Dr. Ante Ljubičić: Kad vidiš kuma...

Buba u uhu

Bila je radna subota u Poliklinici S. na zagrebačkom Jarunu. Nakon što je i posljednji pacijent napustio polikliniku, kao i svi kolege i ostalo medicinsko ooblje, ostali smo samo ja, glavna sestra i činovnica na prijemnom odjelu. Baš u trenutku kad sam krenuo prema izlazu zazvoni telefon:
- Doktore, doktore, imamo hitni slučaj! – uzbuđenim glasom vikala je u slušalicu činovnica s prijema.
- O čemu se radi? - pitam ja, i odmah dodajem: - Jeste li im rekli da ne radimo više i da idu u pripadajuću bolnicu?
- Ma doktore, tu je mladi dečko koji je strašno nemiran i uplašen. Samo plače i viče, i traži pomoć. Kaže da je gotov, da mu nešto svrdla kroz uho i mozak, da će poludjeti. Meni izgleda kao da nije svoj.
- Što sada, mislim u sebi, kad je već tu moram ga pogledati i vidjeti o čemu je riječ.  Ne možemo ga vratiti, pa da kasnije čitamo i slušamo kako smo odbili hitnog pacijenta.
-Dovedite ga gore u ambulantu – rekao sam činovnici.

Mladić je doista bio jako uplašen i nemiran. Gotovo unezvijeren. Hvatao se rukama za glavu, trčao po ordinaciji i govorio kako mu nešto „svrdla kroz uho i mozak“. Uspio sam nekako od njega  izvući podatake da je član tv ekipe i da mu se čini kako mu je pri snimanju reportaže oko Jarunskog jezera nešto ušlo uho.
- Ajde da vidimo što je to - rekao sam glavnoj sestri i zatražio da mi donese otoskop. Pregledom uha pokazalo se da se u njemu zaglavila prilično velika crna buba dugih ticala, koja se i sama neuspješno pokušavala osloboditi iz zamke u koju je dospjela.
- Ispiranje uha ili da ga pošaljem na ORL kliniku? - važem u sebi. - Ma, zašto i sam ne bih pokušao i oslobodio dečka nevolje? Pa ispiranje uha  je jedina metoda koja dolazi u obzir, nikakve mehaničke intervencije pincetama. Ne mogu mu naškoditi. Ako ne uspije, onda ću ga poslati. 

Ispiranje uha je uspjelo i već pri prvom pokušaju mlaz tople vode oslobodio je našeg tv snimatelja od insekta koji je zabunom dospio u tjesnac njegova uha iz kojega se sam nije mogao spasiti. 

Nikad nismo vidjeli sretnijeg pacijenta od ovog našeg kad smo ga oslobodili od njegove nevolje. Sve nas je izgrlio i izljubio, i sto puta se zahvalio što smo ga spasili, tvrdeći da smo najbolja ekipa na svijetu. Zahvalio se na ponudi da za uspomenu ponese sobom svoju lijepu crnu, još uvijek živu uholožu i načas istrčao iz Poliklinike, da bi se ubrzo vratio s darovima za sve – cvijećem i velikom bombonjerom. 

Eto, tako je to u medicini! Uostalom kao i u životu: katkad za malo dobiješ puno – ovdje iskrenu zahvalnost, a katkad za puno ništa.

• Prethodno
• Sljedeće