Dr. Ante Ljubičić: Kad vidiš kuma...
Indeks Članka
Na vojnoj vježbi
Svašta čovjek u životu prebaci preko glave, i nikad ne zna što ga čeka iza ugla – dobro ili zlo. Jedna od obveza koju nikako nisam mogao izbjeći bilo je sudjelovanje na vojnim vježbama u okviru tzv. općenarodne obrane (ONO). Mene su doduše pozivali kao liječnika i nisam morao ići u stroj s vojskom niti vježbati strojevi korak, ali sam svejedno morao nositi vojnu odoru (ili kako se tada govorilo – uniformu). Dužnost mi je bila pregledati one koji su se na nešto žalili, ocijeniti jesu li sposobni za vježbu ili nisu i pružiti hitnu medicinsku pomoć ako bi komu zatrebalo.
Tijekom jedne takve vježbe koja se održavala neposredno nakon mog povratka sa specijalizacije javili su mi da je nekom čovjeku pozlilo i da traže hitno liječnička. Nije bilo druge nego sjesti u sanitetsko vozilo i na teren. Jedinica kojoj je pripadao bolesnik bila je pri vrhu brijega sa sjeverne strane obližnjeg Gaja, i nije bilo drugog načina da se do nje dođe osim pješice. Vozilo sam ostavio uz put u podnožju brijega, uprtio torbu o rame i krenuo prema cilju kojih petstotinjak metara protiv sile teže. Nije tada bilo mobitela kako bi im javio da spuste bolesnika do puta, a nisu razumjeli ni reagirali na moje vikanje i mahanje da to učine.
Kako je moja tjelesna kondicija u to vrijeme bila na minimumu, jer sam četiri posljednje godine živio gotovo kao isposnik – samo rad u bolničkim odjelim i hrvanje s knjigama, bez imalo kretanja, zapeo sam već nakon stotinjak metara. Zadušilo, srce lupa li lupa, pretjesno mu u prsima, ni maknuti se naprijed. Zaustavim se na trenutak da malo dođem do daha a s brijega čujem:
- Požuri! Požuri!
Krenem opet korak – dva, a ono još gore, ne možeš do daha. A srce tutnji poput starog dizelaša. Što je ovo? – pita se liječnik u meni. Nekakva opaka tahikardija. Bit će preko 200/min. Zbog slabe kondicije? Možda paroksizmalna fibrilacija (treperenje pretklijetki?) Ne bih smio dalje ovako. Ovo je ozbiljno. U očaju i nemoći gledam prema vrhu brijega i vidim ljude kako mi mašu i viču:
- Požuri! Požuri!
Udahnem duboko pa krenem naprijed i nakon desetak koraka stanem. Pa opet krenema, pa stanem, krenem, stanem, korak po korak, sve s dušom u nosu. Ni sam ne znam kako sam se do vrha dovukao i koliko mi je vremena za to trebalo. Jasno mi se u svijesti iskristaliziralo: ako danas na ovom brijegu dušu ne ispustim, niti neću još zadugo. Moj pacijent je bio u daleko boljem stanju nego ja. Prema opisu njegovih kolega on je bio dobio napadaj padavice koji je prošao dosta brzo bez posljedica, pa mu moja, kao niti bilo kakva druga pomoć više nije bila potrebna. Ali je za to sada cijelo njegovo društvo s velikom zabrinutošću gledalo u mene uspuhana, vjerojatno sivomodra i mokra od znoja, i pitalo se bi li meni trebalo zvati hitnu pomoć.
Na sreću, to nije bilo potrebno. Nakon dvadesetak minuta odmora na svježem planinskom zraku, moj respiratorni sustav kao i kardiovaskularni, koji su izdržali, valjda, najteži mogući test opterećenja, sada su opet radili kako treba. Obećao sam tada sebi da ću poraditi malo više na vlastitoj kondiciji i zdravlju kako mi se ne bi ponovilo ono što sam jedva preživio toga dana.
Sada nakon što je već dosta vremena proteklo od tih dana mogu reći da se baš i nisam pridržavo tih obećanja, i da je to što još uvijek mogu pratiti izlaske Sunčeve i zalaske, i baviti se ovakvim dangubljenjem što ga upravo pratite, više zasluga Onoga gore i Njegovih zapisa u onoj čudesnoj molekuli šifriranoj sa četiri slova AGTC (*), koje mi proslijedi preko jednog muža i jedne žene - mojih dragih pokojnika.
(*) Četiri aminokiseline: adenin, guanin, timin, citozin