Hommage dr. Andriji Gudelju

Kategorija: Moj blog Objavljeno: Četvrtak, 14 Siječanj 2021 Napisao/la Administrator

Baja3
            Prim. dr. Andrija Gudelj - Baja (foto: Tomislavcyti.com)

Ovih se dana, točnije 13. siječnja 2021. godine navršilo puno desetljeće kako nas je napustio prijatelj i kolega primarius dr. Andrija Gudelj – Baja, dugogodišnji ravnatelj Doma zdravlja Tomislavgrad. Kaže se da čovjek živi dok traje sjećanje na njega. A za njega koji je cijeli svoj radni vijek proveo u svom rodnom kraju, i u njemu ostavio neizbrisiv trag, i još za života postao prava legenda, to će sjećanje još dugo, dugo trajati. Kao što najčešće prave vrijednosti postajemo svjesni tek kad je izgubimo, tako je isto i s ljudima. Neka ovaj kratki osvrt o njegovu liku i par sličica iz vremena provedena s njim bude izraz poštovanja i zahvalnosti za sve dobro koje je činio tijekom svoga života.

Bili smo kolege, suradnici, prijatelji. Petnaest punih godina u istoj ustanovi – u Domu zdravlja Tomislavgrad i iskustvo obilježeno uspomenama iz mladenačkih dana. I lijepim i manje lijepim, katkad tužnim, katkad dramatičnim. Briga o zdravlju ljudi svoga kraja, obiteljska druženja, putovanja, slavlja, tugovanja, katkad i sitne čarke, one bratske, kojima je vrijeme poništilo svako značenje.

A onda su nam se putovi razišli. Mene su odveli u hrvatsku metropolu, a on ostao vjeran starom zavičaju. U ratnim godinama koje su uslijedile odigrao je kao ravnatelj ključnu ulogu u organizaciji i radu ratne bolnice u Tomislavgradu. Kad smo se nakon desetak godina ponovo sreli – vidio sam posve drugog čovjeka – razočarana i vidno bolesna. Bilo je tužno vidjeti ga narušena zdravlja i slušati kako su ga svi iznevjerili. Baš svi, a ponajprije oni kojima je najviše pomogao u životu.

Po brzom postupku poslali su ga u mirovinu, zapravo potjerali, iako je imao pravo dovesti do kraja svoj ravnateljski mandat. Želio je dovršiti započete projekate i planove koji bi bili kruna njegove karijere, ali nitko nije imao ni najmanje interesa ni razumijevanja za to. Jako ga je sve to pogodilo i nikako se s time nije mogao pomiriti. A kako jedna nevolja nikad ne dolazi sama, pogodila ga je i druga, puno strašnija – prerani odlazak u vječnost voljenog sina, što ga je shrvalo do kraja.

Pitao sam se kakvi smo to mi ljudi, odkud takva bešćutnost i nezahvalnost. I okrutnost. Kako lako zaboravljamo da nam se u životu sve vraća jednakom mjerom. Prije ili kasnije. Bilo mi ga je žao, jer iako ni on sam nije bio bezgrješan (ima li uopće takvih?), nije to zaslužio. Ipak je on cijeli svoj radni vijek proveo u tom svom mjestu za koje se baš ne bi moglo reći da je najbolje i najljepše na svijetu.

A njemu su svi putevi bili otvoreni, i mogao je birati što je htio. I ne samo to, uspio je uvjeriti jednu lijepu djevojku Sarajevku da je voda u Duvnu zdravija i zrak bolji od onog iznad Saraja, i nagovoriti je da pođe s njim u postojbinu „vuka i hajduka“ i ostane tamo zauvijek. I proživio je Andrija Gudelj, poznatiji kao doktor Baja sa svojom Almom, popularnom doktoricom Cicom, svoj život s tim svijetom brinući se o njegovu zdravlju i djeleći s njime i dobro i zlo. Bio je duvanjska legenda. Nije mu bilo strano družiti se i s najpriprostijim pukom, ljudi su to cijenili i voljeli ga. Kao i on njih.

U mnogim stvarima bio mi je uzor i učitelj. I ne samo meni. Najviše u odnosu prema bolesnicima, osobito prema najslabijima, s ruba života. Nikada nije odbio odazvati se njihovu pozivu za pomoć, bez obzira na vremenske uvjete. Rado se sijećam kad smo se starim landrowerom po najvećoj snježnoj vijavici probijali preko Duvanjskog polja do Crvenica, najudaljenijeg sela u kućnu posjetu teško bolesnoj starici Agnezi, koja je živjela sama s tek nešto mlađom sestrom. Ja sam bio početnik, on već iskusni liječnik. Htio sam vidjeti kako to izgleda liječnički posao na terenu, izvan bolničkih zidova. Jedva smo se probili i još teže vratili nazad kasno u noći. Za njega je sve to bilo nešto posve uobičajeno, rutinsko, za mene prva avantura u bijelom mantilu.

Vidio sam u takvom pristupu poslu izraz plemenitosti i odanosti idealima liječničkog poziva, što je u bitnome odredilo i moj odnos prema vlastitom zanimanju i praksi za cijeli život. Za moju karijeru su te godine bile izgubljene, jer drugi su u to vrijeme pisali doktorske radnje i napredovali, ali za to sam ja imao osjećaj da činim nešto dobro i plemenito, i bio sretan i zadovoljan zbog toga. Vjerovao sam da je u svemu tomu od presudnog značenja bio i blagoslov one starice do koje smo se kolega i ja probijali kroz mećavu, kao i bezbroj drugih zasluženih u sličnim prigodama tijekom lijepih petnaest godina provedenih u tom kraju.

Bilo je to iskreno prijateljstvo koje je uz podudarnost pogleda na život i sve ono što nas određuje kao ljude, ovakve ili onakve, zacijelo u podlozi imalo i sličnu sudbinu: i jedan i drugi smo kao dijeca ostali siročad bez oca. Njegov nestao na nekom od križnih puteva nakon Drugog svjetskog rata, a moj stradao nešto kasnije na poslu probijajući tunele kroz crnogorske gudure.

Nije prošla ni godina – dvije nakon našeg ponovnog susreta, prijatelju se bolest naglo pogoršala. I prekinula sve njegove planove i nade koje je gajio do posljednjeg trenutka svoga života. Pokoj vječni daruj mu Gospodine.

Dr. Ante Ljubičić

 

Baja
                     U "ozbiljnoj" raspravi

 

Sitnice koje život znače

U velikom gradu možeš živjeti godinama a da ne upoznaš ni najbliže susjede Ima to svojih prednosti i nedostataka. Kao, uostalom, i sve drugo u životu.U malom mjestu to nije moguće. Tu se svi poznaju i, na neki način, svi su međusobno povezani. Ako netko baš uporno nastoji biti izvan svega toga, onda će ga zasigurno proglasiti osobenjakom, čudakom. Nastojali smo se čuvati krajnosti i plivati u zlatnoj sredini. Ono čega se rado sijećam iz tog vremena su česte međusobne posjete i druženja, tzv. sijela, na kojima bi nerijetko ostali sve do kasnih noćnih sati. Uz nas liječnike, kolege s posla, katkad bi se našlo i pripadnika drugih profesija - profesora, bankara, svećenika i drugih, pa bi uvijek bilo vrlo zanimljivo. Bio je to zanimljiv oblik društvenog života.

Najčešće teme na tim našim sijelima bile su povezane strukom i onime što smo doživljavali na poslu, što je pomalo ljutilo onaj dio društva koji nije pripadao svijetu bijelih mantila, među njima i moju Jedinu. Ali kako nam vrijeme za druženje nije bilo ograničeno, na red bi uvijek, prije ili kasnije, došle i sve druge teme. Osobito uz dobru i obilatu gastronomsku podlogu za koju bi se pobrinuo domaćin, točnije domaćica, i uz ponajbolje plodove trsa vinove loze, najčešće iz zemlje Hercegove i susjedne Imote koju ono krasi i napaja ljepotica Vrljika.

Svima nam je u tome, i ne samo u tome, bio uzor naš najstariji kolega i ravnatelj Andrija Gudelj – dr Baja sa suprugom Almom, također kolegicom, popularnom doktoricom Cicom. Kod njih smo prvi put vidjeli kako izgleda lijepo i raskošno namješten stan, kako se servira najbolji (doktorski) pršut zajedno s kulenom i njegovim sekama, i najboljim sirevima s mirisima trava šujičkih pašnjaka koje pasu ovce od čijeg se mlijeka proizvede; sve to ponuđeno na srebrenim pladnjevima s isto takvim priborom i kristalnim čašama u kojima ona plemenita tekućina tamnocrvene boje uz koju posvećeni ljudi govore misu, postaje više od pića – nadahnuće, sjećanje, utjeha, lijek, molitva...
– Ovo su pravi Glembajevi, prijatelju moj– potiho je rekao kolega Petar J. kad sam ga zajedno s Matom Š., također mladim liječnikom, doveo doktoru Baji u stan radi dogovora o poslu u Domu zdravlja. Nije lako bilo slijediti baš takav uzor, ali trudili smo se. S manje ili više uspjeha. Onaj prvi susret s ravnateljem urodio je plodom i Petar i Mate su postali standardni članovi liječničke ekipe DZ Duvno. Nije prošlo dugo vremena kad je i Petar dobio stan sličan onom „glembajevskom“, možda i malo veći. Kad je i Mladenka došla (još uvijek sa svojim naslijeđenim prezimenom) da provjeri
kako stoje stvari, pozvali su naše malo društvo da svi zajedno obilježimo taj događaj. Uz mene i moju Jedinu i našu malu Barbaru, bili su tu Ante L., koji je volio da ga se zove Strikom i njegova Mira – oboje stomatolozi te Drago Krišto, moj Prisojanac veterinar i njegova Moslavka, supruga Ljubica. Naravno, bio je tu i podstanar Mate Š., budući čuveni neuropsihijatar.

Gozba je bila nezaboravna. Lijepo smo se razmjestili po dnevnom boravku oko drvene kačice pune usoljenih srdelica. Snopovi debelih medicinskih knjiga glumili su fotelje, a meni kao najstarijemu pripala je enciklopedija. Od namještaja bile su tu još i dvije stolice koje smo moja Jedina i ja posudili cimerima na neodređeno vrijeme, nadajućiu se da će biti dobri susjedi. (I bili su, treba priznati!) Slane srdelice su bile pošteno slane, ali i ukusne, pa smo se svi zdušno prihvatili posla. Malo je bilo nezgodno što nam je brzo ponestalo kruha pa smo morali odustati, ali svejedno i ono što smo pojeli bilo je dovoljno da nam je i demižonka kujundžuše koju je iz Runovića poslala Petrova majka Mara bila premalo da ugasimo žeđ. Ne treba ni spominjati da nam je bilo zabavno i lijepo. Ništa manje nego i toliko puta kasnije kad je Mladenka (sada s novim prezimenom), u potpunosti preuzela odgovornost za goste, kad bih u ambijentu lijepo namještena stana i raskošne ponude na stolu, prijatelju Petru u šali nabacio: - Kume moj, i kod tebe kao kod onog Glembaja.

I tako su se ta naša druženja ponavljala iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, osobito tijekom zime, sad kod jednih, sad kod drugih, naizmjence. Tijekom toplijih mjeseci znali smo češće ići na izlete po bližoj ili malo daljoj okolici – u Gaj ponad samog Tomislavgrada, na Buško jezero, ili nekamo prema planinama Zavelimu ili Vranu ( na Blidinjsko jezero). Često bismo išli u šoping u Split, koji bi obično završio druženjem i večerom u nekom od ponajboljih splitskih restorana. Ako bi u ponudi bilo nešto posebno izazovno, kolega Petar ne bi mogao odoljeti da naruči još koju rundu za sve. Mladenka i ostale naše šefice bi prigovarale, ali tu nije bilo pomoći - Petrova je riječ morala biti zadnja.

Posebno bi bilo zanimljivo kad bismo išli na druženje s hercegovačkim liječnicima u Mostar ili Široki Brijeg, koje se organiziralo jedan put godišnje i koje bi trajalo po cijelu noć. Za nas sa strane cijeli vikend. Iako je među nama uvijek bile nekih manjih trzavica i pomutnji tada bismo sve to zaboravili i držali se zajedno. Pa česti odlasci na kupanje u Brela ili u neko od obližnjih mjesta uz najljepši dio obale našega mora bili su najljepši sadržaj vrućih ljetnih dana svima nama, osobito djeci. Moglo bi se još dosta toga nabrajati, ali ne bi imalo smisla. Uostalom, nešto treba ostaviti.

Drama na jezeru

Često smo u to vrijeme išli na izlete u prirodu, najčešće u Prisoje, negdje pored jezera, ali i na druga mjesta poput obližnjeg Gaja i malo udaljenije Šujice, a ponekada u planinu Zavelim ili Roško polje. Bila je nedjelja i mjesec lipanj, dan vedar, sunčan, vijeme toplo. Najčešće smo se družili s bračnim parom mojih kolega, Andrijom i Almom G., poznatijima pod nadimcima dr Baja i Cica, koji su kao i mi imali dvoje djece približno slične dobi Maju i Miroslava. 

Izabrali smo lijepu uvalu na južnoj strani Buškog jezera s finom pješčanom plažom poznatom pod nazivom Marinovac. Uz plažu je bila ledina, ravna i zelena kao da je kultivirana, koja završava u hrastovoj šumi s puno hlada i lijepih proplanaka. Voda je bila još dosta hladna, ali to djeci nije nimalo smetalo da se odmah bućnu u nju. Mjesto kao izmišljeno za odmor, i za dušu i za tijelo, što je posebno trebalo meni nakon tek preboljele upale dišnih puteva i pretrpljenog "šoka". I dok su naše cure odmah aktivirale svoje udobne ležaljke, a Andrija se prihvatio roštilja, ja sam pazio na djecu u vodi. Kako se još nisam bio u potpunosti oporavio od bolesti, dvoumio sam se bih li se uopće kupao ili ne bih. 

U jednom trenutku učinilo mi se da su se Maja i Barbara malo previše udaljile od obale na malom gumenjaku. Povikao sam da se vrate nazad ali me nisu čule. Onda sam vidio da one uopće ne upravljaju čamcem i da ih vjetar nosi sve dalje i dalje od obale. Uskočio sam u vodu i zaplivao prema njima. Bio sam dobar plivač ali sada nakon bolesti i bez kondicije, nije mi baš najbolje išlo. Plivao sam svom snagom, ali je svejedno razmak između mene i njih bio sve veći i veći. 

Djevojčice su počele vrištati i naginjati se preko čamca s očitom namjerom da iskoče iz njega. I sam u panici zbog toga da bi to mogle učiniti, što bi bilo pogubno, jer su već bile predaleko, iscrpljen i nemoćan da ih dostignem vikao sam koliko sam jače mogao da ostanu u čamcu i da budu mirne. Zvao sam i Andriju, ali društvo s obale ništa nije čulo niti zapažalo. I kad mi se već činilo da više nema pomoći, da ih struja nosi prema pučini jezera, vjetar je naglo promijenio smjer prema obali. Čamac je počeo pomalo kliziti prema malom rtu uz našu uvalu. Laknulo mi je tek kad sam vidio kako jedan plivač presijeca put čamcu i privodi ga kraju. 

Tek sam sada mogao odahnuti i pobrinuti se za sebe. Obala mi se učinila beskrajno dalekom. Posljednjim snagama jedva sam se dovukao do kraja, gdje me društvo dočekalo sa šaljivim primjedbama na račun moje pretjerane brižnosti. U svemu što se zbilo oni nisu vidjeli ništa dramatično, a ja sam bio uvjeren da smo imali veliku sreću i da su anđeli odradili najveći dio posla. Spasilac koji je priskočio u pomoć bio je naš dobri susjed i moj stari znanac s radnih akcija Božo B., zvani Svitli, još jedna legenda iz mjesta, jedan od onih tipičnih ljudi toga kraja kojima je, naprosto, dano da priskoče upomoć gdje treba i kad treba. 

Baja2

 

Hitovi: 1727