Izet Hozo: Čovjek koji je volio nebeske visine
"Moja opčinjenost Prikorikom, mlinovima i mlinarima, nadahnuta Daudetovim Pismima iz mog mlina uprizorena je ovim poetskim iskorakom daleke i davne 1968. godine. On je ujedno i predložak za knjigu koja je pred vama. Pjesma o starom mlinaru je svojevrsni hommage svim livanjskim mlinarima, ali i Prikorici, ulici i temi, kojoj se uvijek vraćam s istim dječačkim oduševljenjem i sjetom..." Ovako svoju knjigu kratkih priča predstavlja njen autor Izet Hozo, ugledni splitski liječnik, profesor emeritus, spisatelj, k tomu i ono na što je on možda najviše ponosan – pilot, moj dragi kolega i prijatelj još od vremena specijalizacije interne medicine u splitskoj bolnici, današnjem Kliničkom bolničkom centru grada pod Marjanom. Knjiga je upravo u tisku, a ovdje uz dopuštenje autora donosimo priču o čovjeku koji je volio nebeske visine i o njegovim (autorovim) početnim letačkim iskustvima, nakon koje ćete zasigurno poželjeti da otkrijete i ostalo.(Ur.)
PISMA MLINSKOG TOČKA
Mlin stari uz vodotok bistri ponavlja
Svoj vikoviki poj, uz prhut toplu
Zlaćane pure ko brodić na molu
Uzdršćan nemirnim morem, točak mlinski
Pismu piva Ivanu istinski
Starče moj, hod mi spor, a zubi tupi
Mlivo mi oštar ugriz kremena moga istupi
Dok rukavac Rike niz ruke mi slivo
Šenicu bilu, kuruz žut u nidra ti kupim
Sićam se, Ivane moj, kad me od klesarove
Ruke dobavi u Prikoriku
Nas dvojca ličismo na careve
U mlinu bilom ko mliku
Kad magare prid mlinom zareve
I zapuši fuškija konjska u jutro
Zapališ škiju, spustiš kevu
Puniš mi usta brbotom kuruznim
Nekad bi mi grlo bilo suvo
A tebi nikad nije bilo lino
Mazat mašću zglobove mi čilo
A poslim si volio popit vino
Šta dalje da ti pričam, Ivane moj
Slagali mi smo se divno
Prispo si noći bezbroj
Pazeć na mlivo, radeć silno
(Livno, 1968.)
Čovjek koji je volio nebeske visine
Prvi sam se put susreo sa Stipom 2003. godine. Tada sam od njega saznao da se pri Aeroklubu Brda u Livnu otvara Škola motornog letenja i tečaj za jedriličare. To je bila prilika koja se ne propušta.Prvi sam se prijavio za tečaj letenja sportskim avionom.
Stipo se letenju posvetio od rane mladosti. Kao devetnaestogodišnjak on je u mjesnom aeroklubu u Banjoj Luci položio letački ispit za jedriličara, a nešto kasnije ispit za pilota sportskog aviona. Od tada ga strast za letenjem nije napuštala. San mu je bio da dobije licencu profesionalnog pilota. Imao je sređen obiteljski život. Odsutan iz kuće bivao je samo ono vrijeme koje bi provodio u nebeskim visinama.
Bio je mojih godina, atletske građe, markantnih crta lica, prodornih očiju, kratke smeđe kose, muževnog, sonornog glasa – ukratko, zgodan i pristao čovjek. Bavio se poslom koji mu je osiguravao egzistenciju: vodio je pogrebno društvo. Radio je nešto što je bilo u potpunoj suprotnosti onome što je bila njegova opsesija – njegovoj strasti za letenjem.
Kad je zaratilo, Stipo je morao otići iz Banje Luke. Kamo će nego u svoje rodno Livno (roditelji su mu iz sela Zagoričani). Zamijenio je svoju kuću u Banjoj Luci za sličnu u Livnu. U Livnu je ponovno osnovao svoju radnju. Posao mu je dobro krenuo. No to nije bilo ono što bi ga ispunjavalo zadovoljstvom. U duši mu je bila ogromna praznina, jer onaj kome u krv uđe rika avionskog motora i miris aviobenzina teško se navikava na život bez letenja. Nije mogao spavati, stalno je smišljao kako se vratiti letenju. I našao je rješenje: na razvalinama nekadašnjeg aerodroma na Brdima, uz pomoć entuzijasta i članova Aerokluba Livno, te zahvaljujući pomoći grada i županije, podigao je novi hangar, asfaltirao prostor oko njega, sagradio pumpnu stanicu, obnovio staru travnatu stazu i još pored nje napravio pomoćnu.
Najveći problem, kupovinu aviona, riješio je tako da je uložio ušteđevinu, uzeo kredite i pozajmice, te u Njemačkoj kupio dobro očuvan francuski Morane-Saulnier Socata, s motorom Lycoming 180 KS. Aeroklub Brda – Livno konačno je stao na svoje noge. Poslije toga je iz vojnih rezervi, uz pomoć generala, rodom iz Livna, nabavljen još jedan sportski avion za obuku. Reparirali su mu motor, škola je mogla nastaviti s radom.
Onaj tko voli letenje, tko slijedi nauk Saint Exupery-a (i sam od te sorte!) nauštrb letenja uskraćuje sebi mnogo drugih životnih radosti. Takav je bio naš Stipe, od milja Stipula, kako ga je nazvao njegov sin i nasljednik, profesionalni i akrobatski pilot Edo. Stipo je bio predan i marljiv instruktor. Letenje je hobi u kojem i najmanja greška može završiti fatalno, a obuka za mladog pilota je vrlo zahtjevna. Paralelno se pripremaju teoretski i praktični dio obuke – letenje uz nadzor instruktora, u početku, dok se »ne osjeti palica«, a kasnije samostalno. Nakon prvog uspješnog samostalnog leta slijedi svečani čin: inicijacija u status pilota. Ona se obavlja na taj način da svi piloti sretnog svršenog polaznika nogom udare u stražnjicu.
Koliko sam puta gledao kako Stipo brižno, ali i uz očite znakove nervoze, šeta uz rub piste, prateći radio-vezom, mladog i neiskusnog pilota, koji je ponekad podložan panici. Panika nema mjesta u aeronautici. Fatalna je u letenju: kada ona prevlada razum, loš epilog je neminovan.
Bio je Stipo pravi pedagog. Empatičan, ali i asertivan. Znao je porazgovarati i »otkočiti« kandidata. Bio je i dobar psiholog – nepogrešivo je znao tko može, a tko ne može letjeti i nikad se nije prevario. Kako smo nas dvojica bili najstariji članovi Aerokluba, a ja njihov ovlašteni liječnik, znao sam sve njegove dileme koje je i uz moju pomoć rješavao. Kada sam polagao praktični ispit, letenje po zadanoj ruti, nas dvojica smo obavili trenažni let. Napravio sam rutu, izračune, planirao put. Toga smo ljetnog dana sjeli u Moran.
U kokpitu bila paklena vrućina. Ventilacije u sportskim avionima nema, pa je jedno hladno pivo prije leta rashladilo mog instruktora. Letjeli smo sat vremena po zadanoj ruti. Kada smo naletjeli pored dva paralelna planinska lanca, koji su tvorili dugački klanac, pogledao sam Stipu i vidim on malo zakunjao. Ja se usudih, bez njegova odobrenja, letjeti niže i ući u klanac između dvaju planinskih lanca. Sjetio sam se scene iz Chicaga kada sam s vidikovca u tadašnjem Sears Toweru, najvećoj građevini u SAD, sa 400 metara visine gledao mali sportski avion koji je letio ispod nas, negdje na 300 metara i pilotakoji nam je mahao rukom. Želio sam ponoviti taj osjećaj, zamišljajući da je visoki planinski lanac toranj.
Polagano sam ponirao između dva lanca i kad sam uočio da avion nekontrolirano gubi visinu, alarmirao sam Stipu. Onako bunovan, odmah se snašao i potegao palicu k sebi, povukao gas do kraja i zaustavio dalje poniranje. Ali avion se vrlo sporo penjao. Na kraju klanca pred nama se pojaviše prijeteći visoki kameni šiljci. Maksimalnom snagom motora avion se jedva podigao nekoliko metara iznad njih. Sreća pa ih nije zakačio – inače bismo pali u sunovrat. Napokon se avion počeo normalno penjati. Očekivano, Stipo mi je očitao strogu lekciju, koju nikada poslije nisam zaboravio: uvijek naleti polovinu visine planine koju nadlijećeš – radi svlačenja, tj. gubitka visine zbog zračne struje koja privlači avion k zemlji. Nikada nikome nije spomenuo ovu moju, nesmotrenu, grešku koja nas je mogla stajati života. Te se godine održavala smotra i međunarodno takmičenje jedriličara.
Stipo je cijelog ljeta sa sinom Edom bio jako angažiran oko prihvata gostiju, oko sređivanja međunarodnih dozvola. ada je formirana privremena granična policija za goste iz stranih država koji su doletjeli svojim avionima. Radilo se cijelog dana, po paklenim vrućinama: vuča jedrilica, dežuranje uz radio-stanicu, dovlačenje jedrilica, praćenje letjelica u zraku, smještaj sudionika, druženja...
Primijetio sam da je Stipo blijed, iscrpljen. Loše je izgledao. Govorio mi je da je to zbog napornoga rada cijelog ljeta. Ja sam, ipak, inzistirao da mi dođe u ordinaciju na pregled. Jedva je pristao. Jedan jedini ultrazvučni pregled otkrio mi je poraznu istinu: opaka bolest širila se po unutarnjim organima. Odmah sam ga uputio na Kliniku, gdje je ostao na liječenju. No, proces je vrlo brzo napredovao – umro je nakon nekoliko mjeseci.
Stipu, legendu livanjske aeronautike, svi njegovi polaznici i piloti zauvijek nose u srcu. Njemu u čast aerodrom Brda nazvan je njegovim imenom. Ploča s njegovim imenom postavljena je na hangaru, koji je on sagradio. Njegov sin Edo sada je na privremenom radu u Kataru, gdje radi kao instruktor i kao akrobatski pilot. Svakog ljeta je u Livnu i odmor obavezno provodi na aerodromu. S njim ponekad poletim Moranom. On je ostvario očev san: uz pomoć EU fondova, sagrađeni su: nova asfaltna poletno-sletna staza, novi hangar i ograda oko aerodroma.
Edo je postao novi predsjednik aerokluba, nastavio očevu misiju: posthumno ispunjava očev san. Kamo sreće da Stipo može vidjeti današnjiaerodrom i uživati u onome o čemu je sanjao.
Hitovi: 1733