. 

*       *        *

Tri mjeseca i prvi put u životu daleko od svoje kuće! Odjednom sam se našao u pravoj urbanoj sredini koja je bila posve drugačija od one koju sam poznavao i na koju sam se bio navikao. Asfaltirane ulice, nizovi lijepih kuća, drvoredi, parkovi, rijeka s vrbama, tornjevi crkve i minareti, po noći sve osvjetljeno kao po danu; sve je to na mene ostavljalo snažan dojam, ali svejedno, meni je nedostajalo moje selo.
Kuća Duranovih u koju smo se smjestili imala je sve o čemu smo u našem selu mogli samo maštati - vodu, struju, wc, radio, TV, kao i niz drugih prednosti. Kako je samo zgodno odvrnuti slavinu i umiti se u toplom! Ili poslužiti se zahodom bez izlaska iz kuće! U našem selu po vodu smo išli sa sićevima, usput pola prolijevali, pa eto razloga što smo škrtarili s njome i pravu toaletu ostavljali samo za specijalne prilike. A kad je bilo malo hladnije, uz "centralno" koje je činio starinski šparhet s ogrijevnim materijalom od tankog suhog pruća, kako bismo sačuvali svoju tjelesnu temperaturu jer je stalno propuhivalo kroz kuću, po cijeli dan smo bili u punoj „ratnoj“ opremi. Često je nismo skidali sa sebe ni kada bismo išli na spavanje. A dok smo se u selu za zahod morali snalaziti kako smo znali i umjeli – u šumarku ponad sela iza kakva zabačena zida ili žbuna, pa kišilo vani ili snježilo, svejedno, ovdje je trebalo samo ući u toplu prostoriju i za sobom zaključati vrata.
Susjeda Duranovih, njihova rođakanja Esma, djevojka nešto zrelijih godina, znala bi nas često zadirkivati i izazivati:
-Gdje ti je pidžama Jure?
-Kako imaš dobar ten, gdje si to bio na skijanju Ante?
-Kako imaš lijepe cipele!
Mi smo se ljutili na nju iako je, možda, to bio njen način pokazivanja posebnog interesa za nas. Što se tiče moga tena, mogla mi je stvarno zavidjeti, jer sam kao i sva djeca u selu bio neprekidno vani na oštrom zraku - ili zbog uobičajenih obveza, ili u igri. A što se tiče peckanja zbog pidžame, nismo bili sigurni zna li ona da mi takvo što nikada nismo ni koristili. Niti nam je trebalo; što će nam, jednostavno bi skinuli gornji dio odjeće pa u krevet. A moje cipele? Bile su to stare, poprilično potrošene bratove cipele crvene boje i sa dugim špicom, koje je on nekada nosio samo u posebnim prilikama, kad bi se htio pokazati u najboljem izdanju. Sada su bile već gotovo raspale, ali što sam mogao, drugih nisam imao. Usput, zbog istih mi se cipela za cijeli život zamjerila kolegica iz razreda kad je uz podsmjeh pokazala na njih djevojci do sebe.
U svakom slučaju, Esmina taktika, ako se htjela približiti nekome od nas nije bila najbolja; takvim svojim peckanjem postigla je upravo suprotno: sva trojica smo bili ljuti na nju kao na vraga i izbjegavali je koliko smo god mogli. 

*       *        *

Posljednji mjesec dana podstanarstva, zbog visokih snjegova i prekida prometa, i moja logistika je bila u potpunoj blokadi, pa sam ostao na minimumu sredstava za život. Kako sam već ranije spomenuo svi moji dnevni obroci bili su malo kruha i komadić slanine. Kad sam konačno došao kući bio sam tako slab da sam jedva prešao put od autobusne stanice do kuće i gotovo se smrznuo. Moja otpornost na hladnoću je spala na nultu točku. A bio je običan, lijep sunčan zimski dan. Po sličnom vremenu ranije mi nikada nije bilo hladno; ni onda kad bih po cijele Božje dane bio vani. I sada mi se, nakon toliko godina, čini da se nikada nisam posve oporavio od tog kratkog razdoblja svoga isposničkog života i gladovanja. 

Uzoran učenik
Svašta sam, eto, napisao o školi, a o najvažnijem – učenju, nastavi, kolegama, kolegicama, profesorima – ništa. Mislio sam da ni ne treba, ali na kraju, ipak, koja riječ i o tome, makar će opet izgledati kao hvalisanje. Kako sam već ranije naveo, sve je išlo dosta dobro. Nisam imao nikakvih problema. Od početka sam razvio naviku pažljivo pratiti nastavu, zapisivati što profesori govore i to se pokazalo više nego dobrim. Dovoljno mi je bilo tijekom vožnje autobusom u školu nabrzinu ponoviti svoje zapise i bio sam spreman za sve okršaje u razredu. Katkad bih u jednom danu dobio i po nekoliko petica. Nikad se nisam sam javljao za riječ, nego samo kad bi me profesori prozvali. Rijetko se kad događalo da nešto ne znam, pa su me onda najčešće puštali na miru i manje provjeravali nego ostale.
Unatoč svemu, moram priznati da ni ja nisam bio spokojan kad bi profesor listao dnevnik i da sam kao i svi drugi jedva čekao kad će školsko zvonce oglasiti kraj sata. Nije bilo predmeta koji su mi se posebno sviđali, sve mi je podjednako dobro išlo; možda najbolje hrvatski, a najslabije matematika i fizika. Unatoč tome, uspjevalo mi je da i iz tih predmeta, primjenjujući dobro promišljenu taktiku, dobijem katkad najbolje ocjene u cijelom razredu.
Kako mi je pisanje prilično dobro išlo, često bih za svoje sudrugove iz autobusa kojima je to bila slabija strana rješavao problem zadaća iz lektira. Dok bismo u nekom od naših svratišta čekali početak nastave, ja bih njima to na brzinu napisao a oni bi se pobrinuli da ne ostanem bez svojih omiljenih cigareta. Kad se pisala pismena zadaća iz hrvatskog u razredu, što je smatrano baukom prvoga reda, znao sam katkad uz svoju napisati još i dvije – tri za iste prijatelje, kojima je to bila nepremostiva prepreka.
A profesori? Kao što je to i inače u životu. Neki te vole, neki ne vole, jedni razumiju, drugi ne razumiju, neki poštuju, drugi ne. Bilo je i jednih i drugih. Po jednoj profesorici i neko vrijeme razrednici, koja bi pripala u prvu kategoriju, a bila je naglašeno i dobra i lijepa, dali smo ime svojoj kćekici. Jedne prilike, iako ni meni nije bilo jasno zbog čega, striktno je tražila da mater mora doći na roditeljski sastanak. Valjda za to što mi nikada nitko nije dolazio na te sastanke. Pokazalo se da ju je pozvala samo da je upozna, da me pohvali i istakne drugim roditeljima kao dobar primjer. Majka nije krila svoj ponos kad se vratila kući.
Bilo je i onih drugih zbog kojih su mi i škola i samo mjesto zadugo ostali u neugodnoj uspomeni, ali nećemo o njima; ne ćemo kvariti sve ono lijepo što obično prati mladenačke dane. Ipak, jednomu sam malo uzvratio.
I sada ću spomenuti zgodu za koju sada baš i nisam siguran da se stvarno zbila. Ali, toliko sam je puta ispričao i njome pohvalio, pa još jedno ponavljanje makar bila i vlastita fikcija, neće nikomu škoditi. Bio sam u prvom ili drugom razredu gimnazije, sa svojih šesnaest – sedamnaest ljeta na vrhuncu životnog poleta i snage, i u punom zamahu onih čuvenih prisojačkih treninga različitih borilačkih vještina o kojima je bilo riječi ranije.
Bio je sat tjelesnog odgoja. Nastavnik, grubijan koji me baš nije volio, objašnjavao je neke zahvate obaranja protivnika u džudu. Valjda je slučajno izabrao mene da demonstrira kako se to izvodi. Možda i stoga što sam mu izgledao mlitavo i nespretno i htio se malo našaliti na moj račun.
Najprije je opisao kako se treba postaviti i što učiniti i onda mi rekao da ja njega pokušam srušiti. Vrag mi nije dao mira, i iako sam znao što će uslijediti, primijenio sam zahvat kojega sam bezbroj puta isprobao na našim okrajcima: snažno sam povukao njegovu ruku prema sebi, drugu isto tako gurnuo od sebe, nogu malo ispružio da mu prepriječim pokret tijela, i moj se učitelj u sekundi našao na leđima koliko je dug i širok. Izbačen iz ravnoteže nije mogao odoljeti sili gravitacije. Kod učenika koji su pratili lekciju to je izazvalo pravi šok i prigušeni smijeh. Ustuknuo sam korak dva i pratio što će sada učiniti moj protivnik. Najprije malo zbunjen i u nevjerici, profesor je ustao s poda i ljutit kao ris pojurio prema meni vičući:
-Glavonjo jedan, sad ću ti ja pokazati!
Ja ga, naravno, nisam čekao na mjestu nego uzmakao dok ga ne prođe prvi bijes i dok se malo ne smiri. On je još neko vrijeme gunđao i prijetio da ću mu „platiti“, a onda me, shvativši da bi bilo krajnje nerazumno da me napada, pustio na miru. Nikada mi nije oprostio što je ispao smiješan i što se osramotio pred cijelim razredom.

*       *        *

Tko bi to znao što je to što određuje naše međuljudske odnose? Nitko. Možda ni Freudovi sljedbenici nemaju jasne odgovore na to. Neko nam se svidi već na prvi pogled a da za to nemamo nikakva objašnjenja, drugi je odbojan i mrzak bez ikakva razloga. Tako je bilo i između mene i nastavnika hrvatskog, k tomu još i razrednika. Već od prvog dana kad je došao, imao sam dojam da mi baš ne će biti lako s njim. Učenici za tako nešto kažu: Nisam mu simpatičan, mrzi me ili slično. Ja ne bih rekao da je bilo baš to, niti da je bio nekorektan ili nepravedan, ali bilo je više nego očito da mu nekako puno lakše ide kritika na račun svega onog što sam radio pa i doza omalovažavanja, nego ma i najmanja pohvala. Naviknut na raniji lagodni status i solidne ocjene bez pretjeranog truda, malo sam pojačao napore, ali ni to nije ništa pomoglo; sve je ostalo isto.
A kad nešto krene loše, onda tomu nema kraja. Nakon što je sasvim slučajno dopro do mene glas da mi je brat stradao na radu u Njemačkoj, odmah sam se dao u provjeru te užasne vijesti. Išao sam po cijelom kraju tražeći ljude za koje bih doznao da su se tek vratili kući, ili da su nešto čuli o bratu. Potrajala je ta potraga cijeli tjedan dana. Informacije koje sam dobivao bile su vrlo šture i proturječne. Na školu nisam ni pomišljao. Majci nisam ništa govorio, jer bi je to dotuklo, iako je i ona počela sumnjati da nešto nije u redu; čudno joj je bilo moje ponašanje. Na kraju, i na našu veliku sreću, glasine su se pokazale lažnima, brat se javio pismom da je živ i zdrav, pa sam se mogao ponovo vratiti školi. Na satu razrednika, kad sam pravdajući izostanak, ispričao kakve su me nevolje bile snašle, on je uz pomalo ironičan podsmijeh uzvratio:
- A, zašto bih ja tebi vjerovao?
- Ne morate – odgovorio sam odustajući od daljeg pravdanja. Bio sam duboko povrijeđen i ogorčen.
Nakon toga više nije bilo nikakvih izgleda da bi se te nevidljive, ali prisutne barijere među nama, nepovjerenje i štošta drugo, mogle ikad ukloniti. U jednoj pismenoj zadaći (eseju) posve sam zatajio. Što je najgore, toga sam bio potpuno svjestan. Jednostavno, nije išlo. Trebalo je pisati nešto o tome kako smo doživjeli maturalno putovanje. Pokušavajući naći neki svoj originalni pristup palo mi je na pamet da to bude u vidu pisma nekom imaginarnom prijatelju. Valjda je to bilo po uzoru na Getheova Werthera. Naravno, nije uspjelo. Kako nije ni bilo pravog sadržaja morao sam izmišljati. Rezultat je bio porazan, kao i ocjena – zasluženo loša. Nakon toga, videći da je vrag odnio šalu, malo sam se ipak sredio – prizemnio svoje ciljeve, pojednostavio pristup i na kraju ostvario osrednji rezultat i siguran prolaz u sljedeći razred.
U sljedećem razredu umjesto staroga dolazi novi mladi profesor hrvatskog. Iako sam tu promjenu doživio kao stanovito olakšanje, u neku ruku bilo mi je i žao zbog toga, jer mi se činilo da bi u nastavku i sa starim, možda, sve moglo biti malo drukčije, bolje, i s moje i s njegove strane.
S novim profesorom sve je bilo lakše i opuštenije. Ubrzo po njegovu dolasku posjetila nas je školska inspekcija.To je uvijek bilo razlog za neku vrstu izvanrednog stanja kada se očekuje i strožije držanje nastavnika. Na satu hrvatskog jezika profesor nas je obavijestio da je s nama inspektor i da ćemo razgovarati o gradivu iz književnosti koje smo do tada prešli. Dok je profesor listao dnevnik svi smo strepili od moguće prozivke svog imena. U razredu je vladala takva tišina da se i zujanje muhe moglo čuti. U zadnjoj klupi srednjeg reda sjedio je proćelavi gospodin inspektor u sivom odijelu i s isto takvom kravatom. Samo je šutio i mrko gledao po razredu, a izraz njegova lica nije odavao nikakve emocije. Tišinu je prekinuo glas profesora koji je izgovorio, ma zamisli, baš moje ime. Nevoljko sam se izvukao iz klupe, ustao i potvrdio da sam to ja. Upitao me je o čemu smo učili u posljednje vrijeme, a kad sam mu naveo Andrića i Krležu počeo je naš dijalog koji je potrajao gotovo cijeli sat. Na kraju se uključio i inspektor, ne štedeći pohvale kako meni tako i profesoru za pokazanu razinu poznavanja materije i naš način rada u razredu. Sigurno ćete pomisliti da opet samo izmišljam i da se hvalim, ali što mogu kad je tako bilo: dobio sam čistu peticu i pohvalu od profesora.

 

Hitovi: 115